O POSTANKU HRVATSKE NACIJE

23. Ožujak, 2003 - 10:28

Nikša STANČIĆ: Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20 . stoljeću
Barbat, Zagreb 2002., 251 str.

Knjiga Nikše Stančića, redovitoga profesora na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, u izdanju zagrebačke izdavačke kuće “Barbat”, nakladnika prepoznatljiva po usmjerenju prema ozbiljnom, znanstveno utemeljenom, povijesnom štivu, zacijelo će pobuditi pozornost ne samo užih znanstvenih krugova nego i širega čitateljstva. Naime, riječ je o temi o kojoj svoje mišljenje iznose znani i manje znani stručnjaci, ali još više amateri (nestručnjaci) raznih profila. Tako se ponekad stječe dojam da o hrvatskoj naciji i hrvatskome nacionalnom pitanju, nešto slično kao o nogometu, svi znaju sve. Pritom dominiraju dva skrajnja, crno-bijela stava: dok jedni glorificiraju i diviniziraju sve što je vezano uz hrvatsku naciju i njenu perspektivu vide u zatvaranju pred svijetom neprijateljski nastrojenom prema Hrvatima, drugi u svemu hrvatskome vide nacionalizam, u negativnom značenju ove riječi. Misle kako je nacija stvar prošlosti te se nadaju kako će globalizacijski procesi ionako skinuti s dnevnog reda nacionalno pitanje. Znanstvenih, povijesno-socioloških, studija koje bi analitički progovorile o osjetljivoj, često dnevno-političkim trenutkom opterećenoj temi hrvatske nacije i hrvatskoga nacionalizma nema baš previše, što je i normalno, jer je put znanstvene istine dugačak, spor i naporan, pa se rijetki odlučuju krenuti tim putem. U ove potonje svakako spada autor knjige. Više od četvrt stoljeća Stančić sustavno, znanstvenom metodologijom, jasno mutatis mutandis, proučava problematiku naznačenu naslovom.
Uz sudbinu, knjige imaju i povijest svoga nastanka. Iz Predgovora doznajemo “priču o nastanku” ove knjige. Sve je krenulo pozivom akademika Franje Šanjeka iz Pariza 1995. autoru da, kao autor iz Hrvatske, za francuski zbornik o raspadu Jugoslavije, a koji je priređivao Jan Cot, zapovjednik UNPROFOR-a za bivšu Jugoslaviju, napiše članak. Premda napisani članak “Hrvatska nacija i hrvatski nacionalizam u 19. i 20 stoljeću” nije tiskan u spomenutom zborniku, vjerojatno zato što se nije uklapao u Cotovo viđenje i viđenje uredništva zbornika o nacijama i nacionalizmima na prostoru nekadašnje Jugoslavije, članak je (kasnije tiskan u hrvatskoj periodici na francuskom i hrvatskom jeziku) bio prvi poticaj na putu formuliranja vlastitih “(...) stajališta u vezi s metodom i modelima istraživanja nacije
i nacionalizma”. Tek nakon višegodišnjeg koncepcijsko-metodološkog raščišćavanja, za što su uz nutarnji naboj dolazili i izvanjski poticaji, slični onomu pozivu akademika Šanjeka, autor se odlučio na “avanturu” koja je rezultirala zanimljivim analitičko-sintetskim, u metodološkom smislu interdisciplinarnim i poticajnim razmišljanjem.
Knjiga je podijeljena u tri dijela, odnosno, kako to sam autor ističe, na tri se razine prati nacija kao povijesni fenomen. Prvi dio naslovljen “Osvit nacije” (3 - 68) naglasak stavlja s jedne strane na metode i modele za koje se pisac i opredijelio u svom istraživačkom postupku, a s druge pokušava precizirati razliku između “zapadnoga” i “srednjoeuropskoga” pojma nacije. Kako je nacija “dio i učinak modernizacijskih procesa”, upravo su različiti ritmovi tih procesa na zapadu (modernizacijsko središte) i srednjoj, jugoistočnoj i istočnoj Europi (modernizacijska periferija) uvjetovali i različite naglaske u oblikovanju nacionalnog identiteta. S Francuskom revolucijom s kojom je započela afirmacija nacionalnoga identiteta, na Zapadu se pod pojmom nacija razumijeva politička zajednica ravnopravnih građana kao nositelja suvereniteta. Nasuprot vladarskom suverenitetu koji svoje ishodište ima u “milosti Božjoj”, stoje novi, dinamični, društveni slojevi za koje je izvor i nositelj suvereniteta nacija - zajednica ravnopravnih i slobodnih pojedinaca. Ovi slojevi svoju afirmaciju traže i ostvaruju u negaciji starog vrijednosnog sustava i njegova praktičnog ostvarenja, te umjesto zatvorenih, staleški isparceliranih socijalnih polja stvaraju jedinstveno i prohodno socijalno polje sposobno u nacionalni okvir integrirati pripadnike svih društvenih slojeva i raznih etničkih skupina.
Građanski i politički segment, u formiranju “zapadnih” nacija, proizišao iz liberalno-racionalističkih teorija, toliko je bio snažan da je na određen način apsorbirao kulturno-jezičnu sastavnicu nacije. “Kod zapadnih nacija je, uzevši u cijelosti, u ključnim trenucima njihove povijesne realizacije afirmacija nacionalnog identiteta bila istovjetna s borbom za društvenu emancipaciju, te kulturni identitet bio stavljen u službu tog bitnog cilja, što je ostavilo trajno obilježje sadržaju ‘zapadnog’ pojma nacije”. (25) Uz to, na Zapadu su postojala jaka geopolitička središta koja su mogla “upiti”, integrirati pojedine partikularne oaze koje još nisu bili posebno integrirani prostori.
Drukčije se modernizacijski proces odvijao na prostoru srednje i srednjoistočne Europe. Već je spomenuto autorovo upozorenje da ovi procesi u srednjoj, srednjoistočnoj i jugoistočnoj Europi, u odnosu na Zapad, kasne. Razlog je odsutnost novih, dinamičnih društvenih grupa koje bi se radikalno suprotstavile starome sustavu. Na tom prostoru događa se zanimljiva pojava približavanja nedovoljno razvijena građanstva plemstvu, pri čemu se plemstvo i građanstvo ujedinjuju u vodeću “honoratsku skupinu” (izvorni izraz autora knjige). U tzv. predmodernizacijskom razdoblju od sredine 18. do sredine 19. st. “honoratska skupina”, zbog zajedničkih interesa u agrarnom sektoru, pristaje samo na ograničene reforme, čime se zapravo sprječava stvaranje jedinstvena socijalnog polja. Zato u otporu apsolutizmu naglasak nije na naciji kao zajednici građana, nego na staleškoj naciji i njenim baštinjenim pravima. Daljna posljedica ovakva društvenog razvoja bilo je shvaćanje nacije kao kolektiviteta nadređena pojedincu. Pitanje osobnih sloboda ostalo je po strani, uz uvjerenje da nacija kao kolektivitet može homogenizirati različite društvene slojeve. Tako je središte identiteta u srednjoj i srednjoistočnoj Europi preneseno “na drugi element modernizacijskog procesa, na njegovu kulturno-jezičnu sastavnicu u sklopu procesa ‘kulturne’ standardizacije, koja je mogla postati polugom i motivacijskim sredstvom nacionalne integracije. Nacija je shvaćena kao kolektivitet obilježen jezikom i kulturom”. (29)
Na primjeru Habsburške Monarhije Stančić zorno ilustrira, kako je, kad već “politička modernizacija” - tj. stvaranje organa centralizirane države i «kulturne standardizacije”, dotično stvaranje jedinstvena kulturnog prostora s jedinstvenim jezikom kao sredstvom komunikacije - nije uspjela, širok prostor ostavljen lokalnim elitama (u Hrvatskoj i Ugarskoj) da to isto učine na svome području, što su ove i učinile. Te lokalne elite naglasak u nacionalnom identitetu stavljaju na jezik i kulturu, da bi kasnije taj jezično-kulturni identitet i politički operacionalizirali. U revoluciji 1848. razvijeni etno-nacionalizmi, utemeljeni na kulturno-jezičnom jedinstvu, postavljaju zahtjev za teritorijalnim zaokruženjem svoga jezično-kulturnog areala. Suprotstavljaju im se mađarski i njemački nacionalizam koncepcijom političke nacije kao sredstvom asimilacije nenjemačkih, odnosno nemađarskih naroda.
Na kraju prvoga dijela nalazimo veoma zanimljivo razmišljanje o etnonacionalizmu kao fenomenu koji se prenosi i na zapad i koji nameće sasvim realno pitanje: hoće li etnonacionalizmi zatvorenih useljeničkih skupina (Kineza, Latinoamerikanaca i Japanaca) izazvati, do jučer nezamisliv, američki etnonacionalizam. Premda povjesničar ne može predviđati budućnost, jer mu nedostaju sve relevantne činjenice sadašnjega trenutka, ipak iz činjenice jedinstva nacionalnog fenomena u kojem je prisutno i srednjoeuropsko i zapadnoeuropsko iskustvo, autor pretpostavlja da će u budućoj ujedinjenoj Europi biti kombinirana načela građanskih i nacionalnih država.
U metodološkom smislu, Stančić je povjesničar koji pokazuje izniman senzibilitet za povijesne procese, za nj su procesi činjenice istog reda kao i činjenice u pozitivističkom značenju toga pojma. Ne preskačući činjenice, ipak se ne zaustavlja na njima nego ih uokviruje u širi kontekst i promatra kao element jednog procesa, u konkretnom slučaju procesa nastanka nacije. Nije sklon prihvatiti teze koje u nastanku nacije vide samo i isključivo učinak modernizacijskih procesa, kao da bi nacija nastala “ex nihilo”; radije se priklanja mišljenjima koja na postanak nacije gledaju kao na dugotrajan integracijski proces u kojem, uz dominirajući učinak moderniteta, svoje mjesto imaju i protomodernizacijski procesi i protonacionalne zajednice. I upravo je tu povjesničar na svom terenu; i kad se služi rezultatima drugih znanosti, svjestan je kako se tek iz povijesnog kuta može dati odgovor na pitanje: koja je to specifična razlika između nacije u modernom smislu i protomodernih zajednica?
Nakon što je u prvomu dijelu, računalnim rječnikom rečeno, uspostavio “alatne trake”, u drugomu dijelu “Etnicitet na hrvatskom prostoru u 19. i 20. stoljeću” (69-156) autor pokreće “alatne trake” kako bi na hrvatskome primjeru provjerio njihovu funkcionalnost. Podnaslov “Od etničke zajednice, plemićkog naroda i pokrajinskih partikularizama do hrvatske nacije” jezgrovito nas upoznaje s osnovnim pravcem kretanja 200-godišnjeg integracijskog procesa na hrvatskome prostoru. Nasljeđe ranoga novog vijeka, u prvom redu politička razmrvljenost i socijalna rascjepkanost, kao posljedica prodora triju imperijalnih sila: Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, prenešeno je u 19. stoljeće opterećujući i kočeći proces nacionalne integracije. Opća oznaka hrvatskoga prostora, kao prostora na kojem u kontinuitetu živi hrvatski narod, bila je njegova podijeljenost u svim sferama: političko-upravnoj, društveno-gospodarskoj i jezično-kulturnoj. Sama činjenica da je hrvatski prostor bio podijeljen na devet upravnih jedinica razbacanih u četiri države, da su u različitim upravnim jedinicama postojali različiti oblici društava i gospodarskih odnosa te napokon nepostojanje književna standarda tj. jedinstvena književnog jezika, s latinskim kao službenim jezikom u sjevernoj Hrvatskoj i talijanskim na područjima pod mletačkom upravom, dovoljno jasno ilustrira tvrdnju o teretu povijesnoga nasljeđa. Dodamo li ovome velike promjene u sastavu stanovništva na najvećemu dijelu hrvatskoga prostora, zaostalo gospodarstvo i nerazvijenost društvenih struktura, nacionalno-politička integracija izledala je kao lijepa želja bliza svijetu nevjerojatne fantastike. Ipak, ono što se činilo nevjerojatnim ostvareno je u 200 godina dugome procesu koji je završio stvaranjem samostalne hrvatske države.
Svjestan da zanimanje povjesničara nije “salonsko” zanimanje i da u znanosti nema konačne istine nego smo približavanje istini, Stančić, oboružan skalpelom znanstvene metodologije, duboko zasijeca u tkivo nacionalno integracijskih procesa na hrvatskome prostoru, otkriva mnoge dubinske vibracije, upozorava na kontinuitet i diskontinuitet, uspone i zastoje na putu od hrvatske etničke zajednice do moderne hrvatske nacije.
Na početku epohe nacionalizma, koja je započela s Francuskom revolucijom, na hrvatskom prostoru susrećemo protonacionalne zajednice: hrvatsku etničku zajednicu i plemićku “natio croatica”. Etnička zajednica egzistira na razini seljačke (usmene i pučke) kulture, apolitična je i zatvorena, bez jedinstvenih institucija i sustava komunikacija i kao takva nesposobna dinamizirati društvene procese kako bi se stvorio okvir za nacionalnu integraciju svih društvenih slojeva. Kada su modernizacijski procesi zahvatili “etničke zajednice na razini seljačih društava”, a što je posljedovalo rastakanjem tih zajednica, dogodilo se da se “dinamičniji i obrazovaniji dio seoskog stanovništva susretno, unoseći elemente svoga etničkog identiteta, uključivao u proces nacionalne integracije”. (94) Staleška “natio croatica”, koju čine pripadnici vanjskoga društva toga vremena (plemstvo, svećenstvo, slobodni kraljevski gradovi i njihova inteligencija) na području sjeverne Hrvatske i Slavonije, svjesna je vlastita kolektivnog identiteta i etničkoga identiteta trojedne kraljevine, iako je daleko od pomisli da bi svoju zajednicu poistovjetila s hrvatskom etničkom zajednicom. Za razliku od hrvatske etničke zajednice, “natio croatica” je “reflektirana i politički operacionalizirana”, tj. ima vlastitu ideologiju i raspolaže vlastitim društveno-političkim institucijama. Braneći svoja “municipalna prava” pred nasrtajima Mađara, staleška “natio croatica” brani i pravo da odlučuje o pitanjima koja su u nadležnosti njoj pripadajuće autonomije. Ukidanjem feudalnih odnosa, nestaje i staleška “natio croatica”; odnosno, u tom se trenutku njen najveći dio počinje integrirati u hrvatsku naciju.
O pokrajinskim partikularizmima, kako ih je, po Stančićevu mišljenju, nazvala historiografija sa stajališta završnoga procesa nacionalne integracije, susrećemo veoma zanimljiva i originalna razmišljanja. Posrijedi je slojevita pojava načelno uvjetovana pokrajinskom upravno-
-teritorijalnom isparceliranošću i zemljopisnom odvojenošću, čiji su nositelji bili gornji društveni slojevi. No, kao što hrvatske pokrajine imaju svoje povijesne posebnosti, tako i njihovi partikularizmi nose lokalne specifičnosti. U sjevernoj Hrvatskoj oblikovalo se “kajkavsko horvatstvo” podržavano od dijela plemstva koje se suprotstavljalo hrvatskim integracijskim procesima. Na istom načelu suprotstavljanja integraciji hrvatske nacije djeluje dalmatinsko i slavonsko autonomaštvo, dubrovačko slovinstvo i “istrijanski pokret” Ivana Krstića. Zajedničko im je bilo oslonac na čimbenike izvana i uska socijalna baza. Upravo zbog uske socijalne baze, pokrajinski partikularizmi nisu se mogli razviti u posebne i trajne entitete.
Proces postanka hrvatske nacije kao zajednice novog tipa na hrvatskom je prostoru, kao dijelu srednjoeuropskoga prostora, tekao istodobno s procesom prijelaza iz staleškoga u građansko društvo, a oba su procesa, kao što je već u prvome dijelu naglašeno, dio i učinak modernizacijskih procesa. Tu autor silazi s načelne srednjoeuropske razine na hrvatsku razinu, odnosno na konkretnu provjeru primjene srednjoeuropskog modela na hrvatsku stvarnost. Kao i u prethodnim diskursima, i ovdje je lapidarno jasan. Hrvatska nacija u prvoj polovici i dijelom u drugoj polovici 19. st. obuhvaća tradicionalnu društvenu elitu: bivše plemstvo, imućno građanstvo i njihovu elitu, a nakon ukidanja feudalizma, priključilo im se i novo građanstvo. Svoju ideologiju u prvoj polovici 19. st. izražavaju preko preporodnoga pokreta, a u drugoj polovici istoga stoljeća kroz Narodnu stranku. Novi građanski slojevi, nastali u drugoj polovici 19. st., u hrvatsku su se naciju integrirali pod ideologijom Stranke prava, seljaštvo je to učinilo krajem 19. i početkom 20. st. s pokretom braće Radić, a radništvo u prvim desetjećima 20. st. preko ideologije ne samo Socijaldemokratske stranke nego i građanskih stranaka. Koliko god su na hrvatskome prostoru modernizacijski procesi bili spori i u velikom zaostajanju čak i u odnosu na središnje dijelove Austro-Ugarske Monarhije, oni su ipak već pred kraj Monarhije dijelom doveli do nacionalizacije masa, što će se u potpunosti ostvariti u međuratnom i poratnom razdoblju kada će se u hrvatsku naciju, shvaćenu kao kolektivitet nadređen pojedincu, s etnicitetom kao središtem nacionalnoga identiteta, integrirati svi društveni slojevi.
Unutar predočena okvira susrest ćemo zanimljivih sintetiziranih misli i o drugim nacionalnim ideologijama: unionističkoj, jugoslavenskoj ili onoj katoličkoga pokreta, kao i o radikalizaciji ideološko-političke scene u međuratnome razdoblju - pojavom ustaškoga i komunističkog pokreta. Dostatna pozornost posvećena je i odnosu vjere i nacije. Odbacujući tezu o podjeli hrvatske i srpske nacije na vjerskoj osnovi i ocjenjujući različitim ulogu katolištva na formiranje hrvatske i pravoslavlja na formiranje srpske nacije, čini mi se da autor sljedećom misli izražava bit odnosa vjerskoga i nacionalnog: “Vjerski čimbenik nije izravno djelovao kao diferencirajući čimbenik između hrvatske i srpske nacije. On je neizravno, premda na različite načine, utjecao na oblikovanje hrvatskog i srpskog identiteta u društvenim elitama”. (119) Premda je nakon Drugoga svjetskog rata Republika Hrvatska tretirana kao nacionalna država, ipak se izbjegavala formulacija o Hrvatskoj kao o hrvatskoj nacionalnoj državi, a često se događalo da se isticanje hrvatskoga identiteta osuđivalo kao djelo poraženih klerofašističkih snaga.
Strah od tobožnjega hrvatskog nacionalizma ogledao se i u izbjegavanju pridjeva ‘hrvatski’ i njegova zamjena genitivom imenice Hrvatska. Tako se primjerice govorilo i pisalo Društvo književnika Hrvatske, Nogometni savez Hrvatske itd. Zahtjev za ‘izlaskom iz genitiva’, javno iskazan 70-ih godina, bio je izraz težnji za samostalnijom pozicijom hrvatskoga unutar jugoslavenskog kolektiviteta. Na političkoj razini taj će zahtjev ponoviti i različite struje unutar “Hrvatskoga proljeća” 1971. godine. O samostalnoj hrvatskoj državi, dok je postojao socijalizam kao društveno-politički sustav, nije se moglo ni sanjati. Tek je urušavanje socijalizma omogućilo raspad Jugoslavije kao neuspjele višenacionalne tvorevine i formiranje samostalne hrvatske države, kao završni čin dvostoljetnih integracijskih procesa na hrvatskome prostoru.
Slikovita izjava akademika Duška Bilandžića kako je Hrvatska u borbi za samostalnost u povoljnom trenutku uhvatila za perčin boga Kairosa, poslužit će kao naslov trećega dijela knjige “Hrvatska i perčin boga Kairosa” (151-240) u kojem autor težište stavlja na političku dimenziju borbe za ujedinjenje Hrvatske i njezinu samostalnost.
U historiografiji se obično godina 1790. uzima kao razdjelnica s kojom završava hrvatski rani novi vijek, a započinje novo, moderno razdoblje hrvatske povijesti. Plemstvo sjeverne Hrvatske kao “politički populus” tj. nositelj hrvatske srednjovjekovne državne tradicije u procjepu između pritisaka bečkog apsolutizma i ugarskoga unionizma, frustrirano osjećajem vlastite nemoći, spas u očuvanju posebnog položaja Hrvatske počinje tražiti u osloncu na staleške drugove iz Ugarske. Nezgoda je za hrvatsko plemstvo bila u tomu što upravo tada mađarsko plemstvo postaje nositelj ideje o Ugarskoj kao mađarskoj nacionalnoj državi od Karpata do Jadrana, u kojoj bi svi nemađari trebali postati Mađari. I upravo kad se hrvatsko plemstvo pred “modernim” mađarskim nacionalnim asimilatorsko-unionističkim nasrtajima branilo “zastarjelim” srednjovjekovnim oružjem “municipalnih prava” koja su bila dokaz posebnog (autonomnog) položaja Hrvatske unutar zemalja krune Svetoga Stjepana, na povijesnu je pozornicu stupila preporodna jezgra koja će u središte svoga rada staviti nacionalnu ideju. Jezgra preporoditelja okupljena oko Gajevih “Novina” i “Danice”, pokrenutih 1835., u prvoj fazi svoga djelovanja naglasak stavlja na kulturno-jezični rad. Kada je 1841. osnovana Horvatsko-ugarska stranka s programom što tješnjeg, često bezuvjetnog, povezivanja s Ugarskom, “preporoditelji” su odgovorili utemeljenjem Ilirske stranke. Njezin program Gaj će izraziti u poznatom uskliku: “Da Bog živi konstituciju ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku”! Pozivanje na ugarsku ustavnost trebalo je biti štitom protiv apsolutističko-centralističkih nasrtaja Beča; isticanje kraljevine Hrvatske zapravo je politički program ujedinjene i samostalne Hrvatske, dok je spominjanje ilirske narodnosti kasnije elaborirano kao “kulturni program preporodnog pokreta”. Svoj vrhunac hrvatski preporodni pokret doživljava 1848. Koristeći međusobna taktiziranja i nesnalaženja mađarske revolucije i bečkoga dvora, pokret je nakratko izborio samostalan položaj Hrvatske unutar Monarhije.Već sljedeće godine, gušenjem mađarske revolucije i uspostavom apsolutizma, hrvatski nacionalni pokret doživljava slom. Ista je sudbina 1848./49. zadesila i sve druge nacionalne pokrete.
Pad Bachova apsolutizma 1859. i obnova ustavnoga života 1860. otvorili su ponovno, nakon desetogodišnjeg prisilne, činovničko-policijske kontrole, Pandorinu kutiju nacionalnih problema u Monarhiji. Strossmayerova Narodna stranka preuzima vodstvo nacionalnoga pokreta i suočava se s istom dvojbom kao i predrevolucionarno vodstvo pokreta: U ostvarenju nacionalnih ciljeva kome se priklonti - Austriji ili Ugarskoj? Zbog straha od njemačke dominacije u slučaju ujedinjenja Njemačke pod austrijskim vodstvom, zalaže se za federalističko preuređenje Monarhije (austroslavizam). No iskustvo netom završena apsolutizma tjera je istovremeno na povratak politici “realne unije” s Ugarskom. Upravo je strah od njemačke prevlasti ujedinio unioniste i narodnjake u otporu centralizmu, ali je doveo i do zatvaranja vrata pregovorima s vrhom Monarhije oko preuređenja države, što je otvorilo prostor mađarsko-
-austrijskim pregovorima koji će rezultirati Austro-ugarskom nagodbom. Tako su se obistinila strahovanja nekih hrvatskih političara da će se o uređenju Monarhije odlučivati bez Hrvata (de nobis sine nobis). Stavljena pred gotov čin, Hrvatska je pitanje svoga položaja morala riješiti u izravnim pregovorima s Ugarskom. Pa iako je Hrvatsko-ugarskom nagodbom sjeverna Hrvatska sačuvala određeni stupanj unutrašnje autonomije, dualistički sustav uspostavljen Austro-ugarskom nagodbom nije ostavljao nikakvu mogućnost ujedinjenja hrvatskih zemalja, što je inače bio jedan od dva osnovna cilja hrvatskoga nacionalnog pokreta. Južnoslavenski kulturni i politički okvir, kao po njegovu shvaćanju najpovoljniji u datim prilikama za afirmaciju hrvatskoga identiteta, bila je druga opcija Narodne stranke. S time u svezi je i aktivno uključivanje Hrvatske u rješavanje Istočnoga pitanja te zaoštravanje hrvatsko--srpskih odnosa oko pitanja čija je Bosna, hrvatska ili srpska.
Kad je sedamdesetih godina Narodna stranka potonula u vodama unionizma i oportunizma, vodstvo nacionalnoga pokreta preuzela je Stranka prava. U “olovnim godinama” Khuenova režima (1883.-1903.), iako najjača stranaka, mogla je biti samo najjača oporbena stranka, jer je Khuen izradio mehanizme izravna podvrgavanja Hrvatske Ugarskoj. Svjesno da ne može ostvariti svoj cilj: stvaranje samostalne Hrvatske izvan Monarhije, tzv. moderno pravaštvo napušta ideje izvornoga pravaštva i prihvaća program traženja rješenja hrvatskoga pitanja u sklopu Monarhije. Osjećaj nemoći kod pravaša je stvarao frustracije koje su dovele do cijepanja stranke. Klatno hrvatske politike, koje se tijekom čitavog 19. st. kretalo između Beča i Pešte, na početku 20 st. okreće se stvaranju bloka zemalja koje bi trebale spriječi njemački prodor na istok. Bili su to počeci politike novoga smjera, koja je još u povojima doživjela slom. U zaoštrenim međunarodnim odnosima pred prvi svjetski rat, Srbija kao neprijatelj Austro-Ugarske za dio mlade generacije hrvatskih političara postaje središtem rušenja omražene Monarhije i okupljanja južnih Slavena u jednu državu.
I kad promatra zbivanja koja su dovela do stvaranja prve i druge Jugoslavije te odčitava položaj Hrvatske unutar jugoslavenskog okvira,
autor se ne zadržava na pojavnosti stvari, nego ulaskom u “gustiš” međunarodnih i unutrašnjopolitičkih prilika pokušava odgovoriti na pitanja: Zašto je hrvatska politika krenula jugoslavenskim pravcem i da li se unutar jugoslavenskog okvira moglo riješiti hrvatsko pitanje. Pritom ne pada u napast “moralne” prosudbe o naprednosti ili retrogradnosti najnovijih procesa na području bivše Jugoslavije. Obje su Jugoslavije splet diktata izvana (međunarodnih prilika) i hrvatskih unutrašnjopolitičkih htijenja. U zadanomu međunarodnom okviru, hrvatskim političkim elitama i nije preostalo ništa drugo nego vjerovati da će u Jugoslaviji postići ono što nisu uspjele postići u Habsburškoj Monarhiji; odnosno, da će se pogreške iz monarhijske Jugoslavije popraviti u socijalističkoj. Bez promjena međunarodna okvira najavljena rušenjem Berlinskoga zida, uzaludno bi bilo razočaranje Hrvata Jugoslavijom i njihova želja za stvaranjem samostalne države. Međutim, jednako tako, bez “subjektivnih društvenih snaga”, da uporabim izraz iz doba tzv. samoupravnog socijalizma, koje su prepoznale prolazak Kairosa, hrvatska bi ruka ostala bez Kairosova perčina i svoje države. Raspad Sovjetskoga Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke kao višenacionalnih država i formiranje nacionalnih država na tom prostoru, predstavlja završni čin dvostoljetnog procesa oblikovanja nacionalnih država na prostoru srednje, srednjoistočne i jugoistočne Europe.
Knjiga završava bibliografskom bilješkom, selektivnim izborom literature, sažetkom na engleskom i kazalom imena. U bibliografskoj bilješci autor navodi razlog zašto se opredijelio za pisanje bez znanstvenog aparata - bilježaka na podnožju stranica, što i sam priznaje kao nedostatak knjige.
Na kraju dodajmo kako je riječ o vrijednome historiografskom doprinosu izučavanju postanka hrvatske nacije. Predma je pisana visokim znanstvenim stilom, koji zatijeva određen intelektualni napor i sili na razmišljanje, mislim da knjiga može biti zanimljiva i “običnim” čitateljima, onima kojima povijest nije strukom. Izazovna je ne samo zbog tematike kojom se bavi, nego i zbog metodološkog pristupa, pa se možemo nadati da će potaknuti “zdrave” polemike i nova istraživanja iz nikad dovršene problematike o hrvatskoj naciji i ‘hrvatskome nacionalizmu’.