PLAY IT AGAIN, HARUKI!

16. Listopad, 2003 - 13:53

Haruki MURAKAMI: Južno od granice, zapadno od sunca
Vuković & Runjić, Zagreb 2003., 214 str.
S engleskoga prevela: Maja Šoljan

Haruki Murakami rođen je u Kyotu 1949. godine. Objavio je romane Norveška šuma, Lov na divlju ovcu, Tvrdokuhana zemlja čudesa, Kraj svijeta, Pleši pleši pleši, Ljetopis ptice navijalice, Moj slatki Sputnik i Kafka na obali. Objavio je također i zbirke priča Slon nestaje i Poslije potresa, te publicističku knjigu Podzemlje: napad plinom u Tokiju i japanska psiha. Murakami je s engleskoga jezika preveo djela mnogih autora, među kojima Francisa Scotta Fitzgeralda i Raymonda Carvera. Murakami je popularan pisac, kako u svojoj zemlji tako i u inozemstvu. U Japanu su mu objavljena sabrana djela, a sve su mu knjige prevedene na engleski jezik. Uz Bananu Yoshimoto, Murakami je na Zapadu najpopularniji suvremeni japanski pisac. Djela su mu dosad prevedena na petnaest jezika. Nakon dobrog prijama hrvatskih čitatelja Murakamijeva romana Moj slatki Sputnik, nakladnik je te knjige, također u prijevodu s engleskoga Maje Šoljan, odlučio objaviti i ovaj roman. Odakle romanu naslov? “Južno od granice (South of the Border)” naziv je pjesme Nat King Colea. Sjetimo se kako je naslov Murakamijeva romana Norveška šuma (Norwegian Wood) zapravo preuzet naslova popularne pjesme “Beatlesa”. “Zapadno od sunca” sintagma je koju izgovara glavna junakinja romana, Šimamoto, prisjetivši se bolesti hysteria siberiana o kojoj je čitala u nekoj knjizi. Ta se bolest odnosi na ratare u sibirskoj tundri. Kako kaže Šimamoto, kao sibirski zemljoradnik “dan za danom oreš i kopaš svoja polja. Dokle ti oko seže nema ničega. Na sjeveru samo obzor, na istoku obzor, na jugu obzor, na zapadu opet isto. (…) Dan za danom gledaš kako Sunce izlazi na istoku, putuje preko neba i tone na zapadu, i nešto se u tebi lomi i umre”. Glavni junak romana, Hajime, rođen je početkom 1951. godine, “prvog tjedna prvog mjeseca prve godine druge polovice dvadesetog stoljeća”. Na japanskome njegovo ime znači “početak”. Hajime je zakinut jer je jedinac. U to vrijeme bila je to vrlo rijetka pojava u Japanu i za jedinca su mnogi smatrali kako je razmažen, slabić i sebičan... Ali u njegovu je razredu i Šimamoto, koja također nema braće ni sestara. Njih dvoje dvanaestogodišnjaka zbliže se i postaju prijatelji. U kući Šimamotinih roditelja oni slušaju ploče klasične glazbe. Od izvođača pop glazbe tu je i spomenuti Nat King Cole, a posebice im se sviđa pjesma “Star–Crossed Lovers” Dukea Ellingtona. Nejasno je zašto prevoditeljica nije bila dosljedna. Ako već ime glavnoga junaka Hajime (čita se Hađime) piše sukladno zapadnoj transkripciji (kako stoji i u engleskome prijevodu s kojega je prevodila), zašto onda Shimamoto piše kao Šimamoto? Hajime i Šimamoto bili su prijatelji koji će krenuti različitim životnim putovima. U romanu se prati Hajimeov životni put, ali o Šimamoto ne saznaje se gotovo ništa. Tek toliko da je imala kći koja je živjela samo jedan dan. Hajime će tragati za Šimamoto (bila je hroma i on će, primjerice, susrevši dvije žene sa sličnom tjelesnom manom, pomisliti da je to ona). Ipak će se njih dvoje sresti u jazz baru čiji je vlasnik Hajime, sretno oženjen muškarac, otac dviju kćeri. Ljubav će se među njima ponovno rasplamsati, ali će kratko trajati. Šimamoto će ponovno nestati iz Hajimeova života. Južno od granice, zapadno od sunca jednostavna je, romantična ali ne i patetična priča. Brzo se, lako i s ugodom čita. Njezina se radnja odvija u suvremenom Japanu, no malo je u njoj tipično japanskoga; promijenimo li imena glavnih likova i toponima, pred čitateljem je priča koja bi se mogla smjestiti u bilo koji veliki grad u Americi, Europi i drugdje. Roman je ovo koji se Yukiju Mishimi (počinio tradicionalno japansko samoubojstvo, seppuku, 1970. godine prosvjedujući tako zbog potiranja japanske tradicije) sigurno ne bi svidio. Japanac Murakami vješt je pisac poput, recimo, Amerikanca Roberta Jamesa Wallera, autora poznata bestsellera Mostovi okruga Madison. Dakako, ne baš toliko vješt kao Mishima, ili pak znameniti japanski nobelovci – Yasunari Kawabata i Kenzaburo Oe. Murakamijeva je priča također i filmična, pa je kritičar “The Timesa” ovaj roman ocijenio “Casablancom prepjevanom na japanski”. Ne bez razloga. Priča se zaista doima kao zahvalan filmski predložak. Podudarnosti među njima doista ima. Glavni je lik u oba slučaja vlasnik bara koji ponovno susreće ženu svoga života. I Hajime naređuje pijanistu u svome baru da više ne svira pjesmu koja ga podsjeća na ženu koju još uvijek voli... Šimamoto se pojavljivala u Hajimeovu baru uvijek kad je padala kiša. Na kraju romana, Hajime stoji na morskoj obali dok kiši. Zadnja rečenica glasi: “Sve dok netko nije došao i lagano mi položio ruku na rame, mislio sam na more”. Je li to bila Šimamoto? Možda ćemo odgovor saznati u nastavku ovoga simpatičnog romana. Murakami bi ga, ostane li dosljedan američkome stilu, lako mogao napisati.

Žarko Milenić, Rijeka

Prethodna objava:
VUKUŠIĆEVO ŽIVO “SAD” U...

Sljedeća objava:
KARDIOGRAM SRCA

Povratak na sve novosti