Mjesec hrvatske knjige 2024.
Vrijeme:
Najmlađa hrvatska poetska scena uglavnom izbjegava govor o dvjema stvarima: nasilju i erotici. Drago Glamuzina tu je svakako učinio odmak od vlastita naraštaja kada je o potonjemu riječ. No, u vremenu kada je nasilje jedino bilo izvjesno, pisati o njemu značilo je povesti se za demonski zavodljivim slikama stvarnosti i//ili za medijskom slikom svijeta koja ga osobito glorificira, čak i kada nema namjeru to činiti. Pritom u diskurs uvesti drugo ime, znajući da ono implicira druge tradicije, makar riječ bila i o persiflaži ili mimikriji, što je primjerice u Dvorcu Amerika činio Robert Perišić, značilo je činiti odmak barem radi dvije stvari: ili kako bi se nastojala zauzeti pozicija impersonalnog oka te iz pozicije drugoga svjedočiti o društveno-kulturološkom sebi ili pak iz posve poetskih razloga literariziranja, igranja, ili štogod slično. No, istovremeno se poetski igrati sa svim tim aspektima i od poezije činiti gotovo filmski predložak, koji zadovoljava komercijalne zakonitosti (krv i seks), pokušao je tek Damir Radić, nakon Lova na risove svojom drugom zbirkom pjesama Jagode & čokolada.
Moglo bi se, površno, zaključiti kako navedena zbirka rabi jake geste ne bi li se unekoliko sakrila iza njih. No, zaključak i ne bi bio površan. Naime, takva se strategija, ako o njoj mogu govoriti, ne upisuje u poetski diskurs kao rezultat pisanja negoli kao njegovo ishodište. Jamačno su aluzije, od onih kulturoloških, Radiću prvenstveno poslužile kako bi naznačio potrošnu površnost zbilje, vremena, društva, tko što već hoće prepoznati u tim stihovima, ali one prije svega ne idu toliko za opisivanjem pustoši, kako bi to rekao Krešimir Bagić za najmlađe hrvatsko pjesništvo, niti žude pronaći svoju cjelinu u nekom arkadijskom redu, nego pokušavaju biti upravo ono što prizivaju. Čini mi se da Radićeve stihove prije svega treba čitati doslovno, ne zbog značajnog metonimijskog utjecaja na diskurs nego iz razloga što tada, kao ogoljeli od suvišne semantike, bivaju najdojmljiviji. Čitanje poezije ne mora nužno usmjeravati prema skrivenim značenjima i tajnim šiframa koje kritičari onda pokušavaju odgonetnuti i čak, o gluposti!, rekonstruirati. Pa kada Radić u naslovnoj pjesmi kaže: “Tad sam te prvi put vidio Blair, / u elegantnom kostimu / i s 8 cm visokim potpeticama, kraj plavog bazena tražila si Juliana. / Imala si sladoledni kup u rukama / i rastreseno odgovarala na pitanja / jedne od onih pičkica kojima nisam nikad pamtio / ime. (...)”, tada tu pjesmu najpotpunije mogu čitati kao na titlu stereotipnih američkih kriminalističkih filmova. Je li riječ o svjesnoj poetici banalnosti, o manipulacijama njezinim semantičkim, osobito socijalnim i kulturološkim strukturama ili pak o utjecaju neželjenog na diskurs, jamačno i nije toliko bitno s obzirom na samu realiziranu praksu, na samu činjenicu što on jest.
U tom kontekstu i erotski pasaži nekako istovjetno funkcioniraju. I dok je Glamuzina svojim Mesarima ispisivao kulturološki omeđeno tijelo, dotle Radić od tijela čini poprište moći. Iz pozicije feminističke kritike zacijelo je riječ o prezentaciji falocentričkog pogleda na svijet, ali ne i odveć razdjelitih subjekata s manje ili više ideologijski pojmljenih granica pri njegovome konstituiranju. Prepoznatljiva granica među Subjektima (muškarac - žena) jest u aktancijalno-teleologijskom odnosu žudnje subjekta za objektom, koja se realizira ogoljelom slikovitošću, odnosno raskrivenom nominacijom. Ukoliko je sva provokativnost sadržana u stihovima: “nećemo varati ni lagati Candy, / jezik ti je više volio vlažne mačkice prijateljica / nego moj kurac u ustima. / Kažu da svemu dođe kraj, ali ja te još volim (...)” (“Candy vrati se”), utoliko onda mogu zaključiti kako je riječ o promašaju glede jedne banalne stvari. A riječ je o poeziji, o poeziji koja ne stanuje u toj kući. Nepoznavanje povijesti hrvatske književnosti, njezinih modela, poetika, stilova, grupa, grupacija, klanova i čega sve ne, ne opravdava Damira Radića da tu istu pjesmu zaključi srednjoškolskim svršetkom: “ako želiš i Betty dovedi sa sobom, / priredit ću mirisne kupke i ljekovito ulje, / postelju svilenu, jer u srcu si mom / i želim još jednom probati s tobom.” Uostalom, kao i u patetično intoniranom završnom tekstu “Petar i Wendy”, pokušaji s nasumičnim rimama, kadšto unutranjim, više govore o nemuštosti negoli o umješnosti - jer ukoliko je riječ o slučajnoj eufonijskoj gesti, onda ona govori o površnom autoru; ukoliko je pak riječ o svjesnom odabiru (unutrašnje rime oči - noći), onda je na djelu loš tekst.
Osim, dakle, spomenarskih tekstova, Damir Radić nastoji poetizirati dnevnički (“Konkvistadorova smrt”) i dramski (“Jayne Mansfield objašnjava sebe”) diskurs koji u sebi sadrži elemente inervjua. Ali u svim je tim tekstovima dominantno pripovjedalaštvo pri strukturiranju oblika koji bi se trebao zvati pjesmom. Sasvim legitiman stav koji korespondira sa znatnim “strategijama” naraštaja, a u kojem se može prepoznati djelomičan nedostatak poetičnosti, a ne, barem nisam sklon takvom zaključku, svjesnoj, namjernoj, promišljenoj gesti koja bi žanrovski problematizirala samu sebe. Kako bilo, Radićeva poezija instancu smisla ne nastoji (re)definirati i stoga ulazi u red pjesništva scene označenoga, na tragu poetika iniciranih sredinom osamdesetih u “Quorumu”. To bih pjesništvo najmlađe hrvatske prakse nazvao masmedijsko-kulturološkom paradigmom, a uz Radića pripadaju joj i Jarak, Šodan, Glamuzina, Pancer, Valentić, Vuković i rana Z. Bubnjar. No to je već druga priča koja implicira razdiobu iskustava devedesetih godina.
Poezija nagrađene knjige “Kvirinovih poetskih susreta” (2002.) ne odmiče od generacijskog pisma, izuzevši nešto izraženijom eksplikativnosti tijela. Sasvim prosječan, mjestimice i površan, da ne kažemo što drugo, proizvod koji na poetsku scenu ne donosi svježinu već samo produžava žudnju za njom.
Sanjin Sorel, Rijeka
Nagrada Zvane Črnja 2021. – obrazloženje Na Natječaj za Književnu nagradu Zvane Črnja za...
saznajte višeNagrada „Zvane Črnja“ za najbolju hrvatsku knjigu eseja za 2018. godinu Članovi...
saznajte višeObrazloženje Nagrade Zvane Črnja za najbolju hrvatsku knjigu eseja u 2022. godini Na...
saznajte višeNagrada „Zvane Črnja“ 2014. Društva hrvatskih književnika i Istarskog ogranka DHK za najbolju...
saznajte višePovjerenstvo za dodjelu Nagrade „Zvane Črnja“, za najbolju knjigu eseja objavljenu u odnosnom,...
saznajte višeNa 5. Pulskim danima eseja za najbolju je hrvatsku knjigu eseja 2006.-2007., dobivši nagradu...
saznajte višeDRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA ZAGREB i ISTARSKI OGRANAK DHK PULA - NAGRADA „ZVANE ČRNJA“...
saznajte više