KAKO SU SE MIMOIŠLI KRUGOVAŠI I KRLEŽA

22. Prosinac, 2002 - 10:12

U šest godina izlaženja časopisa Krugovi, u ukupno pedeset i četiri objavljena sveska, tiskana su samo tri priloga posvećena Miroslavu Krleži: Zvonimir Berković je 1953. godine u 8. broju objavio tekst Neke osobine Krležine dramaturgije; 1954. u 1. broju Dalibor Brozović interpretaciju Balade Petrice Kerempuha, 1955. u 6. broju Bruno Popović Krležina “Hrvatska rapsodija”. I to je sve.

Krleža u Krugovima nije surađivao; pritom valja imati na umu da je to jedan od rijetkih uglednijih časopisa u kojemu nije bilo njegovih autorskih priloga; ako nisu mogli doći do izvornih Krležinih tekstova, drugi časopisi su pretiskivali već objavljene. Valja imati na umu da, iako su Krugovi bili časopis mladih, nisu bili u njemu posve neuobičajeni ni autorski prilozi starijih pisaca. Moglo bi se stoga konstatirati: krugovaši su Krležu zaobilazili, a on se trudio da ih ignorira.

A bilo je mogućnosti da se mladi i Krleža susretnu i zbliže. Prisjetimo se: 1952. počinju izlaziti Krugovi distancirajući se od normativne poetike socijalističkog realizma, reinterpretirajući povijest nacionalne književnosti, istražujući tradiciju povijesne avangarde, otvarajući se prema suvremenoj umjetnosti Zapada. Krleža, pak, u Ljubljani na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije drži glasoviti govor u kojemu također osuđuje socijalistički realizam, upozorava na njegovu povezanost sa staljinizmom, pledira za slobodu umjetničkog izražavanja. Brani, dakle, time i slobodu Krugova.

Kritika obično taj Krležin istup tumači kao prijelomnicu nakon koje je jedan model kulture zamijenjen drugim. Pokušaja iskoraka izvan kruga dopuštenih tema i umjetničkih prosedea bilo je i prije Krležina govora, ali niti jedan od tih istupa - pa ni onaj Šegedinov iz 1949. - nije imao, niti je mogao imati, stvarnu prevratničku ulogu u jednom ideološki premreženom društvu.

Krleža je 1952. istupio ne samo s pozicije umjetničkog autoriteta (koji mu je teško bilo poreći), već i osobe koja se, zbog svojih političkih veza, pojavljuje i kao reprezentant dominantne političke volje. Danas se zna ono što se nekoć samo slutilo. Krležin je istup dogovoren s vodećim tadašnjim političarima koji nadziru područje kulture i ideologije, Kardeljem i Đilasom; nije isključeno da je i s Josipom Brozom razgovarao o intencijama govora. Krleža je, dakle, imao iza sebe i političku moć, koja je njegovim riječima davala posebnu uvjerljivost.

On je tada već prošao razdoblje “iskušavanja” 1945-1948. kad je odnos komunističkog političkog establishmenta prema njemu bio ambivalentan: uvažavalo ga se kao velikog pisca koji ima neprocjenjive zasluge u lijevom formiranju dobrog dijela međuratne mladeži, dok istodobno partijski lideri nemaju povjerenja u postojanost njegove komunističke orijentacije; još je svježe sjećanje na sukob pečatovskih revizionista s Komunističkom partijom i Krležino odbijanje višekratnih poziva da se pridruži partizanima. Situacija se stubokom promijenila nakon Rezolucije Informbiroa 1948. Drugu polovicu 1948. i početak 1949. Krleža uglavnom provodi u Titovoj blizini. Tito, očito, u to vrijeme više vjeruje predratnom antistaljinistu nego svojim najbližim političkim suradnicima koji su se do jučer zaklinjali u vjernost Staljinu. Pred Krležom se tada otvaraju mogućnosti gradnje političke karijere. Međutim, profesionalno posvećivanje politici Krležu ne zanima, više ga privlači djelovanje iz drugog plana, rad na konstituiranju nove kulturne paradigme.

Nakon 1948. on je, iako samo potpredsjednik JAZU, zapravo najmoćnija osoba u Akademiji, sekretar je akademijske partijske organizacije i njegova je riječ presudna u izboru novih akademika; ta se moć očituje osobito u Razredu za književnost u koji je primljen niz mladih pisaca, ljevičara i partizana, iako su poneki od njih u tom trenutku imali tek jednu ili dvije objavljene knjige. (Doduše, valja primijetiti da u izboru uglavnom nije griješio, jer je većina tih početnika izrasla u klasike hrvatske književnosti.) Ali, omakla mu se ipak jedna katastrofalna pogreška kad je 1950. dao prednost Ervinu Šinku pred Slavkom Kolarom. Kolarov prosvjed završio je naposljetku ne samo njegovim smjenjivanjem s dužnosti predsjednika Društva književnika Hrvatske, već i izbacivanjem iz članstva DHK, pri čemu su se kao izvršitelji pojavili Krležini adlatusi. Premda sam osobno štovatelj Kolarova pripovjedačkog talenta, ne mislim da je grijeh toliko u samome neizboru koliko u osionom protjerivanju tog pisca iz književničke udruge, kojom je demonstrirana brutalna politička moć. Mogu pretpostaviti da takva demonstracija sile na mlade početnike (koji tada surađuju u Izvoru, a uskoro će pokrenuti Krugove) nije ostavila najpovoljniji dojam.

No, za Krležu je to samo jedna uzgredna epizoda, on je zaokupljen reprezentativnim projektima nove države i njezine kulturne politike: organizira veliku Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije u Parizu 1950., potom utemeljuje Leksikografski zavod FNRJ i pokreće Enciklopediju Jugoslavije, inicira osnivanje Filozofskog fakulteta u Zadru, sudjeluje u njegovu kadrovskom ekipiranju, radi na valorizaciji zadarske kulturne baštine i integraciji Zadra u hrvatski kulturni život.

Početkom pedesetih Krleža osjeća potrebu za vlastitim književnim časopisom. Vrijeme purgatorija kroz koji je prolazio kao suurednik u Republici, gdje su ga drugovi smjestili 1945. kako bi mu dali priliku da potvrdi - pod nadzorom Jože Horvata - svoju marksističko-lenjinističku orijentaciju i odanost novoj vlasti, sad je već prošlost. Godine 1952., dakle u vrijeme kad započinje izlaženje Krugova, Krleža nije previše okupiran time što rade neki mladići koji su jedva prešli dvadesetu. Sebe doživljava kao središnju osobu ne samo hrvatske nego i jugoslavenske kulture. Dolazi na ideju da pokrene časopis u čijem bi uredništvu okupio najpoznatije intelektualce i književnike iz cijele Jugoslavije; među urednicima i suradnicima na koje računa su sve same sijede glave, ugledni akademici i profesori. Mladci koje je Krleža otkrio i afirmirao u Pečatu - Šegedin, Matković, Marinković - već su četrdesetogodišnjaci. Časopis bi se imao zvati Danas 1952.; već se iz samog naslova vidi da se Krleža namjerava u novim uvjetima osloniti na koncepciju svojega vjerojatno najboljega međuratnog časopisa, koju je realizirao udruženim hrvatskim i srpskim snagama.

Krleža je ostao samo na zamisli, onemogućio ga je ambiciozni Milovan Đilas istodobnim pokretanjem Nove misli s praktično istom koncepcijom i uredničko-suradničkim sastavom. U sklopu toga projekta Đilas je Krleži bio namijenio mjesto u uredništvu, a nuđena mu je i pozicija glavnoga urednika Nove misli. To je vrijeme kad se nekadašnji staljinist Đilas stubokom transformira, zahtijevajući radikalniju liberalizaciju političkog sustava, koja bi podrazumijevala i dokidanje rukovodeće uloge Komunističke partije. Osjećajući da je u manjini u političkim tijelima, pritisak na Tita pokušava izvršiti izvaninstitucionalno, između ostalog i preko kulturne sfere, osnivanjem časopisa koji bi zagovarao ubrzavanje političkih reformi započetih uvođenjem samoupravljanja. Posebno mu je pritom važno uspostavljanje savezništva s Krležom koji iz predratnih sukoba ima ugled oštra protivnika staljinističkom dogmatizmu.

Krleža će poslije tvrditi da Đilasove ponude vezane za uredništvo nije želio prihvatiti jer u uredništvu novog časopisa nije bilo mjesta za njegova prijatelja Marka Ristića, ali činjenica je da se pojavljivao na beogradskim sjednicama inicijativnog odbora novog časopisa, da je u Novoj misli surađivao kao autor (objavivši Teze za jednu diskusiju iz godine 1935. i Zapise iz godine tisuću devetstotina i šesnaeste) te da je Đilas neposredno pred vlastiti politički pad napisao apologetski tekst posvećen Krleži - Nekulturna istorija.

Bit će bliže istini da je Krleža, znajući kako Josip Broz ne gleda s prevelikom naklonošću Đilasove planove vezane za ubrzano reformiranje jugoslavenskoga političkog sustava, procijenio kako je bolje da se oko Nove misli drži suzdržano, ne izazivajući Đilasa potpunim odbijanjem suradnje, ali ni Broza prevelikim uredničkim eksponiranjem.

Zaokupljen tim velikim političkim igrama, nije ni primijetio da je Đilas na sastanke Inicijativnog odbora svojeg časopisa sustavno pozivao i najmlađe beogradske književnike; Petar Džadžić i Sveta Lukić, pisci koji su tada jedva prešli dvadesetu, vršnjaci krugovaša, poslije su i opisali te sastanke na kojima je Krleža vodio glavnu riječ; osobito im je upala u oči osornost kojom je Krleža polemizirao s Ivom Andrićem.

Krleža očito nema ni živaca ni vremena da se, uza sve epohalno važne poslove i probleme, bavi još i kojekakvim književno ambicioznim dječarcima. Šteta, jer u svoje je međuratne časopise uvijek uvodio i nove pisce, osiguravajući im afirmaciju, a svojim časopisima i sebi svježinu ideja. Paradoksalno, pedesetih godina gubitak je bio veći za Krležu nego za mlade. Za njega bi bilo korisno da je uza se imao ljude s novim senzibilitetom; oni bi činili njegov duh osjetljivijim na nove poticaje, kritičnijim prema sferi političke vlasti.

Možda bi tako Krleža izbjegao onu fazu antimodernističkih polemika u koju je ušao potkraj 1954. godine. U Beogradu je tada održan poseban Plenum Saveza književnika Jugoslavije, svrha kojega je bio obračun s pojavama i nositeljima liberalizma u književnosti i umjetnosti. Krleža se pojavljuje kao jedan od glavnih referenata, njegova se riječ očekuje s posebnim zanimanjem jer je dvije godine ranije njegov ljubljanski referat otvorio vrata liberalizaciji i modernizaciji umjetnosti. Krležin je istup, međutim, razočarao mlade moderniste; nakon općeg, krležinski pretencioznog uvoda o mogućnosti zasnivanja estetskog promišljanja na temeljima materijalističke filozofije, Krleža se polemički osvrnuo na pisce koji su se proteklih godina nametnuli kao uzori jugoslavenskim modernistima, pri čemu je očito imao na umu i hrvatske krugovaše. Analizirajući poetike Mallarméa, Joycea, Becketta, Eliota, Gidea i drugih pisaca, te opuse prominentnih modernističkih slikara, Krleža konstatira da je taj oblik umjetnosti posljedica svojevrsnog duhovnog nihilizma, koji je doduše manje opasan od “gerasimovštine”, ali je našem društvu posve neprimjeren jer ne može ponuditi prave odgovore na bitna pitanja vremena.

Nije mi poznato je li tko od krugovaša bio na tom plenumu, ali nitko od hrvatskih delegata nije se usudio polemizirati s Krležom. Ako je tko od njih i mislio drugačije, očito je toliko bio impresioniran Krležom da se nije usudio ni zucnuti. Učinila su to, međutim, dva mlada beogradska kritičara, vršnjaka krugovašâ, Zoran Mišić i Borislav Mihajlović Mihiz. Osobito je bio oštar Mihiz koji je Krleži zamjerio izdaju svojih ideala iz mladosti, vlastite poetike istraživanja, otkrivanja Novoga. Čak je gorko-ironično spomenuo senilizaciju i starenje.

Očito duboko pozlijeđen tim strastvenim odgovorima mladaca, Krleža se sljedećeg dana javio kako bi demantirao optužbe o izdaji mladenačkih ideala; opremio se citatima iz Hrvatske književne laži, Marginalija uz slike Petra Dobrovića, i prikaza Grafička izložba 8. III.-20.III. 1926. kako bi dokazao da ni u mladim danima nije odobravao slijepo povođenje za stranim uzorima. Sljedećih godina Krleža će ustrajati na svojem stajalištu kako radikalni modernizam nije primjeren našoj kulturi, da se radi o importu bez utemeljenja u domaćoj tradiciji. Posebno su odjeknuli njegovi tekstovi protiv apstraktne umjetnosti.

Ipak treba Krleži kao olakšavajuću okolnost uzeti u obzir činjenicu da on, iako je svjestan svojega golemoga javnog autoriteta, ne istupa s pozicije bespogovorne zapovjednosti, on sebe ipak vidi samo sudionikom u raspravi, svoju eventualno povlaštenu poziciju sam pred sobom tumači kao prednost koju zaslužuje zbog vlastite mudrosti, znanja, vrijednosti umjetničkog opusa.

Uočavamo još jednom onu poznatu Krležinu ambivalentnost, antitetičnu psihokarakternu ustrojenost o kojoj je niz sjajnih stranica napisao Stanko Lasić. Premda polemizira protiv apstrakcije, njegov blizak prijatelj je vodeći hrvatski apstraktni slikar Edo Murtić, a svojemu mladom oponentu Borislavu Mihajloviću Mihizu čak je ponudio da se preseli u Zagreb i uposli kao urednik u Leksikografskom zavodu. Dobro, može se to ironično komentirati: Beograđanima je lakše opraštao neposluh i drskost nego dječurliji iz “vlastita” dvorišta.

Krugovaši definitivno nakon 1954. Krležu doživljavaju kao “Boga s Gvozda”; mistično, hladno biće, distancirano prema onomu čime se oni bave, ni za koga od njih ne nalazeći lijepe riječi. Tih je godina Krleža u Leksikografskom zavodu uposlio na desetke intelektualaca, među njima i niz književnika, ali od krugovaša pozvao je jedino Sašu Vereša, koji nikad nije tajio svoju upravo infantilnu zanesenost velikim Krležom.

Ne može se reći ni da ostali krugovaši podcjenjuju Krležin književni opus; razgovarajući s mnogima od njih, nisam stekao dojam da o njegovoj književnoj vrijednosti misle loše, ali svi su redom zazirali od njegova kulta, od nedodirljivosti nekoga tko se druži s najvišim političarima i generalima, živi u vili na Tuškancu, vozi se velikom službenom limuzinom i sa svojih olimpskih visina dijeli lekcije svima oko sebe.

Nije riječ toliko o političkom otporu prema Krleži. Za okruglim stolom koji je časopis Republika priredio 1992. u povodu četrdesete obljetnice Krugova, neki od sudionika su pod svaku cijenu nastojali Krugove predstaviti prije svega kao politički oporbenjačko glasilo. Čini mi se da je tu posrijedi ipak bila “borba za bolju prošlost”: posve je jasno da Krugovi nisu mogli biti ni pokrenuti, a ni opstati u tim vremenima, bez političke potpore službene politike. Zna se da je Josip Barković imao ulogu svojevrsnoga političkog nadzornika koji se brinuo da dečki nešto politički ne zabrljaju (druga je stvar što je on tu dužnost obavljao skrupulozno, služeći mladićima iz redakcije - kako sam kaže - kao politički kišobran). Uostalom, i neki od mlađih urednika Krugova dobro su politički stajali pri omladinskim i partijskim komitetima jer bez političkog povjerenja zasigurno u tim vremenima ne bi mogli obnašati funkcije urednika kulturne rubrike u novinama ili direktora drame HNK (i to u dvadesetiosmoj godini).

Modernistička književna paradigma, koja je afirmirana u Krugovima, nesumnjivo je podrazumijevala i implicitnu liberalizaciju političkih nazora, ali takav oblik politizacije nije zagovaran eksplicitno radikalno; Krugovi su izbjegavali ekscesnu političnost. Njihov politički angažman ostao je u okvirima koje je diktirao politički sustav, nije prelazio granice dopuštenoga. Tek šezdesetih godina, u drugim glasilima, krugovaši će radikalizirati svoj politički angažman u pravcu osvješćivanja hrvatskoga nacionalnog pitanja, pa i postavljanja pitanja demokratizacije društva. Politički oni neće biti u velikom raskoraku s Krležom, koji će se uostalom i sam šezdesetih godina angažirati oko preispitivanja hrvatske pozicije u Jugoslaviji pa će biti uz ostalo i glavni pojedinačni potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.

Ali, s Krležom se ipak krugovaši neće nikad naći, oni će ga tretirati kao muzejsku
(i mauzolejsku) književnu veličinu tražeći svoj stilski izraz i artikulirajući svoju poetiku mimo njegova djela, a on će ih nastojati ignorirati kao efemerne književne fenomene.

O tomu svjedoči i jedan ulomak u knjizi razgovora Slobodana Novaka s Jelenom Hekman:
“A kad smo ono bili preuzeli časopis ‘Književnik’ krajem 1961., koji je prije toga uređivao Tonko Šoljan, pa smo se i deklarirali kao grupa, iako nismo bili nikakva grupa, nego smo se kao konji koji brane svoje kobile postavili u krug s kopitima prema van. Onda smo delegirali Tonka Šoljana da ode do Krleže i da mu predoči što mi pokušavamo učiniti izvan ekskluzivnih partijskih i komitetskih kuloara, izvan agitpropa, da želimo da se o kulturi i kulturnim problemima javno raspravlja, bez ograda, kao o javnom dobru, da se o kulturi odlučuje tamo gdje se ona stvara, et cetera. Tako se i zbilo, a Krleža mu je navodno rekao, ‘dragi moj Tonko Šoljane, postoji još jedna takva grupa u Zagrebu, koja se zove Miroslav Krleža’. Rekao sam Tonku: što mu nisi ponudio koaliciju? Uglavnom, to i nije bila nikakva podrška, na tome je ostalo.” (Novak, Digresije, 2001., str. 255)

U nedavno otpečaćenoj Krležinoj rukopisnoj ostavštini nalazi se i pismo koje je Antun Šoljan uputio Krleži nakon tog razgovora (bolje reći pregovora) o mogućnostima nalaženja zajedničkog jezika i uspostavljanju suradnje. Šoljan se “velikom piscu, prema kojem svi osjećamo duboko poštovanje, na čijoj smo se literaturi svi učili” obraća ne tajeći ni tremu koju je osjećao prije susreta, ali istodobno upravo okrutno iskreno, bez zadrške objašnjava zašto krugovaši nikad prije nisu pokušali uspostaviti kontakt s Krležom.

Cijela je generacija mladih pisaca osjećala izrazit otpor prema načinu kako je prikazivan Krleža u poslijeratnom školskom sustavu: “ne kao pisac, nego kao politički borac i laureatus”. Iza Krležina djela počeli su se skrivati razni “poltrončići”, politički manipulirajući njegovim imenom kao “buzdovanom markističko-historijske pravde”. Govori Šoljan i o vlastitom osjećanju krivnje što se nije suprotstavio takvom jednostranom i nekritičkom veličanju spašavajući Krležu za književnost pred terorom politike.

U tom susretu, deset godina nakon osnivanja Krugova, Krleža je shvatio kako je jedna moćna generacija hrvatskih književnika prošla mimo njega: on je nije na vrijeme zamijetio, oni su se intelektualno i umjetnički formirali izvan utjecaja njegova magnetizma. Šezdesetih se oni obraćaju Krleži jer im je zapravo potreban kao karizmatska figura, kako bi ih zaštitio u njihovu nastojanju da otvorenije postave i neka politička pitanja na dnevni red. Za to im je potreban netko s jačim političkim plećima od Barkovićevih.

Stari je Krleža suviše oprezan da se upusti u tu bitku, da prihvati savezništvo s nadobudnim, drskim mladcima. Činjenica da osjeća potrebu upozoriti ih kako postoji i on, koji je - iako sam - jak kao Grupa, mnogo nam toga govori: ne samo o staračkoj taštini, nego i o uviđanju poraza. U kombiniranju velikim idejama, u pokretanju grandioznih enciklopedija, u partijama šaha s partijskim vođama, mala je povijest prošla mimo njega; pojavila se živa književnost, a on je nije ni opazio.

Velimir Visković, Zagreb

Prethodna objava:
“NAMJERNA” SJEĆANJA NA...

Sljedeća objava:
ITALIJA 2000.

Povratak na sve novosti