PJESNIK - INTELEKTUALAC ILI BARBARIN?

16. Listopad, 2015 - 08:23

Na primjerima iz književne povijesti mnogih naroda dalo bi se uvjerljivo pokazati kako, na žalost ili sreću, dvojba iz zadana naslova zapravo i nije dvojba, kako se u jednoj osobi doista mogu susresti odnosno nikad se ne susretnu, kako u njoj mogu suživjeti odnosno nikad ne koegzistiraju ta dva moguća lica istoga lika - i intelektualac i barbarin.* U takozvanih malih naroda i takozvanih malih književnosti - a odrednica “malen” tiče se ovdje samo brojnosti govornikâ i rasprostranjenosti određena jezika odnosno kulture - toj se proturječnoj binomnoj situaciji, kako na individualnoj konkretnoj tako i na načelnoj općoj razini, možda može pristupiti emotivno angažiranije i s većom mjerom osjetljivosti spram naslovna problema o kojemu nam je govoriti na ovome skupu.
Znamo, postoje i velika pjesnička imena, pa i ona svjetskoga ugleda i recepcije, koja su kao istaknuti građani određena svjetonazora i/ili političkog opredjeljenja, a i praktično izravno angažirani, u svijesti javnosti ostala zapamćena u trajnome proturječju artistički vrhunske svoje kreacije i, tomu nasuprot, u najmanju ruku problematične, bolje izravno kazati sramotne instrumentalizacije intelektualca zaista reducirana na ulogu pukoga objekta manipulacije koji postaje subjektom barbarskoga čina. Navodim samo jedan ilustrativan i vjerojatno mnogima poznat primjer koji se zove - eklektički majstor rafinirana stiha Gabriele D’Annunzio, s jedne strane, a s druge isti čovjek kao ratni huškač, arogantni okupator jednoga grada, hrvatske Rijeke nakon I. svjetskog rata, pripadnik ekstremnoga krila fašističkog pokreta, iz konteksta još starije povijesne pojave znane i pod imenom jadranskoga iredentizma, koji se neko vrijeme s Mussolinijem nadmetao za prevlast u fašističkome pokretu, dakle riječ je o osobi istovremeno slavljenoj kao “Il Poeta” (Pjesnik) ali i “Il Comandante” (Zapovjednik). Ovdje samo najkraće upućujem na, primjerice, knjige Luigija Amara, Michaela A. Ledeena, ili pak na prozu, kao stanoviti “work in progress” pod amblematskim naslovom “D’Annunzio, Mussolini, Lenjin, Krleža”, suvremenoga hrvatskog pisca europskih referenca, dobitnika ovogodišnje Herderove nagrade, Nedjeljka Fabrija. Istočnojadranski naš literarni, eminentno estetski odgovor na tek naznačen kompleks problema uzajamnosti, isprepletenosti, sukoba ali i prožimanja kultura i ideologija, intelektualnoga i barbarskog, čak unutar mikrodruštvene razine koju predstavlja obitelj, i dapače još manje cjeline - u pojedincu, čitateljski svjedočimo upravo u “Jadranskoj trilogiji” netom spomenuta hrvatskog književnika. Uostalom, fašistički praktično-teorijski pojam “etničke melioracije” hrvatske obale, osobito poluotoka Istre gdje živim, istovjetan je pomnjivu projektu “etničkoga čišćenja” jednoga Slobodana Miloševića koga su, uz časne i rijetke iznimke, bilo šutnjom bilo riječju pa i djelom podržavali srpski akademici i gotovo svi vodeći suvremeni srpski pisci, među njima i mnogi najviđeniji i najčitaniji pjesnici; ponavljam, uz časne iznimke.
Ovdje se, naravno, ni na koji način ne poistovjećuje estetski čin određenog stvaratelja s politikom u koju se (ako se) dao upregnuti, kao ni u slučaju onih nekoliko još slavnijih svjetskih književnih imena norveške, francuske, američke i još nekih književnosti, znači pisaca svojedobno optuženih za kolaboraciju s nacifašizmom, kojima pak odmak u vremenu nije oduzeo literarni značaj. Smatram da na ovomu mjestu, ograničen vremenom i opsegom jednoga zapravo sažetka opširnijeg eseja na zadanu temu, nije potrebno imenima konkretizirati općepoznata mjesta. Kao komplementarna prethodnoj, i možda za drugu sličnu prigodu, mogla bi se izdvojiti tema komunističkih kolaboracionista i aktivista, dapače ideologâ među piscima, dakako i pjesnicima, u službi drugoga totalitarnog oblika vladavine tijekom većega dijela XX. stoljeća, onoga crvenog, diljem golemih eurazijskih prostranstava od Trsta do Vladivostoka, od Baltika do Crnoga mora. I mi u hrvatskoj književnosti - tijekom prošlosti jednoj od najkontinuiranijih slavenskih pa i europskih umjetnosti riječî - imamo primjera profinjenih esteta i pokajnika, konvertita u istim osobama, gorljivo isključivih intelektualnih veličina bijedno svedenih na sredstva za postignuće kratkoročnih barbarskih ciljeva dnevne politike, i to na obim stranama krvlju i suzama, smrtima i najokrutnijim tragedijama natopljena, ideološkoga konopa koji se i na našim mediteransko-srednjoeuropskim te rubnim balkanskim stranama protezao duž gotovo čitava prošlog stoljeća. Istočnije od Hrvatske, u srcu Balkana, samo spomenom se dotičem i ne mislim to ovdje elaborirati, u literaturi je svojedobno bio zaživio pojam “barbarogenija”. Zanimljiva bi bila već i sama etimologijska i semantička analiza ove složenice, odnosno kovanice. A možda tek usput valja podsjetiti na činjenicu da je i jedan Radovan Karadžić, danas traženi ratni zločinac iz BiH, svojedobno pisao i ambiciozno objavljivao poeziju u kojoj je već prije nekoliko desetljeća u stihovima gorjelo Sarajevo, kao što je gorio i Vukovar i tolika nesretna mjesta zemlje iz koje dolazim.
Ad hoc uzevši, tema odnosa uvijek surove sveobuhvatne vlasti kao fenomena trenutka, koji u preobrazbama traje vječno, u odnosu spram svojih prirodnih antipoda - umjetnosti i kulture te općih civilizacijskih dosega na planetarnoj razini, drevna je i lako je pratimo barem od vremena antičke tragedije. U radikalnim izvedenicama doista je riječ o odnosu barbarskoga kao mahom nasilnoga spram lirskoga kao izvorišno i izvorno poetskoga, nerijetko i o klasičnu suodnosu vladarâ i podanikâ, kako je to magistralno, umjetnički nadmoćno, a rekao bih i najsnažnije u kontekstu europskih književnosti novijega doba, superiorno tematizirao Hermann Broch u svome romanu “Vergilijeva smrt” (Der Tod des Vergil).
Bez idealizacije i patetiziranja, uvjeren sam kako je tek danas poezija apsolutno stvar intelektualne elite, makar ova malko smiona ustvrda i nije tako jednoznačna. Umjetnost stiha ostala je relativno netaknutom usred strahotne merkantilističke medijske zaraze dnevnih promjena u pravilima agresivne planetarne igre. Goli je materijalni interes gospodar koji profitom kao božanstvom barbarizira svijet što se najprije i najlakše globalizira i mundijalizira zlom i zločinom, nasiljem i ružnoćom. Pjesnik pak, kao samosvjestan i samosvojan intelektualac, jest tumač i promatrač iz drugoga i još znatno udaljenijih planova, možda već stvarno nepopravljivo arhajski, arheološki primjerak ili bar estetsko-intelektualni žrec kao hibrid nečega što nekoć nazivahu poeta vates i poeta doctus. Pjesnik je danas još uvijek taj koji znade da samo u poeziji vladati jezikom znači vladati i svijetom. Homo politicus pak to drukčije tumači i koristi. Tim gore po svijet, tješi se poeta, taj divni čudak, između mobitela i tipkovnice računala, između mogućnosti stalne kontrole svoga fizičkog kretanja i bijega ne više put zvijezda, nego u kaos milijardi nesustavnih podataka takozvane virtualne stvarnosti.
A simbol, alegorija, metafora, metonimija, sinegdoha... prštava igra neočekivanim riječima i neobuzdanost vatrene mašte..., sav taj još uvijek potrebit a tako staromodan instrumentarij, hoće li se zauvijek povući na rub rubova realnosti kojoj jezik više nije cilj ni svrha, čak ni sredstvo, ako nije jednoznačan, siromašan, u semiotičkoj funkciji znaka koji se prodaje, jednom riječju ako nije barbariziran? I s koje sad strane planeta, zapravo iz kojih svemirskih prostranstava danas trebaju nahrupiti, ovamo među nas spustiti se barbari da uzdrmaju planetarnu postdekadenciju uniformirana svijeta? Kojim se, čijim se i da li im se uopće suprotstaviti legijama, i bi li baš pjesnik prvi u Canossu? Bi li lahorasti intelektualac morao ili mogao danas biti taj koji bi prilježno spjevao podaničku odu, posudivši nježan i sardonski osmijeh od nikad neumrla dvorskog lude, nekakvu odu naime u “vječnu” slavu novoga ustoličenja, tobože novoga početka, a zapravo stalne entropije u obliku ponavljanja istog?

Boris Biletić

Prethodna objava:
Ivan Dabo: Fotografije

Sljedeća objava:
IZBOR HRVATSKIH STIHOVA NA...

Povratak na sve novosti