LITVA KAKVU JE VOLIM

16. Listopad, 2015 - 08:31

Dana 13. rujna 1997. godine u Puli, u restauraciji hotela Rivijera tijekom oproštajnoga objeda sudionika XXVI. tečaja Zagrebačke slavističke ljetne škole, a u znak zahvalnosti, njezinoga višegodišnjeg ravnatelja i voditelja, nažalost pokojnoga profesora Mladena Kuzmanovića, uresila sam nacionalnom ritualnom litavskom vrpcom, kaoPozdrav iz mitološke Litve. Lijepa je i neponovljiva tkana litavska ornamentika… Litavci to znaju pametno iskoristiti prigodom posebnih nadnevaka. A tada, 1997., također je bio poseban datum - točno 25 godina od osnutka i početka rada Zagrebačke slavističke ljetne škole. Usred obveza i poslova i sami su pokretači “prešutjeli” ili “zaboravili” taj znakoviti četvrtstoljetni jubilej. Ja sam, međutim, vjerojatno bila jedina nazočna sudionica i onoga prvoga skupa škole, ljeta 1972. godine u Dubrovniku. I prvi me je tada dočekao baš Mladen Kuzmanović. Moja je ceremonijalna pulska gesta nesumnjivo dirnula Mladena (kažem malo osobnije - Mladena, jer će on za me zauvijek ostati mlad, mladi Mladen). I ne znajući, tada smo se oprostili zavazda. Pitam se, je li bar on tada to slutio?

Žao mi je što profesor Mladen Kuzmanović neće vidjeti ovu moju pripremljenu tematsku litavsko-hrvatsku cjelinu u “Novoj Istri”, koja na svoj način izražava rezultat i naših - Mladenovih i mojih - zajedničkih nastojanja, suradnje, potičući na razmišljanje o tomu što sve za međunarodne kontakte može značiti pošteno i vrijedno ponašanje jednoga stručnjaka, kakav je bio Mladen Kuzmanović. Iznimno cijenim njegovu pomoć, osobito u knjigama (posebice Krležinih i o Krleži, koji je bio i moja znanstvena tema), a poglavito stoga što mi je u sovjetsko doba tijekom niza godina bio zabranjen odlazak u inozemstvo. U tom sklopu spominjem samo činjenicu da su mi 1989., još uvijek jaki KGB-ovski kadrovi, onemogućili dalje predavati serbistiku i kroatistiku na Kijevskome sveučilištu, kao što me iste sluge sovjetskog režima “ne zaboravljaju” ni ovdje, u Litvi, gdje živim i radim od 1991., i gdje sam 1971. godine završila litvanistiku na Vilniuskom sveučilištu.

Moje spomenuto sudjelovanje na pulskome seminaru 1997. godine (ne)izravno je potaknulo nastajanje i ovoga litavskog bloka u “Novoj Istri”. Tada su prof. Mladen Kuzmanović i predsjednik Društva hrvatskih književnika prof. Ante Stamać priredili pjesničku večer Borisa Biletića, tadašnjeg aktualnog dobitnika “Tinove nagrade”, a meni se pružila prigoda za osobno poznanstvo s Biletićem. Prvi je plod toga poznanstva objavljen godine 1999. u 4. broju najuglednijega litavskog časopisa “Metai” (čitamo “Mjátaj”, hrv. “Godine”), naime moj prepjev na litavski jezik izbora iz Biletićeva pjesništva, a prigodom ovogodišnje tradicionalne litavske međunarodne pjesničke svečanosti Pjesničko proljeće, u antologiji Poezijos pavasaris 2002., tiskan je nov izbor Biletićevih stihova.
Moj stručni rad nerijetko je čvrsto “personificiran”, to jest potkrijepljen i osobnim poznanstvima. Kao što to najčešće biva - ove uvodne retke pišem nakon obavljena posla, pa mogu reći da osobno poznajem sve ovdje uvrštene autore, a s nekima i prijateljujem.
Dobru sam prijateljicu stekla i u Hrvatici Mirjani Bračko, koja je četiri godine predavala kroatistiku na Vilniuskom sveučilištu i, naučivši litavski jezik, u objavljenim je i dosad tiskanim prijevodima već pokazala temeljitost svoga prevoditeljskog posla. I ovom prigodom želim joj nova nadahnuća i strpljenje u zahtjevnu prevodilačkom radu.

* * *

Ovaj put cilj mi je pokazati Hrvatima i hrvatskome čitateljstvu Litvu koju i kakvu volim; posebice onu mitološku, pomalo zaboravljenu, onu koja nestaje, ali izvornu - kroz prizmu pisane riječi, umjetničke i znanstvene, te izborom umjetničkih slika i fotografija. Nadam se da će moji litavski prijatelji biti dobrodošli i uvjerljivi “sustvaratelji” u ovoj plemenitoj nakani, a hrvatski čitatelji strpljivo i radoznalo primiti i poneku moju subjektivnu intervenciju i komentar. To sada najprije činim predstavljajući zastupljene autore.
Svaki posao ima svoj impuls, poticaj - a nama je to s više razloga motiv jelena. Dakako, to nije slučajno, jer Jurga Ivanauskaitb piše mi da smo, prema zoroasterskom (v. Zaratustra) kalendaru, upravo u godini jelena. Neka to bude “racionalistička” motivacija, odnosno lajtmotiv našega izbora.

Na moju zamolbu Aldona Ragevičienė najzad je pripremila u litavskom tisku već objavljeni svoj članak “Kad su još bijeli jeleni s neba dolijetali”, a motiv jelena iz konteksta litavske mitologije na stanovit je, gotovo automatski, ponekad čak mističan način donekle odredio i izbor tekstova.

Aldona Ragevičienė i ja pobliže smo se upoznale u veličanstvenoj klasicističkoj dvorani Odsjeka za litavsku etničku kulturu Ministarstva kulture Litve, gdje smo zajedno radile tijekom 1993. i 1994. godine… Nakon svakodnevnih poslova, ostajući same, bez nadređenih i suradnika, sa zadovoljstvom smo razgovarale o nama bliskim pitanjima litavske mitologije u svezi sa slavenskom (što sam kao građu tada predavala na Pedagoškom sveučilištu u Vilniusu). Nekako slučajno “pojavio se” JELEN; donijela sam Aldoni knjige iz hrvatske, srpske, ukrajinske mitologije (među njima i Srpski mitološki rečnik Š. Kulišića, P. Ž. Petrovića i N. Pantelića, /izd. iz 1970. g./, što mi ga je 1978. u Kijev poslao Mladen Kuzmanović)... Aldona i ja ondje smo pronašle štošta kao potvrdu njezinih pretpostavki o svezi astronomije i jelenske tematike arhaičnih kalendarskih pa i koledarskih pjesama. Skrenula sam Aldoni pozornost na činjenicu da je hrvatski naziv mjeseca rujna svoju semantičko-etimološku izvornost sačuvao zapravo u litavskom jeziku. I to nije slučajno, a motivaciju nalazimo upravo u radu A. Ragevičienė.

[Na nužnost upoznavanja hrvatske javnosti sa člankom A. Ragevičienė ponukala su me i vlastita nedavna (2001. g.) znanstvena te arhivska istraživanja u kontekstu teme “Jakiv Golovackyj u Litvi”, koja su mi dala nove argumente u prilog višegodišnjim folklorističkim istraživanjima Aldone Ragevičienė, što ih je ona objelodanila ne samo u publikacijama nego i u referatima na međunarodnim skupovima posvećenim pitanjima paleoastronomije].

Evo što o sebi piše Aldona: “Rođena sam 1937. godine u kraju jezérâ na istoku Litve, a 1960. g. završila sam Litavski konzervatotij (sada Litavska glazbena akademija - N.N.). Otac je jednom rekao: ‘Od glazbe kruha biti neće’. Ipak sam se uporno trudila svladati glazbenu umjetnost. Radila sam na Konzervatoriju, vodila pjevačke zborove, pisala sam scenarije za koncertne filmove i sl.

Najznačajnijim djelom svoga života smatram utemeljenje prvoga folklornog ansambla u Litvi, 1968. g.; bio je to studentski folklorni ansambl Sveučilišta u Vilniusu - suvremeni ‘Ratiljò’. Radeći na Litavskoj televiziji, uredila sam nekoliko filmskih ‘ogleda’ o istaknutim litavskim umjetnicima, a osnovala sam još nekoliko folklornih skupina: ‘Dijūta’, ‘Ūla’, ‘Radasta’ i dr.

Od 1990 g. radila sam u Ministarstvu kulture Litve...”

Jurga Ivanauskaitė rođena je 1961. g. u Vilniusu, u uglednoj intelektualnoj obitelji: njezin je djed Kostas Korsakas bio glasoviti književni povjesničar i godinama je rukovodio Institutom za litavsku kjiževnost Akademije znanosti Litve, a mati Ingrida Korsakaitė poznata je istraživačica umjetnosti, posebice znamenite litavske grafike.

Jurga je 1985. završila Akademiju umjetnosti u Vilniusu, iste je godine objavila svoju prvu zbirku pripovijedaka Đurđičina godina, 1988. izlazi joj roman Mjesečeva djeca - o suvremenoj litavskoj mladeži, iduće godine objavljuje novu knjigu pripovijedaka Kako uzgojiti strah, itd. Dosad je objavila desetak knjiga.

Piše i kazališne komade; djelo Ne igrajte se s Mjesecom izvedeno je na pozornici Akademskoga dramskog kazališta u Vilniusu. Svoja prozna i dramska djela Jurga često umjetnički obogaćuje vlastitim likovnim i fotografskim prilozima.
Mnogo putuje; tri je godine proučavala budizam u Himalaji - Indiji, Nepalu, Tibetu, što je opisala u brojnim esejima, putopisnim knjigama, romanima... čitatelji su vrlo dobro primili njezina tri romana posvećena tibetanskoj kulturi i religiji. U pogovoru jednoj takvoj knjizi - kulturološkoj studiji-putopisu Izgubljena Obećana zemlja (1999.) Jurga Ivanauskaitė piše: “Ni za trenutak me nije napuštao osjećaj da sam nekad, u početku početaka, kada svijet još nije bio konkretnije oblikovan, u toj čistoj Obećanoj zemlji bila i ja. Svi smo bili. Kasnije, kad se iz nepostojanja vinulo postojanje a Praznina poprimila nebrojane oblike, ta se čista zemlja sakrila u meni. U svakomu od nas...”
Popularna je također svojim ogledima o filozofskim, ali i svakodnevnim temama. Vodi televizijske emisije o putovanjima.

* * *

PJESNICI

Kazys Bradūnas rođen je 1917. godine u zapadnoj Litvi, u selu Kiršaī Vilkavičkiske oblasti. Studirao je litvanistiku na Kaunaskom (Sveučilište Vytautasa Velikoga) i Vilniuskom sveučilištu, a 1944. g. napušta Litvu i nakon nekoliko godina boravka u Zapadnoj Europi, 1949. je emigrirao u SAD. Stanujući u Baltimoreu i Chicagu, zarađivao je kruh radeći kao fizički radnik, a kasnije aktivno doprinosi društvenomu životu Litavaca u SAD-u; uređivao je najuglednije litavske književne časopise i izdanja (“Literatźros lankos” - “Književna polja”, “Aidai” - “Jeke” i dr.). Osobito je skrbio o izdanjima djelâ suvremene (posebice emigrantske) i klasične litavske književnosti, zabranjenima u sovjetskoj Litvi.

U povijesti litavske književnosti zauvijek će kao svojevrstan međaš ostati njegova pjesnička antologija objavljena 1951. g. u Los Angelesu pod naslovom Žemė (čitamo meko: Žjámie, što znači Zemlja - N.N.). Ondje je zastupljeno stvaralaštvo petorice sjajnih pjesnika: Juozasa Kėkštasa, Kazysa Bradūnasa, Alfonsasa Nyka-Niliźnasa, Henrikasa Nagysa i Vytautasa Mačernisa; uz primjedbu da posljednji - V. Mačernis - samo uvjetno i dakako, ideološki, napose estetski spada u ovaj krug pjesnika litavskoga izdomništva, jer je poginuo u Litvi 1944. Sukladno naslovu ove antologije, njezine autore, a ponekad i cijeli naraštaj, zovu žėmininkai (čitamo: žjámininkaj).

Pjesničke zbirke Kazysa Bradūnasa izlaze već gotovo šest desetljeća, počevši od 1943., kada je u Vilniusu objavio zbirku pjesama Vilniuska zvona. Valja izdvojiti barem još ove: Tragovi u oranju (1944.), Tuđi kruh (1945.), Obredi (1948.), Ognjevi morena (1958.), Gladno putovanje (1976.), Postskriptumi (1983.), Bogojavljenska voda u Ivanjskoj noći (1987.), a u Litvi su objavljene zbirke: Kruh i sol (1992.), O zemlji i nebu (1997.) i dr. Tri su najbitnije njegove pjesničke teme izražene u poemama: “Susreti sa Čiurlionisom” (1967.), “Donelaitisov grob” (1970.) i “Razgovori s kraljem” (1973.), čiji su junaci stožerne pojave litavske nacionalne kulture i povijesti.

To su Mykalojus Konstantinas Čiurlionis (1875.-1911.) - stvaralačka individualnost svjetskoga glasa; glazbenik, slikar, pravi “čarobnjak”, koji je nastojao ostvariti sintezu slikarstva i drugih umjetnosti, pa je tako svoje likovne, mahom simbolističke slikarske radove (najčešće cikluse) naslovio imenima glazbenih oblika: sonatama, fugama i sl. Njegovi inicijali MKČ mogli bi biti neka vrsta zastave-budnice, s početka XX. stoljeća, promicanja nacionalne litavske umjetničke svijesti na osnovi narodnih ali ne i “provincijalnih” tendencija, baš naprotiv. Inicijale MKČ vidimo i na valovima Finala iz njegove Sonate mora. Svojim kozmičkim pjesničko-glazbenim vizijama M. K. Čiurlionis postavio je iznimno visoka i profesionalna, kozmički uperena mjerila općoj usmjerenosti i razvitku litavske nacionalne kulture u XX. stoljeću, i to ne samo u umjetnosti. Njegovo je sveukupno djelo nadživjelo svaki pritisak i represiju.

Uzgred spomenimo da su u ukrajinskom pjesništvu, slikarstvu i avangardističkom kazalištu Lesja Kurbasa (postao je žrtvom represije 1937. g.) zapravo uz ime M. K. Čiurlionisa najčešće vezani i litavski motivi te istovjetne umjetničke reminiscencije...

U poemi “Donelaitisov grob” K. Bradūnas ističe pjesnički i društveni profil Kristijonasa Donelaitisa (1714.-1780.) - začetnika litavske književnosti, protestantskoga pastora, koji je pisao basne, autor je glasovite poeme u duhu prosvetiteljsko-didaktičke demokratske ideologije, iz pučkoga života, naslovljene “Godišnja doba”, a tiskane tek početkom XIX. st.

Najzad, “Razgovori s kraljem” jest pjesnički “osvrt” na Velikoga kneza Litve Gediminasa (1275.-1341.), u europskoj povijesnoj znanosti poznata i pod imenom Gedimin, Gedemin, rodonačelnika litavske i poljske dinastije Gediminovića (litavski - Gediminaičiai). Uz Gediminasovo ime vezane su krasne legende o osnutku Vilniusa, iako je on zapravo samo prenio prijestolnicu Litve iz Trakaja u Vilnius.

K. Bradūnas je pjesnik-tradicionalist, ne samo u pogledu versifikacijskih sklonosti (mada u svojim poemama koristi i postupke kolažiranja, uvodeći u njih i arhivsko, dokumentarno gradivo, epistolarij povijesnih junaka i sl.).

Pored više drugih državnih i društvenih odličja, K. Bradūnas je dobitnik ovogodišnje nagrade Saveza pisaca Litve na velikoj književnoj priredbi međunarodna značajaPjesničko proljeće (Poezijos pavasaris; postoji od 1965.).

Prije nekoliko godina jedan je moj student, Andrius Lukša, napisao diplomski rad o mitološkim predodžbama u pjesničtvu Kazysa Bradūnasa. Zamislite moje potpuno iznenađenje, kada mi je sâm Pjesnik, tko zna od koga saznavši vijest o tome studentskom radu, jedne lijepe večeri osobno telefonirao, pozvao studenta i mene sebi u posjet (od 1995. godine ponovno stanuje u svome omiljenome Vilniusu)! Za studenta i mene taj je posjet bio poput izleta u jedan čaroban svijet. Uvijek osjećam ushit prema eleganciji, iskrenosti ponašanja, temeljitosti erudicije, emotivnosti Bradūnasovoj i njegova naraštaja…

K. Bradūnas personificira i simbolizira dramatičnu sudbinu ne samo svojih suvremenika-književnika: od stotinjak litavskih književnika u poslijeratnome Vilniusu ostalo ih je samo desetak. Ostali su nestali u Sibiru, poginuli u vatri Drugoga svjetskoga rata, ili napustili svoju premilu Litvu. Osjećaj posvemašnje hajke na čitav jedan narod vrsno je izrazio upravo Bradūnas:

Kamo ćeš skloniti
Sunce, zemlju i vodu?
Spalit će ih, zakopati, utopiti…

Vytautas P. Bložė rođen je 1930. godine u Baisogali, u Radviličkiskom kraju. Roditelji su mu postali žrtvama poslijeratnih staljinističkih represija, a otac je i umro u progonstvu, u Sibiru. Zato ni V. P. Bložė nije mogao završiti studije rusistike na Vilniuskom pedagoškom institutu. Od 1951. radio je kao urednik u Izdavačkoj kući litavske književnosti, mnogo i vrsno je prevodio svjetske pjesničke klasike (pjesme, poeme, drame): M. J. Ljermontova, A. S. Puškina, H. Heinea, R. M. Rilkea i dr. Prva mu je knjiga pjesama Sedam kosaca trave objavljena 1961 g., a na stvaralačku orijentaciju autorovu, između ostaloga, utjecao je i njegov rad na litavskome prijevodu i izdanje (1957.) poeme-drame glasovite ukrajinske pjesnikinje Lesje Ukrajinke, “Šumska pjesma” (1912.), izrazito oslonjene na modernističko-lirsku parafrazu ukrajinske mitologije s početka XX. stoljeća. I sam V. P. Bložė priznaje da ga je Lesja Ukrajinka naprosto opčarala melodičnošću i živošću dramsko-lirskoga teksta u skladu s odgovarajućom idejno-
-psihološkom motivacijom karaktera i radnje mitoloških i stvarnih likova. V. P. Bložė priznat je majstor pjesničkog kolaža, ritmičke improvizacije...

Aktualizaciju folklorističkih, na prvi pogled čak i paradoksalnih predodžbi, a s obzirom na prevoditeljsko iskustvo Bložėovo, prihvatili su i drugi istaknuti litavski pjesnici - S. Geda, M. Martinaitis (primjerice, Martinaitisov ćudljivo-hiroviti lik Kukutisa ima nedvojbenih sličnosti s Krležinim Petricom Kerempuhom, kao i Bložėov povijesno-pjesnički lik getmanskog sluge iz XVII. st., Mikasa Kedajničkisa, u poemi-romanu iz 1986. godine Pisma Mikasa Kedajničkisa sebi samome i drugi nepoznati rukopisi, nađeni na tavanu jedne stare kuće) i dr. Štoviše, pojava avangardističke parafraze litavske mitologije, pozornost posvećena pučkome poimanju svijeta i prirode u litavskome pjesništvu 70-ih godina odmah bijaše tako originalna i snažna da je obilježena nazivom “folklorinis srautas” - “folklorni potok”, a temu je u knjizi Narodno stvaralaštvo u suvremenom litavskom pjesništvu (Tautosaka dabartinėje lietuvių poezijoje, Vilnius 1983.) stručno proučio Saulius Žukas. Dakle, imalo bi smisla i cjelovitije proučavanje po sebi samostalnih tipoloških podudarnosti razvitka hrvatske i litavske poezije, primjerice, tijekom druge polovine XX. stoljeća.

Još jedna tema - praznine. I ovdje se prostorno i vremenski vraćam u Pulu, 6. rujna 1994. godine, i to predavanju profesora Zagrebačkog sveučilišta Krešimira Bagića u okviru skupa Zagrebačke slavističke ljetne škole, gdje je on u predavanju “Suvremeno hrvatsko pjesništvo” istaknuo zapravo motiv praznine. A nedavno mi je u ruke dospjela najnovija zbirka pjesama V. P. Bložėa, objavljena u Klaipbdi 2001. godine, pa čitam naslov: Tuštumá - tj. Praznina, iz koje izdvajam dvije pjesnikove mitopoeme; jedna se od njih tako i zove - “Praznina” - a mogla bi poslužiti kao ilustracija postavki da motiv praznine nije prazan ni u litavskomu pjesništvu, nego je ispunjen pravom i prirodnom simbiozom litavskoga poganskog mentaliteta i istočnjačke filozofije. Dakle, nije pjesnik slučajno u izdvojenoj strofi na korici svoje knjige istaknuo:

tuštuma, vėjas tvirtina, yra matheria (nuo žodžio
mather, t.y. moteris, motina) ji yra Prakŗti arba (mūsiškai)
prakartėlė, jai priimant į save Purušą ji yra
gyvybè, gimimas, reinkarnacija, vėjo pūstelèjimas -

evo prijevoda Mirjane Bračko, uz moj komentar:

praznina, tvrdi vjetar, je matheria (od riječi
mather, tj. žena, mati) ona je Prakŗti1 ili (kako bismo mi rekli)
prakartėlė2, dok prima u sebe Purušu3 ona je
život, rođenje, reinkarnacija, pirkanje vjetra...

Bložėove pjesme birala sam na prvi pogled spontano. I što sam više nastojala oduprijeti se izazovu uvrstiti opsegom solidan broj tekstova, tim me je više nosio neki viši imperativ da zapravo oni živo doprinesu potpunijoj duhovnoj slici mitološke i suvremene Litve, cjelovitu osmišljaju njezine povijesne sudbine na razmeđu između sitoga Zapada i pohlepna Istoka.

Pjesnik, književni analitičar i kulturolog Eugenijus Ališanka rođen je 1960. godine u Barnaulu, u Sibiru. Godine 1962. vratio se s roditeljima u Litvu, a 1983. završio je Matematički fakultet Vilniuskog sveučilišta. Radio je na Sveučilištu, u Litavskom povijesnom zavodu, Institutu kulture i umjetnosti Litve, a od 1994. je dopredsjednik Saveza pisaca Litve. Prva mu je zbirka pjesama Ravnodnevica objavljena 1991. godine, druga - Božja kost - 1999. Tiskani su njegovi prijevodi poljskih, slovenskih i američkih pjesnika. Sastavljač je i urednik kulturološkog almanaha “Gradski stanovnici” (1991., 1995., 1999.); u jednomu od njih, 1991. godine, objavljen je Ališankin članak “Metamorfoze mita”, koji se mahom tiče poema Vytautasa Bložėa. Ovaj tekst doživio je novu interpretaciju - poglavlje “U potrazi za mitsko-poetskom strukturom” - u zamjetnoj knjizi eseja E. Ališanke Čovjek koji predočuje (1998.).

Mislim da će studija Eugenijusa Ališanke biti biti korisna i zanimljiva mnogima, a ne samo stručnjacima.

Vladas Braziūnas rođen je 1952. g. na sjeveru Litve u gradu Pasvalys. Na Vilniuskom sveučilištu je od 1962. do 1972. studirao novinarstvo i litvanistiku, a 1997. diplomirao je litavski jezik i književnost. Radio je na Sveučilištu, u uredništvima litavskih novina i časopisa, najduže pak, 15 godina, u glavnome književno-umjetničkom vjesniku - tjedniku “Lirertūra ir menas” (Književnost i umjetnost), kojem je stanovito vrijeme bio i glavnim urednikom. Od 1996. slobodni je književnik.
Dosad je objavio devet pjesničkih knjiga, među inima: Munja puzi (1983.), Paukov stup (1986.)... pa niz drugih, sve do posljednje - lėmeilėmeilėmeilė (2002.), čiji bi naslov možda bilo moguće prevesti kao avljibavljibavljubav.
Puno, plodno i vrlo nadareno prevodi ukrajinsko, poljsko, rusko, bjelorusko, letonsko, francusko... pjesništvo (sudjeluje u zajedničkim edicijama, almanasima, također u zasebnim izdanjima pojedinih pjesnika), ima izniman jezični dar i sluh za igru zvukova i riječi. Objavio je i litavske prijevode pjesama D. Tadijanovića, L. Paljetka, Ž. Sabola, J. Severa, A. Stamaća, A. Šoljana, A. Vuletića, B. Čegeca, i drugih hrvatskih pjesnika. Nedvojbeno bi mogla uslijedi jedna antologija hrvatskoga pjesništva na litavskom jeziku… (Prigoda je reći kako smo već počeli rad na Antologiji ukrajinskoga pjesništva - ranije zabranjena u Ukrajini). U Braziūnasovu pjesništvu ima i hrvatskih motiva.
Na prijedlog da sudjeluje u pripremi litavske tematike za časopis “Nova Istra”, Vladas Braziūnas upita me:
- A Što je to “Nova Istra”? Ja sam odrastao pored rječice Istras, a takav - izrazito baltički hidronim - fiksiran je nedaleko od Moskve, također i na više drugih mjesta; očigledna je etimologija korijena iz (į)s(t)rūti… Drevni naziv Dunava bio je Istros”…

[Dodajmo:
litavski prefiks i - (* in- ) znači kretanje unutar nečega ili u nekom pravcu;
litav.: srautas, srauja (usp.: hrv. struja, rus. cmpyя, ukr. smpyмok),
litav.: srūti, sroventi (usp.: hrv. strujati, ukr. cmpyмeнimu - teći, kretati u nekom pravcu)
(litavski također može biti s umetkom - t - : strautas, strauja…) i sl.]

Zato naziv ISTRA ima veze sa zemljopisnim nazivljem šireg europskog areala, također i baltičkoga. Nakon Drugoga svjetskog rata, u suvremenoj Kalinjingradskoj oblasti grad koji je nazvan Černiachovsk imao je ranije davni baltički toponim ỊSRUTIS… To nekoć bijahu zemlje davnih Prusa i Litvanaca, asimiliranih njemačkom invazijom tijekom XIII.-XVII. st.
Upravo kada sam sređivala posljednje bilješke za “Novu Istru”, čestitali smo Vladasu Braziūnasu: dana 5. srpnja 2002. dobio je nagradu u Uredu predsjednika Litavske Republike, kao sudionik pjesničkoga natječaja administracije Predsjednika Litve Valdasa Adamkusa, a prigodom 750. obljetnice Litavske države i krunidbe prvoga litavskoga kralja Mindaugasa.
Nagrađena je poema Vladasa Braziūnasa “Kariljon za tisućljeće i jednu zoru”, koja kao da bilježi predodžbe o povijesti Litve kroz sudbine njezinih velikaša, pjesnika, običnih (neobičnih) prosvjetitelja u najmračnijim vremenima… A uvertira i finale ove poeme jest početak pjesme samoga Braziūnasa, posvećene Aldoni Ragevičienė, - “Kad su još bijele košute s neba dolijetale”. Kako vidimo, parafraza je to naslova članka iz ovoga našega izbora - “Kad su još bijeli jeleni s neba dolijetali”:

baltos raguotos elnės
švelnios, šiauriškai šaltos
šaltos, šiauriškai švelnios
švilpia per sutemas baltas

bijele rogate košute
nježne, sjeverno hladne
hladne, sjeverno nježne
zvižde kroz pomrčine bijele

* * *

Red je na proznoga pisca Broniusa Radzevičiusa (1940.-1980.). Ni o njemu ne mogu pisati akademski hladno, nepristrano. Predlažem fotografiju Arnoldasa Barysasa - zapravo, pisac mi je upravo takav ostao u sjećanju i mislim da se tu najbolje otkriva složenost njegova života i stvaralaštva. Bronius Radzevičius rođen je, dakle, 1940. godine u Radviliškisu, a umro 1980. g. (počinivši samoubojstvo) u Vilniusu. Sahranjen je u selu Vyžuőnos (Utenska oblast) pored svoga prijatelja iz školskih dana Antanasa Masiónisa (1941.-1974.), jednako tako vrlo nadarena pjesnika i književnoga kritičara, koji je također tragično okončao život, i na moju osobnu žalost.
Kažem - na osobnu žalost - jer je A. Masiónis bio moj pr(a)vi učitelj i mentor litvanistike u najboljemu smislu riječi, odmah po mome dolasku u Litvu na studije u ožujku 1969. godine. Uveo me u svijet litavske kulture, i to tako snažno da i danas osjećam zračenje njegova umjetničkog oduševljenja, dubinskoga razumijevanja ne samo književnosti ili umjetnosti nego i cjelovita shvaćanja litavske kulture u svjetskome kontekstu; usuprot mnogim u sovjetsko doba zanijekanim gledištima, njegovi su pogledi bili iznimno dalekovidni. Valja reći da su znanstvene studije A. Masiónisa: “Raskrižja pjesništva i umjetnosti” (1969.) i “Pjesništvo i mitologija” (posthumno, 1976.) do danas prvi, ako ne i jedini, svakako jedinstveni tekstovi ove vrste u litavskoj kulturologiji.
Osobno me s Broniusom Radzevičiusom godine 1970. upoznao Antanas Masiónis. U njihovu prijateljstvu vidim dublji smisao, jer su obojica imali zajedničke, općeduhovne i psihološke osobine - tankoćutnost, osjetljivost, čak krhkost, pa su obojica postali žrtvama društvene brutalnosti svoga doba.
Radzevičius je započeo studij matematike, a 1968. g. završio je litvanistiku Vilniuskog sveučilišta, učiteljevao je i radio u uredništvima litavskih časopisa, novina... Danas mu znanstvenici priznaju prvenstvo među litavskim proznim piscima, posebice rafiniranost i psihologizam u promatranju duhovnih stanja poremećene poslijeratne litavske generacije; Radzevičiusa svrstavaju među najistaknutije litavske prozne pisce XX. stoljeća. Slikovitost jezika, sklad tradicionalna i modernističkog oblikovanja, čak destrukcija - to su nedvojbeni stilsko-izražajni stožeri stvaralaštva B. Radzevičiusa.
Vrhunac je njegove proze nedovršeni roman Putovi prije svanućav (1. sv. - 1979.; posthumno izd. 1. i 2. sv. godine 1985. pripremio je Juozas Aputis).
Pripovijetku “Oče”, - reći će...”, iz njegove prve zbirke Glasovi iz tišine (1970.) svojedobno sam (1971.) prevela na ukrajinski i objavila u ukrajinskom književnom tjedniku “Lžteraturna UkraÔna”. Bilo mi je drago što su kasnije ćitatelji i kritičari (Petras Bražbnas) skrenuli pozornost na dominantni motiv tišine u proznim tekstovima Broniusa Radzevičiusa, tako izrazit već u ranome njegovu stvaralaštvu.
“Beskrajna jasnoća dana” objavljena je u zbirci pripovijedaka Prema oblacima (1984.). Čini mi se da je B. Radzevičius znao izraziti posebne tajne i specifičnosti nacionalne litavske psihologije.
Eugenijus Ignatavičius jedan je od predstavnika glasovita naraštaja litavskih novelista šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kojem krugu pripadaju Jonas Mikelinskas, Juozas Aputis, Leonidas Jacinevičius, Romualdas Lankauskas, Rimantas Šavelis, Raimondas Kašauskas...
Također i Romualdas Granauskas. Hrvatskim čitateljima već je poznat hrvatski prijevod Mirjane Bračko njegove pripovijesti “Žrtvovanje bika” (“Forum”, br. 4-6 , Zagreb 2001.). Tek napominjem kako sam mnoge od netom spomenutih autora prevodila na ukrajinski jezik i objavila u časopisnim, antologijskim i zasebnim izdanjima u Ukrajini, te da su ti radovi izazvali zanimanje. Mislim da ni za Hrvate nije kasno nadoknaditi prazninu kada je posrijedi obaviještenost o suvremenoj litavskoj književnosti ili pak o litavskoj književnosti uopće. Vjerujem da i ovo predstavljanje na stranicama pulskoga časopisa tomu može pridonijeti.
Eugenijus Ignatavičius rođen je 1935. godine na zapadu Litve, u selu Užraguviaă, u Raseiniaiskoj oblasti. Fakultet za kazalište Vilniuskoga konzervatorija (danas je to Litavska glazbena akademija) završio je 1960. Radio je kao glumac i redatelj na Litavskoj televiziji, studirao je dramaturgiju na Moskovskom književnom institutu M. Gorkoga, radio u Kaunaskom dramskom kazalištu, vodio kazališni odsjek u Ministarstvu kulture Litve. Seoska je tematika ekspresivno-lirski i jezično sugestivno izražena u njegovoj prozi
(počevši od prve zbirke novela iz 1966. g. Nedjeljna livada, također i nadalje - 1971.
u Tišini kosidbe, 1976. u Srebrnom razvodu, 1976. i dr.). Kritičari posebice ističu psihološku i kompozicijsku vrijednost proze u Ignatavičiusovim knjigama Vječna svjetlost obitelji (1983.) i U autobusu krizantema (1988.), s tematikom iz poslijeratnoga litavskog sela.
E. Ignatavičius poznati je dramatičar, komediograf, filmski scenarist, a navlastito se istakao postavljanjem dramskoga djela o M. K. Čiurlionisu - Hodočasnik mašte (1975.).
Brojne su bile deportacije stanovništva iz Litve pred Drugi svjetski rat - 14. lipnja 1941. godine (odvedeno u Sibir oko 19 tisuća ljudi), ali i neposredno poslije rata (deportirano oko 130 tisuća stanovnika). Tek nakon ponovna stjecanja litavske nezavisnosti, ti su “bezimeni” i njihove sudbine u djelu E. Ignatavičiusa našli vrsnoga kroničara, posebice u knjizi uspomena sibirskih prognanika Križ na Sjeveru (1992.), koju je on uredio, napisao joj predgovor i pridodao osobna sjećanja.
Predlažemo ulomak Sloboda kuca na prozor iz Ignatavičiusova romana Marsov uštap (2000.), koji ide u red autobiografskih: tu su prikazani dramatični događaji uzništva petnaestogodišnjeg mladića koji se usprotivio sovjetskome “kagebeovskom” nasilju. I mimo povijesno-psihološke autentičnosti poraća u Litvi, u ovome dijelu romana došlo je do uvjerljiva izražaja arhetipsko shvaćanje poetičnosti ljudskoga bivstvovnja, čežnja za slobodom - tako izvrsno očitovana u autorskome glumačkom recitiranju prigodom predstavljanja toga romana u Klubu litavskih pisaca početkom 2001. godine.

Vytautė Žilinskaitė rođena je 1930 g. u Kaunasu. Novinarstvo je na Sveučilištu u Vilniusu diplomirala 1955. godine. Pokazala je svestranu nadarenost u: pjesništvu, publicistici, kao autorica filmskih scenarija, kazališnih komada s elementima pjevanja i bufonade (također i za djecu, za kazalište lutaka), proznih djela i sl. Ipak, dva su žanra po kojima se V. Žilinskaitė može smatrati živim klasikom: humor i proza za djecu (posebice književne bajke). Objavila je nekoliko desetaka knjiga.
Spomenimo samo neke zbirke satira i homoreski: Ne na prvi pogled (1962.), Anđeo nad gradom (1967.), Institut romantike (1968.), Humoreske (1971.), Paradoksi (1973.), Satire (1978.), Slika (1981.), Kikot (1983.), Praseća gozba (1996.), Što se dogodilo (2000.) i dr.
Dominantne stilske osobine njezine proze jesu intelektualizam, duhovitost, virtuozno vladanje riječju. Čuveni litavski književnik Kazys Saja jednom je uskliknuo: “Dičim se da imamo Žilinskaitė!”.
U ovaj izbor uvrstili smo humoreske uvjetno mitološke tematike, vrlo suvremene, i to ne samo za litavske postsovjetske prilike…

1 Prakŗti (sanskr.) - u indijskoj religiji znači osnovnu materijalnu supstanciju; u mitološkim sustavima poistovjećivana s voljom Tvorca. Suprotnost Puruši.

2 Prakartėlė (litav. jez.) - Božićne jaslice, likovni ili plastični prikaz Kristova rođenja.

3 Puruša (sanskr.) - duhovna, ali inertna zasada i supstancija svemira; samo je iz veze Puruše i Prakŗti moguća raznolikost i evolucija svijeta.

Nadija Neporožnja

Prethodna objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (VI)

Sljedeća objava:
POČECI HRVATSKO-LITAVSKIH...

Povratak na sve novosti