NA POSLJEDNJOJ PLATFORMI

16. Listopad, 2003 - 13:37

(Michel Houellebecq i kraj mita o seksualnome oslobođenju)

Seksualnost kao posljednji mit Zapada, kraj bilo kakve društvene utopije, sumrak ljubavi, književnost kao beskrupulozna provokacija i kritika prethodnika, isprepletanje ideologija i strasti, svijet kao pornotopski vrt bez grijeha i bez odgovornosti, osim užitka pod nadzorom Boga užitka, posljednja metafizička mutacija čovjeka… Sve su to tematski sklopovi problema što ih roman Michela Houellebecqa Elementarne čestice, zacijelo najveća svjetska književna senzacija kraja XX. stoljeća, neizbježno izaziva. O Houellebecqu postoji već sada nepregledna bibliografija on-line članaka. Ili ga se umjereno obožava ili ga se strastveno mrzi. Njegova literatura i život, kao u Camusovu slučaju, očito su dvije usporedne stvarnosti te je pitanje gdje počinje jedno, a gdje završava drugo. Francuski je roman teze ili osebujna tvorevina filozofskoga romana - koji su u XX. stoljeću osobito njegovali egzistencijalisti od Sartrea, Camusa do novoga filozofa Pascala Brucknera, u spisateljskome pozitivizmu ogoljeloga društva bez iluzija neke mesijanske etike spasa u budućnosti - upravo Houellebecq u svoja tri romana Širenje područja borbe, Elementarne čestice i Platforma doveo do krajnjeg vrhunca. Zato ne začuđuje da su mnogi Houellebecqa proglasili istinskim romanopiscem fin de siéclea. On je nepogrješivo, korjenito i inovativno doveo u sumnju sve mitove i utopije Zapada. U maniri razaratelja tradicije, s posve neobičnim poimanjem avangardnoga reza kao rehabilitacije onoga mrtvoga u prošlosti, što još poput žara tinja u ljudskoj svijesti, shvatio je književnost sukladnu strogosti metode egzaktnih prirodnih znanosti XX. stoljeća. Poput skalpela njegovo pismo zarezuje duboko pod kožu liberalno-demokratske kulture narcizma Zapada. Sve ono što je u francuskoj filozofiji i sociologiji posljednjih dvadesetak godina činio Baudrillard s ciničnim nihilizmom povijesti, Houellebecq je doveo do “slike” govorom lišenim metaforičke dvosmislenosti, manirističke ljepote, neobaroknoga uljepšavanja svijeta, kao što je to učinio Pascal Quignard, francuski pisac, po izazovnosti tema i stilskoj rafiniranosti ravan Houellebecqovoj provokaciji hibridne stvarnosti. U svim kritičkim raspravama o Houellbecqovoj književnosti pojavljuje se pitanje nije li iza velikih društvenih tema kraja XX. stoljeća skriven pisac bez vjerodostojnosti. Za razliku od mnogih svjetskih veličina devedesetih godina - poput Rushdieja, DeLilla, Ransmayra - slučaj s Houellebecqom svjedoči o namjernome provokatoru koji jasno shvaća da je svijet “supermarket”, spektakl metafizike i seksa u kojem je moguće biti i mučenik i moralist, i psihopat i iscjelitelj istodobno, ali samo pod uvjetom da te dvostruke uloge igra s istim žarom i bez patetike. Da, posrijedi je pisac koji zaslužuje svu tu pompu, sav taj bizaran interes za sve što čini, jer je prije svega majstor romanesknoga stvaranja novih svjetova proze koja podsjeća na učinak dobre gorke rakije. Houellebecq je zacijelo danas jedini uvjerljiv predstavnik romana-teze u novome ruhu. Možda bi mu najbliža analogija bila u suočenju s Camusovim apsurdnim ništavilom junačkoga pesimizma. Ali svi njegovi junaci nisu ni “antijunaci” niti se zanose bilo kakvim “pozitivnim” izlaganjem svijeta kao racionalnoga eksperimenta slobode. To je posebno vidljivo u Širenju područja borbe. Roman je cjelovito bio preveden na hrvatski u “Europskom glasniku” br. 6/2001. kao uvodni tekst uz polemički dosje o Houellebecqu i seksualnome liberalizmu. Drugo je pitanje može li i je li književnost “ovlaštena” u svoje ruke preuzimati najnovija dostignuća istraživanja biotehnologije i filozofskih spekulacija? Može li u svijetu apsolutne virtualnosti biti još nekog “junaka” koji priča ili o kojem se pričaju velike ili male priče? Ako je prodor znanstvene metode kvantne fizike u djela suvremenih vizualnih umjetnosti nešto samo po sebi neproblematsko, zašto se Houellebecqu zamjera “teoretiziranje”? Prije njega to je vrlo vješto činio Aldous Huxley u Vrlome novom svijetu i Otoku. Razgovor o sudbini utopije društvene jednakosti na temelju seksualnoga liberalizma u Elementarnim česticama izravno je propitivanje vrijednosti Huxleyevih proročanstava. Glavni likovi romana, polubraća Michel i Bruno, posve oprečnih psiholoških odrednica, djeca iz braka razvedenih roditelja ideološki začaranih seksualnim liberalizmom ’68., razmatraju granice Huxleyeve utopije. Nije slučajno što je Houellebecqova pripovjedna i idejna strategija u romanu Elementarne čestice dualistička. Likovi su istodobno žive konstrukcije i nositelji naizgled radikalno oprečnih svjetonazora. Dok je Michel hladan, laboratorijski tip genija nove biologije, ispražnjen od događaja i prepušten sudbini determinističke slobode čovjeka kao “imaginarnoga stroja”, Bruno je profesor književnosti, utjelovljenje narcizma i depresije našega doba, vječno u potrazi za seksualnim užitkom poput neutaživo gladne zvijeri. Unatoč suprotnim karakternim svojstavima, što je idealno za pokretanje dramatske okosnice “priče”, oba su lika načelno istovjetna zbog kulturalne nelagode zapadnjačkoga društva koje od Descartesa razdvaja svijet na dva nepomirljiva kruga razuma i osjećaja. Prvi vlada tako što drugome nameće pravila za izgradnju rajskih vrtova budućnosti. To je upravo predmetom Houellebecqove kritičke intervencije. Ono što Michel slijedi jest davni utopijski san svih filozofskih sustava od iskona, koji su u žudnji vidjeli latentnu mogućnost preobrazbe čovjeka u stroj žudnje, s krajnjim učinkom razaranja umnih temelja zajednice. Biotehnološki posthumanizam razdvajanja prokreacije od užitka, rađanja i “ljubavi”, definitivno je način prevladavanja metafizičkoga dvojstva. Ali s kobnim posljedicama. Gubitak osjećajnosti i iskonske sućuti napretkom ljudske povijesti iz duha znanstvenoga eksperimenta, dovodi do društva umnoženih potrošača “ljubavi” kao robe koja je načelno neograničena. Seksualnost je ispražnjena od “ljubavi” u društvu postavljenom kao političko carstvo slobode, ekonomsko carstvo blagostanja za mnoge i kulturalna zona sveopće nelagode zbog razornoga individualizma. Houellebecq je nepogrješivo pogodio u “duh vremena” kraja XX. stoljeća. Njegova kritika Zapada ne znači da bi iza eksplicitnih, provokatorskih i politički nekorektnih iskaza o feminizmu, psihoanalizi, New Ageu i svim drugim kulturalnim stečevinama šezdesetosmaške pobune protiv društva kasnoga kapitalizma, padao u zanos reakcionarne nostalgije za redom i autoritetom. Ako su već Rougemont i Ortega y Gasset u analizi povijesti pojma ljubavi na Zapadu naslutili poteškoće u načinu ozbiljenja ljubavi i užitka u tradicionalnome “prirodnosnome” braku heteroseksualaca, nije nipošto začudno da Houellebecq konstruira književnu stvarnost iz tzv. realnosti života i iz znanstveno-filozofske (de)konstrukcije nove realnosti. Načelo slobode i ekonomskoga natjecanja nije više moguće pomiriti. Posljednja metafizička mutacija može biti samo “konstruktivna” - izgradnja novoga, vrlog čovjeka kao bića radikalnoga razdvajanja prokreacije i užitka. Bruno kao prototip ove druge, pornotopijske pozicije savršeno točno pokazuje kako izgleda suvremeni zdvojni Zapadnjak: on je bastard šezdesetosmaške ideologije i narcizma, individualistički manijak kao Deleuzeov “stroj žudnje”, a francuski poststrukturalistički filozof i izrijekom se spominje u romanu, koji opsjednut seksualnošću kao u on the road romanima prolazi sve faze postmoderne metafizike seksa, od komuna do peep-showa, prostitucije i kulturalne industrije perverzija. Njegov je kraj apokaliptički odlazak u “pakao” psihijatrijske klinike, poput Artauda, gdje u miru bilježi svoje ciničko-terapeutske maksime o književnosti, zlu i ravnodušju. Sudbina je Michelova dosljedno deterministička. On je ispunio svoje poslanstvo u otkriću metafizičke mutacije “novoga čovjeka” svedenog na biotehnološki posthumanizam. Obje se suprotnosti pomiruju u nečemu trećem: utopiji i mahnitosti, savršenom redu budućnosti kao logički najboljemu od sviju svjetova (Leibniz) i posvemašnjoj propasti subjekta u sustavu seksualnoga liberalizma osuđenog na mentalni poremećaj. Između znanstvenoga laboratorija (Michel) i ludnice (Bruno) struji život ispunjen okrutnošću, strahom, tjeskobama, nasiljem i uzaludnim naporom stjecanja ljubavi i prijateljstva. Namjesto Camusove potrage za identitetom umrla oca u nedovršenome romanu Prvi čovjek, Houellebecq unaprijed zna da njegova potraga za izgubljenom ljubavi i supatnjom postmoderne socijetalne zajednice ne može više biti ni pronađena majka niti izgubljeni otac, nego tamno ime užitka. Njegova druga strana je smrt i odsutnost iskonskih “elementarnih čestica”, ne onih iz Michelove biotehnološke utopije, već duhovnih i društvenih veza solidarnosti s Drugim. Zato naslov romana valja čitati u dvostrukome ključu. I kao precizan, pozitivistički iskaz za društvo nakon kraja svih mitova o oslobađanju žudnje kao pravu na orgazam, ali i kao nemoćan apel za nečim što bi moglo nadomjestiti nepovratno razoren identitet “ljubavi” na Zapadu. Životopis Michela Houellebecqa u potpunosti odgovara njegovu junaku Bruni, kao i liku iz Širenja područja borbe. Ovdje se čak i ne radi o tomu da bi trebalo bitno razlučivati priču od života. Uostalom, sam Houellebecq rasplamsava polemičke vatre kad u razgovorima o svojim romanima i svjetonazoru ispovijeda otvoren prijezir spram nedosljednih i ispraznih teorema o apsurdu, metafikciji, postmodernome kanonu. Unatoč svemu, Elementarne čestice su roman o “Posljednjem čovjeku” kao crni hvalospjev programirane budućnosti u kojoj figuri intelektulca kao slobodarskoga kritičara svih društvenih mahnitosti ne preostaje drugo negoli da iz svoje “privatne” ludnice gradi vrli, novi svijet. Tako je Houellebecq u intimnome dijalogu s Camusom stvorio paradigmatski roman teze u kojemu sve ima svoje opravdanje. Pripovjedni tekst je autonoman kao i filozofske spekulacije. Jedno ne potire drugo. Ovdje pripovijedanje nije zarobljeno podaništvu teorije. Roman Michela Houellebecqua Elementarne čestice radikalan je eksperiment preobrazbe duha Zapada u prazninu biotehnološkoga posthumanizma. To je romaneskni svijet socijalne pustinje bez ljubavi u kojoj, kao u Sloterdijkovome eseju “Pravila za ljudski vrt”, nužnost savršenstva slobode čovjeka razara osjećaj nesvodive sućuti spram Drugoga. Zato se Houellebecqa ne može voljeti, kao ni njegove opskurne likove. Ali mu se ne može zanijekati da je pisac koji svojim “skalpelom kaosa” (Tin), poput profesora Tulpa s Rembrandtove amblematske slike, pokazuje svijetu mističnu moć života i smrti unutar granica ljudskoga tijela. I napokon, Houellebecq očajnički žudi za povratkom iskonskoj ljubavi i nježnosti. Stihovi iz poeme Ostati živ i drugi tekstovi to neporecivo svjedoče: “Želimo nešto slično vjernosti / Slično prepletanju blagih ovisnosti / Nešto što sažima i nadilazi egzistenciju / Ne možemo više živjeti daleko od vječnosti”.

* * *

Estetičke ideje nekoć vodećeg marksističkoga “gurua” Georga Lukácsa izložene u Teoriji romana smjerale su utemeljenju socijalne funkcije književnosti u društvenome svijetu. Veliki socijalni romani moderne epohe, poput Balzacovih Velikih iluzija, u tom su sustavu mišljenja odgovarali svijesti građanske klase o njezinoj “rizičnosti” egzistencije. Ako je Dickens mogao stoga biti uzorom za Engelsov spis “Položaj radničke klase u Engleskoj”, po istoj se metodi dijalektičkoga materijalizma u estetici Musilovu Čovjeku bez svojstava pripisivala funkcija unutarnje, istina dekadentne, kritike epohe kraja građanskoga individualizma. Ne mislim ovdje rehabilitirati Lukácsevu estetiku za naše vrlo biotehnološko i postmoderno doba. Uostalom, to čine neke “radikalne” ultralijeve skupine na Zapadu, u teoriji koja postmodernu uopće objašnjava kategorijama “nihilizma”, “građanske dekadencije”, iracionalizma kao što je mađarski marksistički filozof u Razaranju uma jednoznačno optužio Nietzschea i filozofiju života za izdaju smisla moderne.

Ono što, međutim, zaslužuje pozornost jest zaboravljena analiza romana kao najvišeg oblika socijalno-kritičke spoznaje u metafizičkim okvirima društva rasapa na subjekt i objekt povijesti. Roman je do danas preživio sve eksperimentalne, jezično-reduktivne akcije usmrćivanja smislenosti njegove forme - od avangarde do francuskoga “novoga romana” - upravo zato što je neposredno vezan uz promatranje i prikazivanje svim mogućim jezičnim sredstvima preoblikujuće društvene zbilje. Ako bismo htjeli iz romaneksnih struktura američke postmodernističke fikcije shvatiti događanja posljednjih dvadesetak godina u društvu planetarnoga spektakla SAD-a, možda bi nam romani Don DeLilla Underworld, Paul Austera The New York Trilogy i Thomasa Pynchona Mason & Dixon više govorili od socioloških analiza Richarda Senetta o nestanku javnoga čovjeka. Time se ne želi fikcionalnu književnost svesti na nekovrsnu društvenu kroniku preinaka strukture kasnoga kapitalizma. Autonomija književnosti ostaje neupitnom. Problem vjerodostojnosti suvremenoga romana u onoj gotovo začaravajućoj, mitskoj funkciji kritike društvenih perverzija, koja čudom priče može nadomjestiti analitički strogi jezik društvenih znanosti, jest u tomu što veliki pisac radikalno otvara nove teme i pronalazi nov jezik za “društvenu neprozirnost” (J. Habermas) našega vremena.

Čak i najtvrđa pornografska proza, više od mekih povijesnih pustolovina s tezom, može biti socijalno-kritičko štivo suvremenosti. Dostatno je uputiti na uradke britanskih “novih puritanaca”, primjerice, ili pak na Rushdijeve hibridne epsko-socijalne znakove jedne “globalitarne proze”, izraz posuđujem iz Viriliovih meditacija o ratu, teroru i fikciji, kakvu ispisuje posljednjih godina u romanima The Ground Beneath Her Feet i Furry. Suvremeni roman nikad ne može postati pukom ilustracijom ideja koje danas vladaju svijetom ako pazi da ne prijeđe zadane granice - ne žanra, već navlastitog pripovjednoga govora.

Najbolji primjer i zacijelo najradikalniji postupak razmicanja granica između društvene kritike, filozofske teze, sociološkoga traktata i pripovijedanja u ruhu “novoga realizma” kraja XX. stoljeća jest književnost francuskoga pisca Michela Houellebecqa. Nakon pojave trećega romana Platforma, neposredno uoči globalnoga spektakla “terorizma i paranoje”, kako je Baudrillard opisao napad na Ameriku 11. rujna 2001. godine, danas gotovo da su iščezle zlurade i bitno promašene prosudbe o piscu samo-provokatoru i samo-reklameru iza čijega djela ne stoji ništa više no praznina i dosada ispričana neinventivno. Francuski obnovitelj ideje romana s tezom uistinu je poput jednoga od svojih rijetkih uzora - Alberta Camusa - vrhunac medijske pozornosti u svijetu dosegao “vlastitim zaslugama”. Može ga se mrziti, može mu se reći da je strahotno “reakcionaran”, da čak i fikcionalni spomen njegovih glavnih likova - koji se svi poput njega zovu Michel - izazivlje negativne moralne reakcije, ali mu se ne može poreći autentičnost briljantnoga autora koji rastvara nove svjetove romaneskne fantazije i zbilje.

Houellbecqova romaneskna trilogija (Širenje područja borbe, Elementarne čestice i Platforma) o planetarnome svijetu uspjeha neoliberalizma izravno govori o društvenome modelu zapadne moderne kao posljednjem stadiju vedroga nihilizma. Taj najbolji i najgori od svih svjetova počiva na moći kapitala, kulture spektakla i razmjeni seksualne energije između Zapada i Trećega svijeta. Ono božansko kao prostor zabrane i zakona iz židovsko-kršćanske tradicije više ne podaruje smisao svijetu u kojem čak ni smrt nedužnoga djeteta, kako je nekoć mislio Jean Ricardou u obrani ideje angažirane književnosti, ne predstavlja skandal, već ravnodušan događaj vladavine života kao rizičnoga slučaja. Dok se u prva dva Houellbecqova romana izlaže teorija seksualnoga liberalizma kao produžetak vladavine ekonomskoga liberalizma - razmjena dobara na tržištu informacija i kapitala, pri čemu je seks postavljen kao tjelesni ekvivalent živome, konkretnome radu pod vlašću apstrakcije robne vrijednosti izražene u novcu, pri čemu se dualistički svijet rascijepljuje na nemogućnost pomirbe koncepcija ljubavi bez seksa (platonizam) i seksa bez ljubavi (pornografski hiperrealizam kulturne globalizacije), Platforma je očito završni traktat o besmislu Zapada koji je izgubio duhovnu vrijednost ljubavi i postao materijalistički raj za odabrane bezbožnike. Ta je “platforma” zapravo nametnuti zakon svjetske povijesti, koji sebi podjarmljuje sve dosad nepokorive oaze svijeta života. Houellebecq se i prije Platforme upuštao u promišljanje razloga preobrazbe ljubavi na Zapadu u razmjensko sredstvo “blagostanja”. Njegova bezobzirna ateistička stajališta naizgled su bila istovjetna njegovim duhovnim i spisateljskim prethodnicima - Markizu de Sadeu i ničeanski pronicljivome Georgesu Batailleu.

Metafizika i oaze svetosti nisu realizirane u društvenome svijetu sukoba moći i interesa unatoč spektakularnome procvatu monoteističkih religija na ishodu XX. stoljeća. Po tomu se Houellbecq nipošto ne razlikuje od filozofske kritike novodobnoga nihilizma koji je pod krinkom vjernosti svetim spisima tradicije (Biblija, Kur’an, Talmud) zabrazdio u fundamentalističku okrutnost zemlji podrijetla, kako je to maestralno izveo André Glucksmann u knjizi Treća smrt Boga. Za Houellbecqa se funkcija monoteističkih religija ne iscrpljuje u pukoj utjesi ili nadomjestku za progon “ljudskih prava” čiste tjelesnosti u njihovoj ekumenskoj modernizaciji. Za razliku od Sadeove temeljne opreke seksualnosti kao povratka okrutnosti prirode protiv društvenih zakona/zabrana, čime se žudnja i užitak pojačavaju - jer što je više religijskih tabua spram seksualnosti, to je više užitka u njihovu razvrgnuću - hladna, gotovo dokumentarna pornografičnost Houellbecqove proze u prva dva romana i pripovijesti Lanzarote nema više pred sobom moderno društvo Sadeovih perverzija, nego svijet apsolutne prozirnosti. Zato je jezik izgubio metafizičko otajstvo, ljubav na Zapadu “dušu”, a sudbina pojedinca onu junačku tragičnu crtu kakvu je još Miguel de Unamuno mogao izvesti iz analize nepremostiva dvojstva građanske egzistencije braka i slobodne ljubavi te donkihotizma kao tragičnoga osjećanja života. O kritici smisla monoteističkih religija u Houellbecqovu opusu vrijedna su promišljanja Pierrrea Varoda i Thomasa Assheuera, objavljena u “Europskome glasniku”, br. 6/2001., “Michel Houellbecq i europski polemički dossier o seksualnom liberalizmu”. Varod u Platformi vidi konačnu, pozitivnu realizaciju ideje izgubljene ljubavi kao čiste imanencije kroz koju se dopire samo preko iskustva totalnoga seksualnoga turizma. Ovdje se biotehnološka utopija društva budućnosti, utemeljena na razdvajanju seksa i rađanja u projekciji duhovne čistoće savršenih bića bez pogubne logike žudnje, čime se platonizam izjednačava s budizmom u determinističkome svijetu “elementarnih čestica”, više ne može održati nosivom idejom potrage za ljubavlju kao iskupljenjem. Namjesto prolaska kroz sve krugove pakla metafizike seksa, Houellbecqov Michel u Platformi nakon očeve smrti (aluzija na Camusova Stranca) ne osjeća ništa više od ravnodušja spram nekog mutnoga, spermalnoga podrijetla. Život je onkraj dosade neoliberalnoga Zapada, na Tajlandu, u srcu Trećega svijeta. Houellbecqov cinizam je drukčije naravi od svih rušenja autoriteta prethodnoga kraja XX. stoljeća. To čak nije ni ona Sloterdijkova “prosvijećena lažna svijest”, čuvena definicija kardinalnoga cinizma iz Kritike ciničkoga uma. Naprotiv, u bezobzirnome opisu funkcioniranja seksualnoga turizma, posrijedi je posljednja želja da se negdje “izvan ovoga svijeta” doživi čudo tjelesne ljubavi, autentičan dodir prirode, koji razlikuje tajlandske mlade prodavačice ljubavi od “zapadnih kurvi”. Svi komentatori i kritičari Platforme, pa tako i lucidni Assheuer u svojem ogledu objavljenom u “Die Zeitu”, br. 30/2002., (“Macht Euch die Erde untertan”), pokazuju na razmjere autorove neoničeanske retorike “smrti Boga” u kapitalističkoj globalizaciji seksualne industrije. Čak se i prijeporni citat o islamskoj religiji kao “onoj koja rođena u pustinji želi čitav svijet pretvoriti u pustinju”, ili pak da je povratak nekovrsnome monogoboštvu egipatske tradicije smisleniji i čovječniji od monoteizma židovsko-kršćansko-islamskoga “terora zabrana”, tumači kao Houellbecqov program kritike moderne kao obezboženoga svijeta spektakla kapitala i moći zabave. Sve je to neprijeporno točna analiza Platforme. Međutim, previđa se da Houellbecqov cinizam u opisu seksualnoga turizma pati od druge vrste selektivnoga zaborava. Michelova istinska ljubav, Valerié, voditeljica pariške agencije za promicanje otkrića iskonske, autentične azijske seksualnosti pod znakovitim imenom “Nova granica”, kao i Christiane u Elementarnim česticama, pokazuju put oslobođenja. U Houellbecqovoj prozi žene nisu objekti žudnje, puke “kurve”, “lezbijke” i amoralne svetice, nego subjekti događaja, akteri katarze muške radno-seksualne dominacije u svijetu oslobođenom više bilo kakvih “novih granica”. Što je, dakle, u tom amoralnome cinizmu seksulanoga turizma u Tajlandu, kako ga Houellbecq prikazuje, “skandalozno”? Dušebrižni i politički korektni analitičari ukazivat će na ideološku stopljenost autora i njegova fikcionalnoga lika u romanu sa stvarnim gadostima neoliberalizmna. Namjesto da raskrinkava strašnu ropsku podčinjenost seksulnoga rada azijskih žena u sustavu globalizirane nejednakosti i siromaštva Trećega svijeta, autor slavi kulturne razlike kao nov oblik rasizma koji potječe iz prirodne seksualnosti. Bilo bi to čak i za provokatorski raspoloženoga Houellbecqa odveć patetično i naivno. Njegova temeljna opijumska strategija zavođenja u Platformi druge je vrste. On gotovo anđeoski skrušeno rehabilitira ideju Rousseauova “plemenitoga divljaka” kao protutežu iskvarenosti zapadne civilizacije. Seks s mladim tajlandskim djevojkama predstavlja upravo to mistično iskustvo Drugoga u punini iskonskoga doživljaja. Njegova stvarna cijena manja je no dobitak bitne duhovne cijene razmjenskoga spolno-tržišnoga akta. To je ono skandalozno, a ne pornografski užitak u tekstu ili pak posve logičan ateizam kao odgovor na uslužnu funkciju monoteističkih religija ovostranome spasu u potrošačkome društvu obilja. Skandalozna je vjera da čak i unutar prostora “nove granice” može postojati nešto iskonsko. Dok je to još moglo biti nadahnuće za Paula Gauguina i preporod europskoga slikarstva iz duha drukčije povijesti i kulture, pa tako oprostiva legitimna sablazan, čini se da je za suvremeni svijet ta iluzija samo nastavak zapadne, nipošto plemenite perverzije. Bog, seks i globalizacija više ne potrebuju novu objavu. Platforma ne traži iskupljenje u pustinjama ljubavi. Ona je istinski prikaz društvene nelagode svijeta dovršene zapadne pustolovine individualizma kao konstruktivne pustinje nejednakih razmjena. Houellbecq će stoga, u razgovoru s Fernandom Arrabalom, bez skrupula reći: “Religija koja bi bila kompatibilna znanosti i kvantnoj nedeterminiranosti mogla bi nam vratiti privlačnost božanstva. (…) Zapravo, moje geslo, a možda i vaše i mnogo naših suvremenika gladnih spoznaje i vjere, bilo bi: ’Ne zazivajte uzalud Sveto Ime’ “.

Prethodna objava:
NADREALISTIČKA REVOLUCIJA I...

Sljedeća objava:
MOJ BALKANSKI UČITELJ

Povratak na sve novosti