KULTURNA LJETINA, DOBROSUSJEDSTVO I JUNAK(INJA) FUSNOTE

16. Listopad, 2015 - 07:52

Prije glavne temice ovoga uvodnika samo riječ-dvije o jednome, doista vrlo osobnom, pogledu na samo jednu notornu činjenicu protekloga kao i mnogih prethodnih kulturnih ljeta u Istri. Mijenjaju se režimi, garniture i tobože politike, no sprega estradne pokazljivosti i manifestativne paradnosti “visoke” kao i lokalne politike s kulturom čvrsto se drži i ni za mrvicu ne posustaje. Ta je sprega tim bjelodanija, agresivnija i medijski napadnija što je više sredstava (i) politika uložila u stanovite “projekte” – bez obzira radilo se o transparentnim ili nekim drugim stavkama i izvorima, o diskrecijskim pravima ili doista utemeljenim odlukama. Stvar je još izvodljivija u “prijelaznim” razdobljima između instaliranja “novih” i uvijek polemičnih odlazaka “starih” kadrova, a kultura kao kultura – i kad ne bi htjela i kada se ne pristoji, eto je ancillom u toliko već puta viđenoj bijedi svoje vječne, karikaturalne i tragikomične uloge! Smiješna su poklonstva i udvaranja politike kulturi i obratno, a osobito idolatrijski hedonistička jadranska uzmorska orgijanja novokomponirana jet-seta, kamo se svaki javnik što drži do sebe – makar bio novopridošlica prve generacije polit--managera i/ili tycoona (najčešći balkanski spoj) – jednostavno mora ugurati. Naime i ukratko, upitajmo se što nam doista u hrvatskoj Istri donose (a koliko “šoldi” i kamo odnose) svi mogući festivali koje imamo, sve “epohalne” uvozne parade naših veličina i “veličina” te “bjelosvjetskih” estradnih maratonaca koji su katkad i “tezgaroši” u istoj osobi; što je doista niklo iz ovoga podneblja, koje se stvarne domaće općeprihvaćene i trajne vrijednosti podržavaju i potpomažu – zaboga, bez kampanilističkih primisli, molim! – i što se zavičaju vraća na oplemenjujući i višekratno koristan prirodan način? Na posljetku, koja je, kakva i čija, po ne znam koji put i s ovoga mjesta retorički upit, tzv. “kulturna politika” Istarske županije!?

* * *

Evo nas i kod prave uvodne temice.
U duhu povijesno dobre, a u nekim razdobljima i iznimno bliske svekolike hrvatsko-slovenske suradnje tijekom dijelom i zajedničke prošlosti te zbog sličnih povijesnih iskustava, građanska je dužnost i pravo svakoga dobronamjernika osviještenih pogleda na realnosti svijeta u kojemu živimo, dakle i onoga u najbližemu susjedstvu, javno se i makar načelno odrediti spram još uvijek otvorenih pitanja državne granice kao dijela nekih neriješenih odnosa između dviju zemalja i dvaju naroda nakon raspada bivše zajedničke države prije deset godina.
U tom smislu valja podržati sva rješenja za koja se ne bi trebalo pozivati na presudu treće strane, dakle treba zagovarati dogovor a gdješto i nužne kompromise, ali takve koji ne bi išli na očitu štetu bilo koje strane, pa dakle ni naše, hrvatske. Podjedanko se tu misli kako na gospodarska, novčarska, industrijska, vlasnička i ina pitanja, tako i na ona posebno osjetljiva – teritorijalna.
Podržati, nadalje, treba sve javne djelatnike, a s obzirom na moć odlučivanja moram spomenuti i političare, poglavito one istarske zastupnike u Hrvatskome saboru kao i predstavnike mjesnih vlasti u Istarskoj županiji, koji ne prihvaćaju unaprijed ni naslijepo ma koje rješenje koje bi značilo daljnju ugrozu hrvatskih nacionalnih interesa, kako to tumači i vrhovni državni zakonski akt, dakle Ustav Republike Hrvatske.
Nitko nema pravo trgovati nacionalnim interesima. U tom duhu osobito su prihvatljiva upozorenja predstavnika hrvatskih mjesnih vlasti i najizravnije zainteresirana stanovništva od Međimurja do Istre, dakle u područjima neriješenih teritorijalnih pitanja, koji odgovorni ljudi najbolje znaju i poučeni različitim suživotnim iskustvima naslućuju što se jednim još uvijek “tajnim” ugovorom može izgubiti, a neupitno je hrvatsko. Eto zašto ne valjaju politička mešetarenja daleko od očiju javnosti, kao ni politikantska prigodna “tumačenja” naslijepo naših dnevnopolitičkih praktikanata!
U tom smislu prigoda je podsjetiti se gubitaka ne samo u Istri i Međimurju od 1945. pa do danas kada se najavljuju novi ustupci našim sjeverozapadnim susjedima, ustupci na kopnu i moru. Radi obnove povijesnog pamćenja, spomenimo se osobito teksta “Hrvatska granica u sjeverozapadnoj Istri” mons. Bože Milanovića iz njegove knjige Moje uspomene (Pazin, 1976.). Naročito je posrijedi pitanje “novoga” toka rijeke Dragonje, kada granicom – na hrvatsku štetu – postaje tzv. kanal Sv. Odorika, kao i sudbina za nas tada izgubljenih hrvatskih mjesta Pregare, Gradine, Topolovca itd.
Evo nekoliko rečenica iz spomenuta Milanovićeva teksta: “U sjeveroistočnoj Istri nisu bile granice između Hrvatske i Slovenije posvuda točno određene, jer su već za vrijeme Austrije neka hrvatska mjesta došla pod upravu slovenskih općina. S obzirom na to pod Austrijom, a još manje pod Italijom, nije bilo nikakve prepirke između jedne i druge narodnosti u Istri... U sjeverozapadnom dijelu Istre od starine stvorila je granicu između Hrvata i Slovenaca dolina i rijeka Dragonja, koja utječe u more između Savudrije i Pirana. Tu je granicu priznavao, također s jezične strane, slovenski profesor S. Rutar, u svojoj knjizi ‘Samosvoje mesto Trst in mejna grofija Istra’ (Ljubljana, 1896.; op. B.B.). Po njegovu mišljenju bilo je hrvatskih sela i sjeverno od rijeke i doline Dragonje, ali na to se nije nitko obazirao – ni tada ni poslije... Južno od rijeke Dragonje bio je i hrvatski jezik u župnim uredima, crkvama i školama. Pod Austrijom i Italijom nije bilo u pogledu toga nikakvih prigovora. Međutim, kad se za vrijeme II. svjetskog rata razvilo partizansko djelovanje, počele su se u tom sjeverozapadnom dijelu Istre mijenjati narodne prilike u župama Pregara, Gradina, Topolovac i Črnice (blizu Buzeta), tako da su nakon svršetka rata ondje uvedene slovenske osnovne škole... Slovenske škole uvedene su još šest mjeseci prije odluke iz Zagreba i Beograda. Budući da je odluka iz Zagreba ovisila o odluci Savezne narodne skupštine iz Beograda, mi, istarski svećenici, (1. II. 1956.) poslali smo ondješnjem predsjedništvu potanje obrazloženu predstavku s molbom da se stara hrvatska granica u Istri ne bi promijenila. Međutim, u tome nismo uspjeli. Zato su sada župe Pregara, Gradina i dio Topolovca službeno priključene republici Sloveniji. Črnica je ipak ostala u Hrvatskoj pa je u njoj opet uvedena hrvatska škola... Međutim, spomenute župe ostale su crkveno ujedinjene s hrvatskom pazinskom administraturom. Ali god. 1974. su napokon neki viši crkveni dostojanstvenici uspjeli, protiv volje istarskih svećenika, da se slovenskom biskupu u Kopru prepusti imenovanje slovenskog svećenika u Pregari za one župe. Tada je slovenski svećenik uveo ondje i u crkvama slovenski jezik”.
Eto koliko se može naučiti o zaštiti vlastitih nacionalnih interesa od naših susjeda Slovenaca, i to bez obzira bila riječ, kako se razabire, o komunističkim ratnicima i svojedobnim vlastodršcima ili pak o svećenstvu!
Zaključak se sam nameće. Naime, protiviti se konačno valja svakoj dnevnopolitičkoj “trgovini”, osobito onoj kojom bi se “razmjenjivalo” hrvatsko za hrvatsko – od Istre do hrvatskoga Podunavlja, od Međimurja do Prevlake.
S prijateljima Slovencima (i uopće svim dobronamjernicima) poticati valja i trajno živim održavati dijalog, tim više što su – s obiju strana – jelinčiči + jorasi & comp. ipak razmjerno marginalne, iako katkad i neugodne, pojave. U tom smislu i u ovome broju donosimo slovenske teme, pa tako s osobitim zadovoljstvom objavljujemo tekstove o Levstiku i hrvatsko-slovenskim povijesnim vezama.
Ukratko, apelirati treba na savjest i nacionalnu svijest te moralnu čvrstinu svih, osobito istarskih zastupnika u Hrvatskome saboru, da zauzeto i utemeljeno, jasno i nedvosmisleno, stanu na stranu takvih rješenja koja neće vrijeđati nikoga, osobito ne povijesnu istinu i dostojanstvo svojih ljudi u zavičaju i domovini.

* JUNAK(INJA) FUSNOTE: U "Mediteranu" Novoga lista - Glasa Istre od 6. siječnja 2002. dočekali smo - uz tolike primjerenije diljem Hrvatske - i, makar formalan, prikazić prethodnoga dvobroja našeg časopisa iz pera agilne Daše Drndić, nekada davno i naše suradnice. Premda je riječ o oglednom primjerku kako se prikazi ne pišu ako autor već unaprijed ima zadanu tezu i vlastite predrasude, pozdravljam ovaj tekstić i vrlu svestranu autoricu. Pa ne mogu nam baš svi pjevati hvalospjeve, što je glede ovoga časopisa već notorna činjenica kod kuće i u inozemstvu. No, dobro je čuti i ovakav stav i mišljenje: "Za moj ukus časopisu nedostaju polemički tekstovi koji bi s filozofskog, sociološkog, kulturološkog aspekta promišljali suvremenost. Ovako, unatoč suvremenom dizajnu, "Nova Istra" djeluje pomalo staromodno i "već viđeno"". Samo, prikazivačica bi trebala pogledati što piše u zaglavlju časopisa, prelistati barem tematske blokove u mnogim ranijim svescima, također i naše zbornike proizišle iz istoga časopisa te, osobito, promisliti o nepotrebnom paralelnom slalomu, sasvim neprirodno i nategnuto uspoređujući dva u polazišnim, izvornim nakanama različita časopisa; zašto onda ne i 10-ak drugih, više ili manje srodnih!? Na koncu, sve ako je njezino poimanje žurnalizma i literature, začinjeno svjetonazornim filterom koji se razabire i u maglenoj mrklini, "za moj ukus" doista već viđen lanjski snijeg, pozivam Drndićevu - stručnjakinju za dizajn, društvenopolitičku zbilju, humanističke znanosti, svjetsku i nacionalnu literaturu itd. - da, ma i polemički, pokuša uvjerljivije pomoći oznanstvenjivanju, planetarizaciji i globalizaciji (jesmo li gdje izgubili navodnike?) "Nove Istre".

Boris Biletić

Prethodna objava:
Dragutin Dumančić: Fotoportreti

Sljedeća objava:
ALEGORIČNOST “DIOKLECIJANOVE...

Povratak na sve novosti