RIJEČ I SLIKA UNUTAR CIKLUSA MUČENIŠTVA SV.JURJA U ŽUPNOJ CRKVI SVETOGA JURJA U LOVRANU

16. Listopad, 2003 - 13:41

UVOD

Riječ i slika pripadaju dvjema različitim umjetnostima.1 Umjetnost riječi i umjetnost slike ipak su na poseban način povezane. O toj povezanosti postoje i različiti stavovi: jedni prihvaćaju nadmoć slike nad riječju, a njima se pak suprotstavlja teorija interpretacije (Erwin Panofski, 1932.) i strukturalna analiza (Hans Sedlmayr, nakon II. svj. rata). Ovi potonji služe se postupcima razlaganja i tumačenja, koji u središte stavljaju logos ili se pak orijentiraju s pomoću interpretacija zapisanoga značenja. Konačno, francuski umjetnik Antonin Artaud pokušao je izraziti ideju novoga kazališta koje bi razvilo vlasititi “konkretni jezik”, navodeći kao primjer sliku iz Louvrea, pripisanu Lucasu van Leydenu, na kojoj je prikazana pripovijest o Lotu i njegovim kćerima. Tu je sliku shvaćao kao pobunu protiv vladavine artikulirana jezika.2 Oskar Baetschmann smatra da slikar ne prenosi tekst u vizualni medij; on iz teksta, odnosno prolazeći kroza nj, stvaralački izmišlja situaciju govora (tj. događaj). Pod navedenim uvjetima pripovijednog slikarstva, slikar putem svoje zamisli uspostavlja sličnost slike s prošlim događajem, sličnost koju je, tvrdi Baetschmann, tekst izgubio.3 Freske iz Lovrana nužno pretpostavljaju povijesno nepotvrđeno mučeništvo rimskoga tribuna Jurja s početka IV. stoljeća, kojeg je car Dacijan mučio i koji je naposljetku umro mučeničkom smrću. Legenda o Jurju vrlo je rano zabilježena, već u VI. stoljeću, stoga valja pretpostaviti da se i pisac, onaj prvi a i svi potonji, nalazio u položaju baš kao i (Baetschmannov) slikar: da stvaralački izmišlja situaciju govora, odnosno događaj. Nužno se nameće zaključak kako u ovomu slučaju polazimo od istih preduvjeta: u početku (nepotvrđen) događaj, potom ostvaraj u riječi, pa u slici.4
Gdje je istina? U ovomu radu polazimo od tvrdnje da filozofija jezika u svojoj najdubljoj nutrini traži sliku, a povijest umjetnosti u najdubljoj nutrini likovnih djela traži logos. Premda postoje čimbenici koji ponekad mogu donijeti prevagu slike ili riječi, one su ipak u svojoj biti jednakopravne, povezane i slobodne istovremeno. U tom smislu, najznačajnije polazište jest vremenska odrednica nastanka lovranskih fresaka. One nastaju u razdoblju između 1470. i 1479. godine, tj. u razdoblju kasnoga srednjeg vijeka. U vremenu snažnoga kulta svetaca sav je život bio tako prožet religijom da je prijetila opasnost kako će se svakoga trena izgubiti distanca između zemaljskih i svetih stvari.5Slika i riječ u kasnome su srednjem vijeku u odnosu koji ni prije ni kasnije nisu imale. Riječ, osobito usmena, i slika u to su vrijeme vezane tematikom, idejnim slojem, recipijentom, prostorom i vremenom. Premda je podloga za ikonografsku analizu u prvome redu pisani tekst, koji razjašnjava i “osvjetljava” (što riječ ilustracija doslovce i znači), neusporedivo veći broj slika oblikovan je prema usmenoj riječi i prema slikama. Moguća je, dakle, pretpostavka da je Šarenoga majstora u stvaranju lovranskoga ciklusa fresaka nadahnula usmena priča ili neko ranije likovno ostvarenje, možda ondašnji tipični reljefi u drvu, malog formata, lako prenosivi i dostupni. Jedno je svakako sigurno, Zlatna legenda (ZL) Jacoba de Voragine podlogom je ikonografskom programu iz Župne crkve u Lovranu. Nastala krajem XIII. stoljeća, ubrzo potiskuje sve ostale hagiografske izvore, a svojom popularnošću nalazi se odmah iza Biblije.6 Dvjesto godina kasnije, na temelju Voraginina zamišljaja događaja, Šareni majstor u Lovranu stvara svoj, tako različit i sličan istovremeno.

2. IKONOGRAFIJA MUČENIŠTVA SVETOGA JURJA

Počevši od VI. stoljeća, legende pripovijedaju i proširuju teme o Jurjevu mučeništvu i smrti, od XI. stoljeća i o njegovim čudesima, a tek u XII. stoljeću uvodi se i motiv njegove borbe sa zmajem. Sveti Juraj najčešće je prikazan kao mlad golobradi ratnik odjeven u hlamidu i oklop, u dvorskoj ili liturgijskoj nošnji s križem u ruci ili u nevojničkoj nošnji, držeći u ruci palmu kao atribut mučeništva. Istodobno s “raspričanim” prikazivanjem dotad obrađivanih tema iz Biblije, razvijala se usporedna ikonografska grana životopisa svetaca i mučenika. I kako se u pojedinom prizoru težište pomiče od središta prema perifernom, od jezgre zbivanja prema epizodičnome, od protagonistâ prema statistima, tako buja svetačka filijacija, a ono što se stoljećima nakupilo u pučkome i umjetničkome verbalnom kreiranju i “romansiranju” tih (u krajnjoj crti ljudskih) sudbina, u XIII. je stoljeću sabrano u zbornik Zlatna legenda (Legenda aurea), dominikanca Jacobusa de Voragine. Zbornik je opsegom i brojem obavijesti za ilustriranje zapravo literarni izvor koji odgovara Bibliji. Taj paralelizam odrazit će se i u ikonografskome programu pojedine crkve, gdje će uz maksimalno razvijen kristološki i marijanski ciklus, te najrazličitiju starozavjetnu i novozavjetnu biblijsku tematiku, od Postanka do Djela apostolskih, svoje mjesto naći i jedanko tako kontinuirano i iscrpno ilustrirani životi svetaca – zaštitnika, titulara crkve, ali i drugo.

2. 2. Ikonografski priručnici o mučeništvu sv. Jurja

U skladu sa svojom temeljnom svrhom, ikonografski priručnici upućuju na postojeće cikluse mučeništva sv. Jurja i općenito na njihov sadržaj. Kurzivni dijelovi teksta odnose se na sadržaj ciklusa mučeništva sv. Jurja u lovranskoj župnoj crkvi.

1. Zmaj u gradu Sileni traži svakodnevne žrtve mladića ili djevojke (biraju se kockom). Sv. Juraj udarcem koplja onesposobi zmaja i spašava kraljevu kćer od žrtvovanja, njezinim pojasom vezuje zmaju vrat te ga dovodi u grad, gdje ga ubija pošto se na Jurjev nagovor kralj i sav puk pokrste.
2. Dioklecijan vraća puk na poganstvo. Sudac Dacijan uhiti Jurja te ga stavlja na muke.
3. Jurja grebu oštrim grebenima (daščice sa čavlima za češljanje vune) i rane mu posipaju solju.
4. Jurju se u tamnici ukazuje Krist, koji ga bodri.
5. Vrač daje Jurju da popije pehar zmijskog otrova, ali Juraj, prekriživši pehar, ispija otrov i ostaje živ. Vrač se, ganut ovim čudom, obraća na kršćanstvo, a zatim pogiba kao mučenik; odrubili su mu glavu.
6. Jurja muče na kotaču, ali anđeli lome noževe na kotaču pa Juraj ostaje živ.
7. Jurja bacaju u kotao s rastopljenim olovom, no Juraj ostaje neozlijeđen.
8. Sudac s pukom dovodi Jurja u Apolonov hram. Juraj se klečeći molitvom utječeBogu. Nato oganj s neba sažiže hram, idole i poganske svećenike, a zemlja se rastvara i proguta pogane.
9. Na sučev nalog, konji vuku Jurja po gradu ili ga raščetvoruju.
10. Krvnik odsijeca Jurjevu glavu, komada mu tijelo i baca mu udove u duboki bunar.
11. Iz bunara anđeo vadi i odnosi Jurjevu glavu.7

Louis Reau navodi da nakon pobjede nad zmajem dolazi Pasija: “Brojni su hagiografi kompletirali užasne torture što ih je sv. Juraj pretrpio zbog odbijanja žrtvovanja idolima za vrijeme Dioklecijanova progona. Za početak, razapet je na konjić, češljan željeznim noktima, žigosan užarenim pečatom s bakljama, što je sve otrpio čudesnom otpornošću. Jedna zmija pustila je otrov u čašu, ali ni to nije bilo dovoljno. Doniješe mnoge zmije otrovnice da bi ga usmrtile, ali je Juraj tu mješavinu učinio bezopasnom čim bi se prekrižio. Bio je razapet kao i sv. Katarina, ali su ih spasili anđeli. Kada je pao u vruće željezo, dovoljno mu je bilo da napravi križ, eda bi osjetio da je to osvježavajuća kupka. Zatim je bio vezan za konja koji ga je vukao ulicama. Naposljetku su mu odrubili glavu, a njegovi su organi bili razasuti. Glavu je uzeo jedan anđeo.8
James Hall sažetije objašnjava mučeništvo sv. Jurja: pošto preživi razna iskušenja – ispijanje čaše otrova, rastezanje na kotaču, bacanje u vreli kotao, svecu bude odsječena glava. Prizori su njegova mučeništva prilično rijetki, i uglavnom se pojavljuju narativnim ciklusima u crkvama kojima je patron.9

3. SVETIŠTE U LOVRANU

Župna crkva u Lovranu zapravo je svetište pravokutna tlocrta, iz XIV. stoljeća, nadsvođeno mrežastim kasnogotičkim rebrastim svodom u XV. stoljeću. Freske kasnogotičke istarske radionice pokrile su novi svod, sve zidove svetišta i trijumfalni luk. Datirane su između 1470. i 1479., poslije obnove, otkad potječu i plemićki grbovi u zaglavnim kamenovima rebraste svodne konstrukcije, a prije najstarijega, godinom 1479. izravno datirana glagoljskog grafita na njima.10 U strukturu mrežasta kasnogotičkog svoda, u dvadeset i jednome polju, uklopljeni su prikazi anđela, svirača, četvorice evanđelista, Krista i, čini se, sv. Jurja – ova je freska uništena. Pretpostavka da je riječ o sv. Juraju temelji se na oskudnim fragmentarnim ostatcima smještenim u najgornjoj četvrtini polja. Razabiru se konture srednjovjekovna Lovrana, te pred njim kraljice ili kraljevne i još jedne svete osobe.11 Donja zona istočnoga zida, osim središnjega polja (prikazi Sunca i Mjeseca), donosi ciklus scena martirija sv. Jurja, koji se nastavlja i u donjoj zoni južnoga zida.

Prizori:
1. sv. Juraj se izjašnjava kao kršćanin
2. scena čupanja mesa
3. razapinjanje na kotač
4. rezanje na komade
5. stavljanje u bačvu obloženu čavlima
6. uranjanje u kotao s rastopljenim olovom
7. vjerojatno vezivanje konjima za noge
8. posljednje propalo polje vjerojatno prikazuje smrt sv. Jurja.12

Branko Fučić pak zapaža da se iza oltara pored desnoga prozora nalaze tri freske s lijeve strane prozora (mučenja kukama i kliještima, mučenje na kotaču, mučenje sakaćenjem) i dvije s desne strane prozora (mučenje u kotlu, sv. Juraj vezan konjima za noge.)133. 1. Tekst Zlatne legende i ciklus mučeništva sv. Jurja u LovranuZlatna legenda mjerodavna je za srednjovjekovnu ikonografiju Zapada kao najpoznatija kompilacija hagiografskih tekstova do XIII. stoljeća i donosi širok raspon tehnika mučenja prvih kršćanskih mučenika. Tako o sv. Jurju nalazimo da je rasporen čavlima, pečen bakljama sve dok mu se nije pojavila unutrašnjost, mučen je posipanjem soli na rane, postavljen na kotač s noževima, stavljen u kotlić s olovom, vučen uz pomoć konja i smaknut.14 ZL je spojila motive starije legende o Jurjevu mučeništvu s mlađom legendom o njegovoj borbi sa zmajem.3. 2. Tekst Zlatne legende o Jurjevu mučeništvu (prema njemačkome izdanju iz 1982.)15 : “U vrijeme cara Dioklecijana i Maksimilijana pod vodstvom privremenog vladara Dacija bilo je mnogo potjera za kršćanima, tako da je tijekom mjesec dana bilo mučeno 17.000 ljudi. Za vrijeme mučenja mnogi su kršćani bili nevjerni i žrtvovali su idole. Kad je to vidio sv. Juraj, bio je jako dirnut. Sve što je imao, podijelio je, odbaci izgled vojnika i odjenu kršćansku halju. Tada je stao pred sve i zavikao: ’Svi poganski bogovi su demoni; no nebo je stvorio Bog!’ Onda vladar prozbori gnjevno: ’Kakve li smionosti, nazivati naše bogove ’demonima’? Reci, odakle si i kako se zoveš?’ Juraj: ’Zovem se Juraj i potječem iz ugledne obitelji iz Kapadokije; uz Božju sam pomoć pobijedio Palestinu, zatim sve napustio, kako bih mogao slobodnije služiti kralju neba’. Kako ga vladar nije mogao potaknuti da promijeni mišljenje, naredio je da ga podvrgnu mučenju, a da sve njegove udove raskomadaju željeznim kandžama; oko njeg su gorjele baklje, a kad mu je utroba djelomice bila otvorena, naredio je da mu u rane e e e e utrljaju sol. Sljedeće noći svecu se prikazao Gospodin u blistavu svjetlu i jačao ga slatkim zanosom. On je njegovom dragom pojavom i tim riječima toliko ojačao, da je svoje patnje smatrao nevažnima. (…) Idućega dana Dacije naredi da se Juraj razapne na kolo okruženo mačevima; no tada puče kolo i Juraj ostade posve neozlijeđen. Dacije zatim naredi da ga bace u kotao pun tekućega olova; Juraj se prekriži i uđe u kotao, no Božjom je pomoći uživao kao u kupki. Kad je Dacije vidio da ga ne može pobijediti prijetnjama i mučenjem, naumio ga je ganuti laskavim riječima(…) Idućega dana Juraj je primio svoju presudu: : : : : vući će ga po cijelom gradu, a zatim mu odrubiti glavu. No, Juraj zamoli Gospodina da se svakome tko ga usrdno upita za pomoć ispuni molba. Onda mu glas s neba odgovori da će biti uslišen. Nakon što se pomolio, Jurju odrubiše glavu i tako je podlegao mučenju za vrijeme careva Dioklecijana i Maksimilijana, čija je vladavina započela oko 287. g. Kad se Dacije vraćao prema palači s mjesta smaknuća, s neba se sruči vatra i on zajedno sa svojim slugama izgori.“ (…)

3. 3. Zlatna legenda i drugi utjecaji

O nazočnosti ZL na prostoru Primorja svjedoči rukopis iz ostavštine bribirskih Šubića. U gotičkom minuskulnom rukopisu iz godine 1307., sačuvanom u šibenskome samostanu franjevaca konventualaca, sačuvan je primjerak ZL. Taj rukopis jedna mlađa zabilješka (“Ex Breberis”) dovodi u vezu s franjevačkim samostanom u šubićevskom Bribiru za koji je, pretpostavlja se, Legenda bila prepisana.16 No, vremenske i prostorne odrednice u kojima su freske nastale ostavljaju mogućnost utjecaja lovranske glagoljske tradicije kao i već nazočnoga kulta sv. Jurja u Lovranu.17 Jednako tako u primorskoj glagoljaškoj tradiciji, unutar vrbničkoga brevijara iz XIII. stoljeća, nalazimo odlomak mučeništva sv. Jurja. Tekst je pisan hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskog jezika, a vjerojatno je prijevod latinske pasije “Dadionostipa” iz V. stoljeća. Isti je tekst sačuvan i u prijepisu iz 1447. godine, s mlađim osobinama u leksiku. Svečevo ime pojavljuje se u mlađem obliku – Juri, za koji ima potvrda u glagoljskim pravnim dokumentima i zapisima istarsko–riječkoga područja! Staroslavenski tekst legende o mučenju sv. Georgija svjedoči o dugoj tradiciji kulta svečeva mučeništva u sjevernome Primorju.18 (v. Prilog)

4. CIKLUS MUČENIŠTVA SVETOGA JURJA

Za razliku od individualnih slikarskih prikaza, ciklusi imaju posebne značajke, ne tako daleke suvremenome gledatelju. Prema A. Hauseru, u cikličnome tipu kompozicije do izražaja dolazi načelo “kontinuirana” predstavljanja, težnja da se, kao na filmu, pruži pregled svih pojedinačnih faza nekoga događaja, sklonost da se “bremeniti trenutak” zatrpa epskim obiljem pojedinosti – što je značajka umjetničke metode s kojom se prvi put susrećemo u kasno rimsko doba i koja se ni u srednjemu vijeku nikada nije sasvim izgubila.19 Prikazi Jurjeva mučeništva u ciklusima nisu rijetki, zapravo su uobičajena pojava srednjega vijeka. U XV. stoljeće datiramo Carpacciove freske iz crkve S. Giorgio degli Schiavoni u Veneciji i u crkvi San Giorgio u Padovi. Usporedbom s lovranskim ciklusom fresaka, tekst ZL čini se poput gologa izvješća o događaju koji se zbio: – … sve njegove udove rasijeku željeznim kandžama. – Sljedećega dana Dacije naredi da se Juraj razapne na kolo okruženo mačevima; no tada puče kolo i Juraj ostade posve neozlijeđen. – Dacije zatim naredi da ga bace u kotao pun tekućega olova; Juraj se prekriži i uđe u kotao; no, Božjom pomoći je uživao kao u kupki. – Sljedećega dana Juraj je primio presudu: : : : : vući će ga po cijelom gradu, a zatim mu odrubiti glavu. Donja zona južnoga i istočnog zida župne crkve, izuzevši srednje polje u kojem su naslikani antropomorfni prikazi sunca i mjeseca, prikazuje ciklus od šest ili sedam scena martirija sv. Jurja. Prva scena prikazuje sveca koji stoji pred kraljem, vjerojatno Dioklecijanom, u trenu kada se izjašnjava kao kršćanin. Scena koja slijedi prikazuje kako sv. Jurju čupaju meso kukama, dok ga u sljedećoj sceni razapinju na kotač. Na južnome zidu dva su prizora mučenja sveca. U jednome polju tijelo mu sakate i stavljaju ga u bačvu obloženu čavlima, a zatim sv. Jurja uranjaju u kotao rastopljena olova. Pretposljednja scena očuvana je tek fragmentarno i pretpostavka je da se nastavljaju prizori mučenja sv. Jurja, gdje ga vežu konjima za noge. Posljednje, posve propalo polje čini se da prikazuje mučenikovu smrt. Scena uranjanja u kotao s rastopljenim olovom

5. RIJEČ I SLIKA U KONTEKSTU SREDNJOVJEKOVLJA

5. 1. Slika i srednjovjekovni čovjek

Kao što se na slici odražava moral srednjovjekovnog čovjeka, jednako se događa i s vjerom koja je u to doba čvrsto utvrđena crkvenim dogmama. Vrijeme je to u kojemu uvijek iznova valja potvrđivati vjeru u Krista i njegov nauk u ozračju novih tumačenja i pokreta te razvitka prirodnih znanosti. Postojanje vidljive slike učinilo je da je za svakodnevno vjerovanje širokih masa bio posve suvišan intelektualni dokaz istine o naslikanom liku. Uz ono što je postojalo naslikano u obliku i boji, uz vjerovanje u njih, nije bilo mjesta pitanju: Može li to biti istina? Sve su se predodžbe kao slike neposredno pretvorile u vjerovanje; one su se u duh usjekle čvrstim obrisima i jarkim bojama, opremljene realnošću koju je Crkva mogla zahtijevati od vjerovanja, pa čak i više od toga. Da su slike dopuštene – suprotno izričitoj zabrani druge zapovijedi Božje – dokazivalo se tvrdnjom kako bi prije Kristove inkarnacije zabrana bila potrebna jer je Bog tada bio samo duh, ali da bi Krist svojim dolaskom na zemlju i radi toga dolaska stari zakon bio dokinuo. Crkva se bezuvjetno htjela držati preostaloga dijela druge zapovijedi Božje: “Non adorabis ea neque coles / Ne klanjaj im se niti im služi”. Mi se ne klanjamo slikama, nego iskazujemo čast i štovanje onomu koga one prikazuju, to jest bogu ili njegovu svecu, onome čiju sliku prikazuju”.20 To će se posebno odraziti na kult svetaca. Slike su u srednjemu vijeku vizualizacija onoga u što srednjovjekovni čovjek vjeruje, što je o Bogu i svecima već spoznao živom ili pisanom riječi. One su podsjetnik i pomoćno sredstvo u svakodnevnoj potvrdi vjere. U tom smislu zanačajan je odnos slike i prostora. Značaj religijske osobe pokazuje i mjesto njezine slike unutar svetišta. To je mjesto već unaprijed određeno hijerarhijskim položajem unutar vjere. Upravo je poznavanje religijskoga preduvjet razumijevanju slikovnog. Gdje pak vjerovanje počiva neposredno na likovnoj predodžbi, tamo ono jedva može kvalitativno razlikovati vrste i stupnjeve svetosti različitih elemenata vjerovanja.

5. 2. Slika i kult svetaca

Slika je istinska i ulijeva strahopoštovanje, ali sama slika ne uči da Bogu treba iskazivati božansku čast, a svecima samo poštovanje, ako Crkva u svom učenju na to neprestano ne upozoruje. Pobožnoj misli nije nigdje drugdje prijetila tako postojana i tako velika opasnost da bude pokopana pod šarolikošću prikazivanja kao na području štovanja svetaca. Ortodoksno stajalište Crkve bilo je u tom pogledu čisto i visoko. Gdje se vjerovalo u osobnu besmrtnost, tamo je štovanje svetaca bilo prirodno i neosporno. Tamo je bilo dopušteno da im se iskazuje hvala i čast “per imitationem et reductionem ad Deum / nasljedovanjem i obraćanjem Bogu”. Jednako se tako smiju poštovati slike, relikvije, sveta mjesta i Bogu posvećene stvari ako se time na kraju iskazuje čast Bogu. U tehničkom razlikovanju svetaca i običnih blaženih, kao i u normiranju institucije svetosti putem službene sanktifikacije, mada je i to opasna formalizacija, nema ničega što bi se protivilo duhu kršćanstva. Misija prvih mučenika (prema predaji, Jurjeva smrt dogodila se 304. godine) odvijala se u društvenome uređenju rimske države, koje je do 313. godine nerazdvojno povezano sa štovanjem bogova (idola). Car je u svojoj osobi ujedinjavao političku i religioznu vlast. Kršćanstvo, koje se ravnalo po Isusovu načelu: “Dajte kralju kraljevo, a Bogu Božje!” (Mt 22, 21), otvorilo je oslobađajući izlaz iz totalitarnog razumijevanja države i religije. U srednjemu vijeku, najprije jačanjem a zatim i toleriranjem kulta svetaca, Crkva je uvijek imala u vidu da joj oni omogućavaju posebnost i moć, odvojenu od svjetovne vlasti. U početcima kršćanstva, kršćani su bili državljani vječne i beskrajne Božje države (Božjeg kraljevstva), a u usporedbi s njime rimska je država malena i kratkotrajna. Takav se nazor potvrđuje i u srednjemu vijeku u opreci sa svjetovnom vlašću. Najvažnije je bilo potvrditi vjeru u Krista kao Boga, odnosno pripadnost Kristu. Kršćanski sveci–mučenici nastavljali su Kristovo trpljenje radi odrješenja, zato su se zavjetovali da će biti odlučni zbog Krisotve pobjede nad zlom, smrću i svijetom. Origen kaže: “Progonjeni smo tada kad Bog pusti slobodu iskušavatelju da nas progoni. Ako nas Bog želi zaštititi od iskušenja, usprkos neprijateljstvu svijeta, koji nas izdaje, imamo čudesan mir i vjerujemo u njegovu riječ: ’Ne bojte se, ja sam pobijedio svijet.’ (Iv, 16, 33). Popularnost svetaca u širim slojevima proizlazi iz mučeničke borbe za obećano dostojanstvo ljudske osobe, za nedodirljiva ljudska prava i jednakost sviju. Čudesna moć svetaca potvrđuje da je ustanovitelj Crkve čovjek Isus Krist uistinu božji Sin, kome je ’dana sva vlast u nebesima i na zemlji’ (Mt 28, 18). Mučenik se svojim trpljenjem i smrću približava Kristu na križu. Uz to se često uspoređuje s njim, jer je pobijedio trpljenje i smrt. Stoga mučenikova duša, razdvajanjem od tijela, prelazi u nebesku slavu i preuzima vijenac vječne slave. Tijesna veza mučenika s raspetim Kristom uzrok je duhovnoj srodnosti mučeništva i Crkve, snaga koja preobraćuje krivovjernike, ponekad krvnike, gasi požar progona, a njegove provoditelje baca u bezdan pakla. Crkva podnosi sramote i poniženja s ljubavlju, jer to trpljenje i mučeništvo inače ne bi imalo nikakve cijene pred Bogom. Crkva se smrću mučenika uvijek iznova diže, jer uvijek iznova postaje u potpunosti dostojna Kristove pobjede.“21 Crkvu nije nikad uznemiravalo to što je prelistavanje šarolike slikovnice nepostojanu duhu pružalo bar jednako toliko povoda za odstupanje od nauka koliko je sadržavalo poticaja za subjektivno tumačenje biblijskih riječi. Ona je uvijek blago sudila grješnike koji su iz neznanja i bezazlenosti zapadali u obožavanje slika. Sveci su bili tako zbiljski, tako tjelesni i tako poznati likovi svakodnevna vjerskog života da su se s njima povezivali svi površniji i čulniji religiozni impulsi. Dok su najdublje emocije bile posvećene Kristu i Mariji, dotle se u štovanju svetaca kristaliziralo čitavo bogatstvo odana, naivna i religiozna svakodnevna života. Sve je to pripomagalo da se u ljudskoj svjesti popularnim svecima prida zbiljnost koja ih je neprestano stavljala usred života. Dočepala ih se narodna mašta, oni imaju svoj poznat izgled i svoje atribute, znade se za njihovo okrutno mučenje i njihova zapanjujuća čuda. Odjeveni su i opremljeni kao i narod. Bilo bi zanimiljivo, kad bi se ispitalo kako se dugo odjeća svetaca povodila za suvremenom modom. Svaki je svetački lik svojom posve određenom, neposredno rječitom slikom imao i svoj individualni karakter,22 za razliku od anđela koji su, osim triju velikih arkanđela, bez ikakvih likovnih osobitosti. Tako je bilo naročito s kultom četrnaestorice (katkad i petorice, osmorice, desetorice ili petnaestorice) pomoćnika u nevolji, koji je tako izrazito izbio na površinu na izmaku srednjega vijeka. Među njih se ubrajaju sveta Barbara i sveti Kristofor, najčešće slikani sveci, ali i sv. Juraj. Toj je četrnaestorici, sukladno narodnu vjerovanju, Bog udijelio povlasticu da njihovo zazivanje može spasiti iz svake neposredne opasnosti. S obzirom na takvu delegaciju svemoći i neposredna učinka, morala je za osjećaj obična čovjeka posve otpasti svaka pomisao da je funkcija svetaca samo zagovorna funkcija; pomoćnici u nevolji pretvoriše se u Božje prokuriste. Razne misne knjige iz kasnoga srednjeg vijeka, koje su sadržavale oficium četrnaestorice pomoćnika, jasno govore o obveznom karakteru njihove intervencije: “Deus qui electos sanctos tuos Georgium etc. etc. specialibus privilegiis praecunctis aliis decorasti, ut omnes, qui in necessitatibus suis eorum implorant auxiliu, secundum promissionem tuae gratiae petitionis suae salutarem conseqantur effectum. / Bože, koji si svoje izabrane, sveca Jurja itd. itd., odlikovao prije svih ostalih posebnim povlasticama da svi koji se u svojim nevoljama utječu njihovoj pomoći pri obećanju tvoje milosti budu dionicima spasonosna učinka njihove molbe.“23 Zbog toga je poslijetridentska Crkva mudro zabranila misu četrnaestorice pomoćnika kao takvu, i to zbog opasnosti da bi se vjerovanje za nju moglo uhvatiti kao za neki talisman. No, osjećajni i misaoni sadržaj kulta svetaca utvrdio se u bojama i oblicima likova tako snažno te je neposredan estetski doživljaj neprestano prijetio da ušutka religioznu misao. Sjaj zlata, sitničavo oponašanje tkanine, pobožan pogled u očima i živ prikaz sveca u ljudskoj svijesti ostavljaju jedva još nešto malo prostora za razmišljanje o tomu što od kulta i štovanja tih veličajnih bića Crkva još dopušta, a što zabranjuje. Sveci su živjeli u narodnoj svijesti gotovo kao bogovi. Snažnu promičbu za štovanje anđela čuvarâ u kasnome srednjem vijeku treba shvatiti kao nesvjesnu reakciju na kult svetaca. U tom pogledu moglo se, s pomoću anđela koji još gotovo i nije bio likovno izražen, ponovno uspostaviti neposredno osjećanje vrhunaravnog. Ali i tu prijeti opasnost da težnja za pomnom izradom pojedinosti ne okrnji pobožan sadržaj kulta. Temeljna je crta duha kasnoga srednjovjekovlja njegov vizualni karakter. Ljudi misle samo još u vizualnim predodžbama. Sve što žele izraziti, sažimlju u vidljivu sliku. Potpun nedostatak misli u alegoričkim prikazima i pjesmama mogli su podnijeti jer ih je posve zadovoljavalo i sámo vidljivo. Težnja da se neposredno preslika ono izvana vidljivo našla je snažniju i potpuniju mogućnost izražaja s pomoću sredstava likovne umjetnosti, negoli s pomoću literarnih sredstava. Lakše se u tom smislu izražavalo jezikom proze, negoli jezikom poezije. Oblik ima prednost pred sadržajem. U književnosti su oblik i sadržaj jednako stari; u slikarstvu je sadržaj star, a oblik nov. Oblik je u slikarstvu izražajno bogatiji no u literaturi. Slikaru nisu potrebne riječi; on ima oblik kojim izražava svoju mudrost, ideju, ugođaj.5. 3. Slika i riječFreske na zidnim plohama stoljećima su lovranskim naraštajima bile porukom, to jest naslikan tekst koji se čita očima iz svete slikovnice. Pojedini prikazi i likovi morali su se “nalaziti” uvijek na istome mjestu u crkvi ili na pročelju. Očit je paralelizam značenja “mjesta” u duhovnom smislu i stvarnome prostoru. Tako je i u religioznoj slici svijeta na “vrhu” apsolutan stvaralački i pokretački duh, na “dnu” beživotna materija, a razmak stupnjevito podijeljen na putu “silaženja” prema tvari, zemlji ili “uspinjanja” prema duhu, nebu, Bogu. U toj će ljestvici naći svoje mjesto svaki svetački lik i biblijska scena, već prema tomu koliko “participira” u duhu odnosno tvari, koliko je sadržajem i značenjem blizu odnosno daleko od najvišega, to jest od “Sve–višnjega”. U prvome krugu oko Boga stoji Bogorodica s arkanđelima i dvanaestoricom apostola, a u drugome, “nižemu”, proroci. Kao što se postupno smanjuje intenzitet svjetla u arhitektonskom prostoru, tako se “spuštanjem” stupnjevito smanjuje i “participacija” prikazanih likova u duhovnome, božanskome, na račun zemaljskoga (materije, tame), te će idealni ikonografski program u sljedećoj, nižoj zoni obuhvatiti evanđeliste, glavne posrednike vjere, zatim tzv. svete ratnike, njezine branitelje i mučenike; na razmeđu neba i zemlje bit će prikazan život Kristov, dakle božanske osobe na zemlji, a u najnižoj zoni životi i legende svetaca.“Pričajući” opširno, opisujući u slici sve što je tekstom navedeno ili samo natuknuto, pa i dodajući ono što se može pretpostaviti iako nije rečeno, ovim se načinom mnogo više kazuje o samome događaju, ali se istodobno i nasrazmjerno povećava ono što ga okružuje. Ikonografska perspektiva jest specifičan način proporcioniranja likova u nekoj kompoziciji. Veličina lika ne ovisi o njegovu mjestu u prostoru (bliži lik izgleda veći, udaljeniji manji), već je ta veličina funkcija ocjene njegova značenja – što je lik važniji, to će biti i prikazan većim. Svećenik i propovjednik u crkvi uvijek se nanovo “pozivao” na ilustracije (freske) koje su sa svih strana okruživale slušatelja, te ih je navodio da istodobno postanu i gledateljima. Slika potvrđuje verbalno kazivanje o životu sveca i mučenika, a verbalno kazivanje (već gotov tekst) potvrđuje sliku. Usporedivši verbalni i likovni predložak u lovranskom ciklusu, možemo reći da Šareni majstor, projicirajući prošlost u sadašnjost, svjesno u slike unosi i svijet i život oko sebe (i sebe), istovremeno ilustrirajući legendu. U svakom prizoru iz Lovrana uočljiv je bar jedan tipičan lik kasnoga srednjovjekovlja. Ostale karakteristične oznake toga doba naveli smo u poglavljima o kultu svetaca i o moralu u kasnome srednjem vijeku i lako su uočljive na freskama u Lovranu.Umjetničke pak značajke njegova djela također potvrđuju svojevrsnu individualnost: pokazuju prožimanje mletačkih i srednjoeuropskih oblika, toplu skalu boja, nagnuće prema dekorativnosti... U tekstualnom predlošku J. de Voragine ne možemo naći je li vremenski odmak od dvjesto godina ili drukčiji stil pisca i slikara, u ovom slučaju, potvrda nadmoći slike nad riječju? Uspoređujući Glavinićev tekst legende o mučeništvu sv. Jurja iz XVII. stoljeća (opet dvostoljetno vremensko razdoblje), nastao prema ZL, nameće se zaključak da i pisac unutar semantičke strukture i poetike teksta može ispuniti ono što slikar naziva plohom. Fokusirajući problem u prostornoj – lovranskoj odrednici, te s druge strane u vremenskoj odrednici kasnoga srednjeg vijeka, supremacija slike jasno je vidljiva. Dosad nam nisu poznati drugi tekstualni izvori Šarenog majstora, a tekst ZL u ovom je slučaju tek puka okosnica slikarove mašte. U slučaju fresaka iz Lovrana, slika možda uvjerljivije predočuje svoj isključivo vizualni sadržaj; i u tomu, i jedino u tomu, možda je moguće potvrditi njezinu nadmoć. No, krajnji je cilj i slikarev i piščev u srednjemu vijeku – deskriptivnost. Upravo zbog toga su slika i riječ u to doba najbliže. I tekst ZL i freske Šarenog majstora iz Lovrana prije svega imaju namjeru opisati viđeno – ostaju u okvirima vizualno doživljenog događaja. Čini se da, bar u ovome slučaju, nema potvrde o supremaciji riječi ili slike.Razmatrajući odnos slike i riječi kao univerzalnih kategorija, nadmoć je sinkronijski i dijakronijski promjenjiva: upravo kad je moguće dokazati supremaciju slike nad tekstom, moguć je nastanak teksta ili govorene riječi koja nadilazi sliku – dok, možda istovremeno, recipijent bolje prihvaća sliku. I obrnuto.6. ZAKLJUČAKNaslikati slikovnicu mučeništva sv. Jurja ovim freskama bio je zamašan pothvat kojim i Lovran zapaženim doprinosom sudjeluje u značajnom fenomenu istarskoga srednjovjekovnog zidnog slikarstva te u hrvatskome kulturnom i umjetničkom kompleksu. Štoviše, u lovranskome ciklusu i slika i riječ ravnopravno dokazuju pripadnost srednjoeuropskome kulturnom prostoru koji je na području Istre i Hrvatskoga primorja obogaćen dugom glagoljaškom tradicijom. Takav dragocjen dokaz postavlja nova i daleko teža pitanja očuvanja i stručne konzervacije čitavu kulturnom svijetu dragocjene srednjovjekovne baštine.

Prilog:
TEKST GLAGOLJSKOGA FRAGMENTA LEGENDA O MUČENJU SV. GEORGIJA iz 15. stoljeća
kao prijepis Pasionala s kraja 13. stoljeća (TRANSLITERACIJA PREMA DR. A. NAZOR)24:

Čtenie s(veta)go Jure
V(b o)no vr(e)me eg–
da vziska–
hu h(rbst)bene č(love)kb
ot z(e)mle kapad–
okiskie imenemb Juri
ta biše tržacb
ki vzamb zlat–
o i srebro. ide k c(esa)–
ru dadeenu vi–
div’ že b(la)ž(e)ni s(ve)–
ti Juri k(a)ko Dadi–
enb h(rbst)u rugaetb
i tud’e vse to
ča nošaše zla–
to i srebro raz’–
da ubozimb i o–
de k polače c(esa)r(e)–
ve. i vide h(rbste)ne
č(love)ki mučeći b(og)a ra–
di i vprosi ihb
g(lago)le za čju volju
takovu muku tr–
pite oni reše
mi tu muku za
božju volju trp–
imb. i to sliša–
vb b(la)ž(e)ni s(ve)ti
Juri. i sta pred’ c(esa)r(e)–
mb daidenomb. i re–
če e esmb h(rbst)beninb
tvoi bozi ništ(a)rb
esutb ki ne veru–
jutb predadet’ se
v’ muku večnoju (!)
i to slišav’ Da–
dienb c(esa)rb i povel–
e ga biti i tako
ga ljuto biše da
mu biše pluće vi–
diti. i povele
ga na rasohe ras–
teg’nuti i šibam–
i biti i ocat’ s s–
oliju na rane lee–
ti i konskimi str–
unami nega rane o–
tirati. a to b(la)ž(e)–
ni s(ve)ti Juri vse ve–
selo i slatko tr–
peše i povele
dadienb c(esa)rb žel–
ezne postole
vkovati razbe–
lilše i oboše(!) va
ne b(la)ž(e)n(o)ga s(ve)t(o)ga
Jure i v tamnicu po–
sadiša ga. i misli
b(e)zakonni k(a)kovu
mu muku bi mu…
(Znak b označava staroslavenski poluglas. Op. J. G.)

Paul Hallsall, September 2000. halsall@fordham.edu

1 Rad je nastao u sklopu poslijediplomskog znanstvenog studija Književnost i društveno –humanistički kontekst,unutar kolegija Riječi slika u srednjem vijeku.

2 O.Baetschmann: Slika – tekst::problemski odnosi.U:Slika i riječ (zbornik), Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1997., str.128 –129.

3 O.Baetschmann: nav.dj., str.144.

4 Dakako, smjer može biti i obrnut. Dr.o.Jeronim Šetka (u tekstu Hrvatska pučka religiozna poezija, “Kačić”, 3/1970.,str.197) navodi mišljenje D.Vitkovića: “Neke su opet pjesme mogle nastati tako da se je pučki pjevač nadahnuo promatrajući različite slike po našim crkvama, manastirima. Npr.pjesme o sv. Juri.” ((Iz:D.Vitković: Utjecaj hrišćanske ikonografije na neke narodne pjesme, ZNŽO XXIV, Zagreb, 1915.)

5 J.Huizinga: Jesen srednjeg vijeka, Naprijed, Zagreb, 1991., str.145.

6 Jacques Laager u njemačkom izdanju ZL ističe da je njezin utjecaj izrazito vidljiv na području ikonografije, no njeni tekstovi, kao i ciklusi slika koje je nadahnula, služe u prvom redu religioznom uzdizanju, meditaciji i pozivu na imitatio. U:J.de Voragine: Legenda aurea, Manesse Verlag, Zürich,1982., str.477.

7 Ovakav program nudi Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti; Zagreb, 1979., str.24 –27, 56 –57, 86 –87, 308 –310. Tekst u kurzivu odnosi se na freske u Lovranu.

8 L.Reau: L ’iconographie de l ’art chretien, Presses univresitaries de France, Paris, 1958., str.571 –579.

9 J.Hall: Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1988., str.146 –147.

10 B.Fučić: Istarske freske, predgovor; Zora, Zagreb, 1963., str.21.

11 Sanja Grković: Župna crkva Sv.Jurja u Lovranu, “Dometi ”, god.23 (1990.), br.11, str.759.

12 Sanja Grković: nav.dj., str.763.

13 B.Fučić: nav.dj., str.21. Ovaj pregled ciklusa mučeništva bolje odgovara situaciji u prostoru crkve.

14 H.von Borgmann: Die Lust am Leiden – Maertyrer und Maertyrerinnen der Legenda aurea,, borgmann@germanistik.fu –berlin.de

15 J.de Voragine: Legenda aurea, Manesse Verlag, Zürich, 1982., str.161 –163.

16 E.Hercigonja: Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 1994., str.154 –155.

17 “Na Jurjevdan obilazio je stari glagoljaški svećenik polja i uzvisine i na određenim mjestima pohranjivao egzorcističke zapise i grančice blagoslovljene masline radi dobre ljetine te plodnosti i zdravlja stoke.Uz zapaljene voštanice s raskršća i vrhnaca brežuljaka blagoslivljala se i škropila zemlja,usjevi,stoka.Iz glagoljskih misala i brevijara čitale su se molitve,izvaci iz Svetog pisma,pjevali psalmi,litanije.Molilo se i prosilo za sve:za zdravlje,za dobru ljetinu,sunce i kišu,’da nas Bog oslobodi od groma i zla vrimena, od biča potresa od glada i rata.’ Iz kadionica šširili su se mirisi tamjana prema rajskim visinama noseći molitve Svevišnjemu i svetim zaštitnicima.” Prema::P.Trinajstić: Lovran, Župa sv.Jurja, Lovran, 1999., str.33.

18 Prema tekstu Anice Nazor pod naslovom -“Još jedan glagoljski fragment legende o mučenju sv. Georgija ”, v.offprint Makedonske akademije na naukite i umetnostite,Kliment Ohridski i ulogata na ohridskata književna škola vo razvitokot na slovenskata prosveta,Skopje,1989.,str.119 –122.Jednako tako,poznato je da je sv.Juraj patron Trsata,Hreljina,Senja.Petar Trinajstiću knjižici Lovran ,Župa sv. Jurja,Lovran,1999.,na str.12,piše: “… s domaćim svijetom, lovranskim poglavarima i s lovranskim svećenicima razgovara se hrvatski, čakavštinom, sa zemaljskim poglavarima, s obzirom da smo na tlu pazinske grofovije u rukama Habsburga, govori se njemački, a na moru talijanski, u neposrednom susjedsvu granica s Mletačkom republikom.”

19 A.Hauser takve cikluse naziva “filmskim dramama ” srednjega vijeka, koje su u stanovitom smislu najkarakterističnija, ali po vrijednosti možda najbeznačajnija ostvarenja gotske umjetnosti. Usp.:A. Hauser: Socijalna istorija umetnosti i književnosti, 1.tom, Kultura, Beograd, 1966., str.229. Scena rezanja na komade i stavljanje u bačvu obloženu čavlima

20 J.Huizinga: nav.dj., str.153 –154.

21 F.K.Lukman: Kristusovi pričevalci, Martyres Christi, Celje,1983.

22 V.o likovima svetaca u: E.Male, L ’art religieux a la fin du moyen age, pog.IV., prema J.Huizinga, nav. dj., str.159.

23 Bamberški misal iz 1490., u:Uhrig, Die vierzehn hl.Nothelfer (XIV Auxiliatores), Theol.Quartalschrift, LXX (1888.), str.72; usp.Utrechtski misal iz 1514. i Dominikanski misal iz 1550., Acta sancotrum, Aprillis III, p.149, prema:J.Huizinga, nav.dj., str.159.

Literatura

Knjige:

1. Hall, J.: Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Školska klnjiga, Zagreb, 1988.

2. Hauser, A.: Socijalna istorija umetnosti i književnosti, 1. tom, Kultura, Beograd, 1966.

3. Hercigonja, Eduard: Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja,Matica hrvatska, Zagreb, 1994.

4. Huizinga, Johann: Jesen srednjeg vijeka, Naprijed, Zagreb, 1991.

5. Istarske freske, predgovor: Branko Fučić, Zora, Zagreb, 1963.

6. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti; Zagreb, 1979.

7. Lukman, F. K.: Kristusovi pričevalci, Martyres Christi, Celje, 1983.

8. Reau, L.: L’iconographie de l’art chretien, Presses universitaires de France, Paris, 1958.

9. Trinajstić, Petar: Lovran, Župa sv. Jurja, Lovran, 1999.10. Voragine, de J.: Legenda aurea, Manesse Verlag, Zürich, 1982.

Periodika, zbornici, internet:

1. Baetschmann, O.: Slika – tekst: problemski odnosi, u: Slika i riječ (zbornik), Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1997.

2. Borgmann, von H.: Die Lust am Leiden – Maertyrer und Maertyrerinnen der Legedna aurea, borgmann@germanistik, fu–berlin.de

3. Grković, S.: Župna crkva Sv. Jurja u Lovranu, “Dometi”, god. 23 (1990.), br. 11.

4. Kanfanar i Kanfanarština, Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 900. obljetnice prvog pisanog spomena Kanfanara, Dvegrajci, Kanfanar, 1998.

5. Nazor, A.: Još jedan glagoljski fragment legende o mučenju sv. Georgija, offprint Makedonske akademije na naukite i umetnostite (Kliment Ohridski i ulogata na Ohridskata književna škola vo razvitokot na slovenskata prosveta, Skopje, 1989.)

6. Šetka, Jeronim: Hrvatska pučka religiozna poezija, “Kačić”, 3/1970.

7. Vitković, D.: Utjecaj hrišćanske ikonografije na neke narodne pjesme, ZNŽO XXIV, Zagreb, 1915.

8. Voragine, de J.: Legenda aurea, Medieval Sourcebook: The Golden Legend: St. George,

Prethodna objava:
TKO JE BIO ROČKI PLOVAN, POP...

Sljedeća objava:
VUKUŠIĆEVO ŽIVO “SAD” U...

Povratak na sve novosti