PRILOG POZNAVANJU POVIJESTI MLETAČKO

PRILOG POZNAVANJU POVIJESTI MLETAČKO – HRVATSKIH VEZA

16. Listopad, 2003 - 13:54

Lovorka ČORALIĆ: Hrvati u procesima mletačke inkvizicije
Hrvatski instituit za povijest – Dom i svijet, Zagreb 2001., 195 str.

Lovorka je Čoralić znanstvenica mlađeg naraštaja hrvatskih historiografskih stručnjaka. Njezin doprinos spomenutoj znanosti potvrđen je već mnogobrojnim znanstvenim radovima, zapaženim monografijama i publicističkim prinosima koje je stručna javnost zapazila i prepoznala. Rođena Zadranka, diplomantica i magistrantica zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, u rodnom gradu obranivši posljednji ispit svoje akademske karijere i tako stekavši akademsku titulu doktora znanosti, Čoralićeva sada djeluje u Hrvatskome institutu za povijest u Zagebu te na Hrvatskim studijima predaje kolegije Povijest Venecije do 1797. i Povijest Italije u XIX. i XX. stoljeću. Njezin intelektualni angažman ovime nije zaokružen. Kao stalna suradnica Leksikografskoga zavoda “Miroslav Krleža” u Zagrebu, surađuje u izradbi Hrvatskoga biografskog leksikona i Hrvatske enciklopedije, a pri izradbi leksikografske edicije Hrvatski leksikon (I., II., Zagreb 1996.– 1997.) bila je urednicom povijesne struke. Nadalje, članicom je uredništva triju časopisa: “Annales” u Kopru, “Croatica Christiana periodica” u Zagrebu te “Hrvatske revije” Matice hrvatske. Dosad je autorica objavila sljedeće monografske studije: Put, putnici, putovanja: ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama (Zagreb 1997.), što je plod njezina magisterija, potom je publicirala doktorat naslovljen U gradu svetog Marka: povijest hrvatske zajednice u Mlecima (Zagreb 2001.), a najnovija knjiga doktorice Čoralić nosi naslov Hrvatski tragovi u Mlecima (Zagreb 2002.), što predstavlja objedinjene tekstove objavljivane u “Hrvatskome slovu” tijekom 2001. i 2002. godine. U ovome kraćem prikazu osvrnut ću se na sadržaj Čoralićkina djela Hrvati u procesima mletačke inkvizicije. Prvim poglavljem knjige autorica nas upoznaje s općim podatcima o Svetome Oficiju kao i s izvorima te historiografijom te intrigantne teme. Početci mletačke inkvizicije sežu u XIII. st. kada je 1289. godine papa Nikola IV. (1288.–1292.) mletačkoj vlasti odobrio da franjevci mogu kao inkvizitori službovati na području njezina svjetovna gospodstva. Fra Paolo Sarpi (1552.–1626.), inače prvi povjesnik mletačkoga Svetog oficija kao i zagovornik mletačke neovisnosti od papinske crkvene politike, u ovom sporazumu vidi neoboriv dokaz samostalna djelovanja venecijanske inkvizicije tijekom stoljeća. Godina 1547. predstavlja nadnevak novoga rođenja ove institucije. Tada su izabrana tri mletačka plemića u svojstvu predstavnika svjetovne vlasti unutar Svetoga oficija za mletačko područje. Ovaj je trojac, nazvan Tre Savi sopra eresia, bio izravnim zastupnikom duždeve vlasti te je kao takav često bio u sukobu s papinskim predstavnicima. Nuncij u Veneciji predstavljao je središnju vlast crkve u mletačkome Svetom oficiju, pa tako i središte sporova mletačko–papinskih odnosa. Njegova zadaća bila je, naime, zastupanje kolegija pred svjetovnim vlastima, dok se inkvizitorova nadležnost svodila na ocjenivanje stupnja i vrste krivovjerja, način vođenja procesa, cenzuru knjiga i rukopisa određenih za tisak. Od 1560. službu inkvizitora su od franjevaca konventualaca preuzeli dominikanci. Mletački oficij bio je formalno podređen rimskoj središnjici pa je i dokumentacija složenijih procesa morala biti poslana Rimu. Zanimljiv je, osobito s obzirom na suvremeni gotovo kolektivni imaginarij, podatak koji govori kako je tortura – postupak koji se najčešće povezivao s djelovanjem inkvizicije na europskim katoličkim prostorima – primjenjivana “na mletačkom području tek u iznimnim slučajevima (u samo oko 2–3 posto svih zabilježenih procesa)” (13). Dakle, zaključuje Čoralićeva u duhu suvremene historiografije, mletačka je inkvizicija bila “znatno manje ispunjena krvavim procesima i stradanjima nevinih, lažno optuženih žrtava” (14), čemu je “najviše pridonijelo aktivno sudjelovanje predstavnika svjetovne vlasti u radu Svetoga oficija” (14). Slijedi kritički pogled na hrvatsku i talijansku historiografiju o ovoj temi, da bi nam autorica potom predstavila Državni arhiv u Mlecima glede sadržaja njegovih dokumenata što se odnose na postupke inkvizicije. Fond mletačkoga Svetog oficija pohranjuje stotinu i pedeset svežnjeva koji sadrže više od tisuću procesa što su u Mlecima vođeni od 1541. do 1794. godine. U ovoj knjizi obrađena su pedeset i tri procesa u kojima su sudionici (kao optuženici ili svjedoci) osobe podrijetlom s istočnojadranske obale. Pri kraju uvodnoga dijela Čoralićeva ističe kako ova monografija “ne teži dati cjelovit i potpun odgovor o broju Hrvata protiv kojih je proces vođen u Mlecima” (22), niti uključuje procese protiv Istrana i osoba s Kvarnera što su već prethono bili predmetom obrađivanja hrvatske, slovenske i talijanske historiografije. Knjiga je, nadalje, strukturirana u pet poglavlja grupiranih po tematskim skupinama. U prvome od njih autorica se osvrće na šesnaest procesa što su vođeni u razdoblju od 1591. do 1647. protiv Hrvata koji su obitavali na području pod osmanskom vlašću, a koji su s katoličke vjere prešli na islam. Na islam se prelazilo iz raznih motiva, najčešće u zatočeništvu, ali i dospijećem u tursko okruženje još u dječjoj dobi uime harača. Prigodom procesa povratka na katolicizam, kandidati su isticali da je prihvaćanje islama bio isključivo vanjski čin zbog životne opasnosti. Optuženici su pred mletački Sv. oficij pristupali dragovoljno, na poticaj redovnika s kojima su bili u povezani. Nijedan od ispitanika nije kažnjen teškom kaznom (izopćenje, progonstvo, služba na galijama, smrtna kazna), već su izricane duhovne kazne. Očigledno je da za mletačku inkviziciju, zaključuje autorica, ovo nekoliko “Schiavona” nije bilo posebno značajno, pa su njihovi slučajevi rješavani ’tekuće’. Dvostruko krivovjerje: grčka shizma i prijelaz na islam (scizma greca e turca), naslov je narednoga poglavlja. Od četiri ovdje obrađena procesa u rasponu od 1590. do 1677., tri se odnose na osobe što su prešle s pravoslavlja na islam, a jedan s katolicizma na pravoslavlje. Posljednjem je razlog prijelaska zaljubljenost, dok su prva tri kandidata bila rođenjem pravoslavci koji su silom prilika primili islam. Ovi su se, oslobođeni turskoga jarma, odlučili za katolicizam kao vlastitu vjeroispovijed. Premda rijetko zabilježeni, navedeni su životni primjeri ljudi podrijetlom s dijela istočnojadranske obale pod Venecijom te iz Bosne pod Otomanskim carstvom dobar pokazatelj složenosti prilika u ovim krajevima tijekom XVII. stoljeća. Nadalje, autorica obrađuje devet procesa venecijanske inkvizicije u razdoblju od 1550. do 1662. g. što su vođeni protiv osoba s područja Šibenika, Korčule, Splita, Kotora i Brača, pod optužbom za prihvaćanje protestantizma. Od devetorice optuženih, njih petorica bili su svjetovne osobe, a ostali redovnici. U skupini analiziranih procesa zaseban je slučaj korčulanskoga pomorca Nalošića koji je optužen zbog sklonosti prema anglikanskoj crkvi. Znalo se dogoditi da optužbe nisu bile istinite, “iako već i njihovo izricanje upućuje na vjersko ozračje” (63). Za hrvatsku su povijest ovi dokumenti važni kao svjedočanstvo o vjerskome životu kao i općim društvenim zbivanja u veoma osjetljivom razdoblju povijesti Katoličke crkve. Magija i praznovjerje (magia, negromanzia, seduzione, sortilegio) poglavlje je u kojem se analizira trinaest procesa protiv dalmatinskih Hrvata u razdoblju od 1582. do 1721. Najveći se broj primjera odnosi na korištenje čarobnjačkih (magijskih) postupaka radi postizanja veće dobiti, pri čemu se kao sudionici izdvajaju žene koje obitavaju u siromašnim pučkim četvrtima Mletaka. Ovi spisi otkrivaju brojne pojedinosti svakodnevlja pa i “misaona obzorja običnog puka prošlih stoljeća, podastirući nam brojne primjere i dokaze na koje teško nailazimo u nekim drugim vrstama izvornih arhivskih spisa” (89). Posljednja grupacija razmatranih procesa svedena je pod zajednički naslov Ostali procesi (bestemmie ereticali, scandalo, poligamia, libri proibiti). Ovi se mogu podijeliti u nekoliko podskupina. Glavninu slučajeva čini neprimjereno ponašanje u duhovnoj službi koju obnašaju klerici s Hvara i Brača. Zanimljivo je primijetiti da većina procesa protiv klera nije okončana donošenjem konačne presude. Druge prijestupe autorica bilježi u pojedinačnim primjerima, a odnose se na višeženstvo, svodništvo te posjedovanje i raspačavanje zabranjenih knjiga i rukopisa. Spomenuti procesi datirani su u doba između 1573. i 1744. godine, a svi su sudionici, njih jedanaest, muškarci. Pri kraju knjige sažetci su na engleskome i talijanskom jeziku, popis uporabljenih kratica, popis izvora i literature, kazalo osoba, toponima i etnonima te bilješka o autorici. Važno je napomenuti da ova knjiga sadrži i neke dobrodošle priloge, prvi put objelodanjene iz venecijanskih arhivskih vrela. Naime, na kraju svake cjeline nalaze se regesti svih procesa korištenih u analizi, a neki su u cijelosti transkibirani. Doktorica Lovorka Čoralić objavila je, dakle, još jedno djelo u čije je stvaranje uložila znatan trud. Dostupnost i pristupačnost ove knjige i širemu krugu čitatelja, uz intrigantan naslov, dodatno su osnaženi spisateljičinim lijepim stilom te izrazitom preglednošću obrađene građe, što su inače odlike svih autoričinih radova. Pojavom ovoga historiografskog djela nesumnjivo je valjano ispunjen prostor manje poznate i rjeđe istraživane sastavnice jadransko–hrvatsko–talijanske prošlosti.

Elvis Orbanić, Zagreb

Prethodna objava:
KARDIOGRAM SRCA

Sljedeća objava:
PANORAMA JAZZA

Povratak na sve novosti