OPORA ZBILJA, OPORA KNJIGA

22. Prosinac, 2002 - 12:14

Vedrana RUDAN:
Uho, grlo, nož
AGM, Zagreb 2002., 117 str.

Vedrana Rudan, čije smo tekstove mogli čitati u “Feral Tribuneu” i “Slobodnoj Dalmaciji”, objavila je knjigu Uho, grlo, nož u kojoj na jednak način, na koji je komentirala svakodnevicu u novinarskim radovima, pokušava zahvatiti dio hrvatske zbilje te je za domaćega građanina-čitatelja kritički i oštro prokomentirati.
Unatoč jadnomu standardu prosječnoga hrvatskog čitatelja, njezina je knjiga postigla zavidnu popularnost i izvrsno se prodaje. Nakon čitanja u prvi se mah postavljaju barem dva pitanja: pripada li ovo djelo lijepoj književnosti te koji je uzrok njegovoj popularnosti?
Na prvi pogled očito je da naslov Uho, grlo, nož sadrži dva teksta - prvi je dulji i oblikom funkcionira kao hibrid između dulje proze i monodrame; drugi je pak kratka pripovijest. Tekstovi se veoma razlikuju - temom, izrazom, stilom, duljinom pa čak i fontom slova kojim su tiskani - i nisu ni u kakvu vidljivom međuodnosu te nije jasno jesu li se s nekom svrhom ili slučajno našli u istome svesku. Knjiga stoga nije zaokružena cjelina, već njezina struktura ostavlja dojam nedovršenosti i nedorečenosti.
Prvi dio knjige udarni je i čvrsto ukorijenjen u hrvatskoj današnjici. U njemu se Rudanova obara na pojedine fenomene društvene zbilje. Naslov sugerira govor oštar i nemilosrdan poput noža. Junakinja Tonka Babić provodi besanu noć pred televizorom i obraća se imaginarnoj publici. U svojevrsnom solilokviju ona komentira rečene fenomene naše zbilje. Tonka je pedesetogodišnjakinja tankih živaca, ispunjena gorčinom prema životu. Solilokvijem dominira gorak negacijski ton; ona odriče vrijednost svemu što spomene. Motivika Rudanove tiče se, primjerice, licemjerja uloge Udane žene, bračne nevjere, seksualnih avantura; govori o ratnim zločinima počinjenima s hrvatske strane, nad Srbima u Hrvatskoj (Tonka je vanbračna kći oficira UDBE!), o besmislu suđenja zločincima, o američkoj intervenciji u Afganistanu, obitelji, djeci... Mnogi se motivi tako mogu motriti i kao inačice iz konteksta klasične prožetosti seksa i smrti, odnosno često korištene formule isprepletenosti seksa i nasilja. Junakinja cjelokupnu zbilju vidi kroz prizmu vulgarne seksualnosti - na taj način govori o svojim roditeljima, suprugu, ljubavniku, prijateljima, o igrama s prijateljicama u djetinjstvu, svećenicima... Nasilje i smrt druga su skupina autoričinih motiva - smrt, pokušaji samoubojstva, abortusi, rat, zločini, leševi... Rudanova tako, primjerice, istim tonom i na istoj stranici govori o pornografskim filmovima i kamionima s truplima djece umrle od gladi. Koristeći dva motiva koji izražavaju, kako se često misli, ono najsnažnije i najtamnije u čovjeku, ona govori o zbilji koja je tamna i surova te jako daleko od civilizacijskih standarda u koje bismo željeli vjerovati.
Rudanova u svom nastojanju prikazivanja i prokazivanja fenomena zbilje rijetko rabi negacijsku moć ironije, što zahtjevniji čitatelj ipak očekuje. U cijelome djelu ima tek nekoliko uspjelih ironijskih nijekanja. Izdvojimo jedno - kada progovara o ratnim zločinima počinjenima s hrvatske strane, opisane događaje prati čestom rečenicom A šta su oni nama radili?! Ponavljanje iste rečenice na koncu zvuči isprazno, obrće vlastiti smisao te se iz opravdanja postupka pretvara u suprotnost, u osudu, postajući praznom i nedjelotvornom izlikom. Rudanova ne rabi ironijsko prevrjednovanje, žestoki sarkazam, sugestivne refleksije, duhovite i britke komentare... Prelazeći s teme na temu, ona niže vulgarizme (koje sama naziva snažnim riječima) i psovke. Govoreći pak otvoreno o seksualnosti, ona čini doslovno i upravo to - samo otvoreno i vrlo vulgarno govori. No, niti je psovka nešto novo i neočekivano u književnosti, niti su snažne riječi, unatoč brojnosti i raznovrsnosti, toliko snažne da se na njima može graditi postupak i djelo koje bi uspjelo dojmljivo propitati i prokazati odabrane fenomene zbilje. Čitatelja nenaviklog na toliku količinu vulgarizama i psovki takav postupak može začuditi, no nakon nekog vremena te riječi gube efekt začudnosti i počinju dosađivati. Stoga Rudanova nije našla odgovarajući izraz za oštru, negativnu kritiku fenomena na koje se obara.
Drugi dio knjige zapravo je u sjeni bombastičnoga Tonkina solilokvija. Daleko kraći i nekako stisnut uz prvi dio, on donosi pripovijest žene koju su iz sela prognali četnici. Jezikom očito neuke žene iz ruralne sredine, Rudanova tek stvara dokumentaristički dojam o autohtonu naratoru te mirnoj i potresnoj ispovijedi. Na žalost, nakon prvoga dijela knjige, ova pripovijest prolazi gotovo nezapaženo.
Vedrana Rudan je, kako sama kaže, ovu knjigu napisala za hrvatskoga malog čovjeka; njezina junakinja je od onih koje ne mogu podnijeti današnjicu, a sve što zapravo mogu učiniti jest opsovati. Ona želi biti intrigantnom i provokativnom, htjela bi začuditi i zaprepastiti svojim stavovima. Neki su njezini iskazi provokativni i šokantni za našu javnost. Primjerice, izjava da peteespeovci glume sigurno će u najmanju ruku uznemiriti mnoge čitatelje.
Takvi su iskazi i jedan od bitnih uzroka popularnosti ove knjige, baš danas i baš ovdje, više negoli nekakva umjetnost riječi. Hrvatskom građaninu-čitatelju očito odgovara da tko drugi umjesto njega glasno i otvoreno opsuje sve na što se, najčešće u privatnom okruženju, danomice žalimo. No, osim psovke, autorica je trebala posegnuti za još ponekim uvjerljivijim sredstvom kako bi izrazila svoje neslaganje i kritiku.
Razlozi su čitanosti knjige Vedrane Rudan, dakle, izvantekstualni i izvanknjiževni. Govoreći o provokativnim temama, ona provocira i čitatelja. Psujući zbilju na koju se tekst odnosi, pridobila je mnoge koji osjećaju oporost te i takve zbilje. U tom smislu knjiga Uho, grlo, nož može biti zanimljiva, provokativna, aktualna, no nipošto nije umjetničko djelo sukladno ma kojoj od definicija lijepe književnosti.

Alica Mladić, Zagreb

Prethodna objava:
GROTESKNA BUDUĆNOST

Sljedeća objava:
Neiskaziva tajna postojanja

Povratak na sve novosti