KRUGOVI KOJI SE SUŽAVAJU

22. Prosinac, 2002 - 10:06

Moj doživljaj “Krugova” ostat će vezan za dječačku fasciniranost onim što mi je u tom času bilo ne samo simbol poezije, nego i njegova egzemplifikacija. Riječ je o 21. broju “Krugova” iz 1953., koji nosi naslov “Poslijeratna hrvatska mlada lirika”. Na unutarnjoj naslovnici odnosno prvoj stranici sveska stoji naslov “Rukovet poezije na kraju godine”. U bilješci pri dnu stranice piše: “Ova rukovet mlade hrvatske poezije izbor je iz neobjavljenih pjesama, izvršen u dogovoru s autorima ili po njihovim željama. Zastupljeni su u prvom redu stalni suradnici ‘Krugova’ iz Hrvatske.” Postavlja se ipak pitanje autorstva panorame jer je izrijekom riječ o izboru pjesama iz užeg kruga autora koji se smatraju stalnim suradnicima časopisa. Njih ima 26 a njihovih je pjesama ukupno 40, što je sasvim pristojan broj za nastup jedne generacije. To su poimence: Zvonimir Golob, Vlado Gotovac, Dubravko Ivančan, Radovan Ivšić, Stanko Juriša, Vesna Krmpotić, Ivan V. Lalić, Miroslav Slavko Mađer, Slavko S. Mihalić, Nikola Milićević, Slobodan Novak, Vlatko Pavletić, Boro Pavlović, Čedo Prica, Josip Pupačić, Ivan Slamnig, Milivoj Slaviček, Višnja Stahuljak, –uro Šnajder, Antun Šoljan, Krsto Špoljar, Zlatko Tomičić, Milan Turniški i Irena Vrkljan. U “Krugovima” tijekom 1953. objavili su pjesme, od autora koji nisu u panorami: Joža Skok, Dušanka Jasić, Nusret Idrizović, Joja Ricov, Vojislav Kuzmanović, Nikola Polić, Jure Franičević, Marko Rašković, Simo Dubajić, Salih Alić, Marin Franičević, Oto šolc, Grigor Vitez, Šime Vučetić, Žarko –urović, Vlado Kristl, Srećko Diana i Tomislav I. Sabljak.

Kako se vidi, izbor posvećuje generacijski kriterij pjesnika koji odgovaraju pojmu “mlade lirike” i koji dakle imaju reći nešto novo, a s obzirom da su posrijedi vršnjaci ili nešto stariji, od kojih su neki kao R. Ivšić, V. Parun i B. Pavlović već objavili knjige, panorama se kvalitetom približava antologijskom kriteriju. Nisu, međutim, uvršteni neki pjesnici koji bi inače dobro ulazili u zadani okvir. Na zaglavlju tekstualnog dijela naznačeno je da časopis uređuje i izdaje redakcioni odbor: Josip Barković, Nikola Milićević i Slobodan Novak.

Izbor su mogli načiniti Milićević i Novak, ne isključujući ni Barkovića. Ono što je panorami po mom mišljenju davalo osobitu privlačnost nisu samo autorski doprinosi pjesnikâ nego i esej Bore Pavlovića “Poslijeratna mlada hrvatska lirika”. Redakcija to ističe u uvodnoj napomeni: “Esej Bore Pavlovića prvi je ozbiljni pokušaj u našoj književnosti da se sistematski prikaže najmlađa hrvatska poezija koja se stvara poslije Drugog svjetskog rata”. Pavlović najprije nastoji na definiciji nove poezije pa je nalazi u izrazu “Mladi” (bez obzira na dob), a zatim razgraničuje liriku između dva rata od nove poezije videći njezin početak u Kaštelanovu Crvenom konju i Ivšićevu Narcisu, a zatim u Zorama i vihorima Vesne Parun čiju daljnju pjesničku sudbinu vidi u tome što je “zatajila kritika”. Pavlović nikoga ne zaboravlja, pa podsjeća na Quienove Rime iz 1943. Ostaje i danas njegovo mišljenje o Quienu kao “s nepravom potisnutoj ličnosti...”, pjesniku “koji se svojim hermetizmom približava sugestivnosti najjačih”. U liričara s mora - Milićevića, Kaštelana i Novaka - vidi snažan pečat vremena i otuda nagnuće tužaljci.

Krugovašima u užem smislu Pavlović posvećuje razmjerno malo prostora. Pod naslovom “Traženja” on govori o pjesnicima koji još nisu objavili knjigu te ističe Zlatka Tomičića i Miroslava Mađera, ističe njihovu inventivnost, a posebno Tomičićev dodir s “Antikom, vječno živom i bistrom” kao i Mađerovu intuitivnost. Uočava Slavičekov postupni put k modernom. Pupačić mu se čini preozbiljno udubljen u svoj svijet. Za Vesnu Krmpotić kaže da je našla u Lorki “ono što joj je najlakše i to usvojila”, a u Ireni Vrkljan vidi “izrazit lirski talent”. Pavlović međutim uočava izdvojenost Ivana Slamniga te, kako sam kaže, “čestita” mu na pjesmi ‘Radi se o tome da zaustavim konja’ videći u njoj “dobar rezultat poetske montaže niza snimaka s različitim rakursom”. Antun Šoljan piše “simpatičnu i zanimljivu liriku”... ali, “cijeneći eksperimente kao trening”, Pavlović ne misli “da su oni i nastup”. U Vlade Gotovca ističe simultanizam koji “bilježi slučajan slijed misli proizvoljno odabranog trenutka” ... “samo ne bi pri tome trebalo zaboraviti na činjenicu da na kraju krajeva treba reći ono važno, a ne slučajno...” Poeziju Stanka Juriše i Krste Špoljara definira kao primjenu “verističke metode” i upozorava na opasnosti što ih ona nosi. Jedini pjesnik koga Pavlović ni za živu glavu ne spominje je Slavko Mihalić, bez obzira što je on te godine u “Krugovima” objavio još dvije pjesme, među kojima i antologijsku “Metamorfozu”.

Kao zaključak moglo bi se reći da je “Poslijeratna hrvatska mlada lirika” uže profilirala pjesnički naraštaj “Krugova” te nema osnove misliti da je u njezinu sastavljanju Boro Pavlović bilo na koji način sudjelovao. Teško je, naime, vjerovati da bi on pristao na predstavljanje užeg naraštajnog kruga a da bi isključio cijeli niz imena o kojima govori u svom eseju. Pavlović je usredotočen na naraštaj 40-ih godina, pa u “traženjima” krugovaša ne vidi jedinstvenog koncepta ni zajedničkog nazivnika, osim ponešto preopćenite težnje prema modernom: “’Moderno’ je za mene ono što je dobro, što vrijedi, što vrijedi danas, ono današnje, a to je prije svega ono što je neposredno, što daje današnjicu.” Pavloviću treba odati priznanje što u završnom poglavlju eseja, “Novo i staro”, brani od optužbi za modernizam: “Uzme se na nišan nekakav neodređeni modernizam, ne razlikuju se fizionomije, ne bira se između zrelog i nezrelog, te se tako stvara upravo idealna prilika da se trenutno stanje dezorijentacije u pogledu ‘mladih’ zamijeni s trajnim sudom o njima”.

Ono što je neosporno to je naklonost kojom Pavlović govori o “mladima” i kojom nastoji na kontinuitetu s međuratnom lirikom i s onim pjesnicima koji su izvršili “proboj” u moderno - Ivšićem, Kaštelanom i Parunovom. Ako, međutim, pogledamo najznačajniju antologiju koju su napravili krugovaši, Antologiju hrvatske poezije dvadesetog stoljeća, od Kranjčevića do danas, vidjet ćemo da ona nije zaokupljena problemom modernizma. Sastavljači - Mihalić, Pupačić, Šoljan - misle naime “da su eksperiment, formalna finesa, artistički tour-de-force, bizarnost radi bizarnosti, egzotika i eksces, u hrvatskoj poeziji uglavnom marginalne, nikada centralne pojave”. Problem je antologije u spajanju s tradicijom kojom dominiraju veliki prethodnici kao što su Matoš, Vidrić, Ujević, A.B. Šimić i gdje krugovaši traže svoje mjesto. Sve ako se složimo da je pitanje kontinuiteta neosporno važno, kako shvatiti toliko kozmetičke revnosti sastavljača u uklanjanju svih iskoraka kao što su kozmički Šop, Ivšić, T. P. Marović, Stošić, Dragojević a napokon i sam Pavlović? Ako je Boro Pavlović preko pjesnika 40-ih godina i preko krugovaša nazrijevao oslobođenje od spona socrealizma i ostvarenje ideala modernizma, dogodilo se da oni koje je on zagovarao okreću leđa vremenu i zimogrozno se ukopaju u tradiciju.

Zvonimir Mrkonjić, Zagreb

Prethodna objava:
“KRUGOVI” I PRIJEVODI STRANE...

Sljedeća objava:
ŠOLJAN KAO SLAMNIG

Povratak na sve novosti