Mjesec hrvatske knjige 2024.
Vrijeme:
José SARAMAGO: Godina smrti Ricarda Reisa
VBZ, Zagreb 2002., 264 str.
Naslov izvornika: O ano da morte de Ricardo Reis
S portugalskoga prevela: Tanja Tarbuk
José Saramago (Azinhaga, 1922.) najveći je živući portugalski pripovjedač. U književnosti se javio romanom Zemlja grijeha (1947.). Potom je objavio zbirke poezije Moguće pjesme (1966.) i Po svojoj prilici radost (1977.), da bi se nakon toga od 1977. godine (kada objavljuje roman Priručnik slikarstva i kaligrafije) sasvim posvetio prozi. No, i u prozi Saramago je zadržao poetičan stil. Osim ovoga romana, koji je u izvorniku objavljen 1984. godine, značajni su: Podignut s tla (1980.), Sjećanje na samostan (1982.), Kameni splav (1986.), Drugi život Franje Asiškoga (1987.), Povijest opsade Lisabona (1989.), Evanđelje po Isusu Kristu (1991.), Ogled o sljepoći (1995.), Sva imena (1997.) i Spilja (2000.). Saramago je dobitnik mnogih nacionalnih i međunarodnih književnih nagrada. Nobelovu nagradu dobio je 1998. godine. Otad je u svijetu poraslo zanimanje za njegova djela, jednako kao i u Hrvatskoj gdje je izišlo nekoliko njegovih romana. Saramago živi u Lisabonu gdje je proveo veći dio svoga života, završivši opću i srednju tehničku školu. Radio je kao bravar, crtač, službenik u zdravstvu, izdavač, prevoditelj i novinar.
U romanu Godina smrti Ricarda Reisa (O ano da morte de Ricardo Reis) istoimeni glavni junak sredovječni je pjesnik i liječnik, koji se nakon šesnaestogodišnjeg boravka u Brazilu vraća u Portugal (što i u policije izaziva sumnju te ga privode na saslušanje), u Lisabon krajem 1935. godine, i isprva se nastanjuje u malome hotelu “Braganca”. Reis, koji posjeduje veliku ušteđevinu, isprva ne pokazuje zanimanje da bi se bavio svojom profesijom. Tek kasnije, nakon susreta s Marcendom, ženom svoga života, u njemu se budi želja da se konačno skrasi. Marcendina ga je bolest potaknula da se nastavi baviti liječničkom praksom. Dotad je Reis samo pisao pjesme i čitao, osobito knjigu “Bog labirinta”. U Portugalu se, naime, našao kao u velikome labirintu, u kojemu nikako ne može biti onaj koji vlada; nitko ne zna da je on pjesnik, a svatko u njemu vidi samo “gospodina doktora” i po tomu ga cijeni.
Premda pisan moderno, dugim poetskim rečenicama, s jednako tako majstorskim dijalozima odvojenima samo zarezom, što ‘otežava’ čitanje (čime podsjeća na barokne hispanoameričke romane magičnoga realizma, ali i na romane struje svijesti), roman Godina smrti Ricarda Reisa ima svoju jasnu priču. Ricardo Reis našao se u procijepu između dvije sasvim različite žene. Jedna je postarija i priprosta sobarica Lidija koja Reisa zanima kao seksualni objekt. Druga je dvadesettrogodišnja djevica Marcenda. Saramago je u ovome romanu dao sjajno rješenje s Marcendinom lijevom rukom (linija srca?) koja je paralizirana. Ricardo je Reis prvi muškarac koji ju je poljubio. On ju idealizira, prosi je, piše joj ljubavna pisma na koja ona odgovara samo prijateljski. Marcenda je podčinjena svome ocu. Ona i u Ricardu Reisu, koji bi joj po godinama mogao biti ocem, vidi samo nadomjestak uskraćene očinske ljubavi.
U ovomu majstorski napisanome romanu sve se događa na rubu sna i jave. Ono što je zaista fantastično, jesu susreti Ricarda Reisa i glasovita portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe. Pessoa je umro 1935. godine i Ricardo se Reis zapravo ‘susreće’ s njegovim duhom. Zapravo, Ricardo Reis jedan je od pjesničkih heteronima Fernanda Pessoe, najznačajnijega portugalskog modernista. Ukupno ih je bilo čak 72! Tako je, prema Pessoinu pismu iz 1935. godine, Ricardo Reis neoklasicistički pjesnik rođen 1887. godine u Portu (“liječnik je i trenutno se nalazi u Brazilu”). Iz biografije Fernanda Pessoe možemo saznati da je poemu potpisanu imenom Ricarda Reisa objavio 1914. godine. Prema Saramagovoj pretpostavci, Ricardo Reis iz Brazila se vratio u Portugal nakon smrti Fernanda Pessoe.
Osim o Reisovim osobnim problemima, u ovome romanu on i Pessoa raspravljaju o umjetnosti, posebice o poeziji. Ove esejističke dionice podsjećaju na čuvene rasprave iz romana Čarobna gora Thomasa Manna. Sam, pak, roman Godina smrti Ricarda Reisa svojom atmosferom i naslovom podsjeća na slavnu Mannovu novelu Smrt u Veneciji. Također i na jednako tako čuveni roman Vergilijeva smrt Hermanna Brocha. S Fernandom Pessoom (1888.-1935.) susrećemo se i u priči iz knjige Snovi o snovima Antonija Tabuchija. Pessoa je nazvan i čovjekom-labirintom...
U svoj naslovni roman Saramago vješto uklapa stihove, i to najčešće Ricarda Reisa, odnosno Fernanda Pessoe. Njihov popis, i oznaku odakle su preuzeti, Saramago je naveo na kraju romana. Na naslovnici knjige, koju pridodajemo, objavljene unutar biblioteke “Ambrozija”, nalazi se crtež Ricarda Reisa čiji je autor Almada Negreiros.
Saramago je temeljito proučio društvena zbivanja u Portugalu i Europi tijekom 1936. godine. Njegova slika nastupanja fašizma u Portugalu i Španjolskoj zaista je sjajno dočarana. Ovaj izvrsni spoj fictiona i factiona podsjeća na stil Marija Vargasa Llose (Rat za smak svijeta).
Saramago je pronašao izvrsnu formulu tvorbe slojevita poetskog romana koji bi se istodobno mogao svidjeti i širemu čitateljskom krugu.
Pred nama je romaneskno remek-djelo.
Na 5. Pulskim danima eseja za najbolju je hrvatsku knjigu eseja 2006.-2007., dobivši nagradu...
saznajte višeNAGRADU "ZVANE ČRNJA" ZA 2015. za najbolju knjigu eseja dobila je književnica MARINA ŠUR...
saznajte višeDRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA ZAGREB i ISTARSKI OGRANAK DHK PULA - NAGRADA „ZVANE ČRNJA“...
saznajte višePovjerenstvo za dodjelu Nagrade „Zvane Črnja“, za najbolju knjigu eseja objavljenu u odnosnom,...
saznajte više(Iz Obrazloženja) Na ovogodišnji natječaj za Nagradu „Zvane Črnja“ prijavljeno je šesnaest...
saznajte višeDRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA ZAGREB i ISTARSKI OGRANAK DHK PULA - NAGRADA „ZVANE ČRNJA“...
saznajte višeOBRAZLOŽENJE ZA DODJELU NAGRADE „ZVANE ČRNJA“ DRAGUTINU LUČIĆU-LUCI ZA KNJIGU „NITI...
saznajte više