PANORAMA JAZZA

16. Listopad, 2003 - 13:54

Nino ZUBČEVIĆ:
Note univerzalnog govora
Matica hrvatska, Osijek 2002., 246 str.

Jazz je godinama u središtu glazbeno–povijesnog i muzikološkog zanimanja Nine Zubčevića. Glazba koja se početkom dvadesetoga stoljeća počela iz New Orleansa širiti Amerikom, a potom i cijelim svijetom, već više od stotinu godina pokazujući svoju izražajnu silinu i životnost, u središu je studija i ogleda koje je Zubčević prikupio u knjizi Note univerzalnog govora. No, jazz nije jedina vrsta glazbe koju autor zapisa o kojima govorimo sustavno prati. On s jednakim udubljivanjem kao i na prvome području govori o suvremenoj europskoj klasičnoj (simfonijskoj) glazbi, pri čemu oba fenomena stavlja u međusoban prosudbeni odnos.
Već je u prethodnim recenzijama primijećeno da tekstovi u Notama univerzalnog govora predstavljaju kompaktnu cjelinu. Mi ćemo dodati da ta cjelina putem brižljivo odabranih glazbenih primjera, odnosno obradbom najznačajnijih predstavnika iz pojedninih stilskih razdoblja, na vrlo pregledan način prikazuje nastanak i višeslojan razvitak jazza – od rađanja bluesa koncem devetnaestoga stoljeća pa do glazbenih zbivanja na samome kraju minuloga vijeka. Na stranicama knjige oživjet će davno vrijeme kojem su pečat davali nezaboravni crni kreatori, ali je u njoj zabilježeno i ono što se događalo i što se događa u glazbenoj sadašnjosti. ’Desert’ u knjizi jesu razgovori s vrhunskim hrvatskim džezistima. Pred čitateljem će se vrlo plastično pojaviti Christopher Handy, Luis Armstrong, Duke Ellington, Billie Holiday, Charlie Parker–Bird, John Coltrane, Miles Davis, Keith Jarett, Dizzy Gillespie i brojni drugi glazbenici s kojima su ove legende surađivale i proživljavale zajedničku strast. Riječ je nadalje o Mozartu i Bachu, o eksperimentalnoj i elektronskoj glazbi, dok će u intervjuima sebe i svoje stvaralaštvo predstaviti Miljenko Prohaska, Damir Dičić, Silvije Glojnarić i Davor Križić.
Prirodu jazza Zubčević sagledava na dva načina. Iznutra, utvrđujući što ta glazbena pojava sama po sebi jest, i izvana, otkrivajući kako je i uslijed čega je ona nastajala i opstojala u oblicima koje pozajemo. U prvome slučaju radi se o analitičko–sintetičkom teorijskom poniranju u glazbena ostvarenja (primjerice u studiji “Anatomija jazza”), dok u drugome metodološkom procesu autor zapisa uz uobičajeno kronološko praćenje događaja primjenjuje sociološki i sociopsihološki pristup. Zubčević ne postavlja pitanja o jazzu kao o konačnoj i nepromjenjivoj recentnoj glazbi, nego ga prati u njegovu dinamičnom razvoju. Ne zahvaća ga, dakle, kao zasebnu, izdvojenu pojavu, nego proučava jazz u sklopu društvene sredine u kojoj je nastao, tražeći u kolektivnoj duhovnosti te u pojedinačnim shvaćanjima i doprinosima genijalnih glazbenika izvore njegova nastanka i smjerove kasnijih stilskih inovacija. Budući pak da je na vremenskoj karti dvadesetoga stoljeća dodirnuo sve značajnije točke u glazbi koja ga zaokuplja (blues, hot jazz, swing, be–bop, eksperimentalni jazz i dr.), autor je pred čitatelja prostro panoramu jazza, koja može biti zanimljiva i znalcima i početnicima. Znalcima zbog toga što knjiga povijesno i muzikološki usustavljuje široko područje koje obuhvaća pojam jazz, čineći ga preglednijim, a početnicima stoga što ih na jednostavan, zanimljiv i pouzdan način uvodi u problematiku i bogatstvo jedne vitalne glazbe. Niti jedna Zubčevićeva ocjena, ma kako lagana i lepršava u izrazu bila, u teorijskome i spoznajnom smislu ne ’lebdi’ nekontrolirano u zraku. Svaka njegova tvrdnja potkrijepljena je dokazima i ilustrirana primjerima. Djelomice je to posljedica njegove upućenosti u stvar o kojoj piše, a djelomice odraz njegova intelektualnog poštenja i odgovornosti. Unatoč vrijednom sadržaju knjige, mogli bismo reći: do ovakvih informacija moguće je doći i iz drugih izvora. Da, moguće je. Samo je pitanje koliko su, na koji način i u kakvom obliku dostupni ti izvori. Međutim, ono što ne podliježe prethodnoj primjedbi i što se u knjizi javlja kao jedinstven izvorni prilog, jesu autorovi razgovori s našim istaknutim jazz glazbenicima. Iz intervjua dobivamo živahnu sliku glazbenoga života u Hrvatskoj. Ali ti razgovori ujedno prerastaju glazbeno područje pa im se sadržaj odnosi na umjetnost uopće u vremenu i svijetu u kojemu živimo.
Nino Zubčević pokazao je dvije vrlo važene osobine: dobro poznavanje glazbe o kojoj piše te umijeće da svoje znanje, ali i osjećanje glazbe, na praktičan i zanimljiv način prenese čitatelju. On svaku užu tematsku cjelinu stavlja u odgovarajući kontekst pa se čitatelj lako snalazi u građi. Tomu ponajprije služe neizostavne glose iznad tekstova. Riječju, posrijedi je vrlo korisna i potrebna knjiga.

Vjekoslav Bizjak, Osijek

Prethodna objava:
PRILOG POZNAVANJU POVIJESTI...

Sljedeća objava:
Umjetničke fotografije Borisa...

Povratak na sve novosti