PLOČE

22. Prosinac, 2002 - 10:22

Tomaž Šalamun, 2002.
Snimio: Ivan Balić Cobra

MOJE DRVENE KLUPE

Čoki? To je nadimak od milja školskoga druga koji se
zove Zlatan. Probudio sam se trećega termidora
prošle godine. Žita su imala bujne glave, veće no u

srednjem vijeku. Čamci su na potocima krvi. Brzaci
su narasli do zvonika. Progutali su kartone,
bijeli karton kroz koji je provirila glava

u Ateljeu 212. Savijača od grožđica, vate i gornjeg
valovitog sloja kartona gdje gore ruska sela.
Puškin nabada srnu u lonac. Klizaljke

me tjeraju prema gornjem toku rijeke. Svemir je zamrznut,
cjelovit, mliječan, gajbast i prostire svoje platane
poput latica suncokreta. Kontinuitet sumpora prska u svjetlo.

Žetva je bila strašna među psima grofa Ranierija.
Oči su im se dizale iz trbuha, razdvajale se i
kotrljale i opet se oblikovale u snježne grude. Snježna

gruda boli. Oko nje izrastaju palme. Korijenje
se oboji. Toliko slika za dušu prođe kroz njih. Čoki!
Volim kako mažeš kosu. Kako prepisuješ

krunidbu i sve što stavljaš u torbu. Onda se bijela
kotrlja po našem igralištu iza zida gdje su mi
izbili zube. Volim i kako si se vjenčao

s Ivette, i što smo joj izgradili oči u parku. Ludovala
je s njima poput grude u hobotnici. Raštelani
smo doplivali do ruba. Kakvog ruba? Ruba

najstrašnije raspoloživosti. Koljem ovce,
koljem ovce, majka mi pomaže. Ficino
mi ljubi šape. Baš miriše po smoli, bez sumnje, Čoki!

ZVJERSKA MAHNITOST I MENUET

Mutant promatra sunce. Neotesana zvjerska
mahnitost noć je provela u grabi i umilila
svoje klopke. S padobrancima se još razjarila.

Kad je Gradnik dolazio s lijevoga brijega, već smo mu
izdaleka mahali. Htio bi izazvati orkan.
Da bi se podkontinentu noge zalijepile i

počele funkcionirati unisono. Da bi cvrčak
imao jednak obrambeni pas kao i kukac ili
podbuhli bombon koji ima slojeve i

slojeve svijetlih dvorova. Zasebnu staju za konje!
Gdje majka konjica jednostavno prede zlatnoj
ždrjebadi dok još traju sjednice na dvoru a

gospodari se umivaju. Cvrčci se nikad nisu
kuhali u takvim loncima kao Farinata. Mokri
bi katkad završili u herbarijima, istina je, ali

su se s godinama lijepo osušili. Kafki sam provirio
u grkljan. Nisam ga preporučivao. Rekao bih,
ovdje, izdrži, a on bi mi pljeskao dlanovima. Imperij,

koji se potom upalio, plaćao me za to.
Tisuće krijesnica su šiknule prema glinenim dijelovima
peći. Ispisan je brokat plašteva dežurnih.

* * *

Aha! Aha! Aha!
Tijelo nije kod kuće.
Otišlo je u rat,
po pješčanik.

Zakrpao sam ga smolom.

ANTON GOJMIR KOS

Nema otpora, zato smo tužni. Fedra
je puna glicerina. Čempres koji
je trebao sprati sok na Tauridi, posustaje.

Znam da pužić gleda kroz brda.
Znam da se popne. Vidim da se
velikanima sjaji u čeljustima. Topli

trbuh svemira je elastičan.
Pokroviteljski i prazan. Kosa, srp,
pribadača i mačeta, svi su isti.

Ne obavljaju svoje poslove. Smrt
možeš odmjeriti kao cjepanicu i odgoditi je.
Sjećate se? Anton Gojmir Kos,

prije smrti, kako zasikće svjetlo
po ledenim svijećama na škofjeloškim
krovovima koje slika? Tako veliki gospodin

takvo što uopće ne bi ni pomislio.
Užario se kad mu je žena prala
kist. Naslonio se na svjetlo i utrnuo.

GLOG

Ramenom sam se naslonio na cvrčeći grozd.
Jezik je odjednom postao bijel i umiljat.
Gejziri su pekli, čegrtaljke su ih tamanile.

Besa me mucho, idealna slika s Rin Tin
Tinom. Nepodnošljiva halva (ostatak Dantea)
proždire. I Mallarmé je zakopao svoje ručice,

pak su šuštale po dolini Rhone. Sa zvijezdom
na čelu štihamo krampom. Ali odatle
su se izvili traktori. Gusjenice su im

oblijepile gume, dok su moljci
prodrli u kaput. Tri su elementa užareno
zlato. Najprije dlake, potom kopito,
onda filc na glasoviru. Bijela nit
sopće. Usnice kruže. I ugljen i
paunovi i obrijani krajolik za golf

sa svim groznim dezinformacijama, kako su nam
srušili hrastova vrata. Mleci bi jednako
stajali. Izgradili bi ih sojeničari.

U duždevoj palači su palili zmije. Tresle
su svojim perjem dok je vatra unutar
svitka pucketala. Izduble su gradove. Žrtvovale su se

za gabarit. I tako i dandanas na
aukcijama, bez obzira da li batićem ili glasom,
otkrivamo što su doista bili tragovi.

Danteu su podmetali plemenite palice,
pa je od njih odmah napravio stepenice.
Nacrtali su ga dok je zemlja vrila. Čistio

je pokrove ramena. Žuborili su kaputi.
Praporci za konje, pritiskali su ih
kao pribadače i bilo je hladno a odakle

mrzlina kad je sve cvrčalo i bilo uzavrelo te
treperilo s prtovima koji su se uklanjali sa stolova.
Dodatne funkcije sve su pale u glog.

GUSTIJERNA

Sašivene guske su smiješne.
Ubijaju bijele žečeve.
Bijeli zečevi nemaju nikakva temelja.
Oči im se usputno
izlijevaju jer su im
na potplatima. I o štogod
zapnu, o šljunak, travu,
mahovinu na kamenu ispod površine potoka,
ac! ac! Hlade svoje bučne oči.
Ne! Kovrčaste! Kašaste! Bijele! Usta im možeš
usputno uvijati.
Nema više nikakve pentole ni sjećanja,
sve je istezaurirano.
To, pandola, prah, ogrebotine,
točan udarac,
mol i zalazak sunca.
Sol da ti prožme tijelo.

RALPH

Sastavljen sam poput goleme olovne
vaze, od majolike i od putra.
Bdijem nam dolinom Drave. Izmislio sam je
i produbio. Vjeđe su mi sve teže.
Hvataju i trepavicu. I vjeđe i trepavica
i splavari, čof! čof! S lijeve je castrum.
Zašto na lijevoj, zašto tako glupa ideja,
zašto ne ondje, odakle su Canetti i Ralph
Angel. Žene polude ali i vojnici. One se
same penju na balkone po povijušama i
trgaju rašljike. Nas trojica sefarda upotrebljavamo
bijelo ličilo. Oči imamo smiksane,
najsličnije kašastim sanjarskim
pogledima tužnih etruščanskih pasa.

TAKOĐER

Sjedio sam na stubama i jeo grožđe.
Mačke su se prljavo natjeravale oko smokava.
Bilo je vrijeme, bilo je skoro jedan, a mi smo još uvijek

lijeni, pospani i okrvavljeni. Kad sam zadnji put
hodao tim stubama, bila je noć.
Nakon gluhog dana procvalo je cvijeće.

Usred noći? Da. I lijevalo je kao iz čabra,
gnjila voda je napadala sušu. Neprekidno
sam skicirao i skicirao i skicirao i

život mi je prolazio u dangubljenju
pod strehama. Za Vazmene noći su se s neba
spustile zlatom optočene užarene kugle koje su se

potom posložile kao sivi žablji mrijest. Između
kuta i kuta nije bilo dubine. Usred
Italije čitao sam –ilasa. Veslači su bili
podmukli i hitri. Kad su im mijenjali
gaze od žuljeva, vrištali su. I ribe su ispred
svojih gubica gurale globuse, potapale se

i zabadale u plankton. U kolovozu
želiš moć. Ali doista ti se dugi zeleni
konop ovija oko pasa i između poglavlja.

JAKNA STEFANEL

Zurim u izlog u Arezzu. Prsti se naslanjaju na
staklo. Kavu proguta tunel, slavoluk je prepun sitnih
svjetiljki. Zvonik se uzdiže od kamena do fuge, od
kamena do fuge i potom pljuješ s pticama
s Badije. U papučicama sam propješačio put, u
dotto e grasso. Gdje su imali glavara Valtera. U mojoj vitrini
leži vepar kojeg je ustrijelio Maurizio. Seljaci
se dijele na grupe. Otkrio sam je dok je spavala.
Sada peče orade. Jedro meso je frcalo morem.
Posut sam bosiljkom. Moj campanile sanja. Parkiram
kao životinja. Abruptno vučem svoj plijen po stepenicama,
Metku. Provaljujem vrata i bacam je na kauč, da je zaboli,
da je boli, da je boli, dok ne zagudi kao sivonja. Sivonje
stoje na ledu i promatraju sunčani zalazak te pjevaju.

YO YO MA

Grijeh mi se nastanjivao u jakni. Razmišljao sam o
Pigmalionu i zujavim pčelama. Ako ti predstavu
smoči šećer, zašto čarati? Nije li sve raspoloživo

sada? Ruka se digne. Kao da je grana kruške
podmetnu se raklje i Benna razumijem.
Bio je u pravu kad je bio protiv: kao, kao, poput,

i tako je detektirao mrtve rukave. Rakljama
podložena kruškina grana još nije krilo. Beremo li
stoga jagode? Što pak ako je izum vječan,
rasprostrt poput prozirne tkanine? I ako ideš
u barku, kad te zakucaju u lijes; važno je
samo da ti netko kaže, da te pozove. Da
kaže: Izače, mrtav si! Magla je jer je bio
brijeg. Šećer u tijelu hlapi. Ishlapio je
poput svjetlosti zvijezda. Ali ti još uvijek osjećaš.

Skriven plam (ne više tako jak, ne više
tako jak, ali ugodno je da se sve
odmiče) kokon ostavlja haljinice. Vino

se popije. Brojevi ne lete više jednosmjerno,
ne kližu se po parketu, ne znaju što učiniti
s vodom. Zamotani su u odbačenu plahtu da bi

sjali u gubitku. Sve se mijenja,
utjeha. Iz svakog komada mladosti
istačemo slavu. Oni koji imaju jedva

uprljane korice (srne, golubovi, svinje
i čelisti) Yo Yo Ma, pogledaj, kako
daje. U majstorskom razredu isijava. Cukar

mu jednostavno leti iz glave, može trenirati u svakoj
štali. Životni mu sokovi diktiraju obilje.
Zvuka, smijeha, ljubavi, beskrajnog

radosnog strpljenja. Izače, mrtav si!
Dobro da si mi rekao. Neću se
više zalijetati u pokućstvo poput mrtva trupca.

POSLJEDNJI SVJETIONIČAR

Mojsije, odjavi se.
Ne osvjetljuj više planine.
Tvoje ploče su previše

šiljate,
neupotrebljive.
Više sliče tetraedrima no mirisnim

slonovima. U modu dolaze
pokretni mostovi,
mahovina koju stavljaš pod
uzglavlje.
Svjetlo je montirano na
mjestu gdje su bile oči
pijanista koji su izvještavali
o brodovima. Svjetioničari su prestali
objedovati kad su bili visoki

valovi. Pomicali su se po
zahrđalim
letvama,

razmicali
plahtu kad bi netko pao
u obruč.

SIROVE STRASTI

Pogledajmo.
Što se podijelilo.
Što je otvorilo kruh.
Dva kruha, bijele ruke.
Spaljena polja, male ruke.
Što dotiče san.
Riječi se lijepe.
Zaboravljaš što si otplesao.
Ono što plešeš, izbacuješ.
Ovdje unutra je gradina.
Vlaga je praktična.
Pristup je u malim otvorima.
Iščupaju se iz željeza i olova, obruči.
Oproštaj dokida lavinu.
U sijenu nema grla.
Iz sela banu vojnici.
Jezgra je zaplombirana, zaštićena, ima bijelu kožu.
Moć se razmeće.
Ono što smo izdubli, padne.