“NAMJERNA” SJEĆANJA NA “KRUGOVE”

22. Prosinac, 2002 - 10:09

Vrlo često u traganju za osobnim pričama iz života drugih, nama više ili manje dragih osoba iz svoga privatnog ili interesnog prostora, krenemo od čitanja autobiografskih zapisa. Pritom ne vodimo brigu o žanrovskim oblicima njihovih sjećanja, već nas zanima na kojim je razinama diskursa autor zaustavio događaje iz zbilje i ostavio neki trag o njima. Zanimaju nas mjesta samokontrole u autobiografijama, dnevnicima, prigodom vođenih razgovora u kojima se razotkriva osobnost subjekta. Plijeni našu pozornost i otkrivanje načina njegove komunikacije s drugima, kao i njegov duhovni i sociopolitički prostor unutar kojega pokušava tragati za vlastitim identitetom.

No, situacija često može biti i obrnuta. Oni koji misle i osjećaju kako zbilja oko njih previše brzo prolazi, koji doživljavaju njezine mijene, nastoje je tekstom restaurirati i konzervirati. I jedni i drugi, i oni koji tragaju i oni koji bilježe, susreli su se kod priče o Krugovima.

Dnevnici i intervjui su, dakle, vrlo često izvor neke obavijesti, bilo da je riječ o životu autora ili o društvenom trenutku u kojemu su pisani. Ukoliko je stupanj njihove obavijesnosti usmjeren prema izvanjskim događajima visok, te ako je u njima naglasak stavljen na problematiziranje sociokulturnog i povijesnog iskustva, onda oni postaju izvrsni izvori za razotkrivanje osoba i kulturalnoga stanja u određenom vremenskom razdoblju. Oni tako postaju dokumentarnom slikom vremena u kojemu su napisani.

Kada govorimo o namjernim sjećanjima na časopis Krugovi, onda u fokusu našega interesa zasigurno pronalazimo tematski broj časopisa “Republika”1 , dnevnik Čede Price, Bilježnice namjernog sjećanja2 , kao i razgovore koje je Jelena Hekman vodila sa Slobodanom Novakom i objelodanila u knjizi naslovljenoj Digresije.3

Čitajući dijelove diskusije, dnevničkih zapisa, intrevjua i tematskih bilješki, koji su eksplicitno ukazivali na širi kontekst pojavljivanja časopisa, posebno se zaustavljajući na onim mjestima u tekstu koja su razotkrivala odnose unutar uredništva, sitne pikanterije s uredničkih kolegija, probleme na koje je uredništvo nailazilo prigodom objelodanjivanja ponekoga teksta, odnose sa stalnim suradnicima..., uočava se kako je svaki od navedenih autora i sudionika u diskusiji govorio isključivo iz pozicije osobnoga iskustva. Često su oko istoga prostora razvijali različite priče.

Iz autodijegetske pozicije prvoga lica zapisivanjem i komentiranjem društvenih, političkih, kulturnih zbivanja, problematizira se mogućnost oblikovanja socijalnog identiteta autora, koji je posljedica njegove komunikacije - bilo da je riječ o zbivanjima unutar institucija ili pak o mogućnosti identificiranja samoga sebe u kontekstu društvenih događanja.

U “Republici” je objelodanjen razgovor naslovljen Krug oko Krugova, koji su 2. srpnja 1992. u Klubu DHK vodili Dalibor Cvitan, Nikola Milićević, Zvonimir Mrkonjić, Vlatko Pavletić, Čedo Prica i Vjeran Zuppa, a objavljivanje su pripremili Branka Džebić i Velimir Visković.

Upravo je navedeni klupsko-časopisni razgovor skica društvenoga trenutka u kojemu su se Krugovi pojavili 1952. godine i to u nakladi od 1.500 primjeraka. Pavletić je tada naglasio, i četrdesetak godina kasnije na Trgu bana Jelačića ponovio, kako je riječ o prevratničkom časopisu koji označava početak razgovora o pluralizmu, kao i mogućnost obnavljanja građanske tradicije. S njegovim riječima složio se i Slobodan Novak, posebno ističući kako su tada Krugovi primarno željeli afirmirati mlade talentirane autore. Glede realizacije gotovo istih ideja, Novak sebe naziva govornikom uspavanoga jezika izgovorenog u izvornom duhu, dok za Pavletića navodi kako je bio “žustar, lišen svih opterećenja, on je to napisao kako treba i dobro je, što je tako ispalo… njegove riječi tada nisu bile puki verbalizam nego činjenica oko koje su svi bili okupljeni”.4

U istome, polemičkom razgovoru Cvitan pak Krugove smatra previše ukalupljenim časopisom koji je “više nastojao osvjetljavati Zlo komunizma koji je tamom prekrio naša tla i vode, nego što su sami bili svjetlo, duh nad vodama ili topla osvijetljena kuća u kojoj se moglo boraviti”, dok se Tonko Maroević prisjeća5 kako su njega kao srednjoškolca upravo Krugovima privukli tekstovi eksperimentalnog karaktera te prijevodi i eseji objavljeni u njima. Branimir Donat, koji razgovoru o Krugovima nije bio nazočan, u tekstu “Krugovi”6 , ističe kako časopis ne doživljava kao prostor isključivo lijepe književnosti, kao instituciju ili školu, već kao radionicu kreativnog mišljenja navodeći širinu utjecaja koju je časopis imao na generacije književnika koji su tek pokušavali ponešto zapisivati7 . Vrlo slično Maroevićevim riječima, Donat upućuje i na otvorenost uredništva Krugova novim, još nepoznatim autorima. Anegdota iz tiskare ponajbolje ilustrira pristup usuprot ekskluzivnosti koju su Krugovima etiketirali: “Slažući Prévertove pjesme u Tipografiji na Preradovićevu trgu, slagar Milan Turniški rekao je nekom od urednika časopisa koji je bio nazočan prijelomu: ‘I ja bih mogao pisati takve stihove’. Urednik na regalu mu je otpovrgnuo neka samo proba. Turniški je to shvatio kao narudžbu i donio pregršt stihova koji su i objavljeni”.8

Čedo Prica nastoji dnevničkim bilješkama prikazati vlastitu generaciju književnika te ukazati na mogućnost generacijskog funkcioniranja u sociopolitičkom i kulturološkom smislu. Bilježi imena gotovo svih značajnijih književnika okupljenih oko časopisa, kao što su: Vlatko Pavletić, Slobodan Novak, Vlado Gotovac, Petar Šegedin, Antun Šoljan, Ivan Slamnig, Slavko Mihalić - iznoseći niz podataka o njihovu privatnom životu, o prijateljstvu s njima. Često opisuje njihova druženja, susrete, dijaloge kojima ukazuje na neke političke ili sociokulturološke stavove. Njegove dnevničke bilješke oblik su verbalnog portreta bližnjih mu prijatelja s brižljivo izabranim detaljima vezanim uz njihove privatne navike, vanjski izgled ili zajedničku anegdotu.

Opisivanjem književne i ideološke problematike oko Krugova kao i književnih prijateljstava, Prica ukazuje na one dimenzije iskustvenoga svijeta koje su postale dijelom njegova osobnog svjetonazora: “Zato njegovo djelo označuje dva čvrsta, kategorijalna načela: ’Strašno je znati’, ‘ali se mora i dalje misliti.’ Nije li tako, onda se mora zašutjeti i od pisanja odustati. Ne znači da smo uvijek bili suglasni s njegovim načelima (a zašto i bismo?), ali su uvijek njegova načela (mišljenje i saznavanje) dostojni našeg štovanja i uvažavanja. Jer Slobodan Novak je uvijek bio jednako zabrinut i zamišljen zbog sudbine čovjeka kojem su prirodu uvijek prilagođavali sustavu oneprirođenih, ideologijskih pravila života.”9

Urednišvo Krugova često je objelodanjivalo tekstove književnika čija je ideološka podobnost bila upitna u prostoru tadašnjeg društvenoga i političkoga mišljenja. Često su i oni sami vodili “razgovore iza zatvorenih vrata” s predstavnicima institucija vlasti pokušavajući im argumentirati estetsku vrijednost priloga u odnosu na mogući ideološki predznak njihovih autora. Tako su u nekoliko brojeva časopisa, kako se saznaje iz razgovora i bilješki, naglašavali važnost književnoga rada Vladana Desnice u korpusu hrvatske književnosti smjestivši ga među žive klasike suvremene hrvatske proze (posebice se mislilo na Zimsko ljetovanje). Poseban prostor zbivanjima oko Krugova posvećuje jedan od urednika, Josip Barković10 , koji se u tekstu Komesar ili gromobran prisjeća kako je u jednom od brojeva objavio novelu politički nepodobnog Ivana Raosa, a zbog nekih je od pristiglih tekstova Slobodana Novaka (Deložacija je morala ići nekoliko puta na reviziju izvan časopisnog prostora) išao na “informativne razgovore”. Jednom je prigodom kod Jakova Blaževića, svoga ličkog zemljaka, koji je tada bio javni tužitelj, “ne izravno u izvršnoj vlasti, ali Bog i batina”, otišao malo ljudikati. Barković je, “što bi rekao Goethe ‘znao i s đavlom čovječno govoriti’... Ali upravo je bio cilj, da se održimo i što slobodnije pišemo, čak i u toj atmosferi”.11

Posebno je zanimljivo u namjernim sjećanjima na isto razdoblje i isti prostor otkriti različita viđenja slične problematike vezane uz odnose unutar redakcije časopisa. Jedan takav podatak usmjeren je pitanju honorara koji su dobivali suradnici. Vlatko Pavletić na spomenutom razgovoru u Klubu DHK uspoređuje odnos vrijednosti ondašnjih honorara u odnosu na današnje, naglašavajući kako se od honorara za jednu pjesmu u Krugovima moglo pozvati prijatelje na “iće i piće”, dok je jedan od suradnika, Mico Slaviček, uspijevao preživjeti, a da se nigdje stalno nije zaposlio, gotovo isključivo od tih honorara za pjesme. Njegovo mišljenje dijeli i Čedo Prica ističući kako je riječ o dobrim honorarima te da nije bilo žiro-računa već se novac primao na blagajni. Prisjeća se Prica kako je Josip Pupačić-
-Bepo “za ciklus pet pjesama dobio honorar s kojim je vratio manji dug, platio stanarinu za dva mjeseca, uzeo dvije košulje i kravatu i na kraju prema tradiciji pozvao prijatelje na bakalar u ‘Korčulu’”.12

Na sličnu temu u Digresijama Novak, na postavljeno pitanje J. Hekman vezano uz početke objelodanjivanja časopisa tj. materijalnu naknadu suradnicima, odgovara kako je upravo u njegovu stanu sve počelo. Jer “stan je postao kancelarijom. Imao sam čak i radni stol, službeno smo ga naručili drvodjelcu, budući da privatna osoba nije mogla ništa naručiti, ali ja sam ga platio iz svog šupljeg džepa, jer sam sanjao odavno svoj pravi, običan kancelarijski stol. Ta grdoba, sklepana od drvodjelskih reslova, došla je, dakle, u moju sobu, gdje mi je bio krevet, paravana i kroz nju se prolazilo u ‘redakciju’, zašto nije bilo obrnuto, Bog zna! Svaki čas: dobar dan, ja sam Boro Pavlović, dobar dan, ja sam Sveta Lukić, tu kraj Zagreba služim vojsku.. I tako dolazili su ljudi, prijatelji, znanci, nepoznati, početnici, svi. Ja sam ih dočekivao s prstom na ustima: psst! I pokazivao prema paravanu… Na kraju, događalo se da nam pošta i nije stizala na Ilicu 28, već na Novakovu 28, ali listonošama je sve bilo jasno. Ne znam koliko je to trajalo, vjerojatno sve dok nisam otišao u Split, i razumije se bez naknade. Tko je na kakvu naknadu i mislio?! Tu moju (i ženinu) žrtvicu svi krugovaši i kroničari Krugova nepravedno prešućuju, kao da je to bilo najnormalnije… Tada je to bilo tako, ali da smo i htjeli negdje unajmiti, naprosto nismo imali sredstava, niti je to bilo ukalkulirano.”13

Iz ovih nekoliko primjera vidi se kako su bliski suradnici časopisa iz pozicije prvoga lica zapisivanjem i komentiranjem društvenih, političkih i kulturnih zbivanja problematizirali mogućnost oblikovanja socijalnog i kulturalnog identiteta prostora pedesetih godina.

Iskustvena ovjerenost svakog od spomenutih autora, vezanog uz časopis Krugovi, tako postaje važnom karikom u artikuliranju obzora očekivanja čitateljâ na početku dvadesetprvoga stoljeća, koji nastoje dobiti vjerodostojnu i autentičnu obavijest o zbivanjima iz manje poznata konteksta.

* * *

Koji su, dakle, poticaji pisanja namjernih sjećanja ili objavljivanja intervjua?

U karakterističnim dnevničkim krizama identiteta nesigurnost vlastite egzistencije i neizvjesnost vremena prelaze jedna u drugu, uzajamno se određuju, a izlaz pronalaze u narativiziranju osobnog mišljenja vezanog uz izvanjska zbivanja. Na taj način oblikuje se socijalni identitet subjekta, autora koji živi s drugima i za druge. Oni u svojim refleksijama, u svom postupnom fikcionaliziranju upravljaju mogućnostima predstavljivosti osobnoga društvenog samoozbiljenja14.

Osim identificiranja samoga sebe u kontekstu društvenih događanja, oni se određuju i prema predmetu svog primarnog interesa - literaturi, iznoseći niz dosad još neobjelodanjenih podataka odnosno otkrivajući niz vlastitih dvojba.

Prica je na tome tragu i zapisao kako dnevnik doživljava kao izolaciju od svijeta, u kojemu je “potpuno svoj”. U dnevniku (a često i u ostalim autobiografskim žanrovima) autori ne žele predstavljati nikoga osim sama sebe. “Ako mi to i polazi za rukom, s obzirom na moju naivnost i društveno nesnalaženje; moglo bi se reći: nespretnost. Ja se, uostalom, jako stidim naspram svih tih pojmova: ideologije, nacije, vjere, s obzirom na sve ono što se u toj jadnoj povijesti događalo, i što se u ime tih pojmova i dalje događa. Pokušat ću izdržati sam u društvu sa sobom, s mudrostima i umnim ostavštinama mojih velikih uzora i učitelja, u prijateljstvu s nekoliko duhovnih prijatelja, koji su, doduše, razasuti svuda po zemlji, a i po Europi”15, zapisao je Prica.

Možemo dakle zaključiti kako su namjerna prisjećanja na pedesete godine dvadesetoga stoljeća i časopisni projekt Krugovi, s pomoću dnevničkih bilježaka i razgovora, vrijedan katalog društvenih zbivanja. To ukazuje na njihovu primarnu funkciju - iz pozicije prvoga lica jednine pružiti informaciju o stanju u socijalnom, političkom i kulturnom trenutku tematizirane zbilje. Autori autorefencijalnom narativnom strategijom preuzimaju odgovornost u odnosu na točnost iznijetih podataka pa autobiografsku književnost podređuju i moralnom načelu dokumentarne istinitosti.

Funkcija dnevnika i objelodanjenih razgovora, rekli bismo, bila je portretirati izvanjsko vrijeme u kojemu autori ostvaruju osobni socijalni identitet. U isto vrijeme oni su prostor samoočuvanja od istoga tematiziranog društvenog portreta, jer takvi zapisi postaju gotovo jedinim mjestom u kojemu se naobraženi pojedinac oblikuje u građanskoj kulturi. Oni su ujedno i mjestom njegove integracije u društvo i izolacije od svijeta.

Na tome je tragu i Zuppin iskaz iz Kluba DHK, koji kaže kako koncepcija Krugova primarno naglašava građanski stav, posebno njime promičući načelo jakoga individualiteta.

1 “Republika”, 48,1992., 9/10, str. 5-101.

2 Čedo Prica, Bilježnice namjernoga sjećanja, Zagreb 1996.

3 Slobodan Novak, Digresije, Zagreb 2001.

4 Ibid. pod 1, “Republika”, str. 94.

5 Tonko Maroević, Ni kredom, ni na vodi, „Republika”, 48, 1992., 9/10, str. 70-74.

6 Branimir Donat, Krugovi, „Republika”, 48, 1992., 9/10, str. 64-69.

7 Ibid. pod 6, Donat: “Vrijedno je spomenuti kakav su utjecaj ‚Krugovi‘ imali. Primjer je pomalo groteskan, ali nije ga zbog ilustrativnosti dobro odbaciti. U prvom broju ‚Krugova‘, a u kojem bijaše najmanje onih koje bismo mogli s pravom danas imenovati krugovašima, u prijevodu Zvonimira Bajsića objavljeno je nekoliko pjesama Jacquesa Préverta ... to je bila škola ne samo uspostave književnih kriterija nego i izvor vrlo vrijednih informacija o modernoj literaturi.”, str. 67.

8 Ibid. pod. 6, Donat, str. 67.

9 Ibid. pod 2, Prica, str. 35.

10 Josip Barković, Komesar ili gromobran?, „Republika”, 48, 1992., 9/10., str. 74-92.

11 Ibid. pod 10, Barković, str. 78.

12 Ibid. pod 2, Prica, str. 56.

13 Ibid. pod 3, Novak, str. 70.

14 Usp. Manfred Jürgensen, Dnevnik: Uvod, “Gordogan”, 1991., 31-33., str. 231-247.

15 Ibid. pod 2, Prica, str. 25.

Helena Sablić Tomić, Osijek

Prethodna objava:
ŠOLJAN KAO SLAMNIG

Sljedeća objava:
KAKO SU SE MIMOIŠLI KRUGOVAŠI I...

Povratak na sve novosti