Ljudožderi u Hollywoodu

16. Listopad, 2015 - 08:10

Hannibal, režija: Ridley Scott;
glume: Anthony Hopkins, Juliane Moore,
Ray Liotta, Giancarlo Giannini, Željko Ivanek

Tijekom većega dijela povijesti filmske umjetnosti karizmatični su negativci zaokupljali maštu publike, često većim dijelom zato što su bili središte snažnih filmova koji čak i desetljećima nakon svoga nastanka utječu na estetiku kabelske i satelitske televizije, ali i interneta te ostalih interaktivnih medija popularne kulture. Ta popularna kultura pak nedvojbeno je sve infantilniji, te (na prijelazu tisućljeća) komercijalno sve snažnije kodirani fenomen, no pojavu ljudoždera Hannibala Lectera na zvjezdanom nebu iznad Hollywooda bez kompleksa možemo dovesti u svezu s filmskim čudovištima, nakazama i zlikovcima najdojmljivijega ranga.
U čuvenom i Oscarima bogato ovjenčanom filmu Kad jaganjci utihnu (The Silence of the Lambs) Jonathana Demmeja, Hannibala Lectera sjajno je (te unatoč tomu oscarovski) odglumio Anthony Hopkins, a njegovu partnericu u opasnim nadmudrivanjima, agenticu Clarice Sterling, također uvjerljivo dočarala je Jodie Foster - još jedna dobitnica ćelavog pozlaćenog kipića. Neki su kritičari, doduše, skloni odnos tih likova promatrati kao ekstremnu, krajnje dekadentnu varijantu patrijarhalnog modela, u kojoj najodvratniji psihopat (psihijatar ljudožder) podučava agenticu (ženu) kako uhvatiti drugog, možda još odvratnijeg psihopata (ubojicu, derača kože, homoseksualca-transvestita). No, većina je promatrača ispravno uočila kako je odnos genijalnog ljudoždera (i voajera) s briljantnom istražiteljicom prilično ravnopravan. Navodno je čak i sama Jodie Foster (inače, kako se čini, jedna od inteligentnijih članica hollywoodske galaksije) izrazila svoju sreću zbog dobivanja ozbiljne uloge o kakvima većina glumica može samo sanjati.
U ovom smislu vrijedi ponoviti kako gledajući film Kad jaganjci utihnu navijamo za Hannibala ne zato što nas film, u kojem je on na prvi pogled tek sporedni lik, kvari (za razliku, dakako, od obitelji, škole i crkve, koje nas, kao, uče pravim vrijednostima). Društveni kontekst čuvara zakona kojem pripada Clarice krajnje je antipatičan i primitivan (pokvaren, politiziran, patrijarhalan preko svake mjere), pa na kraju filma gledatelj nema razloga za pretjeranu grižnju savjesti kada želi uspjeh ljudožderu Hannibalu u lovu na antipatičnog zatvorskog nadzornika. Dakako, u svojim borbama s bolničkim i zatvorskim osobljem Lecter čini stvari koje su prema svim konvencionalnim etičkim kriterijima odvratne. No, najvjerojatnije zbog pametnog scenarija i podjednako pametne i vješte režije, gledatelj Jaganjaca svejedno ima snažan dojam kako Hannibal nije običan manijak, već, naprotiv, dekadentni estet koji napada sve one koji krše dobar ukus i općenito smetaju poretku pod kapom nebeskom. Prema ozbiljnim i inteligentnim ljudima kao što je Clarice Sterling, takav lik, dakako, gaji veliko i posve zasluženo poštovanje.
Uz dosad navedena zapažanja vrijedi podsjetiti i na postojanje određene seksualne kemije između Hannibala i Clarice u filmu redatelja Jonathana Demmeja. Njih se dvoje, uostalom, u mračnoj viziji Amerike izdvajaju po tomu što imaju čvrst sustav vrijednosti, koji se negdje preklapa, a negdje baš i ne, pa je iz minutaže sporednog lika u filmu Kad jaganjci utihnu ljudožderni Hannibal bez problema dosegao status glavne atrakcije nastavka, filma Hannibal redatelja Ridleyja Scotta. Dakako, bez Anthonyja Hopkinsa ovaj nastavak vjerojatno ne bi imao previše smisla, jedino je šteta što je iznimno nadarena glumica Julianne Moore (Kralj pornića, Magnolia...) dobila nezahvalnu zadaću nadgrađivanja lika što ga je stvorila Jodie Foster. Riječ je, naime, o glumicama bitno različitog izražajnog registra.
No, priča o filmu Hannibal bila bi prebanalna kada bi se mogla ograničiti samo na glumačku podjelu. Uvodna scena s ljudožderovom preživjelom žrtvom - bogatim pedofilom Masonom - po svojoj klinički hladnoj morbidnosti usporediva je s ne tako velikim brojem filmova, a jedan od predmeta usporedbe, koji nam mogu pasti na pamet, svakako je francuski film Oči bez lica (Les yeux sans visage) Georgesa Franjua. Atmosfera bizarnog domaćinstva u kojem unakažena djevojka s maskom postupno postaje svjesna na koji joj način otac pribavlja lica sasvim je usporediva s domaćinstvom Hannibalove žrtve bez lica, u kojoj je značajnija figura još samo Masonov liječnik (glumi ga Željko Ivanek). Kako se radnja odvija, liječnik je sve zgroženiji okrutnostima koje je do srži iskvarena nakaza namijenila svom unakazitelju, pa je njegova reakcija usporediva s reakcijom Franjuove djevojke bez lica.
U Očima bez lica vjerojatno je najzačudniji i najstrašniji bio trenutak u kojem do tada relativno decentno oko kamere ne uskraćuje gledatelju mučni trenutak transplatacije lica s nevine žrtve, a Scott vrlo sličan učinak postiže krupnim planovima unakaženog pedofila. Taj je učinak potom oživljen u još snažnijoj mjeri u scenama sa svinjama te u sceni prženja mozga otkinutog s glave još uvijek razmjerno prisebnog Raya Liotte. Međutim, koliko god snage imale pojedine scene, te koliko god u njima bio vidljiv nedvojben vizualni talent Ridleya Scotta, glavni problemi u Hannibalu nastali su, čini se, na razini dramaturgije i specifično filmske kinestetike. Pohlepnog talijanskog inspektora svakako odlično glumi Giancarlo Giannini, Firenca izgleda odlično, no cijeli je firentinski zaplet s privatnim lovom na ljudoždera jednostavno nepotreban. Ako se talijanska epizoda semantički i narativno vrlo lijepo i može motivirati uvodnim kadrovima Masonove nakaznosti, vizualna logika pokretnih slika okrutno je i neumoljivo drugačija. Tek kada se Hannibal vrati u Ameriku (i uistinu padne u šake svojoj unakaženoj žrtvi), film donekle oživljava te se vraća na pravac u kojem je na samom početku krenuo. A tada je već kasno, te Scottov imanentni potencijal za kič lako dolazi do izražaja.
Narativna i vizualna elaboracija Hannibalove dekadentne profinjenosti u tom smislu nije suvišna, ali ni pretjerano nužna, iako ima nešto duhovito u viziji čudovišnog stranca koji Talijanima drži nadahnuta predavanja o njihovoj povijesti te širokogrudno dijeli neprocjenjive dokumente iz knjižnice - arhiva koji mu je povjeren na upravljanje. No, u filmu Kad jaganjci utihnu nadmoćna ljudožderova inteligencija i sofisticiranost nije trebala takvih (banalnih) potvrda. Stoga je šteta što Ridley Scott nije uvidio kako je i film Hannibal mogao biti bez narativno usporujućih, dramaturški promašenih, semantički redudantnih prizora. Da je firentinska epizoda apsolvirana u nekoliko minuta, ili da je Lecter i tamo napravio seansu na koju bi se nadogradili spomenuti prizori sa svinjama, dobili bismo sasvim pristojan komad iznimno bolesnog, krajnje morbidnog filma, jedno od onih mjesta u suvremenoj kinematografiji na kojima se gledatelj s nelagodom mora zapitati o zdravlju i onoga koji takav film snima i onoga tko ga s užitkom gleda.
Dakako, ružno i bolesno legitimne su i česte umjetničke teme, no dok je u filmu Kad jaganjci utihnu bilo jako puno postmodernistički razigrane relativizacije opreka, novi film Ridleyja Scotta počeo je tamo gdje je Demme stao, te ga možemo shvatiti kao prilično ozbiljnu studiju društvene i individualne bolesti. Najzdraviji segment državnog aparata - Clarice Sterling - biva, dakako, udaljena s dužnosti, te u najključnijem dijelu filma djeluje kao nelegalni privatni poduzetnik (nekoć su i hrvatski kritičari ljutito pisali o fašistoidnim individualcima s pištoljčinom). Stoga je, zbog iznesenih problema u organizaciji cjeline, te zbog određene intelektualne ograničenosti u prikazu odvratnog, filmom Hannibal Ridley Scott tek tu i tamo uspio pomalo podsjetiti na jedinstvene Nakaze (Freaks) Todda Browninga. Vizualni afinitet za gnusno te semantička oštrica onoga što se nekoć zvalo društvenom kritikom (a danas se valjda zove propitivanjem i relativiziranjem kodova i vrijednosti, njihovih granica i uvjetovanosti) nisu sami po sebi dovoljni za tvorbu dobroga filma. Šteta je k tomu što se negdje između dramaturške petlje i naslijeđa Jodie Foster izgubio glavni ženski lik, rijetko intrigantan za današnje standarde vrhunske komercijalne produkcije.

Nikica Gilić, Zagreb

Prethodna objava:
TRAUME IMAGINARNOGA ZEMLJOPISA

Sljedeća objava:
ANARHISTIČKI TROLIST

Povratak na sve novosti