RICHARD FRANCIS BURTON (1821.-1890.) I ISTARSKE PRAPOVIJESNE GRADINE

16. Listopad, 2003 - 14:16

Robert MATIJAŠIĆ, Pula

Povijest engleske kulture XIX. stoljeća prepuna je osebujnih ličnosti, avanturističkih erudita koji su s jedne strane otvarali nove svjetove i za široku publiku nakratko su postajali herojima, a s druge su strane često bili neshvaćeni među onima od kojih su očekivali više razumijevanja. I među takvima je Richard Francis Burton zauzimao posebno mjesto jer je u širokoj engleskoj javnosti postao poznat po svojim podvizima, ali svoj širok i energičan, iako buntovan, duh nikad nije uspio podvrgnuti disciplini koju sustavna znanost obično traži kako bi se osigurala od prijetvornika i lažnih genija. Premda je pokazivao znakove prevelike samouvjerenosti, Burton nije bio običan engleski “globetrotter”, kakvih je u pretprošlome stoljeću po Europi i Bliskome istoku bilo možda i nekoliko tisuća, već je svoj veliki intelektualni prtljag iskoristio najbolje što je mogao. Premda je umro vjerojatno razočaran i uvjeren da nije učinio sve što je namjeravao, njegovo nasljeđe bilo je golemo. No spletom okolnosti (ili namjerno - tvrde zlobnici) svi neobjavljeni rukopisi, bilješke i papiri stradali su u požaru odmah poslije njegove smrti. Tako su njegovi objavljeni tekstovi i arhivska građa u javnim fondovima jedini izvori za upoznavanje i razumijevanje toga engleskog istraživača, putnika, filologa, arheologa, etnologa…, a mogli bismo dodati još mnogo odrednica njegova života.
Premda je u anglosaksonskim zemljama Richard Francis Burton i danas vrlo poznat, izvan njih se, pa i u nas, o njegovu životu i radu manje znade. Rođen je 19. ožujka 1821. godine u Torquayu, gradiću na krajnjem jugozapadu Engleske (Devon). Proživio je uzbudljiv život na tri kontinenta, a preminuo je u Trstu, 20. listopada 1890. godine. U Trstu je od 1873. godine do smrti bio konzulom Njegova Veličanstva, ali to su bile manje uzbudljive godine njegova života, koje je provodio pišući, prevodeći i putujući svim okolnim krajevima. I upravo je tako postao dio povijesti istarske arheologije, jer ga je znatiželja iz Trsta vrlo brzo dovela u Istru, koju je u nekoliko navrata proputovao uzduž i poprijeko, u pratnji prijatelja i mjesnih znalaca. Osim Istrom, putovao je i Dalmacijom, o kojoj je također ostavio nekoliko tekstova.
Richard Francis rodio se u obitelji srednjega sloja, od oca Josepha i majke Marthe, a odmah po njegovu rođenju (bio je prvo njihovo dijete od troje) obitelj se počela seliti prilično često, tako da je Richard kršten tek sa šest mjeseci u mjestu majčina rođenja. Do Richardova odlaska na studij u Oxford 1840. godine, obitelj je prošla gotovo cijelu zapadnu Europu. Tako su od 1826. do 1829. živjeli u Toursu u Francuskoj, i tu je Richard počeo pohađati školu. Potom su dvije godine živjeli u Engleskoj, a zatim su se vratili u Francusku i živjeli godinu dana u Bloisu. Godine 1832. obitelj je obišla Italiju,
s kratkim postajama u Sieni, Perugi, Firenzi, Rimu i Pisi, te naposljetku Napulju, gdje se skrasila do 1836. godine. Potom su živjeli godinu dana u južnoj Francuskoj (Pau), da bi se vratili u Italiju, u Luccu.
Richard je počeo studij u Oxfordu, ali ga je napustio nakon samo godinu dana, 1842. U Oxfordu je započeo učiti arapski te se - uz europske jezike koje je putovanjima kroz Europu savladavao - otad polako oblikuje njegova nadarenost za jezike (tijekom života naučio je petnaestak jezika s kojima je došao u doticaj). Sveučilišni studij napustio je jer se nije mogao pokoravati pravilima studentskoga života. Kako ne bi bio izbačen, dragovoljno je otišao i prijavio se za vojnu službu u Indiji, gdje je ostao do 1850. godine. U Indiji je naučio sve važnije lokalne jezike, te položio ispite za hindustanski, mahrattski, perzijski, sindski, pundži, a naučio je još i afganski, te je usporedo usavršavao znanje arapskoga. Bio je najprije časnik u postrojbama koje su imale zadaću izrade vojnih mapa i skupljanja podataka (svojevrsna obavještajna služba ante litteram). Kad mu je bila odbijena molba za postavljanje na dužnost glavnoga tumača u glavnome zapovjedništvu engleskih snaga u Indiji, zatražio je i dobio višegodišnji dopust te zauvijek napustio Indiju.
Poslije susreta s roditeljima i rođacima, u Boulogneu je 1851. godine upoznao Isabel Arundell koju je oženio deset godina kasnije, usprkos protivljenju obiju obitelji, jer su Burtonovi bili anglikanci, a Arundellovi katolici. Godine 1853. sam je, prerušen u arapskoga hodočasnika, pohodio sveta mjesta islama, Meku i Medinu, što je bilo vrlo opasno jer mu je u slučaju da bude otkriven prijetila okrutna smrt. Odmah po povratku, počeo je planirati veliku ekspediciju u Africi s mladim istraživačem Johnom H. Spekeom. Međutim, u početnoj fazi ekspedicije na Rogu Afrike pojavile su se poteškoće, tako da su od zamisli odustali, a Burton je pošao na Krim gdje je kratko sudjelovao u Krimskome ratu, zatim je pošao u Bombaj, te naposljetku u Zanzibar. Burton i Speke su 1857. ponovno krenuli u unutrašnjost afričkoga kontinenta, koji tada još nije bio istražen, te su pronašli jezero Tanganjiku, a Speke je sam u usputnoj ekpediciji (kad su se razdvojili) pronašao Viktorijino jezero. Po povratku na obalu Indijskoga oceana u Zanzibar, Burton se dulje oporavljao, a Speke je otputovao u Englesku, gdje se hvalio većim svojim zaslugama od stvarnih. Bio je to početak dugotrajne prepirke koja nije prestala do Spekeove smrti (1864. godine). Speke je 1860. godine pronašao izvore Nila, pa mu je time slava još i uvećana.
Burton je o svojim putovanjima objavljivao knjige koje su bile vrlo čitane, kao uostalom i drugi istraživači njegova vremena. Međutim, bez dobrih izvora prihoda nije mogao računati na financiranje svojih putovanja. Zato mu je, čim je 1861. godine oženio Isabel Arundell, bilo ponuđeno mjesto britanskoga konzula u Fernando Pou, u zapadnoj Africi, iako je time nakon višegodišnjeg plaćenog dopusta u indijskoj vojsci nehotice napustio tu službu. U zapadnoj Africi ostao je tri godine i poduzimao opsežna topografska i etnografska istraživanja duž atlantske obale. Potom se vratio u Englesku gdje je bio među osnivačima društva Anthropological Society. Dobio je zatim mjesto britanskoga konzula u Santosu (Brazil), gdje je boravio od 1865. do 1868., a zatim se ponovno vratio u Englesku. Isabel ga je pratila, ali ju je iz Brazila poslao u London kako bi mu isposlovala bolje mjesto. I zaista, 1869. godine dobio je mjesto britanskoga konzula u Damasku u Siriji. Ponovno se vratio u arapski svijet, ali je ostao samo do 1871. godine jer je zbog spletki i krivih optužba opozvan.
Godinu dana kasnije, 1872. godine, ponuđeno mu je mjesto britanskoga konzula u Trstu, daleko od egzotičnih krajeva i slikovitih jezika, iako je i u tom okruženju pronašao motive za istraživanja. Tu je ostao čak 18 godina, do smrti 1890. godine. Imao je sposobnoga zamjenika koji je obavljao sve činovničke poslove, a Burton je sa suprugom mogao putovati. Osim po Europi, putovali su čak do Indije, a u Egiptu je bezuspješno tražio način da potakne financiranje ekspedicije koja bi provjerila priče o postojanju velikih ležišta zlata u Midianu. Jednako je tako bezuspješno tražio zlato na obali zapadne Afrike.
Tijekom posljednjih godina života ubrzano je dovršavao rukopise na kojima je dugo radio putujući i često se seleći. Osim pripremanja vlastitih knjiga putopisa, prevodio je Camőesa, portugalskoga pjesnika XVI. stoljeća, odnosno njegov ep Luzitanci, čija su glavna okosnica bila putovanja Vasca da Game oko Afrike i do Indije. Taj je prijevod objavljen 1881. godine. Tih je godina intenzivnije počeo raditi i na prevođenju arapskih Priča iz 1001 noći (Arabian Nights), koje su objavljene 1885. i 1886. godine. Godine 1886. dodijeljen mu je viteški naslov “sir”, što mu je pri kraju karijere bilo gotovo jedino javno priznanje. Osebujnost njegova karaktera stvorila mu je mnogo neprijatelja i još više onih koji nisu razumjeli genijalnost njegove kulturološke širine.
Osamdesetih godina XIX. stoljeća počelo ga je izdavati zdravlje. Naporna putovanja i bolesti u neistraženim krajevima ostavili su trajne posljedice na njegovu fizičkom stanju, iako je psihički do kraja života bio neustrašiv. Unatoč tomu što je preživio dva srčana infarkta, još je putovao, i to čak do Gibraltara i Tangiera, gdje je tražio rukopis arapske knjige erotskih pjesama Mirisni vrt, koju je htio prevesti s izvornika. Poslije drugoga srčanog udara u Cannesu (prvi je preživio u Trstu), oporavljao se u Opatiji tijekom zime 1887.-1888. Poslije toga je još jednom otputovao u Englesku, vratio se preko švicarske, te iz Trsta još jednom otputovao u sjevernu Afriku.
Preminuo je u Trstu 19. listopada 1890. godine, od trećega srčanog udara, a Isabel ga je sahranila na malom katoličkom groblju Sv. Marije Magdalene u Mortlakeu, predgrađu Londona, lipnja 1891. godine. Izgradila je mauzolej u obliku beduinskog šatora, gdje je i ona sahranjena šest godina poslije Richarda. Isabel su optužili da je namjerno ili iz neznanja spalila sve Richardove neobjavljene rukopise, što je optužba koja se provlači u dijelu literature o slavnome istraživaču. Međutim, Richard je prije smrti točno odredio što valja spaliti, a što sačuvati od njegove rukopisne ostavštine. Isabel je u Trstu vlastoručno sastavila popis rukopisa, prije putovanja u Englesku kamo je pratila Richardov lijes. Većina tih rukopisa bila je u njezinoj ostavštini poslije smrti, što znači da su nestali kasnije. Nasreću, Burton je svesrdno objavljivao svoje rukopise, u obliku knjiga, članaka u časopisima i novinama, tako da je izgubljeno zaista samo ono što je radio posljednjih godina života.

* * *

Dva Burtonova za Istru značajna teksta, Notes on the Castellieri or Prehistoric Ruins of the Istrian Peninsula, “Anthropologia”, sv. I., London 1874. (preveden je i na talijanski jezik: Note sopra i Castellieri e rovine preistoriche della penisola istriana, Kopar 1877., a fototipski pretiskan u Trstu 1970.) i More Castellieri, “The Journal of the Anthropological Institute of Great Britain and Ireland”, sv. VII., London 1878. (objavljen je na talijanskom pod naslovom Note sull’Istria u časopisu “Archeografo Triestino”, sv. 25-26, 4. niz, Trst 1963-1964.), predstavljaju zanimljiv pogled jednog Engleza, na privemenom radu u Trstu, na kulturološku i historiografsku situaciju u Istri u drugoj polovici XIX. stoljeća.
Kako je Burton na dužnost konzula Njegova Veličanstva u Trstu stupio u prosincu 1872. godine, a osnovni rukopis prvoga članka datiran je 9. prosinca 1873. (gotovo točno na godišnjicu njegova dolaska u Trst!), jasno je da nije gubio vrijeme, već se odmah povezao s mjesnim intelektualcima i počeo upoznavati historiografske, etnografske i druge značajke područja koje je - a da to nije znao - bilo njegovo posljednje službeno boravište. Krajem listopada 1872. ili početkom studenoga 1873. godine zaputio se u Istru te je, kako čitamo u revnome opisu krajeva i ljudi, posjetio Labin, Pulu, Rovinj i Poreč. Očevidno je odmah po povratku u Trst sjeo i napisao svoje dojmove dopunjene brojnim podacima, jer je već početkom prosinca završio tekst i poslao ga upravi londonskoga Antropološkog društva.
Dana 25. veljače 1874. godine, prije tiskanja te rasprave u časopisu “Anthropology”, Burton je potpisao odgovor na pismo koje je anonimni (no Burtonu poznat) autor poslao uredništvu koparskoga lista “La Provincia”, u kojemu je ovaj izrazio sumnju u valjanost Burtonovih tvrdnji. U međuvremenu je Burtonov tekst bio pročitan na sastanku Antropološkoga društva, gdje je također izazvao živu raspravu. Sve je to zajedno (Burtonov tekst, rasprava u Londonu, pismo u listu “La Provincia” i Burtonov odgovor na to pismo u istome listu) zatim tiskano u prvome broju časopisa “Anthropology”, 1874. godine.
U listopadu 1876. godine Burton je još jednom krenuo na duži put po Istri, ovoga puta parobrodom od Trsta duž zapadne istarske obale do Pule, a potom dalje duž istočne obale do Rijeke. Na povratku je, očevidno brodom, ponovno došao do Rapca, odakle se zaputio prema unutrašnjosti, pohodivši Labin i okolicu. Premda je na početku teksta napisao da će opisati put povratka “via Pićan, Pazin, Kringa i Buzet”, to nije učinio, nego mu se tekst naglo prekida na Labinštini, kao da je doslovno morao žurno poslati rukopis bez zaključka, jer nema prirodna svršetka. Možda je namjeravao napisati i ostatak, ali to nikada nije učinio. Nije nam poznato postoji li još rukopis toga dijela teksta (ako je ikada napisan) u arhivi Burtonove ostavštine, ili je pak spaljen poslije njegove smrti.

* * *

Ocijeniti doprinos Richarda Francisa Burtona istarskoj znanosti o prošlosti, navlastito prapovijesti, istovremeno je lako i teško. Lako je jer je svojim tekstovima znatno unaprijedio istarsku historiografiju XIX. stoljeća, a teško jer se u međuvremenu u historiografiji XX. stoljeća dogodilo toliko promjena da su neke njegove postavke zastarjele. Ne želeći optereživati tekst prijevoda njegovih tekstova brojnim znanstvenim bilješakama kojima bismo konkretno komentirali njegove stavove i spoznaje, ne ostaje nam drugo nego ovdje navesti najvažnije činjenice o značenju Burtonovih tekstova danas.
Burtonu svakako pripada zasluga što je, uz Kandlera i Lucianija, prepoznao arheološke ostatke na vrhovima brežuljaka u Istri kao prapovijesne gradine. Kako i sam navodi u odličnome metodološkom uvodu, prije njih su mišljenja bila vrlo različita, ali neutemeljena. Naravno, otkriće prapovijesnih naselja sojeničkog tipa (palafite) na jezerima u alpskome području uvelike je olakšalo takvu identifikaciju gradina, jer je tada europska prapovijesna znanost počela sistematizirati kronologiju starijih razdoblja, pa je ona iz herojskih pred-znanstvenih teza ušla u suvremenu europsku znanost. Poslije Kandlera, Lucianija i Burtona nitko više nije dovodio u pitanje takvo određenje gradinskih naselja, koja su u Istri i na tršćanskome krasu osobito brojna i, neka od njih, monumentalna po osegu, veličini zidina i sačuvanosti oblika.
Etnogeneza prapovijesnih naroda sjevernoga Jadrana bila im je, svima spomenutima, još uvijek nejasna. Povodeći se za nekim starogrčkim autorima koji pontske Histre (na ušću Dunava u Crno more postoji i “Histria”) označuju Tračanima, historiografija cijeloga XIX. stoljeća uporno je ponavljala tezu o tračkome podrijetlu naših Histra. Smatramo li Tračane jednim od najvažnijih europskih naroda željeznoga doba (uz Grke, apeninske narode, Ilire, Kelte i druge), a Trakijom područje današnje Bugarske, istočne Srbije i dijela Makedonije, jasno je da Histri na sjevernome Jadranu nemaju nikakve izravne veze s njima. Unatoč tomu, legenda o tračkome podrijetlu Histra dugo se održala i tek je u XX. stoljeću definitivno napuštena.
I Kelti pripadaju mitologiji istarske prapovijesti XIX. stoljeća. I njima se pripisivala matičnost Histrâ, pa čak i svih Ilira od Istre do Crnoga Drima, do Save i Dunava. Premda su se Kelti sredinom I. tisućljeća pr. Kr. naselili u sjevernu i dio srednje Italije, u istočnoalpski prostor, u Panoniju, pa i dalje prema istoku, u Istri i u Dinaridima nema znatnijih tragova njihove kolonizacije, već u najboljem slučaju povremenih prodora, ali ne i stalnoga boravka. Stoga i priče o keltskoj kolonizaciji Istre valja baciti u ropotarnicu povijesti, iako se još i danas javljaju, naročito u onih autora, često amatera, koji se služe samo starijom literaturom.
Burtonu su, naravno, bile poznate priče o Argonautima, Kolhiđanima i njihovu udjelu u osnivanju Pule, no u tom pitanju do danas nije bilo većih pomaka u njihovoj historiografskoj interpretaciji. Međutim, osim navedenih krupnih i temeljnih historiografskih pitanja, u Burtona nalazimo i manje propuste koje danas prepoznajemo kao grješke, dok su tada bili dijelom službena tumačenja nekih pitanja. U raspravi učenih članova Antropološkoga društva u Londonu također su došle do izražaja sve značajke britanske imperijalne znanosti viktorijanskoga doba, kad su veliku popularnost uživale usporedbena antropologija (shvaćena u najširemu smislu) u društvenim znanostima i etimologija u jezičnim znanostima. širok raspon primjera koje za podrijetlo nekih toponima navodi predsjednik Društva nisu drugo doli izraz erudicije i širine poznavanja problema, no od toga je kasnije - usavršavanjem etimoloških metoda - vrlo malo moglo biti potvrđeno ispravnim. Etimologije koje pak Burton navodi često pripadaju kategoriji pučkoga tumačenja podrijetla nekoga mjesnog imena, poput Savudrije: Salvore - Salvo Ré. Premda sarkastičnim tonom piše o pučkim predajama o gradinama kao starim gradovima “Grka” koje je uništio “strašni Atila”, bespogovorno prihvaća i najnaivnija pučka etimologiziranja, ili barem za njih nema drukčije tumačenje.
Velika je Burtonova metodološka zasluga i to što je ispravno prepoznao “crnu zemlju” (terriccio nero) nepogrješivim znakom prapovijesne naseljenosti nekog položaja (koji mora imati i druge prepoznatljive elemente). U tome mu je pomoglo veliko iskustvo i oštroumna moć zapažanja u drugim situacijama, naročito na Bliskome istoku. Ipak takva antropološko-etnografska širina Burtonova iskustva u više ga je navrata odnijela u neprikladne usporedbe i neutemeljene tvrdnje. Njegovo široko iskustvo i znanje stečeno dugogodišnjim putovanjima po dalekim zemljama Azije, Afrike i Južne Amerike sigurno je predstavljalo i značajan doprinos njegovim razmatranjima o istarskim gradinama. Zato Richard Francis Burton zacijelo predstavlja važan stupanj u usponu prapovijesnih, arheloških i povijesnih znanosti Istre i sjevernoga Jadrana.
Udio Antonija Scampicchija i Antonija Covaza u Burtonovu drugom velikom tekstu, onome objavljenom u “Journal of the Anthropological Institute of Great Britain and Ireland”, vidi se i u tomu što ih navodi kao suautore. Očevidno je od njih dobio mnogo podataka za sve što je napisao o svome drugom putovanju Istrom. Antonio Scampicchio (1806.-1866.) bio je članom poznate labinske plemićke obitelji, poznati sakupljač starina i kurioziteta, iako nije poznat kao znanstvenik i pisac. Njegova je zbirka dospjela u Poreč, u vlasništvo Societŕ Istriana di Archeologia e Storia Patria, gdje je tvorila jezgru prvoga pravog muzeja u Istri, koji je kasnije prerastao u današnji Muzej Poreštine. Antonio Covaz (1820.-1898.) bio je rođen u Pazinu u obitelji doseljenika iz Ajdovščine. Zajedno s drugim intelektualcima toga doba, obilazio je Istru skupljajući starine i podatke o njima. Autor je više tekstova u časopisima “L’Istria” i “La Provincia dell’Istria”. S Carlom De Franceschijem ubicirao je Nezakcij u Vizače kod Valture, a doprinio je i razumijevanju značaja gradinskih naselja u Istri.
Pietra Kandlera i Tomasa Lucianija nije potrebno podrobnije predstavljati jer je to učinio sam Burton u svome tekstu, ali je samo usputno spomenuo Carla De Franceschija (1809.-1893.), koji je bio poznati istarski političar svoga doba, pristaša talijanskoga iredentizma u austrijskoj Istri, zastupnik u Bečkome parlamentu i tajnik Istarskoga sabora u Poreču. Surađivao je u časopisu “L’Istria”, a najvažnije mu je djelo knjiga L’Istria - Note storiche, objavljena u Poreču 1879., koja predstavlja prvu suvremenu sintezu istarske povijesti, danas potpuno zastarjelu. U kratkome pregledu drugih arheologa i povjesničara staroga vijeka u Istri Burtonova doba, svakako valja spomenuti još Rovinjanina Bernarda Benussija (1846.-1929.), plodnog autora brojnih manjih članaka i rasprava, te nekoliko važnih sinteza: Storia documentata di Rovigno (Trst, 1888.), L’Istria nei suoi due milleni di storia (Trst, 1924.) i dr.
Nadasve je, međutim, nezaobilazan Carlo Marchesetti (1850.-1926), koji se prvi na našemu području posvetio proučavanju isključivo prapovijesnih ostataka. Premda je u Beču diplomirao medicinu, 1876. godine postao je ravnateljem tršćanskoga prirodoslovnog muzeja, te je do smrti istraživao prapovijesne gradine od Posočja do Cresa i Lošinja, uključujući Trst, Kras i Istru. Njegova monografija I castellieri preistorici di Trieste e della regione Giulia (1903.) i danas je vrijedan izvor podataka o topografiji, morfologiji i kronologiji istarskih gradinskih naselja. Premda su Marchesetti i Burton živjeli u istome gradu tijekom gotovo 15 godina, nema posebnih tragova njihove suradnje, a u svojim tekstovima o istarskim gradinama Burton ga spominje samo jedanput.
Naravno, valja imati na umu bjelodanu činjenicu da su Burtona, osim istarskih gradina i drugih lokalnih povijesnih tema, zanimale mnoge druge stvari: od zlata u Midianu u Arabiji, preko indijskih i arapskih erotskih rukopisa do portugalskoga pjesništva XVI. stoljeća. Osim toga, vjerojatno se nije uvijek u svemu slagao sa svojim talijanskim sugovornicima u tršćanskim intelektualnim krugovima. Nekoliko manje pohvalnih odlomaka iz prvoga teksta o gradinama, u kojima iznosi negativno mišljenje o talijanskome građanstvu u Trstu, priređivači talijanskoga prijevoda su mu cenzurirali! Po svojem položaju i dužnosti britanskoga konzula, Burton je i morao održavati određeni odmak od mjesne sredine, te se čini kao da je posljednjih godina života u tom smislu bio prilično izoliran. Nakon 1878. godine više uopće nije objavljivao tekstove o lokalnim temama.
Richard Francis Burton možda i nije bio pokretačem i nositeljem novih istraživanja u Istri i Trstu, ali je s rezultatima ovdašnjih prapovijesnih znanosti upoznao tadašnju svjetsku znanstvenu javnost. Njegova cjelovita bibliografija, po posljednjim objavljenim istraživanjima, obuhvaća 47 knjiga i monografija, samostalnih publikacija, 20 knjiga prijevoda, 92 članka u časopisima, 85 objavljenih pisama, 25 prikaza knjiga - ukupno 269 bibliografskih jedinica. Od toga je samo desetak tekstova o Istri i jadranskome području, pa njegov utjecaj nije osobito velik i presudan, ali je Burton jamačno postao dijelom povijesti istarske prapovijesne arheologije. Osim toga, nekim proturječnim postupcima u vojsci, diplomaciji i istraživanju egzotičnih zemalja, nekonformizmom u društvenom ponašanju i samouvjerenošću koja je graničila s bahatosti, stvorio si je široki krug neprijatelja, tako da mnogi njegovi stavovi u Engleskoj ponekad nisu prolazili samo zato jer su bili njegovi. Zato je ostao u sjeni mnogih drugih viktorijanskih pustolova i istraživača, a u zemljopisu i antropologiji njegova su istraživanja ostala nezapažena. Burtonova kulturološka pojava počela se u anglosaksonskom svijetu ponovno cijeniti tek od 60-ih godina XX. stoljeća.
U Trstu i Istri bio je i ostao poznat samo u uskim krugovima arheologa na području proučavanja prapovijesti i zanesenih proučavatelja osebujnih životopisa intelektualaca Ottocenta. Ali, valja zabilježiti da je prilično objektivno prikazao istarsko i tršćansko područje 70-ih i 80-ih godina XIX. stoljeća, sa svim prirodnim, povijesnim, kulturnim i etničkim sastavnicama koje su činile atmosferu toga vremena. Možda nije duboko zašao u međunacionalne odnose u to vrijeme; ali, opisujući svoje doživljaje tijekom putovanja Istrom, zacijelo je registrirao stvarno stanje. Treba samo pozorno pročitati njegove tekstove...

Burtonovi tekstovi o istarskim gradinama:

Notes on the Castellieri or Prehistoric Ruins of the Istrian Peninsula, “Anthropologia”, London,
Anthropological Society, Volume I, London 1874, 376-415.

Note sopra i Castellieri e rovine preistoriche della penisola istriana, Capodistria 1877., prijevod
prethodnoga teksta (prevela Nicolina Gravisi-Madonizza), fototipski pretiskano u Trstu 1970. godine.

More Castellieri, by Richard F. Burton and Messieurs Antonio Scampicchio (LL.D.), of Albona, and
Antonio Covaz, of Pisino (Deputy to the Diet etc.), “The Journal of the Anthropological Institute of
Great Britain and Ireland”, Volume VII, London 1878, 341-363.

Note sull’Istria, “Archeografo Triestino”, ser. IV, vol. 25-26, 1963-1964, 235-266. (Prevela U.
Cvitanich).

Burtonovi tekstovi o drugim jadranskim temama:

The Trade of Trieste, “Journal of the Society of Arts”, Vol. XXIV, 1875, 935-941, 946-953.

The Long Wall of Salona and the Ruined Cities of Pharia and Gelsa di Lesina, “Journal of the
Anthropological Institute”, Vol. V, 1875-1876, 252-299.

The Trade of Trieste, “Journal of the Society of Arts”, Vol. XXV, 1876, 62-63 (Burtonov odgovor na
jedan članak u časopisu).

The Port of Trieste, Ancient and Modern, “Journal of the Society of Arts”, Vol. XXV, 1876, 979-986,
996-1006.

The Castelliere of Jurkovac, “The Athenaeum”, 4 November 1876, 598 (A letter from Trieste).

Scoperte antropologiche in Ossero, “Archeografo Triestino”, II serie, vol. V, 1877-1878, 129-134.

The Antiquities of Lissa and Pelagosa, “Proceedings of the Society of Antiquries”, London 2nd series,
Vol. VII, 1878, 141, 143.

A Visit to Lissa and Pelagosa, “Journal of the Royal Geographical Society”, Vol. XLIX, 1879, 151-188.

The Termae of Monfalcone (aqua dei et vitae), London, Horace Cox, 1881, 22 str. (Izvorno objavljeno
pod naslovom Curious Cures, u časopisu “The Field”, 12. studenoga, 17. prosinca i 24. prosinca
1881.)

Three Months at Abbazia, bez mjesta, nakladnika i godine. To je dugo pismo, datirano 4. kolovoza
1888., izvorno objavljeno u “Vienna Weekly News”.

Najvažnija bibliografija o Richardu F. Burtonu:

Fawn M. Brodie, The devil Drives: A Life of Sir Richard Burton, New York 1967.

Isabel Burton, The Life of Captain Sir Richard F. Burton, K.C.M.G., F.R.G.S., 2 vols, London 1893.

James A. Casada, Sir Richard F. Burton, A Biobibliographical Study, Boston Mass., 1990.

Ucci Cvitanich, Vita del capitano Richard F. Burton: console di S. M. Britannica a Trieste, Trieste 1961.

Byron Farwell, Burton: A Biography of Richard Francis Burton, London and New York 1963.

Mary S. Lovell, A Rage to Live, A biography of Richard and Isabel Burton, London 1998.

Norman M. Penzer, An Annotated Bibliography of Sir Richard Burton, K.C.M.G, London 1923.

Edward Rice, Captain Sir Richard Burton, New York 1990.

Georgiana M. Stisted, The True Life of Capt. Sir Richard F. Burton, K.C.M.G., F.R.G.S., etc.,
London 1896 (New York 1969., London 1970.).

Thomas Wright, The Life of Sir Richard Burton, 2 vols. London 1906.