LIK LUCIJE STIPANČIĆ U SVJETLU PROBLEMATIKE POBAČAJA

16. Listopad, 2003 - 13:38

ROMAN “POSLJEDNJI STIPANČIĆI ” VJENCESLAVA NOVAKA 1

1. UVOD

Pobačaj je čin koji i na početku XXI. stoljeća, unatoč dugotrajnim i opsežnim raspravama i polemikama, izaziva niz pitanja.2
Stoga se o esencijalnim pitanjima vrijednosti ljudskoga života raspravlja na različitim područjima: od politike, sociologije pa do teoloških rasprava.

Tema pobačaja javlja se i u hrvatskoj književnosti. Često se u književnoj kritici i općenito u razmatranju korpusa hrvatske književnosti ističu stanovita kašnjenja za europskim i svjetskim umjetničkim tendencijama i pravcima. To se objašnjava teškim političkim, socijalnim i ekonomskim prilikama u kojima je stoljećima živio hrvatski narod.

No, temom pobačaja izdvaja se roman koji je, pobijajući navedenu tezu, nastao cijelo stoljeće prije suvremene zahuktale polemike o pobačaju. To je roman Posljednji Stipančići Vjenceslava Novaka, objavljen 1899. godine.

U ovome tekstu raspravljat će se o problemu pobačaja u kontekstu toga romana, odnosno književnoga lika Lucije Stipančić, te će ga se usporediti s nekim najznačajnijim suvremenim stajalištima i pravcima glede položaja žene i njezina prava ili ne - prava na pobačaj. U kojoj je mjeri hrvatski pisac (muškarac) u XIX. stoljeću uspio odgovoriti (na književno - umjetnički način) na pitanja o kojima se i danas raspravlja, u vrijeme kad ih ni filozofija a ni druga područja nisu počela analizirati (o feminizmu da i ne govorimo), ključno je pitanje ovoga rada.

Slijedeći način istraživanja američkih konstruktivistica 3 , polazimo od ovih pitanja:
Koje probleme pokušava riješiti ova žena?
Za što možemo reći da je adaptivno u načinu na koji sebe pokušava smjestiti u svijet kako ga ona poznaje?
Koje determinante - psihološke i društvene - proširuju ili sužavaju njezin obzor?
Kakvim se metaforama služi da bi opisala svoj rast i svoje promjene?

2. U KAKVOJ JE OBITELJI ODRASTALA LUCIJA

Od najranijeg djetinjstva Lucija je bila uskraćena za slobodan i nesputan doživljaj svijeta, posve izolirana u svojoj kući, a “dijete kojem nije omogućeno da odrasta kroz igru i dijalog odrasta u velikoj opasnosti”.4 Ona se razvija i oblikuje u obitelji koja zbog društvenih, ekonomskih i političkih promjena na prijelomu dvaju stoljeća doživljava slom pa i izumiranje loze. Odatle u naslovu atribut POSLJEDNJI.

U toj patricijskoj (sloj povlaštenih građana u maloj i zatvorenoj senjskoj sredini) i patrijarhalnoj obitelji glavnu riječ ima otac Ante Stipančić: “Domaći život u Stipančićevoj kući bio je uređen - što se ticalo prava i dužnosti muškaraca i ženskih - na način orijentalaca: Valpurga i Lucija osjećale su se naspram Veroniki i drugoj mlađoj služavki u toliko odličnijem položaju što su sa Stipančićem sjedile kod istoga stola. Bilo je to po duhu onoga doba, a lako će biti da je na takovu podređenost žene djelovao i doticaj naših ljudi s Turcima kroz duga vremena. Ta je podređenost žene dobila izrazitije lice u Stipančićevoj kući i kroz druge prilike: velika razlika Ante Stipančića i Valpurge po dobi, njegov osebujni temperament, a pogotovo umišljena njegova naobrazba napram ženi, koju bi njezino doba odlikovalo priznanjem vanredne ’edukacije’ ako bi znala čitati i pisati i ako bi izim materinskog jezika umjela govoriti još kojim jezikom pa ako bi još k tome čitala novele i romane.“ U kući žive četiri žene: Valpurga, Lucija, starija služavka Veronika te mlađa služavka. Njihov se položaj razlikuje u nijansama - stupnjevima ženske podređenosti (“Valpurga i Lucija osjećale su se naspram Veroniki i drugoj mlađoj služavki u toliko odličnijem položaju što su sa Stipančićem sjedile kod istog stola”) - jer dvije su mlade, a dvije starije žene. Nadalje, dvije pripadaju višem, imućnom društvenom sloju, a dvije su siromašne i prisiljene služiti prvima. Nepravedan, neravnopravan odnos muškaraca i žena nije ograničen životnom dobi i socijalnim položajem.

Luciji nije omogućeno školovanje jer se od žene ne može više zahtijevati nego da bude dobra domaćica i vjerna supruga koja umije razumjeti svoga muža i tako mu ugoditi. “Prignječena okrutnošću očeva odgoja, povlači se u sebe, otuđuje se, obuzima je osjećaj nezadovoljstva, dosade, zatočenosti, patnje i uzaludne žudnje za životom, za slobodom. Što više sazrijeva, to se više pojačava osjećaj odbojnosti i otpora prema ocu. U kontaktu s njim postaje šutljiva, prkosna, razdražljiva i neiskrena.“5 Ne može razvijati svoj duh, intelektualne sposobnosti, ne otkriva vlastite mogućnosti... No, Lucijin prvi, a i POSLJEDNJI ples mijenja njezin način poimanja sebstva i svijeta oko sebe. Ona spoznaje i izražava svoj glas i svoj duh prema epistemološkoj kategoriji SUBJEKTIVNOG ZNANJA.6

To je perspektiva u kojoj se istina i znanje poimaju kao osobno i privatno, subjektivno znano ili intuirano - ako sam ženska, imam i ja zdravoga razuma da shvaćam svijet, i srce mi kaže da ima drugačijeg života nego je ovaj što ga ja živim. Subjektivno znanje vodi k subjektivnoj spoznaji kojom je subjekt uvjeren da pravi odgovori zaista postoje - samo je izvor na drugome mjestu. To su osobe bogata unutarnjeg svijeta kojemu su se okrenule u nijekanju odgovora što ih nudi vanjski svijet.7

Subjektivistice nemaju formalne naobrazbe, često odrastaju bez očeve zaštite jer su ih očevi zapuštali, ili su imali roditelje koji su gušili njihovu radoznalost, ili ih kažnjavali zbog previše pitanja (što je bio slučaj s Lucijom). Potječu iz nestabilnih obitelji u kojima nema potpore i težnje uspjehu.8 Lucija i Valpurga ostaju potpuno same u trenutku propadanja obitelji.9

2. 1. LUCIJA STIPANČIĆ I AUTORITET KOJI JU JE IZNEVJERIO

Subjektivistice su često čitav život provodile tražeći neki pouzdan autoritet uz koji bi se mogle vezati. Prema Freudu, žena razvija psihološku oznaku ovisnosti o ljubavi drugoga - razvija objektnost. Ne može biti sama zbog straha od gubitka. Često u tom traženju autoriteta žene dožive neuspjeh i razočaranje. No, traganje se nastavlja pa: “Ako to nije bio otac, možda to bude ovaj momak ili ovaj muž. Zajednička crta što se tako snažno ističe u pripovijestima tih žena jest slika muškog autoriteta koji su opisale kao autoritet koji ih je iznevjerio.“10 Lucija stvara subjektivističku i idealiziranu sliku muškarca (Alfreda) koji će promijeniti njezin život: “Bila je uvjerena da je Alfred ljubi (…), pomišljala je da će je dići iz tog tamnog, mrtvog stanovanja i povesti u slobodan i otvoren svijet.“

Alfred je odbacio zastarjela, njemu smiješna, konzervativna načela, a nije oblikovao nova. Živi od trenutka do trenutka, tražeći u svakoj zgodi svoju korist, bez obzira na moralna načela i čast. Njegovo bi ponašanje prema Luciji vjerojatno izazvalo osudu i ondašnjeg društva (konzervativnih načela, ali ipak načela), ali time Lucijin problem ne bi bio riješen jer nije bilo društvenih mehanizama koji bi štitili ženu u takvim ili sličnim situacijama. Premda se ne može tvrditi da su Alfred i Lucijin brat Juraj prototipovi muškarca onoga vremena, moć su posjedovali muškarci: očevi, sinovi, braća, muževi, kao što kaže i Lucija kad govori kako su druge njezine vršnjakinje sretne, a ona nema koga tko bi je zaštitio.

Tako su Luciju (kao i većinu subjektivistica) izdali svi muškarci u njezinu životu: najprije otac, brat pa čovjek koji joj je trebao postati mužem.11

3. TKO JE POSLJEDNJI STIPANČIĆ

Sve “zaraćene” strane u raspravi o pobačaju moraju priznati da u razmatranju problema abortusa valja poći od temeljnog stajališta da i majka i fetus imaju u polazištu jednako pravo na život - prema tomu riječ je o sukobu tih prava. Često se navode životne situacije, slučajevi kad je jedna od strana neposredno ugrožena (rađanje djeteta izazvalo bi sigurnu smrt majke), slučajevi silovanja, incest... Osim takvih situacija, uvjetno nazvanih neprijepornima (jer je stav Katoličke crkve da i u tim slučajevima pobačaj nije opravdan), pojavljuje se čitav niz životnih situacija u kojima se žena može naći pred odlukom za ili protiv pobačaja.12

Alfred je zaveo neiskusnu Luciju - nije ju silovao, nije počinjen incest, no stavovi i motivi kojima ulaze u odnos nisu isti. Njezina je etika, ETIKA ODGOVORNOSTI. Ona je emotivna, s izrazitim osjećajem ovisnosti i potrebom za ljubavlju, ugađanjem i suosjećajnošću. Stoga kad stigne pošiljka, uzima sredstvo za pobačaj jer misli da ga šalje muškarac koji je voli kao i ona njega. Pobačaj i način na koji je bila prinuđena izvršiti ga, najteži je poraz njezine vizije vlastita života i odnosa muškarca i žene. Moralom odnosa i odgovornosti za drugu osobu, te osjećajima, brigom i poštenjem za druge i prema drugima, Lucija je željela ostvariti univerzalne vrijednosti života. U suvremenoj polemici o pobačaju često se polazi od intrinzične vrijednosti života. Ronald Dworkin u svome članku “Moralnost pobačaja” tvrdi “da je rasprava o pobačaju rasprava o intrinzičnoj vrijednosti, a ne o pravima i interesima fetusa”.13 Pritom polazi od analize dvaju najjačih suprotstavljenih polova u polemici o pobačaju: tradicionalne religije i ženskoga pokreta. On smatra da i jedno i drugo stajalište polaze od iste pretpostavke da ljudski život ima intrinzičnu vrijednost, a ne da je fetus osoba sa svojim pravima. Za analizu slučaja Lucije Stipančić zanimljiva su stajališta koja se odnose na feminističke argumente u polemici (dakako, uvažavajući sve razlike i razmimoilaženja unutar samog feminističkog pokreta). Zbog neravnopravne uloge žena u oblikovanju moralne, kulturne i gospodarske okoline u kojoj začinju i rađaju djecu, ali i zbog neravnopravnosti u spolnim odnosima muškaraca i žena, ženama je često nametnuto rađanje i podizanje djece. Drugim riječima, žena mora dragovoljno i nedvosmisleno odlučivati o stvaranju novoga života. U takvim bi se okolnostima i pojam pobačaja bitno promijenio.14 Iz cjelokupna dosadašnjeg izlaganja razvidno je da Lucija uopće nije imala ulogu, a kamo li onu ravnopravnu, u oblikovanju okoline u kojoj se začeo i trebao živjeti POSLJEDNJI STIPANČIĆ. Pobačaj je samo stepenica, doduše POSLJEDNJA, u nizu životnih poraza u kojima Lucija nije mogla ostvariti moralnu, kulturnu i inu okolinu u kojoj bi, prije svega, ona sama pa i njezino dijete živjeli dostojnim životom. Začeće POSLJEDNJEG STIPANČIĆA nije posljedica ljubavna čina dvoje ravnopravnih ljudi.15 Pobačaj je za Luciju moralna i životna drama.

3. 1. POBAČAJ I INTRINZIČNA VRIJEDNOST ŽIVOTA DJETETA I MAJKE

“Pobačaj uništava intrinzičnu vrijednost, svetost, nedodirljivost života djeteta i stoga je moralno pogrešan uvijek, osim u situacijama u kojima je intrinzična vrijednost drugih ljudskih života (majke) ugrožena odlukom protiv pobačaja.“16 U tom kontekstu zamislimo da Lucija nije uzela sredstvo za pobačaj. Kakav bi bio Lucijin život - sama, ekonomski ugrožena, bez formalne naobrazbe, osuđena od male sredine u kojoj živi. Sjetimo se da je posrijedi XIX. stoljeće. Kakav bi bio život njezina djeteta bez oca - bilo bi odbacivano jer je nezakonito, osuđivano, nazivano pogrdnim imenima, kako je to već običaj u malim, zatvorenim sredinama. Odgovore možemo naći u primjerima iz hrvatske književnosti XIX. stoljeća: nahod Luka iz romana Prosjak Luka Augusta Šenoe ili lik Antonija Salettija u romanu Začuđeni svatovi Eugena Kumičića. O kakvoj je vrijednosti riječ? O tomu govori R. Hare u ogledu “Pobačaj i zlatno pravilo”. On govori o pobačaju sa stajališta razrađene etičke teorije univerzalna preskriptivizma. “Primijenjeno na pitanje pobačaja, pravilo bi naređivalo: ako je nama drago što naša majka nije prekinula trudnoću koja je rezultirala našim rođenjem, onda, ceteris paribus, ne treba prekinuti trudnoću koja će rezultirati rođenjem osobe koja će imati sličan život našemu. (…) To znači da trebamo činiti ono što bi nama bilo drago da nam je učinjeno da smo bilo tko u nizu potencijalne djece.“17 U tom smislu, Lucija je pomislivši na vlastiti život, na ono što je dobila od njega, na ono što može dati svojemu djetetu, procijenila da je bolje prekinuti trudnoću.18

3. 2. POBAČAJ I POTENCIJALNOST OSOBE

U suvremenoj polemici o pobačaju često se raspravlja sa stajališta potencijalnosti. U tom kontekstu zanimljivo je i stajalište autorice Mary Ann Warren. U svom radu “O moralnom i zakonskom statusu pobačaja” razmatra problem pobačaja u svezi s poteškoćama vezanih uz određenje ljudskosti fetusa. Ona tvrdi da je fetus POTENCIJALNA (op. a.) osoba i ne može se smatrati članom moralne zajednice. No, ne treba ustrajavati na tomu da potencijalna osoba nema pravo na život. Tako dolazi do sukoba prava između fetusa kao potencijalne osobe i majke kao stvarne osobe. “U situaciji sukoba prava, pravo bilo koje stvarne osobe neizbježno preteže nad pravom potencijalne osobe.“19 Luciji je kao stvarnoj osobi bitno reducirano pravo na dostojanstven i slobodan život, a njezinu djetetu, kao potencijalnoj osobi, nije ni omogućeno da ta prava i ostvari. Kako te vrjednote nisu omogućene u stvarnosti, kako bi bile moguće u potenciji?

Promotrit ćemo problem potencijalnosti s posve drukčijeg motrišta. Jednu od najjačih pozicija u suvremenoj polemici o pobačaju ima Katolička crkva. Svako razmatranje ove problematike bilo bi nepotpuno ako se u obzir ne bi uzeli i ti stavovi. Ivan Pavao II. u “Evanđelju Života” iznosi (enciklika) službeno stajalište Crkve o pobačaju. Život počinje od časa začeća. Tada se počinje razvijati novo ljudsko biće koje se razvija samo za sebe.

I mnogi drugi zastupaju tu tezu. Ključni trenutak kad počinje život jest samo začeće. J. Noonan tvrdi da je svatko, tko je začet od ljudskih roditelja, osoba.

P. Ramsey to potkrjepljuje činjenicom što se začećem oblikuje jedinstven genetski kod novoga bića. No, što ako je riječ o problematičnom začeću, moralno prijepornom, o nedobrovoljnome spolnom činu? Ovdje više nije riječ o potencijalnosti, već o odgovornosti za tu potencijalnost. Moramo se vratiti na citirane rečenice R. Dworkina, kako postoji previše slučajeva u kojima je spolni odnos u određenoj mjeri silovanje, tj. posljedica nestvaralačke podređenosti. “Potrebno je govoriti o pobačaju ne kao o pravu žene, već kao njezinoj odgovornosti. Jednaku ulogu imaju i muškarci - očevi, jer je dijete njihovo koliko i majčino.“20

Lucija Stipančić je kroz čitav svoj kratki život tražila (ALI NIJE OSTVARILA) svoje pravo na život, svoje JA, svoju ulogu i odgovornost za vlastiti izbor. Ona nije odgovorna za ono što joj se dogodilo, a što je prethodilo pobačaju koji je učinila. Prema tomu, ne može biti odgovorna ni za sam pobačaj. Upitna je svjesnost njezina čina.
Ona se i poslije toga nada, posve je uvjerena da će Alfred doći (kao što je i obećao) i omogućiti joj život za kakvim je žudjela prema već spomenutoj etici odgovornosti, brige i poštenja.

4. ZAKLJUČAK

4. 1. POBAČAJ I LUCIJA STIPANČIĆ

Opisujući sudbinu Lucije Stipančić, Vjenceslav Novak ni u jednom trenutku ne ostavlja traga sumnji ili prijeporu o njezinoj krivici ili grijehu. Te kategorije treba tražiti na drugim stranama u romanu. Riječ je o patricijskome sloju građana, koji neumitno propada, a s njim i zastarjeli način života i posve neodrživi međuljudski odnosi. Jedina krivica Lucije Stipančić je u tomu što je prerano htjela te odnose promijeniti i što je previše žudjela da ostvari neke drukčije i posve nove. Činom pobačaja ona iskazuje svoje stavove o vrijednosti života koji za nju više nema vrijednost. Više nije svet, nedodirljiv, vrijedan sam po sebi. Okaljan je razočaranjima i izdajama onih koji su je POSLJEDNJI trebali izdati. U takvim okolnostima smrt poprima posve drugo značenje.

4. 2. SLOŽENOST ODLUKE O POBAČAJU

Pobačaj je čin koji izaziva niz pitanja na koja nije lako odgovoriti. Prije svega, je li to dopustiv ili nedopustiv čin? Imaju li žene pravo na pobačaj u svim okolnostima ili samo u nekima ograničenim? Je li pitanje pobačaja stvar zakona ili morala?
Namjera ovog teksta nije bila odgovoriti na ta pitanja, već istražiti uzroke i posljedice jednoga tužnog slučaja koji je poseban već po tomu što je opisan na kraju XIX. stoljeća snagom, mudrošću i odmjerenošću koje su dragocjene i u današnjim polemikama o pobačaju. To vodi zaključku da postoje problemi koje ne možemo uvijek sagledavati i rješavati po općemu načelu, stvarajući zabrane i dopuštenja kojima ćemo ocjenjivati raznolike i delikatne slučajeve.

4. 3. DVA NAČINA SPOZNAVANJA I RJEŠAVANJA PROBLEMA

Prema konstruktivističkim razmatranjima, postoje dva načina spoznavanja i rješavanja problema, koje možemo polarizirati na:
a) muško - opće, univerzalno, objektivno; “Ljudi koji djeluju u okviru moraliteta prava - češće su to muškarci - pozivaju se na metaforu ’slijepe pravde’ i oslanjaju se na apstraktne znakove i univerzalna načela, presuđujući u sporovima i sukobima neosobno, nepristrano i pravično. “ Takav je način sagledavanja problema razlogom da se, iako se u hrvatskoj književnoj kritici mnogo govorilo o romanu Posljednji Stipančići, a dio je i obvezne srednjoškolske lektire, često izbjegava problem pobačaja ili ga se eufemizira pa čak i prešućuje.
b) žensko - partikularno, subjektivno, konkretno; “Ljudi koji djeluju u okviru moraliteta odgovornosti i brige - prvenstveno žene - odbacuju strategiju sljepoće i nepristranosti. Štoviše, zalažu se za to da treba razumjeti kontekst svakog moralnog izbora, tvrde da se potrebe pojedinca ne mogu uvijek izvesti iz općih pravila i načela, te da o moralnom izboru valja razmišljati i induktivno, zaključujući iz konkretnog iskustva pojedinca koje on nužno unosi u svaku situaciju, pa i u spor.“21Ovim načinom dolazi se do stvaralačkog konsenzusa i do rješenja spora kojim bi se zadovoljili raznoliki stavovi i potrebe.

Pobačaj je individualan problem, problem konkretnog subjekta, konkretnih okolnosti i tako ga treba i razmatrati.
Vjenceslav Novak, pisac s kraja XIX. stoljeća, književno-umjetničkim načinom krenuo je tim putem. Opisujući i za suvremenu književnost složenu temu intimne drame lika, a posebice pobačaj i posljedice toga čina, pokazao je veličinu svoga književnog talenta, ali i veličinu kao čovjek, tako što sve vrijeme ostaje dostojanstven i human.

U tom kontekstu izdvaja se stav hrvatskoga književnog kritičara Ive Frangeša koji svojom točnošću, ali i finim emotivnim nabojem, najbolje može zaključiti raspravu o sudbini i odluci Lucije Stipančić:
“U tom nizu žrtava, jedina čista i nevina, prava Novakova Ofelija - Jurjeva sestra Lucija, možda je najuspjeliji lik Novakov. Ona se jedina usuđuje suprotstaviti despotizmu zaslijepljenog oca, ona pokazuje majci u kakvom je mraku provela svoj vijek, ona prozire Jurjevo nepoštenje, ona se bori za ljubav, za mladost, za svoje pravo na život. Što u toj borbi podliježe, to njen pothvat čini još humanijim, njen lik još poetičnijim, njen protest sadržajnijim. Lucijin lik značajan je i zato jer je Novak ’pogazio’ obzire, usudio se da obradi ’sklisku’ temu, stao na stranu Lucije i rehabilitirao njenu čistu, predanu, prevarenu ljubav. Trebalo je u ono doba imati smjelosti za to.

Poslušavši glas poezije, Novak je tu smjelost smogao i stvorio nježan, ustreptao lik djevojke koja svoj prvi dodir sa životom plaća smrću.“22

1 Rad je nastao u okviru kolegija Ženski studiji - knjižževnost i filozofija, na poslijediplomskom studiju Književnost i humanistički kontekst pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.

2 U uvodu zbornika tekstova “Pobačaj za i protiv” Snježana Prijić ističe da se ta rasprava čini žešćom i otvorenijom nego ikad. U posljednja dva desetljeća 20.stoljeća intenzivno se iznose različiti argumenti, no ne nazire se kraj raspravi glede pitanja za ili protiv pobačaja.

3 M.F.Belenky, B.Mc V.Clinchy, N.R.Goldberger, J.M.Tarule: “Ženski načini spoznavanja - razvoj sebstva, svojega
glasa i svojeg duha”, Druga, Ženska infoteka, Zagreb 1998.

4 Isto, str.42.

5 D.Rosandić: “Metodički pristup romanu”, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo 1972., str.94.

6 Skupina autorica, v.bilj.br.2.

7 Skupina autorica - konstruktivistica ističe kako je subjektivizam zapravo dualistički nazor koji jasno razlučuje vanjski od
unutarnjeg svijeta. Istina prebiva u nutrini,a osoba najčešće niječe odgovore koje nudi vanjski svijet. Jasno,to je uvijek u
svezi s razočaranjem doživljenim u tom svijetu. U nemogućnosti da ga izmijene, takve osobe nalaze odgovore u svojoj
nutrini.

8 Subjektivistice su odrasle, prema većspomenutim autoricama, u obiteljima koje su bile društveno manje povlaštene, ili permisivnije, ili jednostavno kaotičnije od prosjeka. Stipančići su obitelj koja propada. To je patricijski sloj koji neumitno nestaje u prodoru nadirućeg kapitalizma, političkih i društvenih promjena na izmaku stoljeća.

9 Tako dva ženska lika ostaju svjedocima propasti obitelji Stipančića, čiju su slavu pronosili i prenosili iz koljena u koljeno muški Stipančići. Krešimir Nemec u “Povijesti hrvatskog romana” Luciju i Valpurgu opisuje kao zatočenice povijesti, uspomena i vlastitih iluzija, što potvrđuje njihovo poimanje svijeta i vlastita duha, koje pripada epistemološkoj kategoriji SUBJEKTIVNOG ZNANJA.

10 Skupina autorica: “Ženski načini spoznavanja - razvoj sebstva, svojega glasa i svojeg duha”, str.66.

11 Konstruktivističko stajalište glasi: “Takve žene čitava života uče da je moću rukama muškarca, te da oni posjeduju, za
društvo, krajnji autoritet. Ali u privatnom životu mnogih subjektivistica mjesto trajnog muškog autoriteta ostalo je prazno. A one su ostale ispunjene osjećajem razočaranja i gnjeva“. Isto, str.67.

12 Tu se pojavljuju pitanja koja pokazuju osjetljivost pobačaja kao odluke (iz zbornika “Pobačaj za i protiv”, str.16.): “Je li uvijek pogrešno ubiti osobu? (…) Jesu li u datoj situaciji jača prava majke ili fetusa? Na čemu se temelji prvenstvo prava?” Za slučaj koji se razmatra u ovom radu, ključno je pitanje: “Koliko i kako okolnosti i stupanj odgovornosti utječu na rješenje sukoba prava majke i fetusa?”

13 Ronald Dworkin: ’Moralnost pobačaja’, u knjizi: “Pobačaj za i protiv”, zbornik tekstova, Hrvatski kulturni dom, Rijeka
1995., prevela S.Prijić, str.101.

14 “ … tada bi status fetusa bio drugaččiji jer bi se žena sama,nedvosmisleno i dragovoljno odlučivala za stvaranje, a ne bi
joj bilo nametnuto. Pobačaj bi tada uistinu bio ono što nedvojbeno mnogo žena i sada misli da jest - vrsta samouništavanja jer žena uništava nešto u što je uložila samu sebe“. Isto, str.117.

15 “(…)zato je previše slučajeva u kojima je spolni odnos u izvjesnoj mjeri silovanje, trudnoća često nije posljedica stvaralačkog čina većnestvaralačke podređenosti i zato je cjelina trudnoće i odgoja djeteta nepravedno raspodijeljena
na način da nerazmjerno i teško pada upravo na ženina pleća.“ Isto, str.117.

16 Isto,str.120.

17 R.M.Hare: ’Pobačaj i zlatno pravilo’, u knjizi “Pobačaj za i protiv”, zbornik radova, str.25.

18 “Primjena zlatnog pravila počiva,dakle,na procjeni vjerojatnosti stvaranja novog života, te na procjenama očekivane
sreće takve nove osobe.“ Isto, str.25.

19 M.A.Warren:’O moralnom i zakonskom statusu pobačaja ’,“Pobačaj za i protiv ”,zbornik radova,str.54.

20 Tonči Matulić: “Pobačaj,drama savjesti”, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Centar za bioetiku, Zagreb 1997.

21 Skupina autorica: “Ženski načini spoznavanja - razvoj sebstva, svojega glasa i svojeg duha“, Druga, Ženska infoteka, Zagreb 1998., str.18.

22 Ivo Frangeš: “Vjenceslav Novak ” - predgovor, Izbor, Svjetlost, Sarajevo 1960.

IZVORI

Djelo:
Vjenceslav Novak, Posljednji Stipančići - Povijest jedne patricijske obitelji, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zora - Matica hrvatska, Zagreb 1964.

Filozofsko-etička literatura:
1. Belenky, Mary Field; Mc Vicker Clinchy, Blythe; Rule Goldberger, Nancy; Tarule, Jill Mattuck 1998.
Ženski načini spoznavanja - Razvoj sebstva, svojega glasa i svojeg duha, Ženska infoteka - DRUGA, Zagreb.
2. Matulić, Tonči 1997. Pobačaj - Drama savjesti, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb.
3. Prijić, Snježana 1995. Pobačaj za i protiv - Zbornik tekstova, Hrvatski kulturni dom (Biblioteka Analytica Adriatica), Rijeka.

Književnoteorijska literatura:
1. Barac, Antun 1964. Vjenceslav Novak, Predgovor u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 5, Zora - Matica hrvatska, Zagreb.
2. Frangeš, Ivo 1960. Vjenceslav Novak - Predgovor, Izbor, Svjetlost, Sarajevo.
3. Jelčić, Dubravko 1996. Posljednji Stipančići Vjenceslava Novaka, Ključ za književno djelo, III. kolo, knj. 3., Školska knjiga, Zagreb.
4. Nemec, Krešimir 1994. Povijest hrvatskog romana (od početka do kraja 19. stoljeća), Znanje, Zagreb.
5. Rosandić, Dragutin 1972. Metodički pristup romanu, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo.