NADREALISTIČKA REVOLUCIJA I PARANOJA DJEČAČKE IGRE

16. Listopad, 2003 - 13:36

La Révolution Surréaliste, No. I, prosinac 1924.

UVODNIK
(J.-A. Boiffard, P. Éluard, R. Vitrac 1)

Provjere znanja više nisu bitne, a inteligenciju nije potrebno shvaćati ozbiljno, pa samo san povjerava čovjeku sva prava na slobodu. Zahvaljujući snu, značenje smrti više nije tajanstveno, a smisao života postaje nevažan.
Svako jutro u svim obiteljima, muškarac, žena i djeca, ukoliko nemaju pametnija posla, prepričavaju jedni drugima svoje snove. Svi se nalazimo u milosti i nemilosti sna i dugujemo sebi podvrći njegovu snagu stanju jave. On je strašan tiranin odjenut zrcalima i svjetlosnim bljeskovima. Što predstavljaju olovka i papir, što pisanje, što poezija pred ovim divom koji zadržava snagu oblaka vlastitim mišićima? Vi stojite zamuckujući pred zmijom, ne osvrćući se na mrtvo lišće i staklene zamke, strahujući za svoju sreću, svoje srce i svoje užitke, a u sjenama svojih snova tražite sve matematičke znakove što će vam povratiti prirodniju smrt. Drugi - a to su proroci - slijepo vode postrojbe noći prema budućnosti; zora progovara njihovim ustima, a obeščašćeni je svijet ili uplašen ili zadovoljan. Nadrealizam otvara vrata sna svakom za koga je noć škrta. Nadrealizam je križanje čarolija sna, alkohola, duhana, etera, opija, kokaina, morfija; ali, također, i lomitelj lanaca. Mi ne spavamo, mi ne pijemo, mi ne pušimo, mi ne šmrčemo, mi se ne bodemo: sanjamo, i brzina svjetlosnih igli uvodi u naše umove čudesno razdjevičenu zlatnu spužvu. Ah! kad bi kosti bile napuhnute poput cepelina, posjetili bismo sjenke Mrtvoga mora. Cesta je stražar postavljen nasuprot vjetru što nas prigrljuje i čini da strepimo pred našim lomljivim smetenim pojavama. Vi, što se držite jeke naših ušiju poput hobotnice-sata na zidu vremena, možete izmisliti kukavne priče koje će nas opušteno nasmijavati. Mi se više ne uzbuđujemo. Postoji dobra izreka: ideja gibanja je iznad svega mlitava ideja (Berkeley 2), a stablo brzine upada u naš vidokrug. Razum se okreće poput anđela i naše su riječi predvodnička zrna što ubijaju pticu. Vi, kojima je priroda podarila moć uključivanja elektrike u podne i stajanja pod kišom sa suncem u očima, vaša su djela bezrazložna 3 , a naša su snovi. Sve postaje šapat, slučajnost; tišina i blistavost oskvrnjuju vlastito objavljenje. Stablo ispunjeno mesom, što se izdiže među kamenjem za popločivanje, nadnaravno je jedino u našoj zadivljenosti, ali vrijeme sklapanja očiju još nije počelo.
Svako otkriće mijenja prirodu, odredište predmeta ili pojave tvori nadrealističko djelo. Između Napoleona i biste frenologa 4 što ga predstavlja, stoje sve bitke Carstva. Ne pada nam na pamet iskorištavanje tih slika i njihovo oblikovanje u smislu koji bi implicirao napredak. Kao što mnoge zadovoljavajuće slike i bezvrijedni izumi poput alkohola, mlijeka, ili plinske rasvjete mogu proizići iz destilacije tekućine. Nikakva se preobrazba ne odvija, međutim, pisac koji rabi nevidljivu tintu smatrat će se nestalim. Samoća ljubavi, muškarac što leži nad vama čini vječan i koban zločin. Samoćo pisanja, više nećeš biti poznata uzalud, tvoje žrtve uhvaćene u zupčanicima silnih zvijezda povraćaju se u život u sebi.
Proglašavamo nadrealističko veličanje mistika, izumitelja i proroka, i nastavljamo dalje.
Dodajmo kako će se u ovoj reviji naći izvještaji o izumima, modi, životu, umjetnosti i magiji. O modi će se raspravljati prema gravitaciji bijelih natpisa na noćnome mesu, o životu prema količinama dana i parfema, izumu prema igračima, umjetnosti prema klizaljci što kaže “oluja” stogodišnjim cedrovim zvonima, a o magiji prema gibanju nebesa u slijepim očima.
Automati se već množe i sanjaju. U kafićima hitro traže pisaći pribor, mramorne žile su grafički prikazi njihova leta i njihovi automobili idu u Bois sami.
Revolucija… Revolucija… Realizam je cvjetanje drveća, nadrealizam je cvjetanje života.

1 Roger Vitrac (1899.- 1952..),pjesnik i dramatičar, surađivao je jošu prednadrealističkom časopisu Littérature, da bi, zajedno
s A.Artaudom, 1926. izišao iz pokreta i osnovao kazalište Alfred Jarry; najpoznatija drama mu je Viktor ili djeca na vlasti
/Victor ou les enfants au pouvoir (op.prev.).

2 George Berkeley (1684.- 1753..),irski filozof; tvrdio kako ne postoje materijalne supstancije, već je sve duhovno; bitak
stvari je u tome što su percipirane, dok postoje samo subjektivni duhovi i Bog, koji je izvanjski uzrok naših ideja
(op.prev.).

3 Ironijska igra riječima; acte gratuit - bezrazložni čin, gesta (po Lafcadiju, gl.liku Gideova romana Podrumi Vatikana, kojim
su se oduševljavali mladi nadrealisti)(op.prev.).

4 Frenologija je učenje prema kojem se po obliku lubanje mogu ustanoviti duševne osobine i karakterne crte čovjekove; začetnik F.J.Gall (1758.- 1828..)(op.prev.).

La Révolution Surréaliste, No. 2, siječanj 1925.

OTVORITE ZATVORE, RASPUSTITE VOJSKU!

Ne postoje zločini običajnoga prava.

Društvenoj je prisili odzvonilo. Ništa, ni priznanje počinjene greške niti doprinos nacionalnoj obrani, ne može prisiliti čovjeka da se odrekne slobode. Ideja zatvora i ideja vojarni danas su svakidašnjost: te grozote vas više ne zaprepašćuju. Podlost leži u mirnoći onih što su zaobišli zapreke raznih moralnih i duhovnih odreknuća (poštenje, bolest, domoljublje).
Nakon što se savjest oporavi od prijevara što čine jedan dio egzistencije takvih tamnica - drugi je poniženje, obezvrjeđivanje što izazivaju u onih koji im pobjegnu kao i u onih utamničenih; a postoje, čini se, neki luđaci koji više vole ćeliju ili vojarnu - kada se savjest jednom konačno povrati, nikakva rasprava ne može se prepoznati, niti priznanje. Nikada nije postojala tako velika prigoda da se raščisti s time, ne govorite nam o prilikama. Neka ubojice krenu, ako želite; mir se sprema za rat, takvi prijedlozi skrivaju samo najniže strahove ili najlicemjernije želje. Ne bojmo se priznati kako čekamo, kako prizivamo katastrofu. Katastrofa? To bi bila postojanost svijeta u kojem čovjek ima prava nad čovjekom. Sveti savez noževa i strojnica, kako se ovakav diskvalificirani argument može više navoditi? Pošaljite vojnike i kažnjenike natrag u polja. Vaša sloboda? Nema slobode za neprijatelje slobode. Mi nećemo biti ’suučesnicima’ uzničara.
Parlament glasuje za iznakaženu amnestiju; maturanti sljedeće generacije će otići; u Engleskoj je cijeli grad bio bespomoćan spasiti jednog čovjeka; bez velikog se iznenađenja pročulo kako je u Americi izvršenje smrtne kazne nad nekolicinom osuđenika odgođeno do nakon Božića jer su imali dobre glasove. A sada kada su otpjevali, mogu i umrijeti, za vježbu. U stražarnicama, na električnim stolicama, umiranje čeka; hoćete li im dopustiti umrijeti?

SMRT: HRASTOV BEDEM
(R. Desnos 5)

To je Kadmova 6 beba što se vječno smiješi na zidu, Robespierreova uzvišena rečenica: “Oni što negiraju besmrtnost duše, čine sebi pravo”, požutjeli lovorov vijenac pod nogama dragovoljno unakaženih kolona, odraz mosta, kišobran što se sjaji poput morskog čudovišta i koji je viđen kišnoga dana s petoga kata. Jeste li jedanput povjerovali u besmrtnost duše, iščeznuli demagozi? Nebitno; svako je uvjeravanje ovdje neumjesno. Sama tjeskoba uključuje malo otmjenosti. Uostalom, besmrtnost je nečista; vrijedi razmišljati jedino o vječnosti. Šokantno je kako većina ljudi povezuje problem smrti s problemom Boga. Je li potonji nebeski i nedokazani Ispitivač, praznovjerje pridodano prilično poetičnom fetišu (polumjesec, križ, falus ili sunce) ili bezgranično respektabilno vjerovanje u carstvo uzastopnih beskonačnosti, uvijek ću smatrati, u ime ljudske volje, njegovo žalobno posredovanje prijevarom.
Onaj tko ne sumnja u nepostojanje Boga, konkretno potvrđuje svoju nedopustivu neukost, kao što je spoznavanje duhovnih elemenata spontan čin. Onaj tko vjeruje u Boga, gotovo je uvijek kukavica i materijalist ograničen vlastitim tjelesnim izgledom. Smrt je materijalna pojava. Božje posredovanje predstavlja materijalizaciju istog. Smrt duše je besmislica. Živim u vječnosti usprkos smiješnosti takve izjave. Vjerujem kako živim, dakle vječan sam. Prošlost i budućnost služe stvari. Duhovni je život, poput vječnosti, spojen sa sadašnjošću.
Ako me se smrt dotiče, to se ne odnosi na moju misao ili um, što ni najljepši odar ne može izraziti, već na moja osjetila. Ne zamišljam ljubav bez okusa smrti, pročišćenog svih sentimentalnosti i žalosti, kao njezina djelića. Čudesna zadovoljstva vida i opipa, savršenosti užitka - vašim posredovanjem moja misao može biti povezana sa smrću. Nepostojanost ljubavi također je u naravi smrti. Ako pjevam pohvale jednog, počinjem i s onima drugog. O, ljubljena ženo! Ti koju sam poznavao, ti koju poznajem: ti, blistava plavušo, čiji me je san proganjao dvije godine; ti, brineto, prekrivena svetim krznima; i ti, također, s kojom se uporno susrećem i pratim te u razne četvrti, ti što sumnjaš u moje namjere bez simpatije, žena u tridesetim godinama, djevojka u dvadesetim, i druge… Povjeravam vam svima svoj sprovod. Sprovod kakav dolikuje, dobar i groteskni i smiješan, sa žutim cvjetovima i Père Ubujevim Palatinima 7 kao grobarima! Osim ako ponekad… Nepostojanost ljubavi također je u naravi smrti.

5 Robert Desnos (1900.- 1945..), najveći nadrealist iz “doba spavanja ”, doveo automatizam do njegovih krajnjih granica; jedan od pokretača nadrealizma, napustio grupu oko 1929., stradao u koncentracijskom logoru Terezin (Češka) (op.prev.).

6 Kadmo, po grč.mitu, osnivatelj Tebe, naučio Grke obrađivati kovinu i uveo u njih pismo; često nadahnuće mnogim umjetnicima (Ovidije, J.Lully …) (op.prev.).

7 Aluzija na A.Jarryjeva Oca Ubua, lik istoimene drame (zapravo više njih), kojim su se nadrealisti oduševljavali (op.prev.).

ETIČKE ZNANOSTI: OSLOBODITE SE!
(Louis Aragon)

Nema slobode za neprijatelje slobode.

Sloboda… nakon tisuća katastrofa, velike zbrke i poraza najjednostavnijih koraka naprijed, čovjek, obeshrabren, počinje slijegati ramenima. Ta je riječ izazovna poput vatre. Nemate dva očna kapka da biste gledali slobodi u lice.
U početku pojedinac ne primjećuje svoju podčinjenost. Naravna je stvar kako zna da može ispružiti ruku ako to želi. Sve je stvar volje. Tijekom nekoliko stoljeća pojavljuje se sumnja, zatim se točno ustanovi, i konačno pojedinac dostiže stanje apsolutnog determinizma u kojem ga danas nalazimo ukopanog. Tu ostajemo, u tom trenutku ljudske meditacije; pa ipak, kako je razum mogao dostići svoja ograničenja u samo jednom trenu i tamo se, kao i svuda, ograničiti - iako, izgleda, s dobrim razlogom - na neodređen osjećaj podignut do digniteta ideje? Kako jedno uvjerenje može kočiti razvoj misli? Hoće li novo očitovanje slobode proizići iz determinističke dogme? Sloboda preobražena vlastitom suprotnosti: uz ove mutne okolnosti čekam da njezine božanske pojave postanu transparentnima pod širenjem mreškanja neminovnog, ispod opuštenih lanaca što skrivaju njeno lice.
Širom otvorena sloboda, neka se vrati poput ulične djevojke. To više neće biti sloboda starih, sada kada smo saznali za Saint-Lazare. Njezine zgnječene šake… kako možete vjerovati da samo jedan mentalni čin može uništiti ideju? Riječ je, iako obeščašćena na vašim javnim zabatima, ostala u vašim ustima kada ste glupo tvrdili kako je prognana iz vašega srca. I tako poricana, sloboda konačno postoji. Izranja iz tame, u koju ju neprekidno nesretno bacaju, obožavana i sakrivena pojmom odlučnosti. Tko tada razrješava proturječja slobode? Tko je savršeno slobodan i, u isto vrijeme, neizbježno odlučan? Tko iz vlastite potrebe izvlači načelo slobode? Takvo biće, koje nema želja doli vlastite doličnosti, koje je podvrgnuto razvoju ideja, i jedino može zamisliti, poistovjetiti se s idejom, nadilazi samo sebe. Ono je moralno biće, koje razumijem u krajnjim granicama, koje želi samo ono što bi trebalo biti i koje, slobodno u svome postojanju, nužno postaje otkrivanje toga slobodnog postojanja. Tako se sloboda javlja kao pravi temelj moralnosti, i njena definicija podrazumijeva samu nužnost slobode. Nema slobode niti u jednom činu što izokreće ideju slobode. Niste slobodni djelovati protiv nje - zapravo, djelovati nemoralno.
Sve dosad navedeno podrazumijeva osudu metafizičkih razmatranja u području sociologije. Ta ravnodušnost spram proturječnih ideja, što u politici prolazi kao snošljivost i dopušta te neprestane pomirbe nepomirljivosti putem kojih je socijalni život zlouporabljen, primjerena je jedino početnoj pogrješci što se odnosi na opseg i značaj transcendentalne dijalektike. Sloboda za pojedinca definirana je kao sloboda za sve ovim ograničenjem, i ta se formula ukorijenila a da nitko nije ni sanjao raspravljati o njenim apsurdnim terminima. To je ta lažna sloboda kojoj se naši vladajući filozofi obraćaju. Ona je u korijenu svakog Umjerenjaštva.
O, umjerenjaci svih vrsta, kako se možete prikrpati tim mutnim moralima, tim barama u kojima uživate? Ne znam obožavam li više vašu nepristranost ili vaš idiotizam. Moralnost i sloboda nalaze se u vašemu rječniku. Međutim, uzaludno je izvući bilo kakvu definiciju iz vas. Nema moralnosti doli moralnosti Terora, nema slobode do neumoljivo vladajuće slobode: svijet je poput žene u mojem naručju. Neprijatelji slobode završit će okovani. Muškarac je slobodan, ali čovjek nije. Ne postoje granice slobode za pojedinca, ne postoji sloboda za sve. Svi je fraza, nespretna apstrakcija; pojedinac nanovo otkriva gubitak vlastite neovisnosti. Ovdje prestaje socijalna povijest čovječnosti.
Ribari u mutnim vodama, vaši sofizmi neće nadvladati: kretanja razuma nisu ravnodušna, niti su ravnodušno usmjerena. Postoji desno i lijevo u razumu. I sloboda je ta što šalje iglu kompasa prema magnetskome Sjeveru, što se nalazi na strani srca. Ništa, ni katastrofe, niti ljudsko podrugljivo poštovanje, ne mogu osujetiti izvršenje ostvarivanja. Razum sve čisto pomete. U središtu ove velike ravnice nastanjene čovjekom - gdje se nekoliko sunaca ugasilo, jedno za drugim, u isušenim jezerima koja ovo divno nebo može razbjesniti - pojavljuje se nad poljima ideja što sve uznemiruje. Sve se može dobiti iz najvećeg poraza. Razum živi na nesreći i smrti.
Oni što osrednje umiru za svoju domovinu… oni što osrednje spavaju po čitav dan… oni što - i ovo je vaš slučaj, radikali - osrednje povraćaju odstupanja mišljenja na jednostavne bespomoćne prijestupe, ti gospodari uljudnih i tolerantnih kućanstava, ti moralni diletanti, te varalice, ti skeptični šaljivci - hoće li biti naši gospodari još zadugo, hoće li uvijek tlačiti smiješkom? Neshvatljivo je kako se čovjekove manje važne darovitosti - npr. društvenost - uzdižu na uštrb njihovih glavnih talenata, kao što je sposobnost ubijanja. Jedno žacanje u savjest ovoga tigra, što je bio prisiljen ponijeti kolutaste pruge sa svojeg kaputa u zatvor, bit će dovoljno natjerati ga da se uzdigne na moralnu razinu svoje slobode, gdje će prepoznati neprijatelje moralnosti. Tada, o umjerenjaci, više nećete nalaziti utočište na ulicama, u kućama, na mjestima štovanja, u bordelima, u dječjoj nevinosti ili u ženskim plavim suzama; tada će vas, glupani i govornici, tiranska sloboda odjednom zabiti o vaša vrata, tada će upraviti svoje ime u svemir s velikom provalom smijeha, i svemir će nastaviti postojati, govoreći kako se sloboda sada naziva Vječnom Revolucijom.

URED ZA NADREALISTIČKA ISTRAŽIVANJA

Nekoliko poziva upućenih javnosti, pokazati se u Uredu za Istraživanja, produženo je. Ravnodušnost, najpostojaniji zaklon masa, konačno se prevladava. Poneki su kritičari, ne znajući apsolutno ništa o tom pitanju i poslušni zahtjevima svoje grupe, pokušali biti zabavni, suočeni sa smjelošću tih manifestacija; drugi su se, bolje obaviješteni, uskomešali; treći su u tomu vidjeli pravu opasnost. Iz tog razloga neki su nas kritičari pokušali nazvati uspješnima jednostavno kao kuriozitete, ali jedino nepatvoreno osiromašena predodžba naših nakana može opravdati ovakav stav.
Usprkos tomu, broj ljudi što smo ih ugostili povećava se iz dana u dan, i premda zanimanje za njihov napredak varira, to je početak, i opravdava nadu što smo je uložili u nepoznato, što nam svaki dan mora dopustiti novo otkriće.
Ured za nadrealistička istraživanja otvoren je od 11. listopada 1924. u 15 rue de Grenelle, Pariz, od 4:30 do 6:30 svakim danom, osim nedjelje. Dvoje ljudi zaduženo je svaki dan osigurati radno vrijeme. Nekoliko memoranduma poslano je novinama na tu temu, od kojih sljedeći, reproduciran djelomice, sadrži sve sadašnje zahtjeve: “Ured za nadrealistička istraživanja zaokupljen je prikupljanjem, svim prikladnim sredstvima priopćavanja što se odnose na različite oblike koje nesvjesna aktivnost razuma može poduzeti. Niti jedno područje nije određeno a priori za ovaj pothvat i nadrealizam predlaže sakupljanje najvećeg mogućeg dijela tih istraživačkih podataka, za cilj sada još nejasan. Svatko tko je spreman doprinijeti na bilo koji način stvaranju pravog nadrealističkog arhiva, žurno je pozvan: ili da nam razjasni postanak izuma, predloži neobjavljen sustav psihičkog istraživanja, dopustiti nam prosuditi očevidne podudarnosti, ili razložiti svoje nagonske zamisli o modi kao i politici, itd… ili se zaokupiti slobodnom kritikom morala, ili se, konačno, može zadovoljiti prepričavanjem svojih neobičnih snova i onoga na što ga ti snovi navode”.
Ured za Istraživanja mora iznad svega biti agencija za suradnju. I to je svakako smjer u kojem se njegova aktivnost kreće. Znatiželja što ju je pokazala većina ljudi mora postati pravim interesom, svaki posjet Uredu za Istraživanja mora iskazati neki osobito nov dobitak. Uz novinare, čiji nas posjeti održavaju u vezi sa širom publikom, ugostili smo ljude vrlo različitih nakana, uključujući nekolicinu što nisu znali gotovo ništa o nadrealizmu. Ohrabrimo one što nas dolaze posjetiti iz naklonosti, ali bez najave njihova potpunog uključivanja; kad bi ih bilo bezbroj, povećao bi se broj aktivnih pojedinaca. Konačno, upoznali smo se s nekolicinom čija su rješenja bila drastično slična našima; oni su već na našoj strani, djelujući…

OBAVIJEST

S namjerom da što više usmjerimo i poboljšamo djelovanje, odlučili smo 20. siječnja 1925. za javnost zatvoriti Ured za Nadrealistička Istraživanja. Rad će se nastaviti, ali drukčijim putem. Počevši odsad, Antonin Artaud preuzima rukovođenje Uredom. Skupina određenih projekata i manifestacija što ih upravo obavljaju različiti odbori bit će objavljena u trećemu broju Nadrealističke revolucije.
Središnji Ured, življi nego ikad, odsad je iza zatvorenih vrata, ali svijet mora znati kako on postoji.

La Révolution Surréaliste, No. 3, travanj 1925.

VEČERA JE POSLUŽENA
(Antonin Artaud)

Napustite kaverne postojanja. Dođite, duša diše izvan duha. Vrijeme je napustiti dom. Prepustite se Univerzalnoj Misli. Čudesno se nalazi u korijenu duha.
Mi se nalazimo unutar duha, u mozgu. Ideje, logika, poredak, Istina (s velikim I), razum: sve žrtvujemo praznini smrti. Čuvajte se svoje logike, Gospodo, čuvajte se svoje logike. Ne shvaćate koliko nas daleko mržnja prema logici može odvesti.
Jedino okrećući se od života, provjeravajući dušu, možemo odrediti navodno pravo lice života, ali stvarnost se tamo ne može naći. To je razlog zbog kojeg ne smijemo biti uznemireni dušom, mi što stremimo određenoj nadrealističkoj vječnosti i što se već dugo nismo smatrali dijelom sadašnjice, mi što se sami sebi činimo stvarnim utvarama.
Tko god nam sudi, nije rođen s dušom, koja se u našem umu nalazi izvan onoga što vi nazivate dušom. Naša pozornost ne smije se previše odvraćati lancima što nas vežu s okamenjenom imbecilnošću duše. Položili smo ruke na novu zvijer. Nebesa odgovaraju našemu stavu divlje apsurdnosti. Taj trik, kojim okrećete leđa pitanjima, neće spriječiti nebesa otvaranju u dogovoren dan i uspostavljanju novoga jezika usred vaših imbecilnih rasprava. Mislimo na imbecilne rasprave vaših ideja.
Postoje znamenja u Misli. Naš stav o apsurdnosti i smrti je najprijemljiviji. Svojeglavi proročki svijet progovara kroz pukotine stvarnosti odsad nesposobne za život.

PISMO DEKANIMA EUROPSKIH FAKULTETA
(Antonin Artaud)

Gospodo:
U ovom uskom bazenu što ga nazivate “Misao” zrake duha trunu poput stare slamke.
Dosta s igrama riječi, sintaktičnim varkama, sa žongliranjem formulama; potrebno je pronaći veliki Zakon Srca, Zakon koji nije Zakon (zatvor), već vodič za Dušu izgubljenu u vlastitom labirintu. Mnogo dalje no što će znanost ikada stići, postojale su strijele razuma što su se odlomile od oblaka, postoji taj labirint, središnja točka gdje sve snage postojanja i krajnje tetive Duha konvergiraju. U toj se zbrci pokretnih i konstantno promjenjivih zidova, izvan svih znanih oblika misli, naš Duh kreće, pazeći na svoje najskrivenije i najspontanije pokrete - one s biljegom otkrića, zrak što je došao od drugamo, što je pao s neba.
Ali rasa proroka izumire. Europa se kristalizira, polako mumificira ispod navlaka svojih granica, svojih tvornica, svojih sudova, svojih fakulteta. Smrznuti duh puca među mineralnim prečkama što ga zatvaraju. Greška je u vašim pljesnivim sustavima, u vašoj logici “dva plus dva jednako četiri”; greška je u vama, Dekani, uhvaćeni u mrežu silogizama. Proizvodite inženjere, magistre, doktore koji ne poznaju pravu tajnu tijela ili kozmičke zakone postojanja; lažne znanstvenike slijepe u drugom svijetu, filozofe što si uobražavaju izmijeniti Duh. Najmanji čin spontane kreacije složeniji je i objavljeniji svijet od bilo kakve metafizike.
Dakle, Gospodo, ostavite nas na miru, vi ste samo otimači. Kojim pravom svojatate kanaliziranje ljudske inteligencije i nagrađujete duhovne svjedodžbe zasluga?
Ne znate ništa o Duhu, zanemarujete njegova najskrivenija i bitna grananja, te fosilne otiske tako bliske našim početcima, te predjele što ih povremeno otkrivamo duboko u najslabije istraženim jarcima našega uma.
Uime vaše vlastite logike kažemo vam: Život je pušionica, Gospodo. Pogledajte svoja lica na tren, razmislite o svojim djelima. Kroz sito vaših diploma prolazi cijela generacija izmoždene i smetene mladosti. Vi ste pošast svijeta, Gospodo, utoliko bolje za taj svijet, ali dopustite mu smatrati se malo manjim na čelu čovječanstva.

PORUKA PAPI
(Antonin Artaud)

Vi niste konfesionalni, o Papa, već smo to mi, ali shvatite nas, i neka nas Katolicizam shvati.
Uime Obitelji i Domovine podbadate rasprodaju duša, neograničeno mrvljenje leševa.
Između naše duše i nas samih nalazi se previše putova što ih je potrebno prijeći i dovoljno razdaljine, tako da su vaši teturajući svećenici, i ona masa pustolovnih doktrina što podržava sve uškopljenike svjetskog liberalizma, izgubljeni u praznini.
Što se tiče vašeg Katoličkog i Kršćanskog Boga koji nas je, kao drugi bogovi, prevario o svim zlima:
1. Vi ste prejaki za njega.
2. Boli nas neka stvar za vaše kanone, indexe 8 , grijeh, ispovijed, svećenstvo, mi mislimo o drugom ratu - ratu protiv tebe, Papa, psu.
Ovdje se duh ispovijeda duhu.
S visina vaše Rimske maskerade, kakav je uspjeh mržnja prema duševnim neposrednim istinama, prema onim plamenovima što spaljuju čak i duh? Nema Boga, Biblije ili Evanđelja, ne postoje riječi što koče duh.
Mi nismo s ovoga svijeta, o Papa, ograničen svijetom, ni zemlja niti Bog ne progovaraju kroz tebe.
Svijet je duševni ponor, izopačeni Papa, Papa stran duši. Plivajmo u vlastitim tijelima, napustimo naše duše unutar naših duša; nisu nam potrebne tvoje nožne oštrice prosvjećenja.

8 Misli se na Crkvin indeks (popis) zabranjenih knjiga (op.prev).

PORUKA DALAJ -LAMI
(Antonin Artaud)

Mi smo tvoji vjerni sluge, o Veliki Lama. Udijeli nam, usmjeri nam tvoje mudrosti, jezikom koji naši kontaminirani Europski umovi mogu shvatiti, i ako je potrebno, izmijeni naš Duh, oblikuj za nas moć opažanja u cijelosti usklađenu s onim savršenim vrhuncima gdje Duh Čovjekov više ne pati.
Učini nas Duhom bez navika, s moći opažanja iskreno smrznutom u Duhu, ili Duhom s najčišćim navikama, vašim, ako su ove pogodne za slobodu.
Okruženi smo prostačkim svećenicima, piskaralima, kritičarima, psima; naš Duh se nalazi među psima, čije su misli neposredno zemaljske, koji okorjelo razmišljaju u sadašnjosti.
Nauči nas, Lama, materijalnoj levitaciji tijela i kako da prestanemo biti povezani sa zemljom.
Jer ti dobro znaš kakvom se transparentnom oslobađanju obraćamo, kojoj slobodi Duha u Duhu, o prihvatljivi Papa, o Papa pravog Duha.
Motrim na vas unutarnjim okom, o Papa, na grbu nutrine. U unutrašnjosti sličim na vas, ja, mladica, ideja, usna, levitacija, san, plač, napuštanje ideja, zadržan unutar svih oblika i nadajući se jedino vjetru.

PISMO BUDISTIČKIM ŠKOLAMA
(Antonin Artaud)

Vi što niste utamničeni putenošću, što znate u kojoj točki svoje tjelesne putanje, svojih besmislenih dolazaka i odlazaka, duša pronalazi savršen glagol, nov izraz, unutrašnjost; znate okrenuti leđa vlastitoj misli, kako se duh može spasiti od sebe sama; vi što ste unutar sebe, čiji se duh više ne nalazi na materijalnoj ravni, evo nekoliko ruku za koje uzimanje ne predstavlja sve, evo umova što vide dalje no šume krovova, cvjetanja pročelja, nacije u pokretu, vatrene i mramorne aktivnosti. Ova željezna nacija napreduje, riječi napisane brzinom svjetlosti ubrzavaju se, spolovi se približavaju jedan drugome snagom metaka. Pa ipak, kakva će se promjena dogoditi na stazama duše, u grčevima duše, u frustracijama duha?
Dakle, zavitlajte u ocean sve te bijelce što dolaze sa svojim malim glavama i njihovim pristojnim umovima. Ti nitkovi moraju nas čuti. Mi ne govorimo o starim ljudskim slabostima. Naš duh trpi radi drugih razloga no onih naslijeđenih u životu. Mi patimo zbog truljenja, truljenja Razuma.
Razumna Europa neprestano mrvi um među raljama dviju krajnosti: otvara i ponovno zatvara um. Ali sada je gušenje dostiglo svoj vrhunac. Predugo smo trpjeli pod jarmom. Duh je veći od duha, životne promjene su mnogostruke. Poput vas, mi odbacujemo napredak: dođite i srušite naše domove.
Dopustimo našim piskaralima pisati još malo, našim novinarima blebetati, našim kritičarima posrtati, našim Židovima da se prepuste svojim obrascima pljačke, našim političarima deklamirati, i našim sudbenim ubojicama snivati o svojim zločinima u miru. Mi znamo što je život. Naši pisci, naši mislioci, naši doktori, naše budale, obvezuju se propasti u životu. Neka nas sva ta piskarala kleveću, neka kleveću zbog duhovne kastracije, zbog nemogućnosti dostizanja ovih svjetala i sjena, ovih ocakljenih ilovača, ovih zemalja što se okreću, gdje se uzvišeni duh čovjekov stalno mijenja. Mi smo najkvalitetnije zarobili misao. Dođite. Spasite nas ovih ličinki. Izmislite nam nove domove.

La Révolution Surréaliste, No. 11, ožujak 1928.

PEDESETOGODIŠNJICA HISTERIJE (1878 -1928)
(Louis Aragon, André Breton)

Mi, nadrealisti, nestrpljivi smo proslaviti pedesetu obljetnicu histerije, najvećega poetskog otkrića kraja devetnaestog stoljeća, i proslaviti je istodobno kada se čini kako je sakaćenje pojma histerije okončana činjenica. Mi, koji ne volimo ništa koliko mlađahne histerike - savršen primjer dobavljen je zahvaljujući opažanjima vezanim za dražesnu X. L. (Augustine), koja je u dobi od petnaest i pol godina došla u Salpêtrière, Utočište za Žene, u vrijeme službe Dr. Charcota 9 , 21. listopada 1875. - kako bi na nas djelovalo mučno pobijanje organskih poremećaja, čije kušnje nikada neće biti kušnje histerije, osim u očima pukih doktora? Kakva šteta! G. Babinski 10 , najinteligentniji čovjek što se prihvatio ovoga problema, usudio se 1913. objaviti: “Kada je osjećaj iskren, uzvišen i uzbuđuje ljudsku dušu, nema mjesta histeriji”. Još jedan razlog više, željeti biti bolje obaviješten. Sjeća li se Freud, koji toliko mnogo duguje Charcotu, vremena - preživjeli to potvrđuju - kada su stažisti u Salpêtrièreu pobrkali svoje profesionalne obveze i svoj ljubavni ukus, nakon ponoći, kada su ih pacijenti susretali vani ili ih primali u svojim krevetima? Nakon toga te su žene strpljivo prepričavale, za boljitak medicine, što joj ne ide u prilog, svoja (navodno patološka) mentalna stanja pod utjecajem strasti, što su im bila toliko vrijedna, a vrijedna su i nama kao ljudskim bićima. Nakon pedeset godina, je li Škola Nancyja mrtva? Ako je još uvijek živ, je li Doktor Luys zaboravio? Ali gdje su Nerijeva opažanja o potresu u Messini 11 ? Gdje su zuavi 12 torpedirani Raymondom Rousselom 13 znanosti, Clovisom Vincentom?
Prejednostavno je uspoređivati ovu “složenu bolest zvanu histerija što izmiče svim definicijama” (Bernheim) s raznim odrednicama histerije poznatima do danas - božanskom histerijom u Antici, paklenom u Srednjemu Vijeku, od luđaka iz Louduna do bičevalaca Notre-Dame des Pleurs 14 (Neka Madame Chantelouve živi vječno!) - mitske, erotske, ili jednostavno lirske definicije, socijalne definicije, učene definicije. Oni što su vidjeli prekrasan film “Čarobnjaštvo kroz stoljeća”, sigurno se sjećaju kako su otkrili, na platnu ili kod kuće, poduke puno upečatljivije od onih u knjigama Hipokratovim 15 ili Platonovim, gdje maternica poskakuje poput male koze, ili Galenovim 16 koji imobilizira kozu, ili Fernelovim, koji ga je unaprijedio u šesnaestom stoljeću i doživio ponovno uzdignuta do trbuha pod njegovom snagom; vidjeli su rogove zvijeri kako rastu i rastu dok nisu postali vražji rogovi. Vrag, uzastopce izostavljan. Pozitivističke pretpostavke razdvajaju njegov posjed. Ova se kriza histerije uobličuje na štetu same histerije, s njenom veličanstvenom aurom, njezina četiri razdoblja, trećina kojih nas zaokuplja poput najčišćih i najizražajnijih tableaux vivants, i njihovih jednostavnih rješenja u običnom životu. Klasična histerija lišena je svojih odlika 1906.: “Histerija je patološko stanje što se manifestira poremećajima koji se sugestijom mogu stvoriti u određenih osoba, s potpunom točnošću, i koje će vjerojatno nestati pod utjecajem samog uvjeravanja” (Babinski).
U ovoj definiciji vidimo samo jedan trenutak u evoluciji histerije. Dijalektičko gibanje što ju je oživjelo, slijedi svoju putanju. Deset godina kasnije, pod bijednom krinkom “pitijatizma”, histerija vraća svoja prava. Doktori su u čudu. Žele zanijekati ono što im ne pripada.
Tako, 1928., predlažemo novu odrednicu histerije:
Histerija je više ili manje neumanjivo mentalno stanje koje karakterizira rušenje odnosa što su uspostavljeni između osobe i moralnog svijeta za koji smatra kako se može s njime nositi, izvan bilo kakvog deliričnog sustava. Ovo se mentalno stanje zasniva na potrebi uzajamnog privlačenja, što objašnjava prerano prihvaćena čuda medicinske sugestije (ili protu-sugestije). Histerija nije patološka pojava i može se sa štovanjem smatrati najvišim oblikom izražavanja.

9 Jean Martin (1825.- 1893..), francuski neurolog i psihijatar, osnivač moderne patologije živčanog sustava; franc.vlada sagradila mu je 1882.kliniku za živčane bolesti Salpêtrière; osobito se bavio histerijom (op.prev.).

10 Joseph (1857.- 1932..), jedno vrijeme upravitelj klinike Salpêtrière; postavio teoriju prema kojoj se histerija može izazvati ili suzbiti sugestijom, što se naziva pitijatizmom - v..kasnije u tekstu (op.prev.).

11 Godine 1908. Messina je teško stradala pogođena potresom radi kojeg je polovica grada morala biti ponovno izgrađena (op.prev).

12 Francuski vojnici u istočnjačkoj odori (op.prev.).

13 (1877.- 1933..), ekscentrik, provodio osobenjački književni eksperiment u svojim romanima (npr.Novi dojmovi iz Afrike, napisan u hotelskoj sobi iz koje nije izlazio), koje karakterizira bujna fantastična konstrukcija; nadrealisti su ga smatrali pretečom (op.prev.).

14 Misli se na red redovnike koji su se bičevali (op.prev.).

15 (460.- 377..pr.n.e.) grčki liječnik, osnivač znanstvene medicine, svodio bolesti na prirodne uzroke, boreći se protiv praznovjerja; osobitu pozornost posvetio liječničkoj etici - Hipokratova prisega :: savjesnost, skromnost, čuvanje tajne … ((op.prev.).

16 (122.- 199..), rimski liječnik i filozof, stvorio medicinski sustav na osnovi Hipokratova nauka i vlastitih istraživanja; do XVI.stoljeća smatran najvećim medicinskim autoritetom (op.prev).

La Révolution Surréaliste, No. 12, prosinac 1929.

IZ ČLANKA JACQUESA RIGAUDA 17

Nisam bio previše ozbiljan: kao dijete isplazio sam jezik siromašnoj ženi što je prišla mojoj majci na ulici tražeći milostinju i podmuklo štipnuo njezina derišta, koja su već plakala od hladnoće; kada mi je moj umirući otac htio povjeriti svoje posljednje želje i pozvao me bliže krevetu, zgrabio sam služavku, pjevajući: “Tvoje roditelje bit će potrebno prevariti - vidjet ćeš zašto sam tebe, ljubavi, izabrao”… Mislim kako nisam nikada propustio priliku izdati prijateljevo povjerenje. Nema vrline u izrugivanju dobrote ili ismijavanju milosrđa, a najpouzdaniji način malog komičnog odmora jest lišiti bića njihovih malih života - bez ikakva motiva, samo iz zabave. Djeca se ne obmanjuju, ona znaju uživati u izazivanju panike u mravljem brdu ili gaženju dvije muhe iznenađene u trenutku parenja. Tijekom rata bacio sam granatu u sklonište gdje su se nalazila dva prijatelja spremna na odlazak. Kakav grohot na užasnut izraz lica moje ljubavnice kada sam je, dok je čekala na poljubac, lupio svojim američkim desnim kratkim udarcem, a njeno tijelo palo nekoliko koraka dalje; i kakav prizor, oni ljudi što su se borili izići iz Gaumont-Palacea nakon što sam podmetnuo požar!
Ali, večeras se ne morate bojati, odlučio sam biti ozbiljan. Naravno, kako nema niti trunke istine u prethodnim pričicama - ja sam najbolje odgojen mali dječak u Parizu - ali toliko često sam uživao zamišljajući da sam učinio ili namjeravao učiniti takve divljenja vrijedne pothvate, tako da zapravo i ne lažem previše. I, uostalom, sprdao sam se s mnogim stvarima. Jedino se nisam uspio narugati užitku. Ako sam još bio sposoban za sram ili samopoštovanje, možete mi vjerovati kako ne bih bio sposoban podvrći se toliko bolnom povjerenju. Drugi ću vam put objasniti zašto nikada ne lažem: nemam ništa skrivati od svojih slugu. Ali, vratimo se užitku, koji obećava obuzeti vas, s dvije male glazbene note, pridobiti vas za ideju kože, i dosta drugih ideja, također. Sve dok ne nadjačam naklonost za užitak, vrlo dobro znam kako ću biti podložan opijenošću samoubojstva.
Prvi put sam se ubio kako bih uznemirio svoju ljubavnicu. To kreposno stvorenje žestoko je odbijalo spavati sa mnom, govoreći kako je svladana grizodušjem zbog izdaje svoga prvog ljubavnika. Ne znam jesam li je zaista volio - vjerujem kako bi dva tjedna odvojenosti od nje izvanredno uništila moju potrebu za njom - ali njeno me je odbijanje razdraživalo. Kako je dohvatiti? Jesam li spomenuo kako je zadržala duboku i trajnu naklonost za mene? Ubio sam se kako bih uznemirio svoju ljubavnicu. Ovo samoubojstvo oprošteno mi je radi moje tadašnje zelene mladosti.
Drugi sam se put ubio iz lijenosti. Siromašan, i s prijevremenim užasom spram svakog oblika rada, jednog sam se dana ubio kao što sam živio - bez uvjerenja. Ne zamjeraju mi ovu smrt kada me vide svog rascvjetanog danas.
Treći put - poštedjet ću vas nabrajanja mojih drugih samoubojstava pod uvjetom da poslušate još ovo - upravo sam legao u krevet nakon večeri tijekom koje se nisam dosađivao ništa više no drugih večeri. Točno se sjećam kako sam donio odluku i, u isto vrijeme, izgovorio isključivi razlog. I onda k vragu!, digao sam se i krenuo tražiti jedino oružje u kući, mali revolver što ga je kupio jedan od djedova i koji je bio napunjen metcima starim koliko i pištolj. (Za trenutak ćete saznati zašto naglašavam ovaj detalj.) Legao sam gol u krevet. Bilo je hladno pa sam požurio pokriti se plahtama. Zakočio sam pištolj. Osjetio sam hladnoću čelika u ustima. Vjerojatno sam osjetio i kucanje srca, kao što sam ga osjetio kucati dok sam osluškivao eksploziju čahure - u prisutnosti nečeg neopozivog ali nedovršenog. Pritisnuo sam obarač, igla je kliknula, ali pucanj nije odjeknuo. Tada sam odložio pištolj na stolić, vjerojatno smijući se pomalo živčano. Deset minuta kasnije, zaspao sam… mislim kako sam upravo skrenuo s teme, ali… naravno!… Podrazumijeva se kako ni na tren nisam sanjao opaliti drugi put. Važna činjenica bila je da sam odlučio umrijeti, a ne to što zapravo nisam umro.
Čovjek pošteđen gnjavaža i dosade, možda u samoubojstvu nalazi postizanje najnesebičnijih kretnji, podrazumijevajući kako nije intrigiran smrću! Nemam nikakvu predodžbu o tomu kada sam i kako mogao tako razmišljati, što me u svakom slučaju malo muči. Ali, to je, u svakom slučaju, najbesmisleniji čin, eksplozija mašte, i neprisiljenost s onu stranu sna i najočitiji kompromis.18

17 Članak je prvotno objavljen u prednadrealističkom časopisu Littérature ,u prosincu 1920.(op.prev.).

18 Jacques Rigaud (1899.- 1929..), pripadao je skupini oko časopisa Littérature i surađivao u uređivanju La Révolution Surréaliste, sklon provokacijama i bezizlaznom dendizmu; ubio se pištoljem pucajući si u srce 5.studenoga 1929. (op.prev.).

OSVAJANJE IRACIONALNOG 19
(Salvador Dalí)

Godine 1929. Salvador Dalí posvetio je pozornost unutrašnjim mehanizmima paranoje, zamišljajući mogućnost eksperimentalne metode zasnovane na neočekivanoj snazi sustavnih asocijacija svojstvenih paranoji; ta je metoda kasnije postala delirično-kritička sinteza imenovana “paranoično-kritička djelatnost”. Paranoja: delirij tumačene asocijacije s mogućnošću sustavne strukture. Paranoično -kritička djelatnost: spontana metoda iracionalne spoznaje utemeljene na tumačenju kritičke asocijacije deliričnih pojava.
Prisutnost aktivnih i sustavnih elemenata svojstvenih paranoji osigurava evolucijski i stvaralački karakter svojstven paranoično-kritičkoj djelatnosti. Nazočnost aktivnih i sistematskih elemenata ne podrazumijeva pomisao dragovoljno usmjerenog razmišljanja, ili bilo kakvog intelektualnog kompromisa, jer su, kako je poznato, aktivne i sistematske strukture u paranoji iste naravi poput samih deliričnih pojava - svaka delirična pojava paranoične prirode, pa makar i trenutna i neočekivana, uključuje sistematsku strukturu “u potpunosti”, a konkretizira se a posteriori kritičkim posredovanjem. Kritička aktivnost nastupa isključivo kao razvijajući fluid sustavnih i staloženih predodžbi, asocijacija, veza i istančanosti, postojećih u trenutku stvaranja delirične neposrednosti, što se odvija trenutno, u ovom stupnju opipljive stvarnosti, jedine stvari što je paranoično-kritička djelatnost omogućava sprovesti u objektivnoj prosudbi. Paranoično-kritička djelatnost organizacijska je i stvaralačka snaga objektivnog slučaja. Paranoično-kritička djelatnost više se ne zanima nadrealističkim pojavama i slikama u osami, već ih prije razmatra u skladnom jedinstvu sustavnih i značajnih odnosa. U suprotnosti s pasivnim, ravnodušnim, dubokomislenim i estetskim pristupima iracionalnim pojavama, stoji aktivan, sistematski, organizacijski, spoznajni pristup iracionalnim pojavama, koji smatramo asocijativnim, pristranim i značajnim događajem u izvornom području našega trenutnog i praktičnog iskustva života.
Paranoična pojava: poznate slike dvostrukih oblika - teorijski i u praksi oblik se može umnogostručiti - sve ovisi o paranoičnom autorovu kapacitetu. Osnove asocijativnih mehanizama i obnova opsesivnih ideja dopuštaju, kao u slučaju Salvadora Dalíja, slikanje šest slika istovremeno, bez mogućnosti da ijedna od njih posjeduje najmanju figurativnu deformaciju - torzo atlete, lavlja glava, generalova glava, konj, pastiričine grudi, glava mrtvaca. Različiti gledatelji vide različite slike u ovom prikazu; nije potrebno spominjati kako je postupak skrupulozno stvaran.

19 S.Dalí - “La Conquête de l ’Irrationnel”, 1935. Dalí je napisao ovu teorijsku razradu svoje metode kritičke paranoje što ju je izmislio i koristio u izradbi slika, nadrealističkih predmeta te predmeta sa simboličkim učinkom, što je kasnije prakticirala većina članova nadrealističke skupine početkom 1930-ih, kada je Dalí postao članom (op.prev.).

LE CADAVRE EXQUIS
(André Breton)

Le Cadavre Exquis stvoren je, ako se točno sjećamo (i ako je to pravi izraz), oko 1925., u staroj kući u 54 rue du Château, koja je sada srušena. Tamo je Marcel Duhamel,20 davno prije no što se posvetio proučavanju američke književnosti, dobro zarađujući ekscentričnim (ako ne veličanstvenim) sudjelovanjem u hotelskoj industriji, ukonačio svoje prijatelje Jacquesa Préverta 21 i Yvesa Tanguyja 22 , koji se još nije odlikovao ničim do umijećem življenja, dok su sve razveseljavali svojim duhovitim ispadima. Nakratko je tamo stanovao i Benjamin Péret. Apsolutni nekonformizam i sveopći manjak poštovanja bili su pravilom, a kraljevala je velika količina dobroga humora. Bilo je to vrijeme uživanja i ništa više. Gotovo svake večeri okupljali smo se oko stola gdje se Château-Yquem udostojao pomiješati svoje blage zabilješke s drugim, jednako krepkim mjesnim pivarima.
Kada bi razgovor - o događajima tog dana ili prijedlozima zabavnih i skandaloznih nastupa u javnosti - počeo slabjeti, okrenuli bismo se igrama; u početku pismenim igrama, izmišljenim tako što su jezični elementi napadali jedan drugog na najproturječnije moguće načine, i to tako da je ljudska komunikacija, zavedena od početka, bačena u raspoloženje slično pustolovini. Od tada se niti jedna neprilična predrasuda (uistinu, sasvim suprotno) nije ukazala protiv dječačkih igara, prema kojima smo ponovno otkrivali staro oduševljenje, iako znatno pojačano. Tako, kada smo kasnije podnijeli izvještaj o onomu što nam je ponekad izgledalo uznemirujuće u tom području, nije bilo nikakvih teškoća u usklađivanju kako se metoda Le Cadavre Exquis ne bi vidljivo razlikovala od “posljedične” metode. Ništa nije bilo lakše do prebaciti ovu metodu na crtanje, uporabljujući isti sustav preklapanja i prikrivanja.
LE CADAVRE EXQUIS: Igra presavijenim papirima što je igra nekoliko ljudi, koji sastavljaju rečenicu ili crtež a da nitko ne vidi što je prethodnik napravio. Danas klasičan primjer, po kojemu je igra dobila ime, izvučen je iz prve rečenice dobivene ovim putem: Le-cadavre-exquis-boire-le-vin-nouveau.
Zlonamjerni su kritičari u razdoblju od 1925. do 1930. pružili čvršći dokaz vlastita neznanja kada su nam prilazili zbog uživanja u ovakvim dječjim razonodama, a istovremeno nas sumnjičili zbog stvaranja takvih čudovišta u po bijela dana, pojedinačno, i manje-više radišno. Ustvari, u tim nas je igrama oduševljavalo uvjerenje kako su, u dobru ili zlu, bile označene kao nešto što nije mogao stvoriti samo jedan mozak, i što su bile obdarene većim zanosom, koji u poeziji nema visoku vrijednost. Konačno, s Le Cadavre Exquis imali smo pod svojom vlašću pouzdan način zadržavanja kritičkog intelekta u neizvjesnosti i potpuno oslobađanje metaforične djelatnosti misli.
Sve ovo ima svoju vrijednost na grafičkoj kao i na verbalnoj razini. Moramo još pridodati kako usput nastaje poprilična zagonetka, postavljena čestim susretima elemenata sličnog asocijativnog podrijetla u smjeru združenog stvaranja rečenice ili crteža. Ovi susreti nisu samo izazivali silovitu igru često krajnjeg nesklada, već su također podržali zamisao o komunikaciji između sudionika - prešutno, ali u valovima; ovo bi trebalo dovesti u pripadajuće okvire nadzorom procjene mogućnosti, ali naše je mišljenje kako u konačnoj analizi ova komunikacija smjera da bude potvrđena kao činjenica.
Zbog unaprijed donijete odluke o sastavljanju oblika, crteži što se pokoravaju tehnici Le Cadavre Exquis, po definiciji, prenose antropomorfizam 23 sve do njegova vrhunca, i silno naglašavaju postojanje podudarnosti što ujedinjuju izvanjske i unutarnje svjetove. Ti crteži predstavljaju potpuno nijekanje smiješne djelatnosti oponašanja psihičkih odlika, kojoj je većinski i najupitniji dio suvremene umjetnosti još uvijek anakrono podložan.24

20 (1900.- ??),filmski glumac i prevoditelj američke književnosti,član skupine “Rue du Château ”,nadrealist “u životu ”,osnovao časopis La Série Noire (op.prev.).

21 Prévert se s bratom Pierreom pridružio nadrealistima oko 1925.,a grupu je napustio oko 1929.; kasnije pisao filmske scenarije i popularne pjesme (šansone)(op.prev.).

22 (1900.- 1955..), slikar, član nadrealističke grupe od 1925.do 1953.kada je izbačen; od 1939.živio u Americi (op.prev.).

23 Antropomorfizam je shvaćanje prema kojem neki predmeti,životinje (visoko razvijeni majmuni: čimpanza,orangutan,gorila)i prirodne pojave posjeduju svojstva čovjeka;prema tom stajalištu,religija prikazuje božanstvo u liku i sa svojstvima čovjekovim (op.prev.).

24 Le Cadavre Exquis: Son Exaltation, katalog za izložbu, Galerie Nina Dausset, Paris,1948., str.5 -7; “Le Cadavre Exquis” jedna je od najomiljenijih igara kojoj se prepuštala gotovo cijela nadrealistička skupina; u početku igra je bila samo u pismenom obliku, a kasnije su se počeli raditi i crteži (pod utjecajem Dalíjeve kritičke paranoje, igra je dobila novu dimenziju) (op.prev.).

Izabrao, priredio i s francuskoga preveo:
Adrian Cvitanović, Zagreb

Prethodna objava:
BÉLA HAMVAS*

Sljedeća objava:
NA POSLJEDNJOJ PLATFORMI

Povratak na sve novosti