PROMATRAČ

16. Listopad, 2003 - 14:07

Lubavnici, vi koji imate zemlje manje od kreveta
I čija se tajna poput pribrežja otvara naplavinama školjki,
Arhivama rasutim kraj tiskarskih preša,
Katkad vam tek stručak djeteline otvara usta,
I eto vas učas prekrivenih drvenastom tkaninom,
Pepeo ste i žeravica kojima pastir
Raspaljuje vrbe, jer on, oponašajući sunce,
Želi više ljepote na svojim obalama
Gdje ga čama obuzima ako vodu
Ne oskvrnjuje vatrom
Kao što to uvijek rade u kovačnicama.
Stoga, ne patite više, evo, vaša je svadba utanačena,
- U istom jajetu zametci dvaju Dioskurâ.
* * *
U meni snijeg i brdo, pristanište,
Krhko zdanje od kralježaka, bijeli lotos,
U meni kineska tinta, i barka naslikana
U podnožju planine, na vodama prapočetnim.

U meni trstika, i ptica-ogledalo,
Dinastija, sveti prauzrok
Posvećen vilinu konjicu, u meni mesar
Koji zna točno mjesto zglavka,
U meni njegov nož, ja njegov vol.

U meni putovanje pradavne ruže.

* * *
U svom grmu, da je astronom
Otkrije. Ona ostavlja u pijesku
Svoju plavu sandalu
U doba kada berači
Plove morem, vinu se predavši,
Opremljeni tek vrtlarskim noževima.

Tako se zna da se u listopadu,
Zajedno s nebom, ljubav
Prema južnom vjetru povija, ostavljajući ipak
Na preljinu čelu
Zvjezdano sjeme, pjenušavo biserje, na ruci
Prsten što se grom ne drznu sprljiti.
* * *
Puno vremena provodim
Uha prilijepljenog uz vrata.
Promatram svilu
Što nas razdvaja. Doista,
Sva se ovija
Ljepotom sličnom
Rubenini.

* * *

Ponoć je. Ne dopustite da vas iskušava pustinja.
To nježno trenje noćne pahuljice,
Taj treptaj laticâ, širenje plućnih krila,
To putovanje sâmo, to smo mi,
slični drvetu koje radi.

* * *

Vjetar nad krovovima
Odlazi nezamijećen.

* * *

Konji
Galopirahu morem
Među galebovima.
Otok jabukâ
Ne bijaše tek varka.

* * *

Dozrijet će sunce
Na kućici sata,
Jednoga ćemo dana imati svoju srž,
Otisnutu na platnu,
Svoju jezgru zaboravljenu
U uglu crkvena predvorja.

* * *

Razapet ću zrcalo
Da se od opeke ključ odvoji,
Da dogodi se berba
Tamo gdje suša caruje,
Da ledina stekne slavu svoga kamenja.

Hoće li tako moći kročiti u boravište
I na kamenu ploču položiti
Stopalo koje voda podržava,
I drugo koje svjetlost okružuje.

* * *

Oranici jednak
Okrećem svoje lice
I mijenjam ga prema tom krajoliku
Što prepušten bijaše parlogu.

Ne čudite se stoga
Kada me u strnjištu nađete,
Katkad sam roj, katkad zrno šipka,
Nešpula,
Kralju podsmijeha sličan.

S francuskoga preveo:
Aldo Kliman, Pula

Francuski pjesnik, pripovjedač, romansijer, esejist i prevoditelj Robert Marteau rođen je 1925. u Poitouu, u Francuskoj. Nakon dugogodišnjeg boravka u Kanadi, gdje je izgradio karijeru istaknutog kanadskog književnika francuskoga izričaja, vratio se u svoj prvi zavičaj i danas živi i stvara u Parizu. Marteau pripada francuskoj novijoj pjesničkoj tradiciji na tragu Nervala, Rimbauda, Mallarméa i Saint-John Persea. Već svojom prvom knjigom pjesama “Kraljevstva” (Royaumes, 1962.), snažno prožetom egzistencijalističkom filozofijom, privukao je pozornost čitateljstva i književne kritike osebujnim amalgamiranjem konkretnih slika s dalekim mitskim predodžbama i simbolima alkemijske i astrološke provenijencije, a poemama Atlanta, Kirka, Sibila, Rasprava o bijelom i bojama i Povorka za gavrana uvršten je u najprestižnije antologije svjetske poezije. (A.K.)

* Naslov izvornika: “Vigie”, Calligrammes, Quimper 1987.

Prethodna objava:
JEZIK FIKCIJE

Sljedeća objava:
PJESME

Povratak na sve novosti