PJESME

16. Listopad, 2003 - 14:08

Kad sam bio dijete

Kad sam bio dijete
stajali su trava i stijeg pokraj obale.
Kad sam tamo ležao
nisam ih razlikovao
jer su se oboje uzdizali prema nebu iznad mene.
Samo riječi moje majke bile su u meni
kao komad kruha u šuštavu papiru.
I nisam znao kada će se vratiti moj otac
jer bila je druga šuma iza ogoljele šume.

Sve stvari pružale su ruke,
vol je bô sunce svojim rogovima.
Noću su svjetla ulica milovala
moje obraze zajedno sa zidovima.
A mjesec, poput velikog vrča, naginjao se
i izlijevao moj žedan san.

Majka mi je ispekla cijeli svijet

Majka mi je ispekla cijeli svijet
u slatkim kolačima.
Moja ljubav napunila je prozor
zvjezdanim grožđicama.
Sjećanja me poput mjehurića zraka zatvaraju
u hljeb kruha.
Izvana sam gladak, nezamjetan i smeđ,
svijet me voli.
Ali moja kosa tužna je poput papirusa
u močvari, koji se sporo suši.
Sve rijetke ptice s lijepim perjem
pobjegle su od mene.

Nas dvoje zajedno i svatko za sebe

Djevojčice moja, još jedno ljeto je prošlo
i moj otac nije došao u lunapark.
A ljuljačke se nastavljaju ljuljati.
Nas dvoje zajedno i svatko za sebe.

Obzorje mora gubi svoje brodove -
teško je sada nešto zadržati.
Iza planina čekali su borci,
toliko nam je potrebno milosrđa.
Nas dvoje zajedno i svatko za sebe.

Mjesec pili oblake na dvoje -
hajde da odemo u međuljubav.
Samo ćemo se nas dvoje voljeti pred logorom.
Možda ćemo još uvijek moći sve promijeniti.
Nas dvoje zajedno i svatko za sebe.

Moja ljubav me je izgleda pretvorila
kao slano more u slatke kapi prve kiše;
polagano sam doveden k tebi i padam.
Primi me. Nemam anđela spasitelja.
Nas dvoje zajedno i svatko za sebe

Bog se smiluje djeci u vrtiću

Bog se smiluje djeci u vrtiću,
manje od toga školskoj djeci.
Odraslima se više neće smilovati,
ostavit će ih same.
A ponekad moraju puzati
po gorućem pijesku
da bi stigli na mjesto okupljanja
te bivaju iskrvavljeni.

Možda će onima koji istinski vole
biti milosrdan i milostiv te im pružiti hladovinu
poput stabla nad spavačem na klupi
u javnom drvoredu.

Možda ćemo i mi njima izvaditi
posljednje kovanice milosti,
što nam ih je naslijedila majka
da nas zaštiti
sada i u narednim danima.

Dvije pjesme o prvim bitkama

A
Prve bitke donijele su
strašno ljubavno cvijeće
s poljupcima poput ubojitih granata.
U lijepim autobusima našega grada
odvezeni mladići-vojnici:
sve linije 12, 8, 5 putuju na frontu.

B
Na putu put fronte zaustavili smo se
da prenoćimo u dječjem vrtiću.
Pod uzglavlje stavih vunenog medvjeda,
prema mojem umornom licu sišli su zvrkovi,
trube i lutke -
ne anđeli;
moje noge u teškim cipelama
srušile su kulu od šarenih kocaka
koje su stajale jedna na drugoj,
svaka kocka manja od one prethodne;
u mojoj glavi, izmiješane velike i male,
vrzmale su se uspomene
koje su tkale snove.

A preko prozora bili su požari,
kao i u mojim očima ispod kapaka.

Pravi, hrabri žrtvenik

Pravi, hrabri žrtvenik bio je ovan
a da nije znao o zavjeri među drugima.
On se dobrovoljno ponudio smrti umjesto Izaka.
Želim o njemu pjevati pjesmu sjećanja,
o kovrčavoj vuni, o njegovim ljudskim očima,
o rogovima tako spokojnima u njegovoj živoj glavi
i nakon što su ga zaklali i napravili od njeg puhaći rog,
trublju njihova rata ili njihova grubog veselja.

Želim pamtiti posljednji njegov prizor
kao lijepu sliku u profinjenu modnom časopisu:
mlad, preplanuo i razmažen u dotjeranoj odjeći,
a pokraj njega anđeo odjeven u dugačku,
svilenu haljinu za svečani doček.
I obojica prazna pogleda
gledaju prema dvama praznim mjestima.

A iza njih, kao šarena pozadina,
ovan za klanje zapleten u grmu.
Grm je njegov posljednji prijatelj.
Anđeo je pošao kući.
Izak je pošao kući.
I Abraham i Bog odavno su pošli.

Ali pravi, hrabar žrtvenik
je ovan.

Kiša na polju bitke
za sjećanje

Kiša pada po licu moga bližnjega;
po licima mojih živih bližnjih koji
svoje glave pokrivaju pokrivačem -
i po licima mojih mrtvih bližnjih koji
se više ne pokrivaju.

Moj otac

Sjećanje na moga oca umotano bijelim papirom
poput komadića kruha za radni dan.

Kao mađioničar, koji iz svog šešira vadi zečeve i kule,
izvadio je iz svoga tijela - ljubav.

Rijeke njegovih ruku
tekle su u njegova dobra djela.

Smrt moga oca

Moj otac odjednom je iz svih soba
izišao prema čudnim daljinama.

Izišao, pošao zvati svoga Boga,
da nam sada dođe pomoći.

I Bog je već došao, kao trudan,
objesio je svoj kaput o mjesečevu kuku.

Ali našega oca, koji je izišao da ga uvede,
Bog će zauvijek zadržati kod sebe.

OČI

Oči moga starijeg sina kao crne smokve,
koji se rodio krajem ljeta.

I oči moga mlađeg sina bistre kao kriška naranče,
koji se rodio u vrijeme njezina ploda.

I oči moje male kćeri okrugle
kao prvo grožđe.

Svi su slatki mojom brigom.

I Božje oči vrludaju po čitavoj zemlji,
a moje oči traže uvijek pokraj moje kuće.

Bog u poslovima očiju i voća,
a ja u poslovima brige.

OD ČOVJEKA SI I U ČOVJEKA ĆEŠ SE VRATITI
Smrt u ratu počinje
silaskom stubama
jednoga mladog
čovjeka.

Smrt u ratu počinje
tiho zatvarajući vrata,
smrt u ratu počinje
otvarajući prozor da gleda.

Zato nemojte plakati za onim koji je otišao.
Plačite za onim koji silazi stubama svoje kuće,
plačite za onim koji stavlja ključ
u zadnji džep.

Plačite za fotografijom koja pamti umjesto nas,
plačite za papirom koji pamti,
plačite za suzama koje ne pamte.

Ovoga proljeća, tko li će ustati i reći zemlji:
Od čovjeka si i u čovjeka ćeš se vratiti!?

Zadnji susret
To je bio zadnji susret. Ne, to je bio
prvi susret među posljednjima
kao posebna serija maraka.

Susret je znao da je zadnji, a mi nismo znali.
Godine prolaze i brzo se okreću
kao svijetleća sirena na vatrogasnim kolima,
kao svjetiljka koja je učila kod svjetionika
na obali mora koje je i samo učilo kod sunca.

Ti ćeš to razumjeti za nekoliko godina.

Tuga i radost
Tuga i radost izmjenjuju se
kao voda, para i led.
Tuga i radost od iste su građe.
Mi smo to znali.

Ljubav i ne-ljubav, dvije boje
u jednoj ruži prekrasne vrste.
Dostignuće uzgajivača ruža
čije je ime ostalo u ruži.

Učinili smo suprotno od priče izgona iz raja.
Voljeli smo između trnja i bodlji i žalosti i sreće.

Poslije mnogo godina ponovno smo se sreli.
Bez bola, svatko sa svojom smirenošću.
To je nekad bio raj,
ali to je bio i pakao.

Židovi
Židovi su kao izložene fotografije u izlogu.
Svi zajedno različitih visina, živi i mrtvi,
mladenac i mladenka, dječaci na pragu zrelosti s dječicom.
Retuširane slike starih požutjelih fotografija.

Ponekad dolaze i razbijaju izlog
i pale fotografije. I tada počinju
iznova fotografirati i iznova razvijati snimke
i iznova ih izlagati, ljude s boli i s osmijehom.

Rembrandt ih je slikao s tarbušom na glavi,
Turke u zamućenu zlatnom sjaju,
Chagall ih je slikao kako lebde u zraku,
a ja ih slikam kao moga oca i moju majku.
Židovi su vječno zaštićena šuma
u kojoj stabla stoje kao u gomili, čak mrtvi
ne mogu leći. Stoje naslanjajući se o život
i ne mogu se međusobno razlikovati. Samo će
oganj sagorjeti mrtve brže.

A što je s Bogom? Bog ostaje
kao miris lijepe žene koja je jednom
prošla pred njihovim licima, dok mi njezino nismo vidjeli,
ali njezin je miris ostao, razni mirisi,
stvoritelj raznih mirisa.

Čovjek Židov pamti sjenicu u kući njegova djeda.
I sjenica pamti umjesto njega
hodanje kroz pustinju koje pamti
milost mladosti i kamenu ploču Saveza
i zlato zlatnoga teleta i žeđ i glad
koji pamte Egipat.

A što je s Bogom? Po ugovoru o raskidu
iz Raja i iz svetog Hrama
Bog vidi svoje sinove jednom godišnje
na Jom Kipur.

Židovi nisu povijesni narod,
čak nisu ni arheološki. Židovi
su geološki narod s lomovima
i urušavanjem od potresa, sa slojevima goruće erupcije.
Njihovu povijest treba izmjeriti
po drugoj metričkoj skali.

Židovi su turpijani patnjom i brušeni mučenjima,
kao obluci na obali mora.
Židovi vredniji samo u svojoj smrti kao obluci nad ostalim kamenjem:
kada ih jača ruka izbaci,
oni skaču dva ili tri puta
nad površinom vode prije nego što potonu.

Prije nekog vremena sreo sam lijepu ženu
čiji djed me je obrezao
mnogo prije no što se ona bila rodila.
Rekao sam joj:
“Ti mene ne poznaješ, ni ja tebe ne poznajem,
ali mi smo Židovski narod,
tvoj djed je mrtav, a ja obrezan, a ti lijepa unuka
sa zlatnom kosom: mi smo Židovski narod.”

A što je s Bogom? Jednom smo pjevali
“Nema do našega Boga”. Sada pjevamo
“Nema našega Boga”,
ali mi pjevamo, mi još pjevamo.

Balada o dugoj i o kratkoj kosi
Njegova kosa bila je ošišana kada je došao u vojarnu,
njezina kosa ostala je duga i bez odgovora.
“Ne čujem te u sve većoj galami.”
Tvoja duga kosa, djevojko. Tvoja kratka kosa.

Cijelo ljeto cvijeće je vježbalo cvjetanje
na strpljivoj zemlji i prikupljalo snagu.
“Vratio sam se k tebi. Ali postao sam drukčiji.”
Tvoja duga kosa, djevojko. Tvoja kratka kosa.

Vjetar je slomio stablo.
Imali su puno mogućnosti i malo vremena za odmor.
“Kiša pada, dođi brzo kući.”
Tvoja duga kosa, djevojko. Tvoja kratka kosa.

Svijet im je bio kao neupravni govor,
ne diraj ih. Polako su počeli pjevati.
“Namjestila sam sat. Kada se vraćaš?”
Tvoja duga kosa, djevojko. Tvoja kratka kosa.

Poslije su šutjeli, poput koraka koji se udaljuju.
Nebo se otvorilo. Knjige zakona su se zatvorile.
“Što ti kažeš?”
“A što ti kažeš?”
Tvoja duga kosa, djevojko. Tvoja kratka kosa.

Kroz dvije točke samo jedan pravac
Mali zvjezdan oženio se zvjezdicom.
I unutra se govorilo njemački o blizini opasnosti.
Htio sam se sjetiti napjeva, no sjetio sam se jedino definicije
da je kroz dvije točke samo jedan pravac.

Napušten pas jurio je za nama niz čitavu ulicu,
vikao sam, bacio sam kamen. I nije htio otići.
Poslije smo se izgubili i on se izgubio.
Kroz dvije točke samo jedan pravac.

Tvoj mali plač dovoljan je za mnogo boli,
kao lokomotiva koja vuče mnogo vagona.
Kada ćemo se vratiti kući? Čekaj još malo
da kroz dvije točke prođe samo jedan pravac.

Ponekad je sunce muško, ponekad - žensko,
ponekad smo dvoje, ponekad više od deset tisuća,
ponekad ne znam tko će nas držati za ruku,
ali kroz dvije točke samo je jedan pravac.

Naš pisani život postao je usmenim životom,
naš budući život sadašnjim životom.
Naš brzi život i naš spori život
Kroz dvije točke samo jedan pravac.

Što se svijeta tiče
Što se svijeta tiče
ja sam uvijek Sokratov učenik: idem uza nj,
čujem njegova doba i njegove povijesti
i preostalo mi je tek reći:
Da, zaista je tako.
I ovaj put si u pravu.
Doista, istinite su tvoje riječi.

Što se tiče moga života, ja sam uvijek
Venecija:
sve što su ulice u drugima.
U meni - ljubav teče mračna.

Što se tiče krika, što se tiče tišine,
ja sam uvijek šofer:
skupljam cijelu godinu jedan njegov trub
za strašne dane.

Što se tiče djela, ja sam uvijek Kajin,
skitalica prije djela koje neću počiniti,
ili poslije djela
koje je nepovratno.

Što se tiče tvoga dlana,
što se tiče znakova moga srca,
planova moga mesa,
što se tiče onoga što je napisano na zidu,
ja sam uvijek neznalica: neću znati
čitati i pisati,
a moja glava kao glave korova
koje znaju šaptati i njihati se na vjetru
kada prolazi sudbina moga puta
u drugo mjesto.

Ja sam siromašan prorok

Ja sam siromašan prorok, kao siromašno dijete koje ima samo

dvije boje. Slikam svoj život u ratu
i u ljubavi, u buci i u tišini.

Veliki proroci su bacili pola svoga proročanstva
kao napola popušene cigarete nervozna pušača.
Ja ih skupljam i pravim od njih siromašna proročanstva.

U punim vodotornjevima voda šuti,
u praznim vodovodnim cijevima mijauče i hrče ne-voda.

Riječi upijaju “krv, suze i znoj”
i bačene su u smeće. Riječi za jednokratnu uporabu
kao papirnati rupčići. Ljudi za jednokratnu uporabu
kao njihova vječnost.

Riječi bi trebale biti prazne
i uske i tvrde, kao razvođe očaja i nade, radosti i tuge, smirenosti i bijesa.
Trebalo bi da teku na dvije strane
u nov ciklus.

Ja sam siromašan prorok. Živim u nadi drugih,
kao zraka svjetlosti koja je predodređena da me osvijetli,
bacam sjenu kao svoju sliku i kao moj oblik,
svojim tijelom zaklanjam slavan i lijep pogled,
dolazim između vidioca i njegove vizije.

Ja sam siromašan prorok koji se u podne vraća kući
jesti, odmarati i navečer spavati.
Imam godišnji odmor, imam studijske godine,
osiguranje za dušu i mirovinu za starosnu dob.

Počeo sam svoj život toliko nisko.
I kada se penjem gore visoko, opijenom dušom,
kada stignem do vrhunca svojih vizija,
nalazim sebe sa svakodnevnim ljudima
koji imaju djecu i posao, obiteljske brige
i domaće poslove. To su moje vizije:
ja sam siromašan prorok.

Staro autobusno stajalište

Prolazio sam pokraj staroga autobusnog stajališta na kojem sam stajao
prije mnogo godina, čekajući vozilo da me odveze
u drugo mjesto.

Tamo sam stajao kao onaj kojega se tješi prije gubitka,
kao onaj kojemu se nadoknađuje šteta prije bola, podignut u život
prije smrti i pun ljubavi prije rastanka.

Tamo sam stajao. Opojan miris
narančina cvijeta s plantaža uspavao me kao pred operaciju
za sve buduće godine do današnjega dana.

Stajalište je još tamo, Bog se još
naziva Mjestom, a ja ga ponekad zovem Vrijeme.

Priredili i preveli:
Jadranka Brnčić, Zagreb
i Moshe Meshulam

Prethodna objava:
PROMATRAČ

Sljedeća objava:
YEHUDA AMICHAI (Razotkrivanje jedne...

Povratak na sve novosti