POVIJESNO-PSIHOLOŠKO OKRUŽENJE ČAKAVSKOGA SABORA

15. Listopad, 2015 - 16:13

Okruženje Čakavskog sabora? Bilo je povijesno ili još-ne-povijesno vrijeme? Vrijeme koje je tek nastajalo u kaosu nacionalne, ali i neke antisocrealističke eksplozije. Opća pobuna. Puknuće svijesti! Krik za istinom. Svemir u malom, bez pretjerivanja. Očekivanja, razočaranja, internacionalizam, nacionalizam, teizam, ateizam: bitka izama u kojima se gube ljudski ideali, egzistencije i glave. Svijest o očuvanju kulturnih vrijednosti predaka. Potrošeno? Banalno? Patetično? Romatičarski? Pitanje: Zar samo to? Je li to dosta? Pokazalo se da nije samo to, već je još nešto i još nešto. U tom je kontekstu Zvane Črnja netko. Čovjek naviknut i ponosan na kulturnu baštinu svoga kraja, a opet dovoljno buntovan i drzak da može zahtijevati slobodu za sebe i druge. Čovjek s patosom i sam u patnji. Vrlo apolonski, tragično i uzvišeno. Zar Plač Osipa Surega nije ono što uzvisuje - “I ne plačite za njin./ Aš dosti je / sam za sobon / plaka”?
Čakavski sabor 1969. svoje svekoliko postojanje možda na stanovit način duguje odjecima buntovne 1968.? Ili možda Praškome proljeću? Prethodnome razlazu s partijom i “druzima”? Razočaranju!? Buntu!? Nitko to ne zna. Globalno u lokalnom. Na svojoj gromači i svome zajiku. Vrijeme je to bilo traženja istine, nekakva oslonca i opravdanja postojanja bez Boga. Traženje identiteta, osvješćivanje pripadnosti. Čovjek koji kopa bunare na raznim mjestima nikad neće naći vodu. Trebalo je kopati ovdje kod kuće, na jednom mjestu, i to duboko, dugo i mukotrpno. Kopati bunar u svome dvorištu i pozvati ljude da se napajaju iz njega.
Unutarnji su politički procesi početkom šezdesetih sprječavali lokalno ili, bolje rečeno, zavičajno kulturno oblikovanje Čakavskoga sabora. Briga o zavičaju proglašavana je u to vrijeme “negativnim pojavama... lokalnim interesima i zanemarivanjem općih interesa socijalističkog razvitka... malograđanskim i liberalističkim shvaćanjima, nacionalizmom itd.” U kasnijim sedamdesetima društvene i političke reforme u mnogome će ublažiti ovakove ocjene. Posebice one u procesima deetatizacije i decentralizacije. Demokratizacija društvenog života omogućila je slobodniji politički, a onda i kulturni život. Samostalniji su postali svi društveni čimbenici. Unutranjopolitički život dostigao je potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih, u socijalističkom okviru, zavidnu razinu političkih sloboda. Aktivirale su se gotovo sve političke snage. Samo površna analiza tiska toga doba pokazuje da u cijelom poratnom razvitku nije bilo tako oštre kritike kao tijekom razdoblja 1966.-1971. U to se vrijeme u Hrvatskoj odvijaju i procesi vezani za očuvanje nacionalnog identiteta i kulture, koji su svoj vrhunac dosegli 1967. u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kojoj su se odazvale i potpisale je sve važne hrvatske kulturne ustanove, počevši od Matice hrvatske, Društva književnika Hrvatske pa sve do poznatih javnih i kulturnih radnika. Politička demokratizacija omogućila je i proces nacionalne identifikacije i svestranijeg nacionalnog iskazivanja, posebice nakon razdoblja kada se vjerovalo da u Jugoslaviji nacionalno pitanje ne postoji i da je ono riješeno tijekom revolucije, tako te se svako nacionalno izjašnjavanje tumačilo kao nacionalizam.
Povijesno okruženje Čakavskoga sabora u razdoblju od 1968. do 1971. prije svega su duboke političke reforme, ali i bunt mlade poratne generacije studenata i njihovih nastavnika, čiji je konačni cilj bio promjena pravca društvenog razvitka koji je bio zacrtan ekonomskom i društvenom reformom 1965. godine, a potaknut nastankom i sve većom moći “crvene buržoazije” te sve većom socijalnom nejednakosti. Studentske su demonstracije pokazale i najavile postojanje tzv. nove ljevice. Vjerujem da je na djelu bila potreba “smjene generacija” o čemu se inače malo govori i što se rijetko uvažava kao važan čimbenik. Črnja u tome kao da vidi eliksir ne samo vlastitog političkog podmlađivanja i potvrdu valjanosti mladenačkih revolucionarnih ideja već i istinitost povijesnih zakona o revolucionarnosti novih naraštaja u kaosu društvenih i političkih mijena.
Ne treba zaboraviti da je svaka smjena generacija bolna, posebice za one koji se nisu mogli naviknuti na demokratizaciju društva, dakle i za one čiji se svijet jednostavno počeo raspadati izgubivši idejne temelje “vulgarnog marksizma”. To ne znači da se tijekom ovih procesa nisu javljali stereotipi (danas se možemo uvjeriti da nisu povijesno prevladani) tzv. velikohrvatstva kao i, pogotovo, velikosrpstva. Oni će uvijek biti nazočni. Traži se veća samostalnost Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. Hrvatsko proljeće odgovor je na “dugu šutnju”. Odgovor na neizgovorene kritike društvenog razvoja i neiživljenost naroda zatvorenog u “povijesti” vlastite kolektivne memorije o stalnoj nacionalnoj ugroženosti.
U takvom društveno-političkom okružju Čakavski se sabor počeo širiti i ukorjenjivati putem projektata kao što su Pazinski memorijal, Buzetski dani, Aleja glagoljaša, Lipa je naša Barbanština, Istra kroz stoljeća itd. I kroz ove projekte očuvanja hrvatskoga kulturnog i narodnog identiteta Istre, Čakavski sabor predstavlja izraz svoga vremena. Kako? Stalnom potragom za istinom preko povijesnih, etnoloških i kulturno- -antropoloških istraživanja. Črnja je znao da to u stvari vodi spoznaji duha, gibljivosti života, civilizacijskog postojanja ili samospoznaji. Što je i u čemu je ta istina? Svijest-samosvijest o pripadnosti (kome ili čemu) i stalna borba protiv samoće (intelektualne). Potraga za identitetom, za slobodom? Čijom? Samo Hrvata? Ne! Slobodom čovjeka, isključivo. Pitanje kakvi smo bili, kakvi jesmo i kakvi ćemo biti, međutim, i dalje postoji. Ono korespondira s drevnim filozofijskim pitanjem što smo mi i kamo idemo. Črnja zna da samo povijesno mišljenje uvijek nastoji doprijeti do onoga što određuje takve kvalitativne promjene ne samo u konkretnom vremenu već uopće, koje nazivamo prijelomnicama, i tako prevladati ograničenja nepovijesne misli koju čini težnja da se o prirodi ili odnosima stvarnih događaja i procesa prosuđuje samo iz ograničenoga iskustva određenog vremena. Ako nismo u stanju proniknuti u stvarne razloge velikih promjena i njihova značaja, ostajemo, za utjehu (kakve li utjehe!), samo na razini prosudbe konkretnih događaja. I to nije sve! Otvorenost prema pretpostavkama uvijek je bila hereza u povijesnoj znanosti.
Čakavski sabor ga dosljedno slijedi u zahtjevu stupanja na više razine samospoznaje, što u praksi svakodnevna života znači biti tolerantniji u unutranjoj i vanjskoj komunikaciji. Istra Čakavskim saborom sedamdesetih i osamdesetih doživljava svoju povijesnu prijelomnicu. Opet i uvijek kroz duhovno slobodnu mladu generaciju oslobođenu predrasuda. Povijesno opravdanu ili umjetno iznuđenu prijelomnicu? Zar je upravo tako moralo biti? Pitanja su koja se javljaju tijekom analize povijesnih procesa i događaja istarskih, u vrijeme velikih i korjenitih političkih, društvenih, gospodarskih i kulturnih rezova. Vrijeme euforičnog entuzijazma i kaotičnih sekvenca tragičnih sudbina. Povijesnu prijelomnicu ne stvaraju iznuđeni događaji, već ljudi i njihova volja, strah, ljubav, mržnja, razum i duh. Oni stvaraju povijesnu priliku ozbiljenja prijelomnice koja se odvija prema modelu determinističkog kaosa. Model povijesne prijelomnice istarske odvijao se u nelinearnom vremenu i nestabilnim društveno-političkim i gospodarskim sustavima.
Ushićenje, euforija i tragika istarskoga čovjeka (hrvatskoga, slovenskog i talijanskog) jest u tomu što su svi oni prolazili i prošli kroz čistilište povijesti. Čakavski sabor tražio je i traži onaj genij naroda, a na poseban način hrvatskoga, koji ga je sačuvao u nemirnim i prevrtljivim te često nerazumljivim povijesnim procesima prožimanja ratnih i mirnodopskih, idealiziranih i stvarnih mentalnih slika brojnih “modela” života. Ovu kaotičnost zbivanja procesa, unutarnje duhovne borbe i djelovanja, trebalo je učiniti razumljivim. To je poanta.

Darko Dukovski, Pula

Prethodna objava:
TIN UJEVIĆ JUČER I DANAS

Sljedeća objava:
ČRNJA - STVARALAŠTVO, ZAVIČAJ,...

Povratak na sve novosti