NADREALIZAM - PUT U ZEMLJU ČUDA

22. Prosinac, 2002 - 10:45

Prednadrealizam

Kako bi se dobila cjelovita slika o nadrealističkom pokretu (ili revoluciji), treba se vratiti u vremenske periode i procese koji su mu prethodili i u kojima se počela stvarati ona atmosfera koja je dovela do stvaranja nadrealističke misli koju će André Breton (1896-1966), njen stvaratelj i neumorni branitelj, razlagati u svojim manifestima ostajući joj odan i vjeran, u svoj njenoj čistoći, do kraja svog (uz to bi se moglo napomenuti, ujedno i njenog) života.

Prvi svjetski rat, u kojem je nastala DADA, bio je ispit budućim nadrealistima u testiranju njihove sposobnosti. “Sveopći kraj civilizacije koja se okreće protiv sebe same i proždire se”1 pružio je sav onaj kaos za koji će mnogi kasnije tvrditi da je oblikovao nadrealističku djelatnost. Većina tih mladića (jer su svi uglavnom bili dvadesetogodišnjaci) sudjelovala je u ratnom vihoru - Breton, Louis Aragon (pravo ime Louis Andrien, 1897-1982), Benjamin Péret (1899-1959) - što je na njihovim dušama ostavilo neizbrisiv trag (toliki, da su obećali kako nikada više neće odjenuti odoru, što se kasnije, 1940., pokazalo zabludom). Breton, služivši vojsku kao internist u Neurološkom centru, početkom 1916. u Nantesu susreće osobu koja će na nj ostaviti dubok i neizbrisiv trag i od Bretona napraviti ono što je kasnije postao - ta osoba zvala se Jacques Vaché (1896--1919), koji se liječio zbog rane na nozi. Vaché je bio specifična osoba koja je imala osobit stav prema životu - taj čovjek nije nikada ništa napisao2, ali njihovi dugotrajni razgovori ostavili su na Bretona veliki utjecaj, toliki da će Vaché postati jedna od najvećih figura nadrealizma. Vaché je bio načitan mladić koji je prezirao umjetnost, poštovao je jedino A. Jarryja i divio mu se zbog njegova humora koji je smatrao jedinim mogućim stavom u životu. Duhovni stav bio mu je blizak onom dadaističkom, iako nikada nije saznao za Dadu3. Ismijavao je sve i svašta, čak i Bretona, koji je kasnije priznao kako ga je ovaj odvratio od namjere postati pjesnikom. Čujmo samog Bretona - “Vaché je bio kao majstor u omalovažavanju svega i svačega... Događalo se da se s nama mimoiđe kao da nas ne poznaje. Vaché nije pružao ruku da kaže ‘Dobar dan’, niti ‘Do viđenja’...”4, ili, da vidimo Vachéove ambicije - “... htio je postati članom kineske tajne udruge, bez ikakve svrhe, u Australiji.”5 Breton je kasnije sreo Vachéa na premijeri Apollinaireove drame “Les Mamelles de Tiresias/Tiresine dojke” 1917. - Vaché je bio odjeven poput engleskog časnika, držao je revolver u ruci i prijetio kako će ispaliti nekoliko hitaca u publiku, ali su ga na vrijeme spriječili. U vezi s tim događajem možemo pročitati ovo: “Najprostije nadrealističko delo sastoji se u sledećem, da se sa revolverom u ruci izađe na ulicu i da se puca nasumice, dok se god može, u gomilu.”6 Svaki komentar je suvišan.

Još jedna osoba pokazala se utjecajnom u oblikovanju budućeg nadrealizma (zapravo je utjecao i na dadaiste) - Arthur Cravan (pravo ime Fabian Lloyd), ekscentrik koji se nazivao “boksačem-pjesnikom”, izdavao je mali humoristični časopis “Maintenant”, a bio je pobornikom onog jarryjevskog humora koji je utjecao na nadrealiste. Putovao je svijetom, pa je na izložbi Nezavisnih u New Yorku (Salon des Indépendants, 1917.) trebao održati predavanje o modernom humoru, ali on je samo štucao, a zatim se počeo skidati dok ga nisu uklonili. Njegov motto bio je kako “svaki veliki umjetnik treba imati osjećaj za provokaciju”.7

Međutim, najveći poticaj za buduće nadrealiste bio je dadaizam. Breton je 1917. kod Apollinairea prvi put vidio časopis “Dada”, a dadaizam dolazi u Pariz 1919. s Tristanom Tzarom (1896-1963; njegova izreka “misao se stvara u ustima” otvorit će vrata automatizmu) koji je bio “očekivan kao Mesija”8. Mlada skupina ljudi koja je uređivala časopis “Littérature”, a oko koje su bili okupljeni Breton, Aragon, Péret, Philippe Soupault (1897-1990), Paul Éluard (1895-1952), zračila je oko sebe napredne ideje. U njoj su objavljivali A. Gide (divili su mu se zbog njegova Lafcadia), P. Valéry (poslije dvadesetak godina izbivanja sa scene vratio se u književnost), M. Jacob, B. Cendrars, J. Paulhan, zatim mladi R. Radiguet, Drieu La Rochelle, pa Apollinaire, Mallarmé, Rimbaud. Međutim, dolaskom Tzare, časopis mijenja nazore, postupno se izbacuje “stara garda” i postaje dadaistički. Organiziraju se manifestacije, priredbe, provokacije, javni napadi na književnost i umjetnost - o Tzari se govori kao o čovjeku koji hoda s “izazovom u oku”.9 U to vrijeme Breton već počinje s nekim svojim eksperimentima, gradi svoju misao koja se razilazi s Tzarinom “rušilačkom hordom” i malo po malo dolazi do udaljavanja. Do službenog raspada pariške dadaističke grupe dolazi 1922. kada je Breton htio inscenirati “suđenje Mauriceu Barrčsu” kako bi grupa pokazala kojim se pravcem želi nastaviti. Tzara je odbacio pomisao bilo kakvog izjašnjavanja i samo se zabavljao, Breton ga zbog toga napada i izlazi iz grupe, kao i većina njegovih prijatelja iz “Littérature”. Breton je kasnije izjavio kako nije htio gubiti vrijeme u “prolaznim hirovima”,10 konstatirao je smrt dadaizma i u članku “Lâchez tout/Ostavite sve”11 potpisao odvajanje od Dade. Postoje mnogi sporovi o tome da li je Dada stvorila nadrealizam ili je on nastao neovisno o njoj. Činjenice govore kako je Breton počeo stvarati nadrealističku misao u vrijeme službenog trajanja dadaizma, a iz tog proizlazi da je nadrealizam nastajao kako se dadaizam približavao svom kraju. Međutim, sigurno je kako bi nadrealizam nastao i bez Dade, “samo što bi tada zasigurno bio sasvim drukčiji”.12

Kao što je navedeno, Breton počinje eksperimentima u vrijeme Dade - 1919. sa Soupaultom stvara zajednički tekst “Les Champs Magnétiques/Magnetska polja” koji objavljuju u “Littérature”. Tekst predstavlja prvi pokušaj automatskog zapisa, baziran je na intuiciji i nadahnuću i zapravo je prvo nadrealističko djelo. Budući nadrealisti bave se i istraživanjima u oblasti psihoanalize (utjecaj Freuda) čija su istraživanja poznata Bretonu još u vrijeme rata i koja je sam vršio na bolesnicima, a zatim ih odlučio isprobati na sebi ne bi li stvorio misli prenesene na papir - proizvod je pokazao svojim prijateljima koji se golemim zanimanjem bacaju u eksperimente - rezultat su prvi automatski tekstovi nastali u vrijeme Dade. Ti eksperimenti trebali su dovesti do oslobađanja podsvjesnih, skrivenih osjećaja koji su mogli pomoći uspostavljanju neke nove realnosti, očitovane u iskazivanju čovjekovih najosnovijih, iskonskih nagona, koji bi trebali dovesti do novog načina poimanja svijeta, preobrazbe društva i uspostavljanja nove stvarnosti, “nadrealnosti” (koja u sebi ujedinjuje slučaj, fantastično, iluziju i san). U to vrijeme Breton je opsjednut Freudom i njegovim istraživanjima, piše mu pismo u kojem obrazlaže svoje ideje, te ga moli za razgovor. Freud se s tim složio, a Breton je taj razgovor kasnije i objavio (“Interview s prof. Freudom”, u “Les Pas perdus”). Počinje “epidemija spavanja”13 (kraj 1922.).

Doba spavanja, nadrealistički san

“Littérature” postaje časopis u kojem se očituje nadrealistička djelatnost (to će ostati do lipnja 1924.); snovi, koji se počinju zapisivati, objavljuju se zajedno s crtežima (časopis ilustrira bivši dadaist Francis Picabia, ali ta suradnja neće biti duga vijeka). Grupa se okuplja u domu nekog člana (većinom kod Bretona), započinje seansa u kojoj članovi padaju u trans, a zatim zaspu te počinju “govoriti, pisati i crtati kao pravi automati”.14 Najuspješniji u toj fazi djelatnosti bili su René Crevel (?-1934), Péret i Robert Desnos (1900-1945), od kojih je ovaj zadnji potukao sve rekorde - priča se da je mogao zaspati u bilo kojem trenutku na bilo kojem mjestu, samo što nikada nije mogao obnoviti snove na javi (o toj njegovoj sposobnosti postoje oprečna stajališta, neki su smatrali da se pretvarao, negdje se spominje podatak kako ga je jednom liječnik morao probuditi). Breton piše članak “Entrée des Médiums” (objavljen u “Littérature”, br. 6, 7) u kojem otkriva taj novi izvor poezije do kojeg su došli on, Crevel i Desnos - što je nazvao stvaranjem u stanju spavanja, “hipnotičnom snu”. U suradnji s Desnosom i Péretom, Breton piše neku vrstu drame, “Comme il faut Beau”, koja nastaje u istom okruženju (također objavljena u “Littérature”, 1923.). Iste godine (1923.), “Littérature” objavljuje popis pjesnika, stvaratelja iz prošlosti, koje priznaje kao uzore i ideale, one koje smatraju dostojnim njihove djelatnosti, iako je Breton kasnije napisao kako “u oblasti duha i pobune niko od nas ne treba da ima potrebu za precima”.15 Svi autori su podijeljeni po skupinama, ovisno o vrijednosti, tako da u prvu grupu ulaze samo šestorica - Edward Young (1683-1765), engleski pjesnik (“Noći”), zatim “božanski markiz” D. A. F. de Sade (1740-1814), pa M. G. Lewis (1775-1818), pisac “crnog romana” “The Monk”, Alphons Rabbe, u to vrijeme zaboravljeni francuski romantičar16 , Lautréamont (čije su djelo “Poésies” objavili 1919.) i Vaché17 . Od ostalih, spominju se još Swift, Hegel (poštuju ga zbog posvete slobodi i brige za pomirenjem suprotnosti), Baudelaire, Jarry, Poe i drugi koje će Breton kasnije navesti u svom “Manifestu”. To je vrijeme najvećeg zanosa, zajedništva koje će grupi omogućiti pripremu za nadolazeće pothvate, ali i vrijeme kad su u želji da što prije stignu do konkretnih rezultata riskirali svoje duševno zdravlje (neki su od njih počeli halucinirati, neki često padali u trans, depresije, što je kasnije dovelo do opasnosti od ludila i samoubojstava18). Eksperimenti sa snom traju do 1924. kada je službeno osnovan nadrealistički pokret, Breton piše “Manifest”, a grupa dobiva svoj stalni ured - “Ured za nadrealistička istraživanja”, kao i glasilo koje nazivaju “La Révolution surréaliste/Nadrealistička revolucija”. Breton je u to vrijeme oko sebe imao Péreta, Soupaulta, Aragona, Éluarda, Desnosa, zatim im se pridružio bivši dadaist iz Njemačke, slikar Max Ernst, slikar André Masson, Antonin Artaud, Pierre Naville, Roger Vitrac, Marcel Noll i drugi (koje će u “Manifestu” Breton sve poimence pobrojiti). Breton postaje vođom družine, kao da je posjedovao neki magnetizam kojemu su teško odolijevali oni koji su mu bili u blizini. Ugled mu je tada bio velik.

“Manifest nadrealizma” predstavlja sumu dotadašnjih iskustava u kojoj Breton do pojedinosti razjašnjava nadrealističke ideje koje su se iskristalizirale tijekom prethodnih godina. U tekstu Breton donosi osudu realizma kojeg se užasava - “valja pristupiti kritici realističkog stava koji je sačinjen od osrednjosti, mržnje i politike taštine”19, zatim se obara na realističke proizvode, osobito roman koji je postao privilegiran književni oblik gdje svatko pokazuje svoj “književni talent” (preziran pojam kod nadrealista - “Mi nismo nadareni”, str. 221.) kojim se dosađuje, ubija čitatelja. Romanu pretpostavlja poeziju20, pjesništvo, koje može poslužiti poput putokaza, i ne treba biti povlastica pojedinca (“Poeziju trebaju pisati svi!” - Lautréamont); ono se stvara iz svakodnevnog života, a može dovesti (upotrebom nadrealističkih sredstava) do novog pojma stvarnosti, života. Zatim počinje priča o mašti kojom se želi odati počast Freudu, a koji je otvorio vrata novim načinima “traženja istine”, omogućio bijeg u san gdje se nalaze odgovori na pitanja vječnosti - “Vjerujem u sjedinjenje tih dvaju prividno toliko oprečnih stanja, stanja sna i jave, neku vrstu apsolutne realnosti, nadrealnosti, ako se tako može reći” (str. 214). Breton vjeruje u svemoć sna, nudeći primjer pjesnika Saint-Paul Rouxa koji je, odlazeći na spavanje, pred vratima objesio natpis “PJESNIK RADI”; Breton vjeruje kako u snu treba tražiti čudesno, koje je “jedino lijepo” i uz pomoć pjesničke mašte može dati novu “svjetlost” - poslije će Breton tako definirati čovjeka - “čovjek će biti čudesan ili ga neće biti.” Zatim dolazi do djela gdje objašnjava nastanak nadrealizma - “U počast nedavno preminulom G. Apollinaireu, za kojeg nam se činilo da je u više navrata podlegao zanosu te vrste ne žrtvujući mu ipak osrednja književna sredstva, Soupault i ja, nazvali smo NADREALIZMOM nov način čistog izražavanja kojim smo raspolagali i koji smo nestrpljivo htjeli staviti na raspolaganje svojim prijateljima”21, da bi dao konačnu definiciju nadrealizma - “NADREALIZAM, m. čisti psihički automatizam, kojim se verbalno, pismeno ili na druge načine izražava stvarno funkcioniranje misli; to je diktat misli u kojemu je odsutna svaka kontrola razuma, izvan svake estetičke i moralne preokupacije.” (str. 220)22 Breton se tu okreće u povijest i počinje nabrajati nadrealističke prethodnike, od kojih je većina s onog popisa “Littérature”, iako naglašava kako svi nisu uvijek nadrealisti jer imaju “stanovite predrasude do kojih drže”:

“Swift je nadrealist u zloći, Sade u sadizmu, Chateaubriand u egzotizmu, Constant u politici, Hugo kad nije glup, Desbordes-Valmore u ljubavi, Bertrand u prošlosti, Rabbe u smrti, Poe u pustolovini, Baudelaire u moralu, Rimbaud u životnoj praksi i ostalom, Mallarmé u tajnovitosti, Jarry u apsintu, Nouveau u poljupcu, Saint-Paul Roux u simbolu, Fargue u atmosferi, Reverdy kod kuće, Vaché u meni, St. J. Perse u odstojanju, Roussel u anegdoti. I tako dalje.” (str. 220)

Tu se vraćamo na uzore, ono što Nadeau u svojoj studiji naziva “podstrekačima nadrealizma”23. Nadrealisti su cijenili predstavnike tzv. “crnog romana”, jer su oni uspjeli izraziti čudesno, čemu su nadrealisti težili; najznačajniji među kojima su Horace Walpole (1717-1797), romanom “The Castle of Otranto/Dvorac Otranto”, zatim navedeni M. Lewis, te spisateljica Ann Radcliffe (1764-1823) i njene “Misterije Udolfa”, pa je tu markiz de Sade koji postaje legendom nadrealizma - obožavali su ga poradi njegove potrage za apsolutnim u svim oblicima uživanja, zbog suprotstavljanja tradicionalnim vrijednostima i ljudima koji ih predstavljaju, zbog vizionarske sposobnosti, te neuništive snage volje (moramo se podsjetiti da je taj čovjek zbog svojih uvjerenja proveo tridesetak godina po zatvorima!). Poslije dolaze romantičari, ali ne predstavnici “velikog romantizma”, već onog “magičnog”, kao što su Petrus Borel (1809-1859, “Rapsodije”), Aloysius Bertrand (1807-1841, “Gašpar noćnik”), Gérard de Nerval (1808-1855, “prelijevanje sna u stvarni život” što je nazvao supernaturalizmom24) preko kojeg ide veza s njemačkim romantizmom - E. T. A. Hoffman (1776-1822, “–avolji eliksiri”), Novalis (1772--1801), F. Hölderlin (1770-1843, “Hyperion”), Achim von Arnim (1781-1831, autor “Bizarnih priča”, kojeg su, u njemačkom romantizmu, najviše cijenili). Slijede Ch. Baudelaire (1821-1867), “prvi vidovnjak, pravi pjesnik” koji se pokvario “gnjilim satanizmom” (po Bretonu), zatim S. Mallarmé (1842-1898), kao malo koji od simbolista koje su podcjenjivali, Saint-Paul Roux (1861-1940), pa “velika trojka” koja je vjerojatno dala najviše nadrealizmu - A. Jarry (1873-1907), koji je postao Ubu, to “divno ostvarenje za koje bih dao sva djela Shakespearea i Rabelaisa” (Breton), i dao ono što će Breton kasnije nazvati “crnim humorom”25, a za čime će nadrealisti bez iznimke težiti, A. Rimbaud (1854-1891) koji je svojim djelovanjem ocrtao krivulju umjetnosti (oponašanje-uspjeh-tišina), te “izrazio nemir koji hiljade generacija nisu izbjegle i dao mu onaj glas koji još odzvanja u našim ušima”26, koji je došao do vrata gdje se krije nepoznato ali se uplašio i pobjegao, što mu Breton neće oprostiti (“Rimbaud nas je prevario”), ali je dao poticaj nadrealistima za koji mu mogu biti zahvalni (“književnost je idiotizam” - Rimbaud). Lautréamont (comte de, pravo ime Isidore Lucien Ducasse, 1846-1870) predstavlja najsjajniju i najveću zvijezdu nadrealizma što nije potamnjela ni u vrijeme nastajanja “Drugog manifesta nadrealizma”, kada se Breton okrutno razračunao sa svima - “Ja ću da naglasim, da prema mom mišljenju, ne treba imati vere u kult ljudi, ma koliko da su veliki. Samo jedan je izuzetak: Lotreamon; ja ne vidim da je ostavio bar neki dvosmisleni trag svog prolaska”27. Čovjek čije su djelo izvukli iz zaborava (“Les Chants de Maldoror/Maldororova pjevanja”), o čijem životu ne postoje precizni podaci, pa se čak ne zna od čega je umro (nađen je mrtav u hotelskoj sobi), ne postoji niti jedna njegova fotografija28, živio potpuno sam, obavijen velom tajne koja će od njega napraviti legendu koju su nadrealisti ljubomorno čuvali ne dopuštajući nikomu ocrniti ime čovjeka koji je stvorio “najgenijalnije djelo svih vremena”29. Nadrealisti su se najčešće pozivali na njega, želeći svoje djelo izjednačiti s njegovim. Vremenski najbliži uzori su Pierre Reverdy (1889-1960) koji je uređivao časopis “Nord-Sud”, gdje su surađivali mladi Breton, Aragon, Soupault. Reverdy je bio povučena osoba koja je stvarala u osami, ali su ga cijenili zbog njegovih pjesničkih slika gdje je “spajao dvije stvarnosti” (“slika je čista tvorevina duha”). G. Apollinaire (1880-1918) bio je prijatelj većine nadrealista, može se reći da im je bio i učitelj kojeg su poštovali zbog njegove nepogrešive intuicije i otvorenosti duha. Breton ga je nazvao “posljednjim pjesnikom”30 kojeg je slijedio u “istraživanju istine, traženju kako u etičkom području, tako i u oblasti mašte, što su glavne osobine novog duha”31.

Završivši s prethodnicima, Breton pozdravlja svoje prijatelje među kojima su, osim već nabrojenih, još Georges Auric, Max Morise, Joseph Delteil, Jean Carrive, Georges Limbour (postoji čitav niz Georgesa Limbourâ), Georges Malkine, Francis Gčrard, spominje Picabiju, Marcela Duchampa i Picassoa. Zatim slijede upute u “Tajne nadrealističke magične umjetnosti”, gdje objašnjava neke nadrealističke oblike izražavanja (automatizam) - “Neka vam donesu pribor za pisanje pošto ste se smjestili na mjesto najpogodnije za usredotočenje vašeg duha na sebe. Dovedite se u najpasivnije stanje. Zanemarite svoj genij, svoje sposobnosti i sposobnosti svih ostalih. Recite sebi da je književnost jedan od najtužnijih putova koji vodi u sve. Pišite brzo, bez unaprijed smišljena sadržaja, tako brzo da ne zastajkujete i ne dolazite u kušnju da pročitate što ste napisali. Prva rečenica doći će sama od sebe, jer, naravno, u svakom trenutku postoji neka rečenica strana našoj misli koja sama traži da se iskaže.” (str. 222) Breton u tom dijelu manifesta obrazlaže automatizam i pruža ga svima na korištenje, potom priča o govoru koji je “čovjeku dan da se njime služi nadrealistički”, uz čiju će se pomoć stvoriti slike koje trebaju nastati iz potpune slobode duha i stanja svijesti do čega nas može dovesti nadrealizam. Međutim, odmah naglašava kako mu se “čini da je mnogo važnija primjena nadrealizma u akciji. Ne vjerujem, dakako, u proročansku moć nadrealističke riječi.” (str. 229/30) Tu se vraća u dadaističku prošlost kako bi izvukao skrivene adute (provokacija, manifestacije, remećenje javnog reda...), čime samo potvrđuje kako je nadrealizam u svom prvom naletu bio totalno rušilački, nekonformistički pokret, što naglašavaju zadnje riječi manifesta - “Živjeti i prestati živjeti imaginarna su rješenja. Postojanje je negdje drugdje”32.

Da su nadrealisti bili otvoreni i govorili istinu kako je nadrealizam “stanje duha”33 potvrđuje osnivanje spomenutog “Ureda za nadrealistička istraživanja”, čiji je direktor bio A. Artaud, gdje su bili pozvani svi koji su imali što reći, ispovjediti, stvoriti, a nisu znali kako osloboditi te porive u sebi; time je stvorena “Nadrealistička centrala” koja postaje generatorom novih ideja, u kojoj se tiskaju leci gdje se građani Pariza upozoravaju kako postoji laboratorij gdje svatko može doprinijeti stvaranju novog života (prihvaćali su luđake34, revolucionare, izumitelje, neprilagođene, sanjare, od kojih su neki postali stalni članovi pokreta). Ulogu nadrealističkoga glasila preuzela je “Nadrealistička revolucija” koja izgledom oponaša naučni časopis. Direktori su Naville i Péret koji zajednički rukovode časopisom, objavljujući ispričane snove, automatske tekstove (zvali su ih “textes surréalistes”), poneki crtež, fotografiju. Naslovi su članaka namjerno bezbojni, potpisi nisu bili uočljivi, namjerno zakrabuljeni, sve je odavalo nemarnost. Česte su bile ankete gdje su se članovi pojedinačno izjašnjavali o nekom pitanju (npr. anketa o samoubojstvu) ili bi se objavljivali “skandalozni” popisi samoubojstava u određenom vremenskom razdoblju, zatim, fotografije ubojica i slično. Sve je to samo naglašavalo želju nadrealista za aktivnim sudjelovanjem u svim pitanjima javnog života, miješanjem u sve i svašta, dokazujući na taj način postavku o “nadrealističkom duhu”, živom i neskrivenom od pogleda ljudi, koji će provesti revoluciju35. Nadrealisti u međuvremenu sudjeluju u skandalima (Breton i Desnos prekidaju predavanje poznate književnice povicima “Ne seri!”, izdaju pamflet u povodu smrti A. Francea “Leš”...), ne govore često o svojim krajnjim ciljevima, više su buntovnici koji ističu svemoć sna, podsvjesnog, automatskog pisanja, propagiraju uništenje logike, religije, morala, obitelji - u toj fazi svog djelovanja više su idealisti koji svoju revoluciju planiraju izvršiti snagom svojih riječi, čisti su u tom svom idealizmu kojeg će se, primorani krizama, pomalo odreći (i to uskoro). Oni žive nadrealizam koji propovijedaju u kavanama, unižavaju umjetnost, ne bave se književnošću, omalovažavaju i rad36, posjećuju kina i kazališta (gledajući najgluplje predstave i izazivajući tučnjave), odlaze u javne kuće, teže otupjelosti, putuju gradom bez cilja (jednom je Éluard nestao na neko vrijeme, pa se vratio), svakodnevno se sastajući u kavani “Cyrano” koja se nalazila u sumnjivom dijelu grada, uživajući u svom načinu života! Česta su sudjelovanja u javnim raspravama (nadrealisti uvijek nastupaju kolektivno, kao što i sve odluke donose zajedničkim dogovorom), stavljaju se na stranu slabijih, brane ih od napada “društvenih zakona”37 koji ne služe ničemu - primjer toga je manifest “Otvorite zatvore, raspustite vojsku” (objavljen u drugom broju “Nadrealističke revolucije”, kasnije N. R.) gdje na vidjelo izlaze lagane promjene u nadrealističkim razmišljanjima - traži se ukidanje vojske, oslobađanje zatvorenika iz zatvora, apelira se na osjećaj samilosti (što su do tada prezirali), pojavljuje se osjećaj za socijalna pitanja, što su apsolutno do tada izbjegavali, uslijed čega kasnije dolazi do promjene stava prema obliku revolucije koju treba provesti (iako je to začetak takva stava, Aragon istupa protiv boljševičke revolucije u Rusiji rekavši kako na to “može samo slegnuti ramenima”38!, dok Breton izriče sumnju u sposobnost “rukovodstva u Moskvi”). U trećem broju N. R. (travanj 1925.) pojavljuje se “Pismo dekanima europskih fakulteta”, Artaudov tekst u kojem ih osuđuje zbog lažnog obrazovanja kojim kvare mlade ljude, zatim “Pismo Papi” gdje ga krsti “psom kojem objavljuje rat”39 i “Pismo Dalaj-Lami” kojeg kao “vrhovnog mudraca” zove u pomoć spasiti Europu od duhovne krize - pod njegovim utjecajem Breton i ostali nadrealisti počinju mijenjati stav prema Rusiji, sve više uočavajući u njoj nosioca “negatorskog i preporoditeljskog Istoka”40 koji će “osloboditi” europsku civilizaciju njezine trulosti. Polemike su sve češće - odbacuju bilo kakvu pomisao na književno stvaranje, oni se služe književnošću jedino u slučaju potrebe, individualna djela - pod nazorom grupe - izlaze na vidjelo samo ako donose nešto novo41. Postavljaju se pitanja o vrijednostima pojedinog djela, o umjetnosti. Trzavice su sve češće, pa Breton preuzima kormilo u ruke, želeći pomiriti “književnike” i nadrealiste u grupi (od tada će pokušavati održati sve nadrealiste na okupu, što će potrajati nekoliko godina, koje će se nazivati “krizom nadrealizma”, ali, uz svu snagu volje, neće u tome uspjeti, uslijed čega dolazi do slabljenja organiziranog nadrealističkog pokreta, a ujedno i nadrealizma - što Breton nikada neće htjeti priznati). Časopis postaje sve više konkretno revolucionaran (Aragonov govor, poziv na rušenje Europe), česti su pozivi na nerede i ludilo, stalnu revoluciju, na “rat za slobodu koji se treba voditi bez prestanka” - nadrealisti se tada nazivaju “revolucionarnim frazerima”, što je za posljedicu imalo povećan broj manifestacija, skandala (na premijeri Aragonovog teksta “Jezuitsko blago” izbila je tučnjava, na banketu posvećenom Saint-Paul Rouxu tučnjava se preselila na ulice, nadrealisti su izvikivali povike “Živjela Njemačka, Kina!”, “Dolje Francuska!” - taj skandal izazvao je opću hajku na nadrealiste koji su smatrani žrtvama njemačkih agenata42; zatim su napisali otvoreno pismo Paulu Claudelu koga su ismijali jer je njihovu djelatnost nazvao pederskom…). Nadrealisti su u središtu pozornosti, svi ih se žele riješiti, ne gledaju na njih više kao na “sitnu ribu”. Njihov odgovor bio je takav da će se okrenuti u smjeru koji im je do nekoliko mjeseci ranije izgledao nemoguć. Naime, negdje u to vrijeme (1925.) u Maroku je Francuska vodila imperijalistički rat protiv Abd-el-Krima koji je ujedinio Marokance i htio ih učiniti ravnopravnim građanima s Francuzima. Francuska traži od svojih “intelektualaca” podršku za rat, dok se nadrealisti, na strani Marokanaca, udružuju s komunistima koji su također podupirali napore Marokanaca.

Breton i nadrealisti tada se još ne žele učlaniti u francusku komunističku partiju, već žele stvoriti neku vrstu “jedinstvenog fronta” s prokomunističkim organizacijama pozivajući se na učenja Lenjina i Trockog! To rezultira ujedinjenjem s prokomunističkim časopisom “Clarté” pa dolazi do izdavanja manifesta “La Révolution d’Abord et Toujours/Revolucija prije svega i uvijek” gdje se uočavaju novi nazori u nadrealističkoj misli - socijalni duh koji nadrealiste dotad nije zanimao; tim manifestom nadrealizam prelazi u novu etapu svog djelovanja - Breton je to nazvao “periodom prosuđivanja”43 (nadrealisti prelaze s idealizma na “dijalektički materijalizam”). Breton u to vrijeme čita knjigu Trockog o Lenjinu, što na njega ostavlja dubok trag, oduševljen je njome, nakon čega pozdravlja rusku revoluciju u kojoj vidji sredstvo s pomoću kojeg će ostvariti revolucionarni preobražaj društva44! Nadrealisti počinju prihvaćati revolucionarne lenjinističke ideje, s grupom oko časopisa “Clarté” žele stvoriti novi časopis koji je trebao nositi ime “Guerre civile”, međutim do ostvarivanja projekta nije došlo jer se Breton i nadrealisti nisu htjeli odreći nadrealističkih ideja u ime revolucije (iako će nadrealisti objavljivati svoje pjesme u “Clarté” do 1927.). Međutim, unutar grupe dolazi do velikih sukoba, od kojih ju je jedan tako žestoko prodrmao da je poslije njega gotovo polovica skupine izašla iz pokreta.

Naime, Naville, koji je postao zagriženim komunistom, na jednom sastanku postavlja pitanje “što nadrealisti mogu učiniti?” i odmah odgovara45 napadom na nadrealiste zbog njihova stava prema francuskoj komunističkoj partiji; on vidi dva izlaza iz položaja u kojem se tada nadrealisti nalaze, od kojih je jedan ostati u negativnom stavu, bez borbe, i drugi, odlučno krenuti revolucionarnim, marksističkim putem, čiji je on pristalica. Breton odgovara člankom “Légitime Défense/Legitimna obrana” u kojem iskazuje oduševljenje prema komunističkom programu, ali ujedno napominje kako komunisti pokazuju nepovjerenje prema njemu, svojataju revolucionarnu ideju tražeći odricanje od nadrealizma. Odbija biti instrumentom propagande, naglašavajući kako će se pokoriti idejama proleterske revolucije kada dođe vrijeme, a u međuvremenu nastaviti istraživanja podsvijesti. To rezultira Navilleovim povlačenjem iz nadrealističke skupine.

U međuvremenu, 1926. nastaje Aragonovo veliko djelo “Le Paysan de Paris/Seljak iz Pariza”, roman u kojem Aragon iznosi svoje viđenje nadrealizma, skupivši dotadašnja iskustva. Prvo je odlučio definirati nadrealizam - “Porok zvan nadrealizam sastoji se u neumjerenoj i strasnoj upotrebi slike koja iznenađuje”46. Još napominje kako nadrealizam nije neki pjesnički oblik, već predstavlja “krik duše koja se vraća sebi”. Zatim se baca na sve grane društvenog života, poričući bilo kakve ustaljene vrijednosti, obrušava se na umjetnost, filozofiju, književnost, a zatim kao da se odriče i sebe prijašnjeg - “Ne dopuštam nikome da ponovno ispituje moje riječi, da ih citira protiv mene”, da bi završio “Istina je da nema istine”47.

Iste godine osnovana je “Galerie Surréaliste/Nadrealistička galerija”, čiji je direktor bio Noll. Održavaju se nadrealističke izložbe slikara koji pristupaju pokretu. Godine 1925. održana je prva nadrealistička izložba (u “Galerie Pierre”) na kojoj su bili Arp, Klee, Man Ray, Ernst, G. de Chirico (kojem su se nadrealisti divili poradi radova koje je slikao do 1919., shvaćali su ga kao preteču; međutim, njegov rad nakon 1920. više ih nije zanimao). Slikari u to vrijeme predstavljaju većinu u pokretu koji je u početku bio više okrenut pismenom i verbalnom automatizmu nego slikarskom. Od slikara koji će proći kroz pokret nabrojit ćemo samo neke: J. Miró, A. Masson, S. Dalí, Y. Tanguy, R. Magritte, F. Labisse, V. Brauner, W. Paalen, Toyen, Matta, Picasso (iako se nije nikad deklarirao kao nadrealist), Giacometti, Duchamp (premda se odrekao slikarstva oko 1923.48). Pitanje odnosa nadrealizma i slikarstva vrlo je složeno. Usprkos tomu što još 1925. Naville i Péret izjavljuju kako nadrealističko slikarstvo ne postoji, 1928. Breton će napisati studiju “Le surréalisme et la peinture/
/Nadrealizam i slikarstvo”, u kojoj će pokušati dati neke odgovore49. Već se u nazivu vidi kako Breton ne poistovjećuje ta dva pojma već govori o njima odvojeno, što može imati više značenja. Pokušava razjasniti pojam automatizma, govoreći o njegovoj mogućoj upotrebi u slikarstvu - “automatizam može ući u kompoziciju s određenim smišljenim nakanama”50 (navodi primjere Miróa, Massona, Tanguya i Ernsta koji su u tome djelomice uspjeli), ali nije sigurno priznaje li time mogućnost postojanja nadrealističkog slikarstva. Breton kao da izbjegava pravi odgovor, jer bi, dovodeći u vezu nadrealizam sa slikarstvom, priznao umjetničku vrijednost nadrealizmu, što pokušava odbaciti riječima: “Ne postoji umjetničko djelo koje može stajati uz naš integralni primitivizam”51. Činjenica je da slikari u nadrealističkom pokretu nisu prolazili kroz rigorozne testove kao članovi koji su se bavili pisanjem, i da su više puta ulazili i izlazili iz grupe, a i Breton je bio popustljiviji prema njima (vidjeli smo ranije na primjeru zarađivanja za život). Ostaje podatak o velikom broju nadrealističkih izložbi koje su širile glas nadrealizma po svijetu i donosile nove pristalice52.

Godina 1927. označuje krizu pokreta, kada Aragon, Breton, Éluard, Péret pristupaju francuskoj komunističkoj partiji. Istom objavljuju brošuru “U danjem svjetlu” gdje objašnjavaju kako je taj prelazak samo formalan, ne bi li pokazali kako se neboje akcije, te pozivaju svoje prijatelje da učine isto bez straha da će nadrealizam kao pokret zbog toga trpjeti. Odmah dolazi do komplikacija, neki ne žele poduzeti takav korak (poput Desnosa, zbog čega izlazi iz pokreta), neki su već izbačeni (1926. Artaud i Soupault pošto su priznali vrijednost književne djelatnosti, premda bi učinili kao i Desnos da nisu ranije izbačeni). Kriza se očituje i u tome što te godine izlazi samo jedan broj N. R., a nadrealisti su zaokupljeni međusobnim obračunima. Godina 1928. donosi malo smirenje, izlaze dvije možda najveće nadrealističke knjige - Bretonova “Nadja” i Aragonova “Rasprava o stilu”. “Nadja” predstavlja Bretonovu definiciju ljepote u liku voljene žene. Breton opisuje svoju vezu s tajanstvenom ženom Nadjom koja ga je dovela do granice razuma; u tu se ženu, slučajnim susretom na ulici, zaljubio. Nisu održavali neku “normalnu” vezu, već su se uvijek slučajno susretali na ulici; tada se počinje javljati ideja o onome što će kasnije nazvati “objektivnim slučajem”, a što će se očitovati kao “slučajnost, fenomen koji je dragocjen kao relevator čuda”53 (Breton je pričao kako je tu vezu predvidio u svojim ranijim pjesmama!). Premda je veza završila tragično (Nadja je poludjela i završila u umobolnici), knjiga je puna nade, sreće, optimizma, s obzirom da govori o ljubavi koja nas spašava (kolika je tu suprotnost sa Sadeom i Lautréamontom!).

S druge strane, “Rasprava o stilu” predstavlja teorijski doprinos razvoju pokreta. Aragon brani nadrealizam i automatizam od svakog tko ga želi iskoristiti za svoje osobne potrebe - “Ako pišete, po nadrealističkoj metodi, žalosne gluposti, to su žalosne gluposti. Bez isprike. A osobito ako pripadate onoj kukavnoj vrsti individua koje ne znaju smisao reči, verovatno je da praktika nadrealizma neće izneti na videlo ništa drugo do neznanje... Ne znate smisao reči. Kladim se da je ono što pišete glupo”54. Aragon kao da želi uvesti neki red u kaos koji vlada pokretom, iako je i naziv studije upitan (nadrealizam i stil?), govori o “talogu koji je izuzetno važan, jer daje dragocjenu narav otkrića”55, zatim napada književnost tog razdoblja, šiba kritiku, napada čak i osnove nadrealizma (“dadaizam se vulgarizirao u općim mjestima”), pljuje po Rimbaudovu nasljeđu, religiji, nudi rješenje - HUMOR, koji oslobađa sve nagone u čovjeku i pomaže “preživjeti” (humor je, uz ljubav, nadrealistička “svetinja” koja nam omogućava sve, kao i san). Aragon odbija nadrealizam klasificirati kao književni pravac.

U isto vrijeme, slavi se pedeseta obljetnica otkrivanja histerije, konkretizirana u člancima “Pedesetogodišnjica histerije” (N. R., ožujak 1928.) i “Umjetnost ludih: ključ za slobodu”; potom se polemizira s mladom skupinom “Le Grand Jeu” koji nasljeđuju nadrealističku praksu, ali nadrealisti s njima dugo ne surađuju jer se ovi bave “traženjem Boga”; Vitrac se pridružuje Artaudu s kojim će osnovati kazalište “Alfred Jarry” (što će dovesti do skandala; na otvaranju Artaud je poslao policajce na svoje bivše prijatelje kako bi spriječio tučnjavu).

Jedna od čestih nadrealističkih zabava bile su njihove igre - najpoznatija je “Le cadavré exquis”, u kojoj bi svatko nešto nacrtao bez znanja što je njegov prethodnik učinio, dakle crtež bi se nastavljao na crtež (kasnije su to i objavljivali, svi članovi su sudjelovali), zatim su tu igre pitalica u kojima svatko niže asocijaciju na ono što je njegov prethodnik izgovorio, i slične56. Međutim, sada nastupa doba kada se nadrealizam bori za očuvanje svoje autonomnosti, što će iscrpsti pokret i dovesti do toga da njegov utjecaj na javni život postaje sve slabiji, usput odnoseći sa sobom većinu nadrealista iz “doba spavanja”.

Buđenje, nadrealistička politika

Breton u veljači 1929.57 pokušava pomiriti zaraćene strane i napraviti projekt zajedničke akcije u koju bi bile uključene osobe bliske nadrealizmu ili revoluciji, neki od bivših dadaista (G. Ribemont-Dessaigness, npr.), urednici “Clarté”, skupina “Le Grand Jeu”, simpatizeri, prijatelji (sastali su se u baru “De Chateau”), ali skup je završio međusobnim prepucavanjima.

Iste godine Breton piše “Drugi manifest nadrealizma” (objavljen u posljednjem broju N. R.) koji predstavlja “nov početak” nadrealizma. Na početku brani nadrealizam, ističući njegove vrijednosti i neumoljivost (“pjesma ima biti slom intelekta”), odlučnost kao pokretnu snagu nadrealističke akcije, te kako nadrealizam ne obraća pozornost na ono što se pored njega stvara pod nazivima umjetnost, anti-umjetnost i slično, ističe kako “nadrealizam počiva na apsolutnoj pobuni, potpunom nepodčinjavanju, sabotaži kao pravilu”58. Brani nadrealizam i ide još dalje: “Oni koji se prime dužnosti da ga održe moraju da stave napred tu negaciju, treba da omalovaže svaki drugi kriterijum vrednosti.”59 Zatim se odriče svojih pokojnika-preteča - Rimbauda (“htio nas je prevariti”), Baudelairea, Poea (“pljunimo, usput, na Edgara Poea”), Sadea, pa bivših prijatelja, “koji su sami sebi presudili” - Artaud (književne aspiracije), Delteil (“odvratne kronike o ljubavi”), Gčrard (“odbačen zbog maloumnosti”), Masson, Soupault (“s njime je gadost potpuna”), Vitrac (“prljavko ideja”), Desnos kojem poručuje kako “od njega više ništa ne očekuje” (priznaje mu njegovu važnu ulogu u nadrealizmu, ali ga odmah i pljuje jer se počeo baviti novinarstvom, što predstavlja, u nadrealističkim mjerilima, moralno samoubojstvo), zatim po bivšim dadaistima - Picabiji (“preseravanje po listovima”), Duchampu (zbog njegove beskrajne i beznačajne partije šaha), ali se pruža ruka Tristanu Tzari čije držanje nije “prestalo biti čisto” i koga se poziva da zauzme mjesto u nadrealističkom pokretu “koje mu pripada”, iako je njegova poezija “izvan nadrealizma”. Breton zatim izriče žaljenje što se prestalo eksperimentirati i izriče želju nastavljanja tamo gdje se stalo, potom govori kako se prihvatio posla “očistiti nadrealizam”; razračunava i s bivšim nadrealistima, sada komunistima Baronom i Navilleom, koji uz pomoć bogatih obitelji izdaju časopise u kojima veličaju svoju osobu; negativno se izražava u odnosu na tzv. “proletersku književnost” i komuniste koji od njih zahtijevaju odbacivanje nadrealizma, da bi se na kraju vratio na izvore nadrealizma, tražeći “okultaciju, zamračenje”, obraćanje astrologiji, medijima, traži posvećenje ljubavi. Na kraju se još osvrće na G. Bataillea, optužujući ga za “intelektualno preseravanje”, a koji oko sebe okuplja “otpatke” nadrealizma kao što su Limbour, Desnos, Vitrac, Masson.

Kasnije iste godine iz grupe izlaze Miró, J. Prévert, R. Queneau, Morise, a zamjenjuju ih nove snage - Dalí, L. Buñuel, R. Char, G. Hugnet i G. Sadoul. Godina 1930. donosi kraj sukoba s bivšim prijateljima koji, ogorčeni, izdaju pamflet protiv Bretona “Truplo” (potpisuju ga Ribemont-Dessaignes, Vitrac, Desnos, Queneau, Prévert, Morise, Baron, Bataille), gdje su se spustili na najniže grane. Aragon je za to vrijeme u posjetu Rusiji, što će prouzročiti možda najveću krizu pokreta, dok se Breton sve više udaljava od partije, ali ipak stavlja pokret u službu III. Internacionale - glasilo pokreta postaje “Le surréalisme au service de la révolution/Nadrealizam u službi revolucije”. Breton tvrdi kako je vrijeme čekanja prošlo.

U međuvremenu, u suradnji s Éluardom, objavljuje “L’Immaculée conception/Bezgrješno začeće”60, niz pjesama u prozi u kojima oponašaju mentalnu zaostalost, manije, paranoju, sva devijantna stanja duha, putem čega žele dokazati kako nema razlike između “normalnog” i “nenormalnog” čovjeka, kako je ludilo samo etiketa kojom se ljudi obilježavaju kada svoje osjećaje pokazuju na način drukčiji od onog ustaljenog.

Razvoj nadrealizma od tada ide u dva pravca: putem političke revolucije i putem sveobuhvatnijeg istraživanja nepoznatih sila nastanjenih u čovjekovoj duši; predvodnici tih struja su Aragon, koji je sudjelovao na II. međunarodnom Kongresu revolucionarnih pisaca u Harkovu, i Dalí, s tezom o kritičkoj paranoji, primijenjenoj u izradi “nadrealističkih predmeta”. Aragon se s kongresa vratio preobraćen na komunizam, iako to nije htio istom priznati; Breton je tek kasnije saznao kako se na kongresu odrekao nadrealizma, kao i G. Sadoul, koji je otputovao s njim. Aragon po povratku piše poemu “Crvena fronta” u slavu komunizma. Oko te poeme digla se velika buka - Aragona su htjeli zatvoriti na pet godina zatvora (zbog stiha “poubijajmo policajce”), ali Breton priskače u pomoć i sastavlja peticiju koju potpisuju mnogi pisci izvan nadrealističkog kruga, te je Aragon spašen. Ipak, Breton tu pjesmu ne smatra predloškom za recept pisanja poezije (u članku “Bijeda poezije”). Breton potom izdaje pamflet (osim njega potpisali su ga Dalí, Péret, Éluard, Ernst, Magritte, Ray - “Možemo vam izreći naše formalno nepovjerenje u vladu SSSR-a i njenog lidera”) u kojem napada francusku partiju i njenu “književnu” politiku, s kojim se Aragon ne solidarizira. Nadrealisti se pitaju pred kime se Aragon skriva, zatim čuju kako je osnovano “Udruženje revolucionarnih pisaca i umjetnika” u koje oni nisu pozvani, a Aragon jest, što dovodi do konačnog raskida Aragona s grupom. Aragon se i službeno odrekao nadrealizma,61 a njegovim odlaskom ostala je velika praznina u pokretu.

U to vrijeme Dalí i Buñuel rade nadrealističke filmove “Un Chien Andalou/Andaluzijski pas” i “L’Age d’Or/Zlatno doba”62 koji izazivaju skandale. Dalí je dao pokretu novu mladost, animirao ga, stvorio kritičku paranoju - “sistematiziranu pometnju koja doprinosi potpunom diskreditiranju stvarnosti”, definirajući je kao “spontanu metodu iracionalne spoznaje zasnovane na kritičko-sistematskoj objektivizaciji asocijacija i delirantnih tumačenja”63. Ta aktivnost može se obavljati u poeziji, slikarstvu, skulpturi, filmu - tako je došlo do stvaranja pojma “nadrealističkog predmeta” (svaki predmet koji je ispao iz svog uobičajenog okvira i upotrijebljen u druge svrhe - sličnost s Duchampovim “ready-madeovima”). Dalí ide i dalje - počinje stvarati “predmete sa simboličkim učinkom”, koje su izrađivali i Breton, Man Ray, dok se automatizam proširuje i na područje skulpture (Picasso, Giacometti), fotografiju (Man Ray). Nadrealisti počinju vjerovati kako izradom nadrealističkih predmeta stavljaju život u službu podsvijesti te tako stvaraju svijet primjereniji čovjekovim željama.

Breton izdaje zbirku “Les Vases Communicants/Spojene posude”, ne bi li pokazao kako se “živi kao što se sanja”, ujedinjuje san i javu u želji, koja najbolje izražava čovjeka i pokazuje njegove istinske nagone. Želju treba osloboditi svih stega, istinska revolucija postaje za nadrealiste pobjeda želje.

Nadeau iznosi tvrdnju kako se oko 1933. počinje javljati “nadrealistička politika”, koja će se sve više oslobađati komunističkog jarma, a dolazi do izražaja 1931. u letku protiv “Kolonijalne izložbe”, te postiže trijumf Bretonovim, Éluardovim i Crevelovim isključenjem iz KPF. Godine 1934. počinju previranja u Francuskoj (fašisti pokušavaju srušiti režim), radnička klasa se diže, nadrealisti upućuju “Poziv u borbu”, osniva se “Komitet za budnost intelektualaca” u koji ulaze i nenadrealisti, poziva se na jedinstvo proletarijata. Godine 1935.64 održava se “Kongres pisaca za obranu kulture”, a nadrealisti nisu pozvani; Breton piše tekst, ali mu ga nisu dopustili pročitati65 (Crevel je navodno zbog toga izvršio samoubojstvo plinom), već su to omogućili Éluardu - “Preobraziti svijet, rekao je Marx; promijeniti život, rekao je Rimbaud: te dvije parole su za nas samo jedna”66 (nadrealisti su na kongresu proglašeni neprijateljima kulturne suradnje SSSR-a i Francuske). Sve to dovodi do potpunog raskida nadrealizma i francuskih (kao i sovjetskih) komunista, ali ne znači i raskid s revolucijom. Breton objavljuje “Position politique du surréalisme/Politički stav nadrealizma” gdje pokušava konačno definirati svoje stavove67, zalaže se za konkretnu akciju, predlaže osnivanje “Protunapada”, borbenog saveza revolucionarnih intelektualaca koji bi poveo, zajedno s radnicima, konačnu borbu, “agresivnu revoluciju, bez ograda” (s ciljem rušenja službenog režima) - međutim, do osnivanja pokreta nije niti došlo zbog razmirica među intelektualcima. U međuvremenu prestaje izlaziti “Nadrealizam u službi revolucije” (1933.), tako da nadrealisti nemaju službeno glasilo. Neko vrijeme surađuju s časopisom “Minotaure” od kojeg su kasnije napravili svoje glasilo, gdje objavljuju crteže, slike, pišu ankete (o želji,68 npr.). Bliži se trenutak kada Breton, govoreći o razilaženju radnika i umjetnika, sebe stavlja u kategoriju “umjetnika”, što predstavlja neuspjeh nadrealističke ideje i neposredno prihvaćanje poraza.69 Uvidjevši kako nadrealističkim predmetima mogu djelovati samo na odabranu grupu ljudi, nadrealisti se odlučuju početi baviti umjetnošću, naravno ne onim tipom umjetnosti klasične definicije, ali ipak umjetnošću, što je Bretona natjeralo uvidjeti kako nije uspio “uništiti cijeli jedan svijet” - od tada se nadrealisti dijele na revolucionare i umjetnike. Na političkom planu još se pokušava aktivno djelovati - Péret je u Španjolskoj, Éluard piše pjesme protiv rata, a Breton 1938. putuje u Mexico kod Trockog s kojim piše manifest (“Za jednu novu revolucionarnu umjetnost”)70 gdje se zauzimaju za “borbu za umjetničku istinu”, vraćanje umjetnika sebi, za okupljanje revolucionarnih intelektualaca slobodnih od bilo kakvih (političkih) utjecaja (“Međunarodna federacija nezavisne revolucionarne umjetnosti - F. I. A. R. I.”). Breton se potom vraća u Pariz, Éluard izlazi iz pokreta kako bi se priključio komunistima (još jedan potres), pokreće se mjesečnik “Clé” gdje nadrealisti surađuju, dok se “Federacija”, još jedan Bretonov promašaj, raspada zbog nemogućnosti dijaloga nadrealista i “revolucionara”. Uostalom, opet dolazi rat i sve gubi na važnosti.

Nadrealizam u egzilu

Breton, Péret i Éluard mobilizirani su i idu u borbu.
Breton (u međuvremenu njegovu “Antologiju crnog humora” zabranjuje Vichyjevska cenzura, kao i zbirku pjesama “Fata Morgana”) biva zarobljen, pa pušten kući, Éluard se priključuje pokretu otpora, dok Péret, nakon izlaska iz zarobljeništva, odlazi u Mexico. Dalí (izbačen oko 1935. poradi koketiranja sa Francovim režimom u Španjolskoj) i Tanguy ranije odlaze u inozemstvo (SAD), gdje će im se kasnije pridružiti Breton, Masson, Ernst. Breton se, prije dolaska u New York, zadržava u Port de Franceu gdje susreće “samostalnog” nadrealistu Aimé Cesairea i biva oduševljen njegovom poezijom. U NY okuplja oko sebe nekoliko pristalica, s Ernstom i Davidom Hareom stvara časopis “VVV” (1942.) u kojem izdaje “Prolegomene za treći manifest nadrealizma ili ne” gdje ponovno brani nadrealizam - ovog puta od toga kako nadrealizam postaje moda kojom se pojedinci žele pohvaliti ne bi li se lakše probili, govori o svojoj neumoljivosti, što ipak nije pomoglo pokretu ostati čistim (navodi imena Aragona “s njegovim lažnim i bijesnim svjedočenjima” i Dalija kojemu je napravio anagram i nazvao ga “Avida Dollars (pohlepan na novce) falangist”71). Potom progovara o potrebi pomirbe čovjeka s čovjekom, mogućnosti izgradnje sustava, mita koji će stvoriti nešto dobro, zatim o ratu i moralu, o potrebi ujedinjenja u otporu prema svemu, konformizmu naročito (pa čak i nadrealističkom!), govori kako će dati svoj glas “onima koji se penju, sa sasvim novim programom i tendencijom ka sve većoj emancipaciji čovjeka”72, nakon čega se vraća na Boga, s kojim je potrebno konačno raskrstiti, te na priču o putovanju na čijem kraju čovječanstvo ipak negdje stiže.

Breton i Ernst iste godine organiziraju izložbu u New Yorku (trajala dva mjeseca i polučila velik uspjeh). Breton je aktivan, drži predavanja o nadrealizmu na sveučilištima (“Položaj nadrealizma između dva rata”, Yale), govori na radiju o “Slobodnoj Francuskoj” (radio je za “Glas Amerike”), apelira na mlade, govori o nadrealizmu kao o jedinom organiziranom međuratnom pokretu, osporava ustvrdu kako je nadrealizam mrtav. Bretonov je boravak u SAD utjecao na američke umjetnike koji prihvaćaju nadrealizam (primjer Roberta Motherwella, Jacksona Pollocka), pokušao održavati nadrealizam na životu, te pripremiti ga za veliki povratak u oslobođenu Europu, što će se pokazati velikom zabludom. Naime, nadrealizam je, prošavši kroz velike predratne krize, izgubio svoj veliki utjecaj i dao najbolje od sebe, a ono što će se nazivati nadrealizmom poslije Drugog svjetskog rata bit će samo blijeda sjena i održavanje na aparatima nekad velike nadrealističke ideje.

Sumrak i nadrealistička smrt

Breton se 1946. vraća u Pariz. Nadrealizma kao organiziranog pokreta nema, već se nadrealistička aktivnost očituje u individualnim radovima mladih ljudi koji su prihvatili neke nadrealističke ideje (poput Juliena Gracqa i Pieyre de Mandiarguesa - nisu bili aktivni članovi, te Toyen, Yvesa Bonnefoya i J. P. Dupreya - deklarirali se kao nadrealisti), te u nadrealističkim časopisima “Les Quatre Vents”, “Medium”, “Neon”, “Le surréalisme, męme”, “L’Archibras”, “La Breché” itd. Breton ima nove uzore (C. Fourier, kojem se divi zbog vjere u ljudsku strast, sumnje u komercijalizaciju i državu terora i strahovlade), okreće se ezoteriji, mračnjaštvu, alkemiji, potpuno odbacuje marksističke i trockističke ideje, kratko vrijeme blizak je utopističkom pokretu G. Davisa (zalagao se za “građane svijeta”), bavi se organiziranjem nadrealističkih izložbi (1947. “Exposition Internationale du surréalisme”, pa opet 1959., 1965.). Od starih nadrealista s njim je još samo Péret, 1948. Matta i Brauner su izbačeni, 1953. Tanguy, 1954. Ernst. Tzara, koji je za vrijeme rata bio u pokretu otpora i priključio se komunistima, pokušava 1947. u knjizi “Le Surréalisme et l’ apres guerre” pomiriti nadrealiste i komuniste, protiv čega Breton prosvjeduje73. Breton je 1947. osnovao “Cause”, ured koji je bilježio sve svjetske manifestacije zanimljive za nadrealizam, imao je i publikaciju “A la Niche” gdje se nadrealizam razdvajao od politike i religije. Mladi ljudi u to vrijeme žele biti nadrealisti, pa Breton slaže upitnik za one što žele pristupiti pokretu (s pitanjem “Što očekujete od nadrealizma?” ), iako nadrealizam više nema utjecaja na francusku književnost (uspjeh poslije rata ostvarili su bivši nadrealisti R. Char (kao pjesnik) i Artaud, koji izlazi iz ludnice (gdje je proveo deset godina) 1947., a postat će središnjom figurom teatarskih istraživanja u pedesetim i šezdesetim godinama. Sartre u to vrijeme polemizira s Bretonom i 1948. kaže: “Breton mi izgleda kao u izgnanstvu među nama.”74 (Sartre je Bretonu zamjerao što je nadrealističke eksperimente održavao van revolucionarne aktivnosti ili istodobno s njom). Hrvatski nadrealist Radovan Ivšić pristupio je pokretu u pedesetim godinama i dosta aktivno sudjelovao u njemu. Bio je vrlo blizak s Bretonom, upoznao ga je preko Péreta, pozvan pridružiti se nadrealizmu nakon što su pročitali njegov dramski tekst “Kralj Gordogan” (nastao 1942.).75 U pokretu je od 1954. do 1969. kad se nadrealizam službeno ugasio - “Mi, nadrealisti, odlučili smo da na početku 1969. godine ‘suspendiramo’ nadrealistički pokret kao pokret”, i dalje, “nas nekoliko - Georges Goldfayn, Georges Gronier, Annie Le Brun, Gerard Legrand, Toyen i još neki drugi, nismo odustali da kolektivno nastavimo avanturu, koja se za svakog od nas konkretizirala u nadrealističkom pokretu.”76 Tri godine ranije (1966.) preminuo je Breton, a s njime i velika nadrealistička misao, koja je možda i za njega ipak bila prezahtjevna.

Umjesto kraja, početak

Nadrealizam, usprkos svim proturječjima, skandalima i krizama spada u najveće “umjetničke” pokrete XX. stoljeća. Ostavio je neizbrisiv trag - na području književnosti očitovao se u poeziji, u slikarstvu novim formama, u filmu novim sredstvima umjetničkog oblikovanja i možemo zaista reći da je bio “stanje duha” rašireno po cijelom svijetu77. Nadrealistički stav, totalni nekonformizam i otpor prema “zaglupljujućim i trulim” ideologijama koje su od svijeta i čovjeka stvorile poslušne automate, pokušavao je pronaći, neumornim i ponekad idealističkim i opsesivnim traganjem, iskonske, izvorne porive skrivene duboko u čovjekovoj duši, podsvijesti, koji bi čovjeku povratili njegovo dostojanstvo i vjeru u bolji život. Iz te perspektive njihova dječačka opčinjenost Freudom, psihoanalizom, podsviješću, dobiva na snazi, njihovo divljenje prema imaginarnom, maštovitom, čudesnom, trebalo je dovesti do potpune revolucije koja se odvijala na više polja. Na onom “umjetničkom”, trebalo je osloboditi jezik78, povratiti ga u život jer je bio potpuno ispražnjen svakodnevnom uporabom, istražiti potencijale podsvjesnog pomoću automatizma koji bi omogućio uspostavljanje novog odnosa između sna i jave, umjetnosti i stvarnosti, realnog i nadrealnog. Svi njihovi pokušaji (pored navedenih, nadrealističke igre, nadrealistički predmeti, objekti, slučaj - alogičan i nepredvidiv, te zbog toga cijenjen - fasciniranost erotikom, seksualnošću, želja, odnos prema moralu, religiji...) trebali su dovesti do ponovnog otkrivanja ljubavi (očituje se u ženi) - “ljepota će biti grčevita ili je neće biti” (Breton), što je zapravo ono čemu su nadrealisti težili, onaj osjećaj koji su toliko mukotrpno i neumoljivo tražili ne bi li se pojavio u svoj toj zbrci i kaosu njihovih istraživanja. Stigli su do tog rezultata služeći se humorom, i to specifičnim, “crnim humorom”79, jedinim mogućim stavom koji je omogućio svima preživjeti sve, a ne završiti kao neki od njihovih prijatelja u ludilu ili smrti. Taj humor, što je mješavina jarryjevskog i vachéovskog, nosio je u sebi neumoljivost, snagu, netrpeljivost - osnovne pokretače nadrealističkog duha što je obilježio prošlo stoljeće, pomogao je nadrealizmu postati svakodnevnost, realnost koja se očitovala 1968. u studentskim nemirima u Parizu kada su se nadrealistički slogani pojavljivali na zidovima kuća, a mladi ljudi izvikivali nadrealističke parole, što je dokazalo kako se nadrealizam uvukao u svijet (i ostvario revoluciju na drugom, socijalnom planu), iako ga nije uspio uništiti, ali je barem posijao svjetlo koje će, možda, jednog dana zasjati novim sjajem80. Nadrealizam kao organiziran pokret dokazao je kako se može aktivno sudjelovati u javnom životu, kako se ne smije sjediti u svojoj sobi i iz nje napadati svijet, kako se mora konkretno djelovati ne bi li se nešto promijenilo (u tom svjetlu možemo gledati sve nadrealističke manifestacije, skandale, akcije koje su se poduzimale81 ). Nadrealizam je izveo pjesnika iz njegove “kule”, spustio ga s “vrha planine” na ulice i bacio u lice cijelom svijetu. U svemu tomu bilo je i prenemaganja, zanesenjaštva, naivnosti čak, ali vjera u mogućnost promjene postigla je kod nadrealizma najviše. Njihov entuzijazam ponekad bi ih odvodio u krajnosti, pogreške, ali je i pomogao stvoriti djela koja su ostala u povijesti, napravila od svojih autora velike pjesnike (Breton, središnja pojava među nadrealistima, vodio pokret kroz sve uspone i padove, kojeg je Raymond nazvao “klasičnim proznim piscem”82, Éluard, “najveći ljubavni pjesnik”, Péret - “snagom svojih riječi izražava svoj stav”83…), slikare (Dalí, Ernst, Masson, Magritte…), umjetnike, protiv njihove volje - pošto je istina kako je nadrealizam postao umjetnost iako to nije bila nadrealistička želja.

O pitanju je li Breton pogriješio što je nadrealizam povezao s politikom, može se raspravljati. Kakav bi bio put nadrealizma da se nije angažirao ne znamo, ali bi sigurno bio drukčiji, a i protivan sebi, jer je nadrealizam ipak bio revolucija84 kojoj je trebala konkretna akcija ne bi li ostao vjeran sebi. A to povjerenje u sebe i odanost vlastitim uvjerenjima bacalo je nadrealizam i Bretona po svim kutovima, u potrazi za onim nevidljivim i većini ljudi neuhvatljivim odbljescima svjetlosti, koja je u svijetu trebala stvoriti NOVI žIVOT.

“Nadrealizam nije škola, već stanje duha. Nitko ne pripada tom pokretu, ali su svi dio njega. Da li nadrealizam nestaje? Ne, jer nije ni ovdje ni tamo, on je svugdje. On je fantom, briljantna opsesija koja je, pomoću čudesne preobrazbe, postala nadrealna.”85

1 M. Nado - Istorija nadrealizma, BIGZ, Beograd 1980., str. 15.

2 Njegova Pisma iz rata objavit će mlada grupa iz časopisa Littérature, 1919.

3 Moram pripomenuti kako postoje različite verzije o tom stajalištu, od kojih neki tvrde kako je Vaché bio dadaist prije osnivanja pokreta, u Zürichu 1916.

4 A. Breton - Les Pas perdus, Gallimard, Paris 1924. Navod uzet od M. Nado - isto, str. 28.

5 Prema S. Alexandrian - Surrealist art, Thames and Hudson, London, 1995., str. 29.

6 A. Breton - Tri manifesta nadrealizma, Bagdala, Kruševac 1979., str. 59.

7 S. Alexandrian - isto, str. 28.; inače, M. Duchamp, koji je pozvao Cravana, zadovoljno je trljao ruke nakon tog ispada.

8 A. Breton - Les Pas..., prema M. Nado - isto, str. 31.

9 Isto, str. 38.

10 Isto, str. 46.

11 Breton je dadaizam nazvao “stanjem duha” koje je nadišao, ali nadrealizam će zahvaljujući njemu ipak poricati bilo kakvo književno, pjesničko ili slikarsko rješenje.

12 Isto, str. 31.

13 L. Aragon - Une Vague de reves, Paris 1924., prema M. Nado - isto, str. 69.

14 Isto, str. 69.

15 A. Breton - Tri manifesta..., isto, str. 60.

16 Jedna od zanimljivih činjenica je kako su nadrealisti iz književnog zaborava izvlačili dotad nepoznate pisce (kao primjere možemo navesti navedenog Rabbea, zatim su tu još Lautréamont, kao najviši nadrealistički uzor, pa Charles Lessailly, Charles Cros, Xavier Forneret...).

17 Podatak preuzet od M. Ristića - Uoči nadrealizma, Nolit, Beograd 1985., str. 101.

18 Primjeri J. Rigauta i R. Crevela koji su izvršili samoubojstva; Rigaut je u jednom automatskom tekstu iz “faze spavanja” čak predvidio način na koji će umrijeti (1929. ubio se pištoljem).

19 A. Breton - Manifest Nadrealizma, 1924., u M. de Micheli - Umjetničke avangarde XX. stoljeća, NZMH, Zagreb 1990., str. 209-232. Svi naredni citati iz tog prvog manifesta bit će rađeni prema tom izdanju.

20 Neke karakteristične odlike nadrealističke poezije su: odbacivanje interpunkcije, korištenje bizarnih izraza, nedostatak smisla koji se otkriva kasnije kao rezultat kojem autor ne teži, odbacivanje rime, strofu koriste ako žele, česta ponavljanja, dužina stiha neodređena, iznimna slikovitost, bogatstvo neobičnih slika...

21 Apollinaire je svoju dramu “Tiresine dojke” nazvao nadrealističkom, ali on pod tim imenom nije razumijevao ono što je Breton smatrao nadrealizmom - “Kada je čovek hteo da podražava hod, izmislio je točak, koji uopšte ne liči na noge. Tako je, ne znajući kako, dospeo do nadrealizma”, G. Apollinaire - predgovor “Tiresinim dojkama”, citirano prema NDIO: André Breton 1896, 1966/1976, ICS, Beograd 1978., str. 31.

22 Zanimljiva je činjenica da je te 1924. godine Iwan Goll, njemačko-francuski avangardist, objavio časopis “Surréalisme” gdje je tiskao i manifest, a koji je izašao nekoliko mjeseci prije Bretonova. U časopisu su surađivali M. Arland, P. Albert-Birot, P. Dermée. Gollovo poimanje nadrealizma realizira se u “prenašanju stvarnosti na višu (umjetničku) razinu”, dakle drukčije je od Bretonovog, što Golla nije spriječilo navesti kao prethodnika Apollinairea, i usput pljunuti po “bivšim dadaistima koji razglašuju svemoć sna”. Goll je do kraja života ostao uporan pri stajalištu kako je on pravi “izumitelj” nadrealizma, govoreći kako Bretonovo preuzimanje njegovog nadrealizma nije pošteno. Gollovi citati preuzeti su iz A. Berger - “Dadaizem/Nadrealizem”, Državna Založba Slovenije, Ljubljana1981., str. 35.

23 M. Nado - isto, str. 48.

24 Breton u “Manifestu” objašnjava kako je mogao za naziv pokreta upotrijebiti i ovaj Nervalov pojam, te daje u nastavku Nervalovo tumačenje istog.

25 Sastavljajući svoju Anthologie de l’ humour noir, 1940., u koju je uvrstio većinu navedenih.

26 Prema M. Nado - isto, str. 55

27 A. Breton - “Tri manifesta...”, isto, str. 60.

28 Premda Internetom u zadnje vrijeme kruži nekoliko fotografija za koje se tvrdi kako su njegove, a za što ne postoje dokazi.

29 Breton u razgovoru s A. Balakian; citat uzet iz njene knjige “Surrealism: The Road to the Absolute, Unwin books, London 1970., str. 50.

30 A. Breton - “Les Pas perdus”, citirano prema H. Kapidžić-Osmanagić - Srpski nadrealizam i njegovi odnosi sa francuskim nadrealizmom, Svjetlost, Sarajevo, 1966., str. 15.

31 G. Apollinaire - “Novi duh”, Logos, Split 1984., str. 57.

32 Jednako tako mogli bismo upotrijebiti i ove Aragonove riječi: “Neka ne bude više slikara, ni književnosti, ni glazbenika, ni kipara, ni religija, ni republikanaca, ni rojalista, ni imperijalista, ni anarhista, ni socijalista, ni boljševika, ni političara, ni domovine, konačno, dosta je svih tih budalaština, ništa više, ništa. Ništa. Ništa. Ništa. Na taj način mislimo da će se novost, koja će biti ono isto što mi više ne želimo, nametnuti, kao manje trula, kao manje neposredno groteskna”, prema R.
Supek - Psihologija modernističke lirike, Barbat & Prova, Zagreb 1993., str. 5.

33 Kao što je poznato, dada je također bila “stanje duha”, što ova dva pokreta odmah odvaja od ostalih književnih, umjetničkih škola i daje im novu dimenziju.

34 Što se tiče luđaka, nadrealisti su imali poseban stav i o njima kao društvenoj skupini. Žestoko su ih branili, kao ljude koji u sebi nose golem stvaralački potencijal. U “Nadrealističkoj revoluciji” objavljivali su zapise luđaka, koje su smatrali, nadrealističkom klasifikacijom, vrijednim “djelima”. Uostalom, Breton u prvom manifestu progovara o njima: “Posvetio bih život izazivanju povjerljivosti luđaka. To su krajnje pošteni ljudi čija se nevinost samo s mojom može usporediti. Cristofor Columbo morao je s luđacima poći u otkrivanje Amerike. I pogledajte kako se to ludilo otjelovilo i kako traje.” (str. 210)

35 “Revolucija,... Revolucija... Nadrealizam je cvjetanje života”, La Révolution Surréaliste, no. 1., dec. 1924. Navod uzet iz P. Waldberg - Surrealism, Thames and Hudson, London 1978., str. 47.

36 Članovima grupe bilo je zabranjeno raditi! Aragon i Breton napuštaju studij medicine, drugi Sorbonnu, sve što bi im omogućilo neko zarađivanje za život (iznimka su bili slikari, kojih je vremenom bilo više i koji su mogli slobodno prodavati svoje slike, ali to je poseban problem, koji ćemo kasnije pokušati razjasniti u odnosu nadrealizma i slikarstva).

37 Kao konkretne primjere navedimo solidarnost nadrealista u slučaju ocoubojice Violetté Noziere, pa atentatorice Germaine Berton; prema: B. Aleksić - Otkrivenje u nadrealizmu, Prosveta, Beograd 1983., str. 105.

38 Prema M. Nado - isto, str. 98.

39 Prema P. Waldberg - isto, str. 47.

40 Prema M. Nado - isto, str. 105.

41 Aragon je trebao napisati roman u tri knjige ali ga, iako je napisan, nisu objavili, jer je grupa u njemu “nanjušila literarno iskušenje”! - isto, str. 101.

42 Isto, str. 111-118. U to vrijeme nadrealiste je zahvatila neka vrsta “germanizacije”; glorificirali su Hegela, bili su više okrenuti prema Njemačkoj nego Rusiji kojoj će se za nekoliko mjeseci posvetiti (spominjanje Kanta, Feuerbacha i Marxa); A. Breton - “Du temps que les surréalistes avaient raison”, prema A. Balakian - isto, str. 134.

43 Prema M. Nado - isto, str. 123.

44 Zamjenjuje se očajanje željom da se “promijene uvjeti egzistencije čitavog svijeta” A. Breton - “Snaga čekanja” - isto, str. 128.

45 Članak “La Révolution et les intellectueles”, prema U. Schneede - Surrealism, New York

Prethodna objava:
POSTOJI LI (NEŠTO KAO) “ŽENSKO...

Sljedeća objava:
IDEOLOGIJE I STRASTI

Povratak na sve novosti