“KRUGOVI”: NAKNADNE OPSERVACIJE

22. Prosinac, 2002 - 10:02

Kao što se ponekad može s razlogom reći da je tranzicija počela prerano, odnosno da se Sovjetski savez počeo osipati u posljednji čas, ali u isti mah prebrzo, usudio bih se slično reći i u povodu povijesti časopisa “Krugovi” kao književne, a još više kulturološke teme.

Poznato retoričko pitanje - što pedeset godina znači u povijesti čovječanstva - ovdje mogu s razlogom, a ne u namjeri nekakva pastiša, preokrenuti i reći: što je višestoljetna povijest jedne nacionalne književnosti u odnosu na vrijeme od pola stoljeća pri određivanju sudioništva u jednoj književnopovijesnoj pojavi kojoj sam bio nazočan kao oduševljeni književni početnik, (kratkotrajni) suradnik, pa eto do uloge kroničara koji već gotovo pola vijeka prati postupak nastanka, rasta, sazrijevanja i odumiranja mnogih književnih i društvenih procesa koji su se zbivali tijekom tog uzbudljivog vremena punog raznih neočekivanih preokreta.

No, kako je književnost najpovezanija s vremenom u kojem traje, ovih spornih pedeset godina nije nikakav hipotetičan i apstraktan trenutak, nego je zbir zbivanja i stanovita količina književnih djela koja su bila u suglasju s očekivanjem trenutka u kojem su nastajala i od kojih su neka svoje autore dovela čak i do JAZU s više razloga negoli do HAZU u kojem su se obreli nepredvidivo histeričnom voljom tranzicije.

U nas se u Akademiju (uostalom kao i svagdje drugdje) ne ulazi samo argumentima djela nego i iz mnogih drugih razloga od kojih nisu svi oduvijek časni i ne mogu se braniti onom časnom sabljom koju moraju nositi francuski akademici; hrvatski su čak i bez sablje, francuski epee, a talijanski pak spade, a ponekad su prava spadala.

(Ovo naknadno dopisujem zato jer su posljednji predstavnici i autentični svjedoci koji su s umjetničkim razlozima ušli u tu kuću koja mijenja mentalitet pojedinaca, ali rijetko kada potiče i preobražava njihovo stvaralaštvo. To se može zaključiti ne samo iz knjige Digresije Slobodana Novaka nego i iz blasfemična ponašanja inače sjajnog pjesnika Slavka Mihalića u jeku krize DHK. Rujan 2002.).

Ovo je, dakle, jedna od brojnih mojih kritičarskih i književnopovijesnih digresija koje više i potpunije određuju stvarno stanje hrvatske književnosti no mnoga djela koja je u artističkom smislu obilježuju.

Dakle, govoriti i pisati o “Krugovima” moglo bi se polazeći s dvije različite pozicije. Prva je isključivo u domeni ostvarenih, odnosno neostvarenih vrijednosti i povijesne uloge, dok bi se drugi aspekt mogao tumačiti njihovim društvenim utjecajima, a posebice djelima.

Za razliku od naraštaja koji je ulazio u Akademiju pedesetih i šezdesetih godina i često se “šlepao” i na izvanknjiževnim argumentima, pripadnici “Krugova” ulazili su i u taj svijet mahom književnim razlozima, što se nikako ne može tumačiti i shvatiti tako da je književna pravda ovaj put ponekad oćijukala s argumentima koji nisu posve u domeni pisanja.

Jasno da tako nije bilo, a niti se na takav način spekuliralo u trenutku dok je časopis “Krugovi” proizvodio ne samo duh nego i krugovaška djela. Gledajući danas priloge tiskane u prvom godištu novopokrenute revije koja je nastala zbog mnogih razloga, biva očito da ne smijemo mimoići i ovakvo objašnjenje, naime, da je časopis nastao kao rezultat političke odluke i ideološke očitosti da se jedna tada već zastarjela institucija, kakva bijaše omladinski časopis “Izvor”, jednostavno zamijeni nekim drugim, boljim i u većem skladu s duhom vremena, ali ne i u skladu ideje o posve neovisnom glasilu.

Na pitanje kakav bijaše taj nov, očekivan i nužni duh, prije kategoričnog odgovora valja spomenuti da je to trenutak poslijeratne jugoslavenske zbilje kada se u ideološkom metežu, u bijegu od staljinizma i evidentnog ali prikrivenog utjecaja laburalističkog bevanizma, ne zna što da se radi, ali ne u duhu Lenjinove parafraze Černiševskog, nego u smislu nedoumice u kojoj se našao Černiševski (Kolokol) koji se u potrazi za slobodom obreo u izgnanstvu u Engleskoj.

U trenutku izlaska za mnoge su “Krugovi” bili dokaz iskorijenjenosti moderne književnosti, krunski dokaz da poslije ideje socijalističkog realizma književnost nema što drugo tražiti ukoliko želi ostati književnost.

Da bih nastavio u duhu već spomenutog paradoksa i na temelju onog što su u prvim brojevima urednici i suradnici ponudili, tvrdim kako je očito da su “Krugovi” izašli prerano, ali istodobno i u posljednji čas.

Časopis se pojavio sredinom 1952. Država koja je takve projekte isključivo financirala s razlogom je i na temelju praktične političke inteligencije osjetila da “Izvor” zacijelo više nikoga ne može zadovoljiti. Politika je tražila sofisticiraniju “podršku” svekolike javnosti, pa tako i književnosti u nastanku.

Podsjetimo se: u tom je trenutku u Beogradu izlazila “Nova misao”, društveno-politička revija s izrazito reformatorskim pristupom političkom ustrojstvu jugoslavenskog društva. Oko nje se okupljaju djelomice reformirani staljinisti (–ilas, Dedijer) i radikalni modernisti, primjerice Davičo, koji su se olako predali svakom opijumu angažiranosti.

I beogradska “Mladost”, analogon zagrebačkom “Izvoru”, jasno se okrenula od dotadašnjih literarnih uzora i ideala. Nekim se suradnicima učinilo da izgradnja zemlje dobro napreduje i da se mora promijeniti percepcija “novog” čovjeka i društvenih mehanizama.

Tako je u sjeni htijenja međuratnih beogradskih modernista pokrenut list “Svedočanstva”. Svi, doduše svatko na svoj način, tvrde da novo društvo treba novu književnost, iako određenja tog novuma u društvu i u književnosti nisu spremni lako
i jasno definirati. Stoga im književnost (uostalom kao i ostale umjetnosti) više vjeruje na riječ no što bi se to dalo danas zaključiti na temelju nekih postupaka.

Ipak, jasno je već na prvi pogled da taj posao predstavnici novog naraštaja pokušavaju napraviti što je moguće književno relevantnije.

Tako se, bar malo, književnost kao zbir osebujnih djela i stvaralačkih intencija vraća u žarište zanimanja javnosti koja vjeruje da će se prvo u knjigama zbiti ono o čemu svi sanjaju.

Istodobno u Beogradu i dalje izlazi “Književnost”, a u Zagrebu “Republika”, kojih je zadaća bila i ostala da objavljuju ugledne i na neki socijalistički način ogledne pisce koji su dobili licencu za prakticiranje ozbiljne i društveno vrijedne književnosti, takve književnosti koja ne bi samo zagovarala tekovine revolucije nego bi uspijevala ostvariti i stanovite književne vrijednosti kao takve.

Provjereno i stoga neuzbudljivo tiskalo se bez prepreka; neki već u međuraću ugledni pisci uzeli su si pravo da sve što su dotad učinili “zaseru” pisanjem kojim su pokušavali ispuniti želje politike i ispuniti njene ideološke matrice.

U tom prijelaznom trenutku pojavljuju se “Krugovi”.

Na pitanje u kojoj je mjeri časopis nastao organskom potrebom neke grupacije ili kompaktnog književog naraštaja, nije danas posve jednostavno odgovoriti, ali je očito da je jezgra došla, odnosno prešla iz “Izvora”, kao što je jednako tako očito da je bila svjesna kako ne može sama podnijeti teret i odgovornost očekivane reforme pa stoga prihvaća i neke autore koji su se javili za NDH (a da nisu ni na koji način bili politički obilježeni), a koji su osim toga, za razliku od onih koji su se napili mutne ideološke vode s izvora koji je bio u nadležnosti republičkog i gradskog komiteta Saveza omladine Jugoslavije, imali već donekle razrađene osobne poetike i ideju o strategiji moderne književnosti.

Od tih inokosnih i tada također još mladih pisaca, rođenih između 1920. i 1923., treba svakako spomenuti Radovana Ivšića i Boru Pavlovića. Međutim, većina koja će se pojaviti na stranicama “Krugova” bila je premlada da se javi čak u “Izvoru”; oni su se formirali u tada brojnim školskim literarnim sekcijama, “Mladom borcu”, “Novinama mladih” i na stranicama lokalnih glasila.

Danas je jasno da ni oni “poznati”, a još manje oni koji su prošli kroz školu u kojoj je Slobodan Novak dijelio packe početnicima učeći ih umijeću pravljenja stihova (što ni sam, iskreno govoreći, nije znao ni umio), nisu bili spremni da književni obrat ostvare udarom argumenata uvjerljivih književnih tvorevina.

Uostalom, sve što se događalo bilo je pod pomnom paskom političkih struktura i ideologizirane javnosti. Sloboda je i dalje predstavljala opasnost, ali se tu opasnost sada manje uočljivo nadziralo.

Oštre kritike novog časopisa stizale su iz novinskih rubrika, ali i mladi pjesnici, koji su djelomice shvatili da ono što je od književnosti dotad bilo traženo nije književnost, javljaju se također kao žestoki inokosni kritičari.

Kao dokaz nesnalaženja neka potvrdi odgovor uredništva “Krugova” na sve ove objede s dva četverostiha Milana Rakića “nama danas, kažu, deci ovog veka...” ili tekstom “Podzemni pokret genija” Sl. Novaka, dok kao uvjerljivu protutežu takvim retrogradnim idealima valja spomenuti tek poneki meritorni napis, i to uglavnom s likovnog područja, u kojima se dokazuje da je tema modernizma i obnova novih resursa književnosti i umjetnosti uopće neodgodiv zadatak (Richter, Putar možda Bašićević).

Uredništvo, odnosno neki pojedinci (prvenstveno Zvonimir Golob i Radovan Ivšić) shvaćaju nužnost da se čitateljstvo upozna s novim tendencijama pa se zato i tiskaju tekstovi Moholy Nagya o modernoj umjetnosti, doista bitni i reprezentativni ulomci iz djela T.S. Eliota (posao je sjajno obavio Ivo Vidan) ili neka razmišljanja Virginije Woolf.

No istodobno sve pokazuje da se prekid labavih postojećih, zapravo virtualnih veza, i svjesni previd jednog dijela hrvatske književnosti (naraštajno joj je pripadao i Jure Kaštelan), može tumačiti kao posljedica specifičnih prilika ali i očitog konformizma pojedinaca koji ni tada (a ni kasnije) nisu imali na umu bit Eliotove pouke.

U toj općoj konfuziji u “Krugovima” već u broju 6 tiskaju četiri pjesme Sime Dubajića, a sljedeće godine u broju 3 opet objavljuju neke, u književnom smislu zapravo nikakve, njegove pjesmotvore.

Riječ je i o društvenom ustupku, doduše ne znam kome, ali valja znati (a znalo se) da je riječ o proslavljenom oficiru KNOJ-a, jednom od onih koji je dijelio poslijeratnu pravdu po blajburzima i koševskim rogovima; odnosno, treba li se upitati, kao što se pitamo mi, nije li bila riječ o o svjesnoj uspostavi nacionalne ravnoteže, odnosno jesu li Dubaićevi “pjesmotvori” bili tiskani samo jer je “domaći” Srbin k tome još u tom trenu u rimskome Cinecittŕ kao hrvatski stipendist koji uči filmski zanat?

U svakom slučaju uredništvo, da je i htjelo, nije se moglo suprotstaviti takvim “argumentima”, to je više nego očito, ali se nije ni pokušalo takvim slučajevima opirati.

O stanju u redakciji govori i jedan pošteno napisani tekst Josipa Barkovića (bio je svojedobno objavljen u “Republici”) o nekim odnosima u uredništvu, a u kojem demantira neke objede Slobodana Novaka.

Vraćam se tezi o tome kako budući “krugovaši” u času pokretanja “Krugova” zapravo nisu još bili spremni uraditi ono što su objektivne društvene okolnosti tražile. To potvrđuje i skoro otcjepljenje nekoliko autora (Slamnig, Šoljan, Tomičić) koji uskoro pokreću nov časopis “Međutim”, koji je nažalost izišao u samo dva broja, ali u kojima se od potencijalnih obveza na koje “Krugovi” nisu umjeli dati ni tražiti odgovore pokušava vrlo smiono odgovoriti.

Spominjem čitanje propovijedi bosanskog franjevca Matije Divkovića u novom, mogao bih reći Eliotovu ključu, ali još bliže samoj strukturi teksta.

Danas možemo govoriti o tome da su “Krugovi” u stanovitom smislu bili “work in progress” hrvatske književnosti prve polovine šezdesetih godina, a da se krugovaška književnost (ne kao pokret nego kao neupitna činjenica) jasno prepoznaje tek na stranicama “Književnika”, dakle u prvoj polovini sedamdesetih godina.

Branimir Donat, Zagreb

Prethodna objava:
STRANI PISCI U “KRUGOVIMA”

Sljedeća objava:
“KRUGOVI” I PRIJEVODI STRANE...

Povratak na sve novosti