OBNAŽENA ZBILJA

23. Ožujak, 2003 - 10:21

Tomislav ZAJEC: Ulaz u crnu kutiju
Znanje, Zagreb 2001., 323 str.

Iz godine se u godinu Tomislav Zajec javnosti naizmjence predstavlja kao prozaik i pjesnik. U pisanome mediju, dakako, jer se kao dramatičar pojavljuje i u pisanome i u nazovi-auditivnom (u teatru), kad se njegovi dramski tekstovi igraju. Nakon što je publicirao nekoliko knjiga, evo ga ponovno s romanom. Romanesknim prvijencem, Soba za razbijanje, podjednako je zadovoljio i kritiku i publiku, ali je također ostavio određen dojam nedovršenosti, obećanja kojemu valja vjerovati. Dao je Zajec naslutiti kako u toj knjizi nije rečena glavna (čitaj: zadnja!) njegova riječ, kako ne namjerava na tome mjestu zaključiti svoj prozni opus; riječju, pozvao nas je na svojevrsno čekanje. Da onaj tko čeka redovito i dočeka ono što čeka, naučila nas je maksima koju smo čuli još kao klinci na lelujavim nogama; ali, da je obećanje - iliti zatraženi poček - mladi Zajec posvema opravdao, uglavnom je potvrđeno između korica romana Ulaz u Crnu kutiju.
Baš kao i u Sobi za razbijanje, i na ovomu je mjestu pisac odviše sklon navođenju vlastitih imenica: bilo da je riječ o osobama s estrade, javnoga života općenito, ili da su posrijedi naslovi TV-serija, vrste pića i napitaka…, a takvo nas kataloško nizanje upućuje na epsko stvaralaštvo naših (i talijanskih) humanista, odnosno antičkih im uzora. Sumnjamo da se Zajec utekao upravo njima, ali da je ostvario stanovit odmak od ostalih prozaika svoga naraštaja, to je točno.
Mladi se prozaik trudi opisati crne i učmale fragmente zbilje, ustaljenosti koje okružuju hrvatsku metropolu, podzemlju sklone pojave i slično. Spram svemu tome on osjeća prijezir i otpor, a svojim književnim djelom želi upravo na to skrenuti pozornost, fokusirati ga u pravcu koji kao da kani iskorijeniti uočena zla i opačine. Stanovita doza moraliziranja, nedvojbeno, može se uočiti, iako skarednošću ovijeni izrazi ćutilnost čitateljevu mogu odvući i u posve suprotnu krajnost.
Tomislav je Zajec autor lijepih opisa i vješto ispisanih proživljaja, nastalih kao plod njegove percepcije okoline. Na jednome mjestu naići ćemo na doista dobro opisan trenutak: “Netko je upalio svjetlo u roditeljskoj kupaonici na katu, jedini prozor koji je bio u mraku, i svjetlo s tog okvira pada na vrt, u čudnom kvadratu, prilično daleko od naših nogu, a trenutak nakon što ugledam starog kako promiče uz prozor i nestaje negdje u unutrašnjosti, osvijetljeni četverokut u vrtu ponovno nestaje”. Potvrda je to rukopisa spretnoga pisca pjesničkoga načina razmišljanja.
Bez obzira na to što citirani dio uglavnom ne pati od stilističkih manjkavosti, čitajući Ulaz u Crnu kutiju nailazimo na mnoštvo nezgrapno formuliranih rečenica, misli koje su u velikoj koliziji s pravilima sintakse. Međutim, nerijetko smo svjedoci kako pisac namjerno pribjegava određenim lomovima unutar rečenice te jasno ističe odbojnost spram interpunkcije. On, naime, ne stavlja točku očekivanome mjestu; očekivano radi logike, ili pak gramatike. Od nekoliko rečeničnih nizova on tvori jedan jedini; točku predstavlja zarez, iako iza njega slijedi veliko slovo.
No, glavni je problem ovoga romana motivacijske naravi. Hipertrofirano staničje nekih poglavlja razvodnjava naraciju, prečesto ostavljajući dojam kako se - istrgnemo li koju stranicu romana - smisao ničim ne bi poremetio. Mrtve rečenice, ili odumrli njezini pojedini dijelovi, usporavaju radnju i čine je nezanimljivom. Ne može se kazati, nadalje, da je Zajec sklon digresijama, te da s njima poput “laštika” razvlači pripovijedanje. Ali, iskorak u “punjenje rečenice”, u prekomjerno navođenje nepotrebnih deskripcija, zastajkivanje na putu prema zadnjoj riječi u rečenici, retardira inače dosta dobro zamišljeno polje opisa. I bez stotinjak stranica ova bi knjiga jednako funkcionirala; ovako, pak, podsjeća na pretrpanu vreću koja se svakog časa može rasprsnuti.
Sve u svemu, benevolentno možemo zaključiti: dok je na našoj književnoj sceni trendovsko obilježje uglavnom vezano uz krimić ili fantastiku, za autobiografsko pismo ili duhovitošću prožetu prozu, Tomislav Zajec se na naoko fiktivan način odnosi prema najsurovijoj zbilji - razgolićujući je voajerskom suzdržanošću; štoviše, obnažujući je posve.