PRIČE PTICA I LJUDI

23. Ožujak, 2003 - 10:21

Vlatko Ivandić: Priče ptica i ljudi
Ceres, Zagreb 2002., 47 str.

Kao jedanaesta u “Ceresovoj” biblioteci ‘Leptis Magna’ pojavila se knjižica Priče ptica i ljudi. Nakon dojmljive naslovnice (s osamdesetak godina starom Reattijevom fotografijom “Jedrenjaci ispred zapadne obale Istre” krije se prvijenac pulskog autora Vlatka Ivandića (1970.).
Knjiga započinje svojevrsnim proslovom, vrlo liričnim opisom potucanja prvoga, muškog lica, koje će se u nastavku djelca raspasti na razna očišta, muška i ženska, ljudska i ptičja. Jedna od vrijednosti knjige svakako leži upravo u konačnoj nezadanosti pripovjedačeva “ja”: ono je tamo gdje se njegovi trenutni osjećaji bolje osjećaju. Glavni lik zapravo i jest osjećaj sam, koji se, jasno, odražava uvijek drugačijom slikom, uvijek jasnom. O tomu čitamo već u proslovu: “Na kraju sam znao da jedino što je sigurno stvarno u mom životu, moji su osjećaji.” Obišavši svojim brodom lica tako različita kao što su Anđeli, Lajka, Splavar, Ribar Palunko ili Mersault, s kojima razmijeni tek nekoliko, ali zbijenih riječi, pomorac na obali zatvara krug i staje pripovijedati trideset i tri lirske crtice, uvjetno nazvane pričama, koje sačinjavaju ostatak knjige. Nije baš lako povezati tajanstven ženski, po svoj prilici vrlo intiman lik iz tog prvoga dijela (koji se i svršava riječima “Noćas ću vam pričati o njoj!”) s drugim dijelom, pričama ptica i ljudi; usudio bih se ustvrditi kako oni i jesu tek naknadno, i nesklapno, pridruženi jedan drugomu.
Same “priče” kreću se od kristalnih lirskih sličica, prozračnih i neopterećenih ikakvim suznačenjima, do simboličnih ili gnomskih, u većini zapisa. Među potonjima naići ćemo na takve koji su dovoljno nedorečeni te snagom svoje sugestivnosti i asocijativnosti ostaju u svijetu čiste književnosti. Tako na 25. stranici čitamo zapis koji se sastoji od jedne jedine rečenice: “Sjedio sam na obali i gledao kako sa sjevera dolazi jesen, kiša i vjetar, stotine oluja, kad je pored mene sletjela ptica i upitala me gdje je jug, a ja sam joj odgovorio da ne znam”. Ima i takvih koji dobro poznatu poruku izriču već i predobro poznatim jezikom, preizravno i jednosmisleno, u duhu coelhovske tj. opće newagerske retorike. Ne poričući didaktičku vrijednost takvih aforističnih izričaja, ne mogu prežaliti što je time žrtvovan obuhvatniji, tankoćutniji i posredniji glas koji u čistoj književnosti trebamo tek dočuti življenjem svojih dana, i nakon obavljena čitanja. Kada slike riječî sazru.
No, i lošije “priče” ovdje spašava doista zavidna sposobnost stvaranja bajkovitih, mlačnih ugođaja, natopljenih kako sivilom tako i najjarčim bojama, ugođaja koji su vjerojatno bliži duši primorskoj i pomorskoj, srasloj s burama i južinama. Ovamo valja pridodati i vrlo živopisne, snažne sintagme i idiome, kao što su “trostruko šivana jedra”, “vuk kojeg je cijeli život lovio”, “Mjesečeva polja” koja “gube sjaj”. Radnja, ili ono što na nju podsjeća, neprestano se odvija sred kolopleta izrazita svjetla i tame, sol je prodorno slana, obala čvrsta i maglena, uže para kožu, a kliktaji galebova i orlova razaraju sluh. Orijentirne su točke mitske: sjever, jug, obzor, najdalji od dalekih otoka, najbolji letač... Kao da plovimo vlastitim uređenim snovima. A to je važno. “Važno je! Oči pune straha mogao si vidjeti jedino da si se s tog svog uzvišenog trapeza spustio na ovaj pijesak. Smrt bi tad izgubila smisao jer bi tvoj život zaista postao život i prestao biti samo trapez”, kaže pripovjedač akrobatu.
Konačno, slovo o jeziku knjige. Doima se probranim, riječi su poredane uobičajeno ili neočekivano, manje ili više upečatljivo, no uvijek s jasnim ciljem da pruže najviše. Nezgrapnosti bez daljnjeg ima (npr. dijetlo), istaknuta mjesta nenaglašenih riječi u sintagmama, konstrukcija (bez da + indikativ glagola) od kojih neke, sasvim moguće, valja pripisati autorovoj želji, ali ne mogu ovdje prikriti zadovoljstvo kada sam opazio piščevu umješnu opuštenost i lektorovu/lektoričinu snošljivost (ili možda mudrost?) u uporabi zareza, primjerice. Nakon sve “učene” hajke na jezik kojim govorimo i pišemo, među ostalim i na zareze koji ‘ovdje smiju biti a ondje ne smiju’, tako raduje unutar otisnute knjige pročitati rečenicu: “Naš rod, nebrojeno jeseni na jug leti istim putem.” Svoje bezdušno nezadovoljstvo zbog odvajanja subjekta zarezom ovoga će puta jezični nadridušebrižnici ipak morati iskaliti tek na vlastitim noktima.
Nakon svih tzv. otkvačenosti, neobveznosti, površnosti i egzibicionističke šupljikavosti koje nam se podmeću pod pojmom suvremene književnosti, ugodno je naići na proćućenu knjižicu za kasno ljeto na umoru, obliveno prvim jesenjim kišama, knjižicu u kojoj slika oslikava, a govor kazuje. Knjiga je, doduše, neopravdano skupa, ali, ako se na koncu ipak upitate hoćete li je kupiti, odgovor se možda krije na njezinoj 29. stranici:
“Jesi li siguran da je to pravi put?”
“Ne znam, ne motrim zvijezde, kompas nemam, poznajem jedino prvi val ispred sebe.”