PULA TRIDESETIH I ČETRDESETIH GODINA DVADESETOGA STOLJEĆA

23. Ožujak, 2003 - 09:45

Iz sjećanja njezinih žitelja

Život grada u okrilju dvaju naslovom određenih desetljeća, poznat je u današnjoj povijesti kao vrijeme velikih političkih, društvenih i kulturnih promjena. Naime, vrijeme pod fašističkom Italijom, početak Drugoga svjetskog rata, dolazak njemačkih snaga u Pulu, dvogodišnja anglo-američka uprava te dolazak partizana i jugoslavenske države, uvelike su utjecali ne samo na promjenu strukture građanstva, već i na fizionomiju pa i arhitektonsku sliku grada. Premda je povijest Pule dvadesetoga stoljeća danas poznata i obrađena u nizu znanstvenih članaka i monografija, pokušat ću, uz već poznate činjenice, u ovome tekstu prikazati fragmente pulske svakodnevice kroz sjećanja njezinih građana. Prikupivši različite spoznaje i dogodovštine petnaestak vremešnih Puljana, predočit ću kronološki život maloga čovjeka u konfuziji velikih političkih i društvenih promjena. Stoga će svi podatci u tekstu biti temeljeni uglavnom na izjavama sugovornika čija imena, na zahtjev većine njih, neću spominjati.
Tridesetih godina, koje često obilježavaju epiteti kao što su: fašistički teror, dekadencija grada nakon austrougarskog sjaja, emigracije slavenskih masa, drugorazredni značaj pulskog Arsenala i sl., moji su sugovornici spadali u mlađu populaciju. Uz prve asocijacije, najviše sam podataka dobio o tadašnjim kinima, kavanama i plažama.
Za razliku od danas tek jednog, u Puli je tridesetih godina bilo između osam i deset kinematografa. Kino “Arena” nalazilo se na mjestu gdje se do prije petnaestak godina nalazilo kino “Istra”, kino “Ideal” u staroj zgradi na mjestu današnje FINE (ZAP-a), “Nazionale” na mjestu doskorašnjeg kina “Pula”, “Imperial” u zgradi nakon rata otvorenog kina “Partizan” tj. odmah uz kino “Sala Umberto” ili današnjega jedinog pulskog kina “Zagreb”. U ulici Sergijevaca nalazila su se također dva kina, od kojih se prvo nazivalo ”Savoia” a nalazilo se u prostoru današnjega dućana “Narodne tehnike”, u blizini Slavoluka Sergijevaca. Međutim, to je kino među djecom bilo poznato pod imenom “Pistola” jer su u njemu uglavnom bili prikazivani kaubojski ili gangsterski filmovi što su ih najviše i gledala djeca. Na kraju ulice Sergijevaca, u staroj zgradi koja više ne postoji, na mjestu u kojem se danas nalazi novija zgrada (preko puta “Bagatova” dućana) bilo je kino “Garibaldi”. Više mi je sugovornika napomenulo specifičan ugođaj ambijenta, budući da se u to kino ulazilo kroz kavanu na koju su se nadovezivale ljetna terasa i kinodvorana (vjerojatno negdje na mjestu Rimskoga mozaika iza Zavoda za zapošljavanje). Zanimljivost je i to da su se s jednom ulaznicom (25-50 centesima) mogli gledati svi filmovi toga dana; projekcije filmova započinjale su svakog dana redovito u dva sata poslije podne i završavale negdje oko jedanaest sati navečer.
U toplijim mjesecima pulski je amfiteatar bio poprištem mnogih koncerata, baleta i opera, jednako kao i danas, a mlađi su ih posjećivali uglavnom uz pratnju roditelja. Kao i u zlatno doba Filmskoga festivala nakon drugoga svjetskog rata, uz jastučiće za sjedenje redovito se u Arenu nosila ne samo suha nego i kuhana hrana, da bi se, kažu, malo prigrizlo. Treće poprište zabave i kulturnog života u Puli bilo je kazalište, rezervirano u prvome dijelu večeri za filmove, nakon čega bi započinjao nezaboravni varijete. Neki od sugovornika nažalost su već nakon filmova morali kućama, dok se oni malo stariji rado sjećaju čari noćnih varijetea. Poseban ugođaj predstavljalo je otvaranje krova na kazalištu radi zračenja prostora, pri čemu su mlađi, kojima je uz roditelje bilo dosadno gledati program, zvjerali u zvijezde kroz krovni otvor. Osobito u doba karnevala, kazalište je bilo središtem okupljanja maskiranih građana. Dok je podij bio rezerviran za vođenje programa i ples mladića i djevojaka, mlađa su djeca i stariji zabavu promatrali iz kazališnih loža. Tom je prigodom za sve koji su karneval željeli slaviti maskirani u kazalištu postojao dućan (danas je to dućan bočno od Slavoluka Sergijevaca, odnosno u produžetku stare robne kuće) u kojem su prvenstveno djeca za te večeri mogla po pristupačnim cijenama kupovati ili iznajmljivati kostime. Ostali su se blagdani (Božić, Nova godina...) slavili uglavnom u obiteljskom okružju a vrlo rijetko po gradskim kavanama, osim tzv. Feste del’mar ili Fešte od mora. Festa del’mar slavila se jedan dan u ljetno doba, pri čemu su svi veći brodovi i većina brodica bili okićeni nizovima svjetiljki, dok je s obale, pred mnoštvom okupljenih, čitav dan svirala glazba.
Do početka drugoga svjetskog rata, Puljani su živjeli punom parom. Ljetne vrućine podnosili su uglavnom na nekom od pulskih kupališta ili pak divljih plaža. Popularni “Bagno Polese” (sagrađen još davne 1886. godine kako to vidimo na starim razglednicama) bio je plutajuće kupalište u pulskoj luci, do kojeg se dolazilo brodicom, a bilo je, kako većina danas govori, kupalište za bogate građane. Kupalište “Stoja”, koje je tridesetih godina i počelo radom, ostalo je zapamćeno po drvenim kabinama (za razliku od današnjih zidanih) i skakaonici s dvjema razinama, dok su današnje plaže Valsaline, Zlatne Stijene ili Lungomare bile “divlje” plaže pulske mladeži. O tomu svjedoče mnogi, uz Lungomare na kamenitoj obali, uklesani inicijali i imena kupača, stari i više od osamdeset godina. Međutim, iako nije bilo kupališta, Zlatne Stijene su u to doba imale malu gostionicu koja je tijekom čitave godine Puljane privlačila domaćim pršutom i sirom. Oni, pak, kojima je prijevoz tramvajem ili autobusom bio skup, odlazili su na popularni “Mandrač” - plažu uzduž željezničkog kolodvora; međutim, kako kažu stari Puljani, uvijek čađavu zbog prolaza parnih lokomotiva. Rijetki su od sugovornika posjećivali vojno kupalište “Valkane”, odnosno tek ukoliko su bili u društvu vojnih osoba. Na početku zaljeva nalazila se zgrada s restauracijom, s desne strane kabine i mjesto za kupanje viših, a s lijeve strane zaljeva drvene kabine i mjesto za kupanje nižih časnika i njihovih obitelji. Kupalište “Vergarola”, koje zbog nemilog događaja iz 1946. Puljani nerado spominju, bilo je u to doba Italije kupalište za gospodu. Na ljepotu i luksuz kupališta danas upućuju tek ostaci zida, fragmenti ukrašena stubišta kojima se silazilo do plaže te zidine potpuno zaraslog i plaži pripadajućeg objekta. Vergarolla ili Vargarola, kako je neki Puljani u žargonu nazivaju, nalazi se danas u produžetku bivšega brodogradilišta “Crvena zvijezda” i, služeći kao ribarska lučica, teško se može prepoznati kao bivše elitno kupalište.
Osim spomenutih individualnih ljetnih zabava, škole su u suradnji s fašističkim vlastima osiguravale siromašnijoj djeci kolektivne ljetne kampove. Djeca pulskih škola sa svojim su učiteljicama najčešće po tjedan dana odlazila u kamp “Stoja” gdje su ljetovali u drvenim barakama; hrana je svakodnevno dovožena kamionom. Primarna je dakle briga za mlađu dob postojala, a o njoj govore i drugi primjeri. U svezi s najranijim školskim danima, mnogi se nerado sjećaju ribljeg ulja koje su svaki dan dobivali u školi, odnosno povremenih raskuživanja parom (kao prevencija od nekih bolesti) u podrumu današnjega Zavoda za javno zdravstvo. Siromašni učenici redovito su od fašističke omladine dobivali bijele bluze te crne hlače i suknje “na falte”, zapravo neku vrstu fašističke uniforme za najmlađe. Ne razmišljajući o simbolici odjeće, sretni što nešto imaju, mnogim je tadašnjim školarcima, kako danas navode, to bila “festa della Befana” (svečanost na blagdan Sveta tri kralja). Inače, sjedište fašističke omladine bilo je u prostorijama Doma Braće Ribar, dok je sjedište fašizma u Puli bilo u zgradi preko puta Glazbene škole. Upravo je ta zgrada ostala u sjećanju mnogih Puljana kao sjedište fašističke torture; iz njezinih su podruma prolaznici nerijetko mogli čuti plačeve, krikove i zapomaganja. Navest ću kao primjer priču jedne od sugovornica čiji je otac “zaradio nekoliko pljuski” na ulici, nakon što je zaboravio salutirati skupini fašista koja je tuda prolazila (a što je bila obveza). Budući da je leđima bio okrenut prema izlogu, zaboravio je “izvršiti svoju dužnost” zbog čega mu je jedan od fašista prišao i pljusnuo ga. Inače, pripadnost fašistima mnogo je lakše ljudima osiguravala posao, dok su oni privrženi lijevoj struji ostajali bez zaposlenja, požalila se druga sugovornica.
Osim tisuća stranica publikacija o fašističkoj politici, o tomu govori i niz spomen-pločâ u Puli, počevši od 1. svibnja 1920. kada su kod Slavoluka Sergijevaca strijeljana četiri Istranina, pa do 9. rujna 1943. kada su na Giardinima (Korzu) živote izgubila trojica antifašista zbog događaja nastalih u vremenu između kapitulacije Italije i dolaska Nijemaca u Pulu.
U Puli je uz sud i zatvor (i danas na istome mjestu) postojao i Porotni sud ili Corte d’Assise. Nalazio se u danas nešto preinačenoj zgradi bivšega Pionirskog doma, a služio je za javna suđenja otvorena za javnost; obično za velike prijestupe, kojima su prisustvovali i građani i novinari.
No, ružniju sliku upravo opisane Pule donekle je “popravljala” aktivnost koju neki, iako ne s pravom, nazivaju “najstarijim zanatom na svijetu”. Javne kuće bile su općepoznata pojava u Puli, a jedan od sugovornika potvrdio mi je i korištenje njihovih usluga. Sugovornica koja se kao dijete igrala ulicama starogradske jezgre, nabrojila je četiri javne kuće u ulici Castropola, rangirane po kvaliteti. Najelitnija od njih, kako je kasnije saznala, nalazila se u Rasparaganovom usponu, a sve su imale redovito navučene kapke na prozorima. Budući da su ih ponajviše posjećivali vojnici, mlađa su djeca javne kuće često smatrala vojarnama kroz koje je vojska neprestano ‘cirkulirala’. Običaji da se mladiću prije odlaska u vojsku sašije odijelo kod krojača, zatim da ga se odvede u javno kupatilo te na koncu tako čistog i lijepo obučenog u javnu kuću, bili su dar starijih rođaka ili prijatelja. Na početku današnje ulice Castropola (nasuprot dućanu s instalacijama) nalazila se mala kapelica, kako se u šali govorilo, “za čišćenje savjesti” zadovoljnih klijenata javnih kuća.
Javne kupaonice u gradu bile su podijeljene za civile, odnosno vojne časnike. Civilno javno kupatilo nalazilo se u podrumu današnjega Doma zdravlja, ili popularnoj “Cassamalati”, dok se vojno kupatilo nalazilo podno Mornaričke crkve uza zid Arsenala. Pred tim vojnim kupatilom (srušenim kasnije u savezničkim bombardiranjima, o čemu danas govore ostatci zaraslih srušenih objekata), često su se znale vidjeti skupine mladih vojnih časnika koji su s bijelim ručnicima oko vrata čekali red za kupanje. Čitavo je područje uokrug Mornaričke crkve bilo naseljeno radnicima iz Arsenala. Radnički je sloj u te zgrade naseljavan najčešće s obzirom na tvornice u kojima su članovi obitelji radili, kako veli jedan od Puljana koji je živio u kvartu blizu radničkog naselja Barake u kojem su obitavale obitelji čije su žene radile u tvornici duhana.
Koliko sam uspio saznati, Pula je u to doba imala: tvornicu duhana, preradu ribe (na Verudi), boksita (na mjestu velikog zdanja preko puta “žute zgrade” triju pulskih škola u Rakovčevoj ulici), stakla (na mjestu današnje, ali manju) te cementa. Bivši austrougarski Arsenal u doba je Italije izgubio na značenju, pri čemu se uvoz i izvoz temeljio na starom željezu i kamenu. Osim toga, kako kažu oni čiji su roditelji radili u njemu, Arsenal je bio vlasništvo države, dok je otok Uljanik bio u vlasništvu nekog privatnog poduzetnika.
Blagdane i vikende obitelji svih slojeva građana koristile su za šetnje gradom i bližom okolicom. Popularni Kaiserwald ili Šijanska šuma bio je uređen poput botaničkog parka o čemu se brinuo lugar. Posebno u doba blagdana, prema Kaiserwaldu je išlo mnogo Puljana; oni bogatiji kočijama ili tada rijetkim automobilima, dok je srednji i niži sloj građana koristio tramvaje, odnosno autobuse koji su tih dana prometovali češće nego inače. Uz zvuke glazbe koja je ponekad svirala iz paviljona, šetalo se uređenim stazama ili jahalo po određenim dijelovima šume.
Riva je kao svakodnevno šetalište tradicionalno okupljala Puljane u ljetnim predvečerjima, pri čemu su se skupine šetača zaustavljale pred kavanom “Miramar” i uživale u glazbi koja je dopirala iz kavane. Giardini u centru grada bili su hijerarhijski drvoredima podijeljeno šetalište. Naime, prvim redom do ceste šetala je gradska vojna i civilna elita, središnji red bio je rezerviran za srednju klasu (trgovci, studenti...), dok je treća kolona (najbliža današnjem kinu “Zagreb” gdje su se okretali gradski autobusi) pripadala radnicima i gradskoj sirotinji. Premda je to postojalo kao pravilo, u stvarnosti se i nije previše poštivalo.
Inače, Giardini su tridesetih godina izgledali ovako: na mjestu današnjih “Istarskih knjižara” nalazila se praonica automobila čiji je vlasnik izgradio zgradu spomenutog kina “Pula” i tamo prodavao namještaj. Uz praonicu automobila nalazio se dućan automobilskih guma, dok su se uz današnji dućan “Vesnu” i Gradsku knjižnicu nalazile dvije telefonske centrale. U prostoru današnje Gradske knjižnice nalazio se restoran, a odmah iza ugla, na mjestu optike “Ghetaldus” i dućana obuće, nalazila se zgrada (srušena u “savezničkim” bombardiranjima) u čijem je podnožju bila trgovina biciklima “Bianchi” te slastičarnica koju je osoba, koja mi je slikovito opisala Giardine, rado posjećivala zbog izvrsnih kolača. Još jedan detalj..., a to je obična reklamna ploča “SHELL” koja je visjela u blizini današnje Gradske knjižnice... Upravo je taj motiv jedan od simbola opće talijanske politike razvitka i napretka automobilske industrije, što se u Puli manifestiralo pojavom nešto većeg broja automobila te ukidanjem tramvajskog i uvođenjem autobusnog gradskog prometa (tvrtka Grattoni).
I tridesete su godine (nastavivši još autostrougarsku tradiciju) imale velik broj gradskih kavana. Najpoznatija je bila “Caffè Italia”, koja se nalazila na mjestu stare robne kuće na trgu Portarata, u kojoj je svake večeri na katu svirao violinist. Neki se sjećaju kako je ta kavana postojala još neko vrijeme nakon svršetka rata, ali uz svirku harmonikaša i klavirista. Na mjestu blizu današnje Glazbene škole, nalazio se elitni restoran “Excelsior”, dok je “Caffè degli specchi” svoje goste primao u (danas srušenoj) zgradi kod cvjećarnice sučelice zgradi INK-a. Vojne su osobe imale i neke objekte za objedovanje i zabavu, rezervirane samo za njih, pa je primjerice u današnoj menzi “Platak” kod tržnice bila kavana isključivo za pripadnike zrakoplovstva. U današnjemu Domu hrvatskih branitelja bilo je sastajalište viših vojnih časnika, dok su se odmah preko ceste u prostorima današnjega plesnjaka “Uljanik” sastajali vojni časnici nižih činova u pratnji mladih pulskih djevojaka.
Početak Drugoga svjetskog rata nije odveć promijenio život Puljana, jer su bombardiranja grada učestala tek koncem rata. Ipak je život u gradu donekle bio usporen: kina i kazalište radili su smanjenim tempom, popularni Kaiserwald izgubio je lugara i postao mjestom gdje su građani tijekom ratnih zima krali drvo za ogrjev, dok su zamračenja prozora i svijeće umjesto žarulja bile noćna obveza građana tijekom cijeloga rata. Propašću Italije, nakon nekog vremena Pulu zauzimaju Nijemci, a zgradu preko puta Glazbene škole zaposjedaju snage Gestapoa. Ipak su saveznička bombardiranja grada 1944. i 1945. ostavila velik pečat u sjećanjima, a srušene vile na Monte Zaru, radničke kuće uz Arsenal ili kupalište na Valkanama, na arhitektonskoj slici grada. Budući da u prvome ratnom razdoblju nije bilo mnogo bombardiranja, ali su zato uzbune bile česte, mnogi zvukove sirena i nisu shvaćali ozbiljno. Posljednicom takva ponašanja bio je velik broj izgubljenih života pod ruševinama zgrada. Građani su u skloništima često ostajali dugo nakon svršetka uzbuna, sve dok se najveće zapreke tj. ruševina nisu očistile, a poginuli s gradskih ulica uklonili. Goleme rupe zrakoplovnih bombi na ulicama redovito su narednih dana popunjavane, osnovne ruševine otklanjane. Život se donekle vraćao u normalu.
Što se športskoga života tiče, on se uglavnom svodi na činjenice koje su već mnogo puta spominjane u raznim publikacijama, novinskim feljtonima, a vežu se uz djelovanje veslačkoga, nogometnog i hokejaškog kluba. Zanimljivo je spomenuti koturaljkanje koje je, kao opća pojava, mnoge privlačilo u popularni Pattinaggio, te postojanje teniskih terena na Verudi iznad vile Matilde. U to doba tenis bijaše zabava samo za imućne.
Mjesto koje je povezivalo seosko i gradsko stanovništvo, bila je - i do danas ostala - tržnica. U podnožju zgrade tržnice s jedne je strane, kao i danas, bila ribarnica, a s druge ledara. Kat je bio rezerviran za prodaju voća i povrća, dok su ispred bile male kućice za prodaju gotove hrane. Mjesto gdje se danas nalazi zelena tržnica na otvorenom koristili su seljaci iz okolnih sela i ribarskih naselja za prodaju povrća, mlijeka, jaja te sitne stoke. Jedan od starijih Medulinaca i danas se sjeća svojih dječačkih dana kada je sa svojom majkom više puta tjedno na magarcu dolazio u Pulu gdje je ona prodavala svježu ribu ili jaja.
Oslobađanjem Pule i ulaskom partizana u grad, promjene su tek započele jer je Narodni odbor u gradu ostao tek nešto više od mjesec dana. Naime, pod pritiskom saveznika, Istra je podijeljena na Zonu A i B pri čemu su Zonom B upravljale jugoslavenske snage, a Zonom A Anglo-američka vojna uprava. Pula je tako potpala pod Zonu A, dok su sela u okolici Pule (Medulin, Vodnjan, ili Valtura) već bila na području Zone B. Tako je mnoštvo engleskih te američkih vojnika nešto dulje od dvije godine svoga boravka u Puli održavalo “status quo” koji je pogodovao bogatijima, a siromašniji sloj privržen idejama socijalizma poprijeko je gledao saveznike. Rezultat toga bile su demonstracije, a kulminirale su ubojstvom trojice radnika Elektromlina (među kojima je bio i L. Mariani) od strane savezničke policije. Radnici su se suprotstavili odnošenju strojeva negdje u ožujku 1947.
Pripadnike anglo-američkih snaga Puljani opisuju kao vrlo bučne; često su se međusobno, nakon veće količine popijena alkohola, znali potući u kavanama, a već nakon nekoliko minuta nastavljali bi sa smijehom i pićem kao da ništa nije bilo. Pamte ih također po žitaricama, jajima i mlijeku u prahu, te maslacu od kikirikija, što se kao pomoć dijelilo građanima, ali i većem broju novorođene vanbračne djece iz veza mladih Puljanki i Engleza. Ipak je određen broj djevojaka otišao 1947. zajedno sa saveznicima, zaljubivši se u njihove pripadnike.
Antagonizam stanovnika podijeljenih između talijanske i jugoslavenske opcije bio je vidljiv u svim segmentima društva. Jugoslavenski opredijeljeni stanovnici, pretežito siromašni slojevi, sastajali su se i družili u Pattinaggiu, dok je talijanskoj opciji skloniji, uglavnom bogat sloj, svoja druženja provodio na katu kavane “Miramar” (današnja trgovina namještaja na Rivi). Premda su te suprotnosti među mlađima izazivale i nerijetke fizičke obračune, u gradu je život tekao razmjerno normalno (trgovine, tržnica, kina, kazalište...). Najveća tragedija u tom razdoblju, za koju i danas Puljani sumnjaju je li slučajnost, jest eksplozija koja je 18. kolovoza 1946. u jedan sat poslije podne odjeknula na kupalištu “Vergarola”, usmrtivši mnoštvo kupača. Naime, zaostale mine iz rata, koje su izazvale eksploziju i ljudske žrtve, nikada nisu povezane sa stvarnom ljudskom namjerom, iako se priča da su možda baš bile usmjerene protiv jedne od podijeljenih skupina stanovnika. Mišljenja su današnjih sugovornika s ovime u svezi različita.
Bilo kako bilo, u rujnu 1947. došao je i kraj anglo-američkoj upravi, pa je dio stanovnika, nesklon budućoj jugoslavenskoj vlasti, odlučio napustiti grad. Iseljavanje iz Pule trajalo je danima, pri čemu su brodovi “Pola” i “Toscana” u više plovidbi prevozili ljude i stvari do talijanske obale. Ukrcavanja koja su trajala i tijekom noći ispraznila su grad, jer su odlazeći odnosili sa sobom sve što su mogli. Grad je ostao pust (svi podaci govore da je ostalo oko 15.000 stanovnika); prazne kuće na kojima su za vjetrovitih noći lupali prozori, prazne ulice na kojima već u kasnijim popodnevnim satima nije bio prolaznika. Ljudi su se i dalje nastavili okupljati u Pattinaggiu; odnosno popularna je bila kavana “Bernardis” na Giardinima (kod današnje trgovine “Vesna”); međutim, i ona gotovo prazna nakon kasnih poslijepodnevnih sati..
Odlazak pripadnika anglo-američkih snaga izazvao je burno veselje onih koji su ostali, a kojima su se na ispraćaju saveznika iz grada pridružili i svi istomišljenici iz pulske okolice, tj. već tada bivše Zone B. Dvije su mi sugovornice slikovito objasnile ispraćaj savezničkih kolona kojima su pulski građani uz poruge malim prstom pokazivali u kojem smjeru da odu i više se ne vrate. Mnogo je veći spektakl izazvalo nekoliko žena koje su između Arene i kružnog toka na Punti skinule donje rublje, okrenule stražnjice odlazećima te izvikivale masne i vulgarne šale. Nakon njihova odlaska, u Pulu su ušle partizanske snage koje su oni već otišli (esuli) pogrdno nazivali “L’armata del silenzio” (vojska tišine ) budući da, po njima, nisu imali čizme, već što je tko imao, pa ih se nije čulo kad stupaju. Ipak je dolazeću “Tihu vojsku” na ulicama dočekao veći broj žitelja Pule i okolice, a u grad su se počeli vraćati i mnogi koji su u doba fašizma izbjegli u Kraljevinu Jugoslaviju. Neki su od sugovornika - tada, nakon mnogo godina - opet sreli svoje davno prebjegle rođake i prijatelje.
Premda je, kako kažu, s Englezima nakratko otišla i hrana, grad se počeo naseljavati i, učestalim radnim akcijama, obnavljati. Već 1949. Tito dolazi na Brijune, a Arena postaje poprištem masovnih sletova pionira i omladinaca u doba praznika. Radne akcije raščišćavanja ruševina odvijale su se na više lokacija u gradu, npr. na srušenom kompleksu zgrada na Karolini ili pak na vilama na Monte Zaru. Kazalište je prvih godina slabo djelovalo, međutim, spomenuto kino “Partizan” i preko puta “Beograd”, na Giardinima, punom su parom prikazivali ruske filmove poput “Kamenog cvijeta” ili “Čudotvornog mača”. Ruski filmovi te ruski jezik u školama bili su prisutni sve do raskida veza sa Staljinom kada su u škole ušli njemački i francuski jezik, a ulice preplavili stihovi pionira: “Oj, Staljine, ruski sine, uzmi štapa - čuvaj svinje!”. Zbog slabe opskrbe i opće neimaštine, hrana se davala na tzv. točkice, čime su bivši borci, vojna lica te rudari u Istri profitirali; radnici su imali dovoljno, a intelektualci i ostali najmanje. Vidimo, dakle, obrnutu situaciju od one koja je nestala s Italijom. Paketi pomoći najčešće su sadržavali grašak iz konzerve, mlijeko u prahu, maslac od kikirikija, te poznata “Trumanova jaja” kojih se dobro sjećaju tadašnja djeca u internatu. Internat se u prvo vrijeme nalazio u sklopu crkve Sv. Antuna, u koji su dolazila djeca iz čitave Istre, među kojima se, plavim uniformama, isticala ratna siročad. Takva su se djeca kao i sva ostala školovala na teret države, a među ostalom su djecom bila poznata kao “socijalci”. U internatu su bile spavaonice s drvenim krevetima i slamaricama. Kuhinja se nalazila iza crkve, te dvanaest slavina na zidu pored crkve, u Škaljerovoj ulici, za jutarnje umivanje hladnom vodom.
Danas pomalo komična situacija događala se izjutra u sedam sati kada je, uz misu u crkvi, istodobno obavljano podizanje zastave uz himnu “Hej Slaveni”. Naime, podizanje i spuštanje zastave, česte lopte kojima su djeca usred mise znala štogod razbiti, te mnoge druge pojave, dovele su do nesuglasja i preseljenja internata u dvije zgrade na Monte Zaru ponad stuba Jurine i Franine. Internat i svi tadašnji mjesni odbori, tzv. reoni, orgranizirali su priredbe, plesove i zabave, dok su se velike priredbe i sletovi u Areni redovito uvježbavali na gradskom stadionu.
Gradski prijevoz obavljala su dva taksija, a kamioni s drvenim klupama prekriveni ceradom zamijenili su autobuse. Automobilâ je u gradu bilo vrlo malo, a sa sela se u grad redovito dolazilo konjima i magarcima. Tim su prijevozom seljaci svakodnevno u Pulu dovozili mlijeko, vezujući svoja “prijevozna sredstva” u blizini gradskoga stadiona. Obnova industrije već pomalo zahvaća grad, pa se u Kandlerovoj ulici, preko puta “Lipe”, stvara DIP 5. maj; otvara se i tvornica trikotaže uz dotadašnju proizvodnju cipela, dok i dalje postoje tvornice ribljih konzervi u Banjolama i Ližnjanu, tvornica cementa te proizvodnja opeka i užadi. U starim vilama “Münz” otvara se Željeznički tehnikum, već djeluje gimnazija, osnovne škole te učiteljski dom, dok je Šijanska šuma okupljala učenike osnovnih škola na međuškolskim natjecanjima i druženjima. Tako je popularni Kaiserwald opet donekle zaživio i prestao biti izvorom ilegalne sječe drva za ogrjev, a građani Pule ugljen i drva mogli su kupovati na više lokacija u Puli, npr. na današnjem parkiralištu u Zagrebačkoj ulici, kod današnje Gimnazije, ili uokolo tržnice.
Uz restauracije i plaže na Ribarskoj kolibi ili Zlatnim stijenama, poslijeratni Puljani najčešće su posjećivali polusrušeno kupalište Valkane, plažu uz željezničku postaju ili Lungomare. Tada još razmjerno novo kupalište “Stoja” postalo je tradicionalnim okupljalištem starih Puljana, “Vergarola” je nakon spomenute tragedije opustjela, dok je Lungomare nakon akcija raščišćavanja ruševina po gradu bilo podvrgnuto akcijama pošumljavanja.
Spomenuti fragmenti tek su kockice mozaika turbulentna vremena. Fluktuacije stanovništa, arhitektonske i druge promjene zahvatile su tadašnje žitelje, koji zato svoja sjećanja danas različito manifestiraju. Stoga bi takva sjećanja i doživljaji pripovijedanjem svakog drugog pojedinca pričali uvijek individualne i neponovljive “vlastite povijesti”, poput ovih upravo ispričanih.