POSEJDONOVO POSJEDOVANJE MORA

16. Listopad, 2003 - 14:25

Alojz MAJETIĆ:
Daljinsko upravljanje
Altagama, Zagreb 2002., 396 str.

Nedavno je Jozefina Dautbegović objavila zbirku pjesama Božja televizija, a Alojz Majetić je svoju opera selecta (pod izborničkom ‘paskom’ Branimira Bošnjaka) naslovio upravo “medijsko-dalekovidničkim” imenom: Daljinsko upravljanje. I Anđelko Vuletić je, objavivši knjigu izabranih pjesama, istu naslovio imenom otprije objavljene zbirke. Zvala se - Tajna večera. Alojz Majetić je, hoteći objaviti odabrane pjesničke radove, selektiranom opusu nadjenuo ime po petnaest godina staroj knjizi. I opet: Daljinsko upravljanje.
Suprotno tvrdnjama psihologije kako želimo imati ono što ne možemo imati, stoji postulat o nadahnuću koje hrvatski pjesnici t(r)aže u - moru. Hrvatska jest pomorska zemlja, mediteranska čak, a zadovoljština od Posejdonova posjedovanja mora ne ostvaruje se isključivo u fizičkom kontaktu s njim - bilo da ga se iskorištava kao vrutak životnog nektara (hrane), bilo da se njime manipulira u turističke svrhe - već ono vrlo živo sudjeluje u artističkoj aktivnosti umjetnikâ. Kao vlastiti odraz za bonace na njegovoj površini, stvaralac će i u uzburkanu nemirnom moru naći smiraj vlastitu nadahnuću. Alojz je Majetić imao senzore kojima je otkrivao, znao je primiti radio-valove s prirodnog odašiljača te je, najposlije, iste zrake ekranizirao u vidu stihova pjesme.
Da bi se moglo uspješno o moru pjevati, nije nužno uz more živjeti i na moru biti. Alojz Majetić, pak, od mora je napravio - ‘znanost’! I to onakav vid znanstvena interesa koji je Nietzsche duhovito nazvao - vesela znanost (die fröhliche Wissenschaft). Lišen, dakle, scijentističkih hipoteza (ali i isključivih turističkih pogleda), Majetić se radije utekao moru kao istinskome prijatelju, personificirajući njegovu “mrtvu prirodu“ i oživotvorivši ga
en général.
U aleji hrvatskih začinjavaca novijega doba, izrazitiju pjesničku naklonost mediteranskome okusu soli nalazimo u poeziji Joška Božanića, čakavskoga pjesnika iz Komiže na otoku Visu; ali, svakako, i u stihovlju dominikanca Zlatana Plenkovića iz Svete Nedjelje na Hvaru, nepravedno zaboravljena i zapostavljena čakavca snažna umjetničkog poticaja. Također ‚mediteranist‘ i također Komižanin jest i Jakša Fiamengo, pretežito štokavski pjesnik (ali i poznat kao izletnik u dijalektalni vernakularno-kampanilistički izrijek srednjodalmatinske inzularne provenijencije), demiurg kod kojeg u svakom stihu vibrira ćutilnost per directum upravljena plavetnilu nesaglediva morskog horizonta. Maritimnim se elementima čudesno utekao i veliki naš Josip Pupačić u antologijskome pjesmotvoru More. On je - omeđen bogatim dahom poljičke povijesne zbilje i glagoljaškog trajanja - morsku modrinu gledao s visoka. Rukom pod ruku sa „zemljacima“ Kaštelanom i Milićevićem smjerno je koračao „poetskom oranicom“ (zasigurno namigujući Tadijanoviću) i tijekom razmjerno kratkog života za sobom ostavio potentan i zaokružen pjesnički opus. Snažan je biljeg u fiktivnoj enciklopediji mediteranizma utisnuo i Kruno Quien, makar se javljao razmjerno rijetko.
More i Mediteran, kopno i otoke, ribe i galebove, ribare i barke jakom je stigmom u svojoj poeziji zanavijek obilježio i Alojz Majetić. Snažnim zamasima vesala on je galijotovskom strpljivošću kovao svoje stihove u začaranome miru susačkih zavjetrina i suhozidina.
Alojz Majetić je jedva stekao pravo na osobnu iskaznicu kad je godine 1956. objavio svoj pjesnički prvijenac Dijete s brkovima. U njem se pjesnik - dijelom se oslanjajući na zatečenu tradiciju - lirskim glasom i „spontanom jezičnom invencijom“ (Z. Mrkonjić) čedno obraća svome djedu videći u njemu stožerni autoritet, uzor i zaštitu. Možda se baš s posinačkom poniznošću - ili poniznošću odana unuka - i obraća pjesničkim svjetionicima iz svjetske literature: Byronu i Baudelaireu. A vještim aliteracijama u inicijacijskoj pjesmi postiže impuls komplementarnog ritma i kolorit arkadijskih širina: “otkidaju se kapi kiše/ od oblaka/ klize po krovovima kuća/ krupnim koracima koračaju kaldrmom/ i spretnim rukama kotrljaju komadiće prašine” (Potrebno je o kiši reći i nešto pohvalno).
Druga zbirka u nizu, Ponovo će se popeti more iz 1961. godine, objavljena je u zajedničkoj knjizi s pjesmama Zvonimira Majdaka i Branislava Glumca, a donijet će Majetićevo prvo izravno sučeljavanje s morem: s destinacijom i inspiracijom koja će, vidjeli smo, postati njegovom glavnom temom te konačištem koje će obilježiti njegovu pjesničku putanju. Zapravo, riječ „tema“ - u Majetićevom slučaju - čini se preuskom odrednicom i škrtom tumačiteljicom; izrazom što se doimlje kao da otkida nepreglednu širinu obzora i primiče nam je bliže: ostavljajući pritom prostor pjesme nepotrebno skučenim i pogubno ograničenim. Posebice će njegova sklonost morskim pejzažima doći do izražaja u posljednjim dvjema knjigama: Tkači jedara (1997.) i Vrata iza pučine (1998.).
Alojz Majetić, naravski, ne zaboravlja ni seksualni aspekt pjesnikovanja. Gotovo pesimistički će konstatirati: “striptizerke ostaju bez posla/ nitko se više ne sjeća što je libido”; ili: “tko zna/ što je s mojim repovima mozgovima spolovilima”; ili: “ovo je samo prizor još nagije nagote”. Evokacije putenih požuda često sjedinjuje u solarnom kontekstu; povremeno ih bilježeći lakonskim kovanicama kao “nebospolno sunce”, a katkad ih navodeći i u dužim stavcima: “uz sunce još jedno sunce i još sunaca/ s tjemena ispod spolovila kraj slabina”. Mnogo toga u znaku je sunca, a gotovo svaki zaključni stih pjesama druge zbirke po redu završava pticom.
Promotrimo li Majetićevo pjesništvo nesputanije, učinit će nam se s jedne strane anticipacijom Malešova “semantičkoga konkretizma”, a s druge će se doimati vrijednom potvrdom Stamaćeve teze o “pojmovnome pjesništvu”. Recenzirajući posljednju njegovu zbirku, Vrata iza pučine, Tonko Maroević poantira kako je Majetić “jezično znatiželjan i metaforički dosjetljiv”. Doista, on je takav bio od samih početaka svoga umjetničkog puta. Oduvijek je, naime, u njegovoj poeziji bilo mjesta za eksplikaciju jezičnog elasticiteta, u svakoj se zbirci moglo primijetiti koketiranje s mogućnostima koje nudi licentia poetica. (Zbog sklonosti šatroizmima, Bošnjak je njegovo pjesništvo usporedio s onime Tomislava Sabljaka.) Zadovoljimo se tek izdvojenim sintagmama: “ljubio je batiskaf”, “morska psetica”, “panj fosforescira”, “bikinija sa sibira”, “avionske škrge”, “zamrzla sutonovina”, “vodolikost rijeke” i dr. Suprotstavljajući se idejnim postulatima Charlesa Moricea kako, primjerice, formalni neologizmi ne obogaćuju jezik, Majetić je ludičkom tvorbom novotvorenica iskazao svu raskoš vlastite imaginacije, te je naoko varljiva i diskutabilna poetska sredstva okrenuo u svoju korist. Bez obzira na to što su ga određeni bjegovi od konvencija i eksperimentiranja u izrazu odveli do atribucije “antipoetske poezije” (V. Pavletić).
Alojz Majetić istinski je pjesnik, iako ga se u kritici i javnosti više percipira kao prozaika (možda i dramatičara?). Da paradoks bude veći, riječ je o jedinome romanu koji je napisao i potpisao (ne računajući dva namijenjena djeci). Riječ je, dakako, o romanu Čangi objavljenom još 1963. godine, te - nakon zabrane i sudskoga procesa - sedam godina kasnije revidiranom i ponuđenom javnosti s ponešto izmijenjenim naslovom - Čangi off gottoff. Prijepori koje je izazvao temeljeni su, tobože, na hipererotskim amoralnim dijelovima kao i šatrovačkom govoru, ali je (valjda?) jasno kako je njegov grijeh, zapravo, alegorijsko zadiranje u društvenu strukturu tadašnjega političkog uređenja. Na tragu prozne recepcije koju je Majetić ostvario šezdesetih i Flakerove etikete „proza u trapericama“, Cvjetko Milanja je - interpretirajući njegov opus i opus Zvonimira Majdaka - utemeljio korelativ: „pjesništvo u trapericama“. Da, upravo u „ozbiljnoj neozbiljnosti“ Majetićeva pjevanja zamijetiti je njegovu posebnost i zafrkantsku crtu koju dijeli sa Zvonimirom Majdakom. A zahvaljujući njima dvojici suvremena će književnost (do 90-ih godina XX. stoljeća) održati kakve-takve veze s erotikom. Takve su tendencije bile doista smion pokušaj mijenjanja prakse pisanja, pa nije slučajno Igor Mandić gnjevno ukazao na aseksualnost hrvatskih književnika, otvoreno se upitavši jesu li ikad ljubovali ti „duhovnici“.
U sadanašnjoj fazi svoga stvaralaštva Alojz se Majetić okreće centriranju stihova posred stranice aludirajući na A. B. Šimića (a po vlastitim riječima i na Guillaumea Apollinairea). Bio je, naime, opijen mogućnostima koje nude takva grafička rješenja. A upravo je na taj način riješena opredijeljenost stiha - kazat će Majetić - “dodatni izražajni način kojim se ekonomičnije prezentira izrečeni sadržaj“. Vretenasto postavljena pjesma kao da se lakše i probija do srca čitatelja; no, ostaje vidjeti u kolikoj se mjeri to izravno potvrđuje u praksi.
Znalački odabir iz sveobuhvatna pjesnikovanja Alojza Majetića, što ga je načinio dobar poznavatelj njegov i njegova opusa - dakle, Branimir Bošnjak - čitatelja bliži bogatoj stazi koju je utabao rečeni pjesnik. Također, knjiga Daljinsko upravljanje na jednome mjestu donosi ‚ekstrakt‘ Majetićeve poetike te otvara mogućnosti daljnjemu proučavanju ovoga opusa. Usto, pogovor kojim Bošnjak ispraća pjesnički izbor, teško je nadmašiva interpretacija Majetićeva pjesnikovanja.

Siniša Vuković, Split

Prethodna objava:
NAJSTARIJA HRVATSKA KAJKAVSKA...

Sljedeća objava:
SREDNJI VIJEK U SUVREMENOJ...

Povratak na sve novosti