OTPOR I SOLIDARNOST

23. Ožujak, 2003 - 10:23

Terry EAGLETON: Ideja kulture
Naklada Jesenski i Turk,
Zagreb 2002., 174 str.
Naslov izvornika: The Idea od Culture
Prevela: Gordana Popović

Pojam kulture danas je, svakako, jedan od najintrigantnijih - bilo da je riječ o teorijskim tekstovima koji se bave globalizacijskim problemima, novinskim izvještajima s temom krize u Zaljevu, TV-rasporedu ili katalogu glazbenih CD-ova. Tako, povjerujemo li kulturalistima da kultura određuje način na koji primamo i proizvodimo stvarnost, onda je i inflacija kulturoloških tema njome uvjetovana.
Otkrivajući etimologiju pojma “kultura”, Terry Eagleton podsjeća na činjenicu da je, zapravo, izvedena iz riječi priroda. Tako je riječ koja označava najistančanije ljudske djelatnosti izvedena iz nazivlja vezana uz obrađivanje zemlje i poljodjelstvo. Priroda, kako pokazuje, nije naprosto drugost kulture. “Ona je i neka vrsta inertnog utega unutar nje, koji stvara unutarnji raskol što prožima cijeli ljudski subjekt.” Kasnije, postajući apstraktnijim, ovaj pojam ne samo da se širi, već i napušta prvobitnu oznaku materije i djelatnosti. Semantički pomak koji se zbiva u njegovu razvoju otkriva amfibičnost ljudske prirode: “Ako smo bića kulture, istodobno smo”, kaže Eagleton, “i dio prirode na koju djelujemo. Dio značenja riječi ‘priroda’ doista nas podsjeća na kontinuitet između nas i okoline, jednako kao što riječ ‘kultura’ rasvjetljuje razliku između toga dvoga.” Potreba za kulturom otkriva prirodan nedostatak koji treba ispuniti, pa je, na taj način, prirodno stanje čovjeka “neprirodnije” od onoga drugih bića.
Pojam kulture uvelike je određivan u odnosu spram pojma civilizacije, ponekad ga dopunjujući, ponekad dovodeći se u njegovu opreku. “Civilizacija” u 18. stoljeću, kao francuski termin, označava postupan proces društvena oplemenjivanja i utopijski telos prema kojemu se razvija. Ekvilibriranje između deskriptivne i normativne, međusobno uvjetujuće definicije jednog i drugog pojma postaje (naročito u 19. st.) zrcalom i projektorom društvenih i političkih zbivanja. Kad, krajem 19. st., građanska “civilizacija” poprimi imperijalistički prizvuk, “kultura” se odvaja kao patricijski i populistički pojam. Posljedice ovih promjena otkrivaju da ni “kultura” ni “civilizacija” nisu zrakoprazni akademski pojmovi i da imaju aktivnu ulogu na političkom polju. U tom smislu, Eagleton ne samo da podsjeća na vezu, primjerice njemačkoga klasičnoga idealizma i Francuske revolucije, nego i strukturalizma i imperijalizma.
Knjigu Ideja kulture koja, objavljena 2000., ističe političku važnost kulture, ali i potiče njezino vraćanje na pripadajuće mjesto, autor posvećuje Edwardu Saidu. Od njega preuzima protivljenje razumijevanju kulture kao homogene i homogenizirajuće prakse. Nasuprot ovom mitu, Eagleton, pozivajući se na Saidov Culture and Imperialism (1993.) prikazuje kulturu kao bojište. “U Bosni ili Belfastu, za kulturu se još ne može reći da je naprosto ono što ulažemo u kazetofon; nego je ona to za što ubijamo. […] u tim okolnostima, u dobrom i u lošem smislu, ništa ne može biti lažnije od optužbe da je kultura otmjeno udaljena od svakodnevnog života.” To, objašnjava nešto kasnije, znači da rasprave o Vergiliju i Danteu nisu tek akademska pitanja.
Problem dihotomije visoka/niska kultura, od kojih je prva “nedjelotvorna protivnica politici”, a druga (kao kultura identiteta) “nastavak politike drugim sredstvima” Eagleton će doticati u nekoliko navrata tijekom cijele ove knjige. Prvu naziva Kultura, a drugu kultura; prva okuplja elitiste, zagovornike kanona, druga im suprotstavlja populiste, poklonike razlike. Sukob između prvih i drugih nije sporenje oko definicija, već globalni sukob - dio oblikovanja svjetske politike u novome tisućljeću. Tako kultura kao nastavak politike oblikuje kulturalne ratove: između kulture kao civiliziranosti (koju naziva izvornost), kulture kao identiteta (ethos) i kao komercijalne ili postmoderne kulture (ekonomija). Obrazlažući ih, Eagleton im dodaje kulturu opozicije koja, kako kaže, može biti proizvedena i visokom, postmodernom i kulturom identiteta. Doživjela je nekoliko procvata: u ruskoj avangardi, Weimaru i kontrakulturi 60-ih godina, ali je svaki put oslabila kad bi političke snage koje je potaknula bile potučene. Svoju sklonost kulturi otpora obrazlaže ističući nedostatke navedenih partikularnih kultura. Kako god bili formulirani oni su, kao što pokazuje Frederic Jameson, ideja o Drugome. Stoga rastojanje između Kulture i kulture nije kulturalne naravi i ne može se riješiti kulturalnim sredstvima. Za prevladavanje ovog rascjepa potrebna je količina sposobnosti koja će nas istodobno centrirati i decentrirati; kako bi nam darovala univerzalan autoritet, prazneći nas od razlikovnog identiteta - potrebna je mašta.
“Nije teško”, kaže autor, “u tom naučavanju otkriti liberalan oblik imperijalizma. […] Imaginacija ili kolonijalizam, znači da druge kulture posjeduju znanje o sebi, dok mi znamo sve o njima.” No, nadilaženje vlastite kulturne povijesti kao uvjet razumijevanja Drugih, nije odbijanje pripadanja ili stavljanje na led vlastitosti. “Ne razumijem drugoga zato što sam prestao biti to što jesam, jer tada više ne bi bilo nikoga tko bi mogao razumjeti. […] Razumijevanje nije oblik uživljavanja. […] Takvo je vjerovanje gruba romantičarska pogreška u vezi s prirodom razumijevanja.”
Postmodernizam nudi prividno rješenje sukoba: s jedne strane, osvještavajući njihove mehanizme, otupljuje oštrice kulturalnih sukoba, a s druge (a to je prema Eagletonu čini uvjerljivijom) obećava eliminaciju najgorih obilježja kulture i Kulture uz istodobno čuvanje najboljeg u njima. Zaokupljen estetikom, ali rezerviran prema hijerarhijama, postmodernizam uključuje širok spektar pojedinačnih ostvarenja. Egalitarizam koji nastaje pritom je univerzalizirani partikularizam. Univerzalizam pripada visokoj kulturi, kaže Eagleton, a kozmopolitizam kulturi globalna kapitalizma. Otpor takvu svijetu predstavljali bi internacionalizam i solidarnost - dva naučavanja koja Eagleton nastoji izgurati iz lokalnog zapećka i ponuditi kao opće načelo.
Spominjući još jednom primjere otpora u, uglavnom, revolucionarnim godinama, autor zaoštrava problem kulture identiteta, koja, mutirajući u konzumerskom zrelom kapitalističkom društvu (Eagleton odbija Jamesonov pojam kasnog kapitalizma) ostavljaju solidarnost po strani. U najgorem slučaju, otvoreno društvo potiče proizvodnju niza zatvorenih kultura. Tako suvremeno kulturalno bujanje s jedne strane, iz očišta Eagletonove knjige, traži prosvijećeni politički kontekst koji će (ipak legalizam!) ozakoniti otpor i omogućiti solidarnost.
Ideja kulture može se, zbog obilja referentne građe i poznate Eagletonove duhovitosti koje ni ovdje ne nedostaje, učiniti ponešto površnom ili pojednostavljujućom. Može se učiniti spornim model zajedničke kulture koji vidi kroz perspektive T. S. Eliota i Raymonda Williamsa, ili mogu zasmetati poneke usputne pretpostavke koje uzima zdravo za gotovo; primjerice - u povijesnom izvodu, spominje romantičarsku protukolonijalističku naklonost prema podjarmljenim “egzotičnim” društvima. No, njegovo spretno žongliranje kroz teorije kulture čini ovu knjigu zanimljivim i korisnim pregledom, ostavljajući razrade pojedinih natuknica, nadajmo se, za neko skorašnje ukoričenje.