JOSIP VELIKANJE - “HAJDUČKI POP”

16. Listopad, 2015 - 07:36

Uz 80. obljetnicu smrti

Prije 80 godina (29. studenog 1921.) u Idriji (Slovenija) umro je Josip Velikanje, svećenik Porečko-pulske biskupije, u narodu poznat kao ”hajdučki pop”. Na potrebu obilježavanja 80. godišnjice Velikanjine smrti, u smislu otimanja zaboravu ove znamenite i zanimljive osobe istarske povijesti, već je ukazao Miroslav Bertoša.1 Na tragu Bertošina upozorenja nastao je i ovaj članak kao pokušaj oživljavanja Velikanje i njegova vremena, te skromni doprinos obilježavanju spomenute obljetnice.

1. Djetinjstvo, mladost, školovanje

Josip /Jožef/ Velikanje rodio se 18. ožujka 1843. u seocetu Srednja Kanomlja u župi Spodnja Idrija. Bio je prvi od trojice sinova (nakon njega rodili su se Matevž i Martin) siromašnih seoskih roditelja Jakoba i Marijane rođene Likar. Na krštenju je dobio ime Josip vjerojatno zato što se rodio uoči blagdana Sv. Josipa. Poslije osnovnog školovanja kod župnika u Spodnjoj Idriji, odlazi u Goricu gdje je od 1856. do 1862. završio 6 razreda gimnazije. Nejasno je zbog čega je 7. i 8. razred (dvije godine liceja, odnosno “filozofije” kako se tada govorilo) otišao završiti u Senju. Neki misle da je razlog odlaska u Senj bilo Velikanjinih 19 godina što je za gimnazijalca već bila određena vremešnost pa je, vjerojatno želeći “ubrzati” školovanje, otišao u Senj gdje je u jednu godinu mogao završiti dvije.2
Vrijeme od završetka liceja u Senju ”Naša sloga” brzojavno sažima u nekoliko rečenica: “Završivši srednje škole u Slovenskoj, dovrši ili u Senju, proputova Bosnom, dođe u Srbiju, postane slušaocem Visoke škole u Beogradu, poprimi se narodnog ustanka, no uvidiv srpsku ekskluzivnost, i osvjedočiv se da Srbija ne može biti našim Pijemontom, razočaran vrati se kući. željom raditi i žrtvovati se, dovršiv bogosloviju u Gorici, zaređen bi svećenikom porečko-pulske biskupije”.3
Na krilima mladenačke znatiželje i sveslavenske ideje, Velikanje je proputovao tadašnjim turskim predjelima u Bosni, Srbiji, Bačkoj, Baranji i Slavoniji. U Beogradu je pristupio Srpskoj revolucionarnoj omladini. No razočaran spoznajom da Srbija zbog svoje nacionalističke velikosrpske politike ne može postati južnoslavenski Pijemont, odlučio je vratiti kući. Na povratku je svratio u Đakovo biskupu Strossmayeru, poznatom pregaocu južnoslavenske uzajamnosti. Razgovor sa Strossmayerom pomogao mu je prevladati dvojbu između vojnog i svećeničkog poziva i se opredijeliti se za ovaj potonji. Sa Strossmayerovom pismenom preporukom odlazi porečko-pulskom biskupu Jurju Dobrili koji ga kao bogoslova svoje biskupije šalje na studij teologije u Goricu. Završivši studij, 1870. zaređen je za svećenika Porečko-pulske biskupije. Svoju prvu (mladu) misu slavio je 11. rujna u rodnoj župi.4

2. Dolazak u Istru

Niti mjesec dana nakon mlade mise, Velikanje dobiva dekret kojim ga biskup Dobrila imenuje pomoćnikom u župi Bale u Rovinjskom dekanatu. Dužnosti mladog pomoćnika bile su: svake nedjelje i blagdana služiti misu u područnoj crkvi u Krmedu, imati propovijed na hrvatskom, te prije ili poslije mise držati vjeronauk za djecu također na hrvatskom jeziku. Uz to je, kad nije imao obveza u Krmedu, bio dužan pomagati pri vjerskim obredima u župnoj crkvi u Balama.5
Prvih godina boravka u Istri, mladomisniku Josipu nije bilo suđeno duže se zadržati na jednom mjestu. Tek što se počeo prilagođavati na Bale i okolicu, dobio je novi dekret iz ordinarijata u Poreču o imenovanju za kaptolskog pomoćnika u pulskoj katedrali. Uz obvezu svakodnevnog prisustvovanja koru tj. zajedničkoj molitvi pulskih kanonika, i zamjene upravitelja župe kad je ovaj odsutan, bio je također dužan “misiti nedjeljom i blagdanom u određeni sat i nakon evanđelja držati propovjed na hrvatskom jeziku i prema ustaljenom običaju održavati za djecu vjersku pouku na hrvatskom jeziku”.6 Međutim, njegova pastoralna skrb nije se ograničavala samo na Hrvate nego je, kako je stajalo u dekretu, bio “duhovni pastir kako Talijana tako i Hrvata”.7
U Puli se zadržao jedva dva mjeseca. Zbog narušenog zdravlja Ivana Colacija, župnika u Mutvoranu (Vodnjanski dekanat u sastavu kojeg su bile kapelanije8Marčana i Kavran), imenovan je kapelanom u Kavranu. Kada je mutvoranski župnik Colacio 1872. umro, Velikanje je postavljen za upravitelja župe Mutvoran. Tu je 15. svibnja 1875. primio biskupski dekret o imenovanju kapelanom u Jurišićima, kapelaniji vodnjanske župe. Nova destinacija Velikanji je bila dijelom poznata jer je kao kavranski kapelan, po nalogu biskupa Dobrile, vodio brigu oko gradnje crkve i župnog stana u Juršićima. Za 45 godina pastoralnog rada na Roveriji,9 kraju između Vodnjana i Svetvinčenta, čije su vjersko i kulturno-prosvjetno središte bili Juršići, Velikanje je prerastao u legendu - uz njegovo ime obično se dodaje atribut ”legendarni pop”. A kako se u svakoj legendi miješa stvarno i moguće, i Velikanjino djelovanje praćeno je nevjerojatnim pričama i zgodama.

3. Prilike na Roveriji u vrijeme Velikanjina dolaska

Suvremenici tamnim tonovima prikazuju vjerske, narodne, kulturne i gospodarske prilike u Roveriji u vrijeme kad je među njih došao plovan iz Kavrana.
Anton Venier, župnik susjednog Svetvinčenta, drži da je među Rovercima nemoguća bilo kakva duhovna obnova, pa bi bilo bolje da se, umjesto slanja kapelana, uspostavila žandarmerijska postaja. Vjerojatno je Venier bio blizak shvaćanju kako nasilnici i lopovi priznaju samo zakon sile, pa evanđeoska poruka o blagosti i oprostu neće dotaći njihove, u zlu ogrezle, živote.10 Ako se ocjena župnika Veniera, rođenog Rovinjanina može promatrati kao pretjerivanje oholog Latina koji s visoka i prezrivo gleda na zapuštene ”necivilizirane” slavenske mase, onda se to nikako ne može reći za ocjenu domaćeg sina svećenika Jakova Cecinovića. A ona je još poraznija “Roverija! - Strašna je to riječ, još mnogima u Istri, jer krije u sebi krvavu prošlost, crne priče iz crnijeh dana. Razuzdani Roverac nije poznavao granice između tvoga i moga, nije štedio pravice i poštenja, nego se bio sasvim predao opačini i grijehu. A otkud to? Bio je naime prepušten samome sebi, daleko od svijeta, a tlačen od gospode, bez nauke i straha Božjega robovao je svojoj volji, prodavao se u naručje strasti. I bio doista strašan!” 11
Kada se svećenik Leopold Jurca12 u prikazu života svoga sunarodnjaka Josipa Velikanje osvrnuo i na prilike u Roveriji pred njegov dolazak, te je prolazeći od Venierova, Cecinovićeva ali i drugih svjedočanstava, ustvrdio kako su pljačka i otimačina tada bile opća pojava,13 B. Milanović ga je upozorio: “Istina je da je u Juršićima bilo više tatova nego u drugim mjestima, ali mislim da je pretjerano opisivati to tako kao da su svi - muškarci i žene - živjeli od krađe i da među njima nije bilo poštenih osoba. Vjerojatno je bilo ondje obitelji koje su osuđivale krađe... Mislim da bi bilo potrebno da spominjanje krađe nekako ublažiš”14. Zanimljivo, Milanović ne kaže kako je Jurcin prikaz netočan, nego, vjerojatno iz pedagoško-pastoralnih razloga, želi da bude malo manje izravan i jasan. Pomiriti se s vlastitom prošlošću i prihvatiti je teško je bilo i nekad i danas. Milanović je to dobro znao i računao je da bi tamna slika prošlosti mogla negativno utjecati na suvremenike.
Istina, Francuzi su drakonskim mjerama (uhvaćene pljačkaše objesili i zabranili skidanje njihovih tijela tijekom 6 mjeseci) uspjeli smanjiti hajdukovanje u Istri, no ono će u ruralnim stočarskim sredinama ostati i dalje primamljiv izvor prihoda15, u što će se i pop Velikanje uvjeriti već prvog dana svoga boravka u Juršićima.

4. Velikanjinih 45 ljeta na Roveriji

Ako je Velikanje i gajio kakve iluzije o svojim vjernicima za povremenih dolazaka iz Kavrana, oni su mu odmah na početku te iluzije dosta drastično razbili. Krađom nekoliko košnica pčela, Roverci su mu na svoj način izrazili dobrodošlicu. Da bi se zaštitio od novih upada nepozvanih gostiju, a što je bilo realno očekivati, još nedovršeni župni stan ogradio je bodljikavom žicom i ugradio nekakav primitivni alarmni uređaj.16
Ozračje u kojem se našao juršićki kapelan najbolje dočarava priča, neobična ali ne i nemoguća. Suočen s neučinkovitošću propovijedanja Krista raspetoga, navodno je jednom prilikom držeći u desnici križ, a u ljevici pištolj, nazočnima priprijetio: - Ako nećete ovoga slušati (i pokazao na križ), onda ćete morati ovoga (podigao pištolj)17. Velikanje je zapravo jedan, doduše mali i ne baš reprezentativan, primjer u povijesti Crkve kad su njeni službenici posegnuli za silom da bi nametnuli evanđeoske norme, što je u biti protivno kršćanskoj poruci i što je ponukalo Ivana Pavla II. da među grijehe Crkve, za koje je javno zatražio oprost, ubroji i uporabu sile u širenju Evanđelja.
U danima osamljenosti i bespomoćnosti, Velikanji su zacijelo utjeha bila pisma biskupa Dobrile, koja mu je ovaj pisao i kao (od 1875.) tršćansko-koparski biskup. U tim pismima Dobrila mu preporučuje strpljivost, razboritost, rad s mladima. Uoči odlaska u Trst, piše mu: “S bolom primjećujem kako današnja generacija nije vrijedna da čovjek za nju podnosi tolike žrtve, ali pravi rodoljub mora biti strpljiv i usmjeriti svoj pogled na generacije koje će doći i za koje se treba boriti i podnositi sve nevolje”.18 I sam je Velikanje uviđao značaj rada s djecom i mladima pa je zdušno radio na otvaranju hrvatske pučke škole. A kad mu se ta želja 1892. ostvarila, bez obzira na mnogobrojne zadatke, sa zadovoljstvom je prihvatio posao učitelja u školi i savjesno ga obavljao 16 godina.
Osim zauzimanja na kulturno-prosvjetnom planu, marljivi kapelan puno je radio i na materijalno-gospodarskom uzdizanju svojih vjernika. Polazeći od stare mudrosti ”verba movent, exempla trahunt” (riječi potiču, primjeri privlače), nastojao je crkveno imanje urediti kao uzor imanje: krčio je i stvarao nove obradive površine, sadio voćke, u vrtu uzgajao razno povrće. Pop s motikom i krampom u ruci pokrenuo je ljude navikle samo na stočarstvo, pljačku i ljenčarenje. Kao i njihov kapelan, mnogi su Roverci zasukali rukave, a rezultati su za 25 godina upornih nastojanja postali više nego očiti. Prema pisanju “Naše sloge”, zapuštena Roverija postala je u obrađenim površinama uzor okolnim selima - Barbanu, Svetvinčentu i Filipani.19 Pa ako u navedenim riječima ima nečeg i od slavljeničkog preuveličavanja, ipak su zahvaljujući Velikanji pokrenute neke stvari i na gospodarskom planu. Njegovo je djelo i podružnica pulske posujilnice u selu Štokovci. Zahvaljujući upravo toj posujilnici, porezna općina Roverija bila je najmanje zadužena od 11 poreznih općina u mjesnoj općini Vodnjan.
I u političkom djelovanju Velikanje je bio prepoznatljiv - zbog odlučnosti, hrabrosti i nepopustljivosti zavrijedio je naziv ”roverski hrast”.20 Na izborima za Carevinsko vijeće 1891. kandidat Hrvatske stranke u zapadnoj Istri (K
Kotarevi Kopar, Poreč, Pula) bio je Matko Laginja, dok je Talijanska stranka istaknula Tomasa Vergottinija kao svog kandidata.U Roveriji je, zahvaljujući najviše Velikaniji, uvjerljivo pobijedio Laginja. Budući da u prvom krugu ni Laginja ni Vergottini nisu dobili potrebnu većinu, trebalo je u ponovnom glasovanju, tzv. balotažom, odlučiti o pobjedniku. Kao povjereniku seoske općine Roverija, Velikanji i jedanaestorici drugih hrvatskih povjerenika onemogućeno je glasovanje što je dovelo do minimalne Vergottinijeve pobjede. Zbog dokazanih nepravilnosti, verifikacijsko povjerenstvo odbilo je potvrditi Vergottinijev mandat. Raspisani su novi izbori na kojima je Laginja pobijedio talijanskog kandidata Benedetta Polesinija.21
Ni fizički napadi, kao onaj 1895. pri povratku iz Svetvinčenta, nisu ga pokolebali u odlučnom duhovnom i nacionalno-preporodnom radu među siromašnim hrvatskim pukom u Roveriji. No bilo je i trenutaka kad je znao popustiti, ne nadolijevati ulje na vatru. Ne zbog straha, nego zbog procjene da bi javna sablazan bila štetna za njegove temeljne ciljeve. O tomu svjedoče zbivanja u proljeće 1895. u crkvi Majke Božje od Tre Confini (Tromedi) - kao što sam naziv govori, crkva se nalazila na tromeđi župe Svetvinčenat i kapelanija Juršići i Šajini. Premda je bila najbliža Juršićima, pripadala je župi Svetvinčenat. Prema ustaljenoj praksi trećeg dana proljetnih kvatra22 iz triju spomenutih sela dolazili su vjernici predvođeni svojim svećenicima u Crkvu Majke Bojže i molili se Bogu. Te godine prvi su došli vjernici iz Juršića. Nakon izrečnih molitava, kapelan Velikanje počeo je misu. U tenutku kad se pjevalo ”Jaganjače Božiji” (na hrvatskom) u crkvu je stupio svetvinčentski župnik Carlo Cornica. Razbješnjen hrvatskim pjevanjem, ljutito je ušao u sakristiju i počeo udarati po ormaru. Potom je prošao kroz crkvu i okrenut prema Velikanji vikao: “Destrigaj se (makni se)! Tko ti je dao dozvolu da mašiš?”23 Zbunjeni Velikanje morao je prekinuti misu. Vjerojatno je računao kako bi u sporu s protalijanski orijentiranim Coronicom izvukao deblji kraj pred biskupom Flappom odlučnim u borbi protiv liturgijskih inovacija u koje je ubrajao i tradicionalno pjevanje dijelova mise na hrvatskom jeziku. Zato se mudro povukao.
Premda je mnoge započete akcije doveo do kraja, jedna mu je želja ostala neostvarenom: nije uspio za Juršiće izboriti status župe. Ostao je vječni kapelan u mnogim stvarima ovisan o vodnjaskim župnicima Talijanima. Kako je pri utemeljenju novih župa, prema čl. 4. Konkordata između Austrije i Svete Stolice iz 1855., biskup morao pitati za odobrenje i svjetovnu vlast,24 vodnjanski Talijani odmah su mu dali do znanja da ne žele ni čuti o pretvaranju Juršića u župu. Za njih bi taj čin značio dati odriješene ruke još jednom ”slavenskom popu politikantu”.
I dok ga je austrijska vlada dva puta odlikovala zlatnim križem s krunom za zasluge u unapređenju gospodarstva, talijanska ga je držala opasnim protivnikom, a na kraju, nedugo nakon uspostave talijanske vlasti, morao je napustiti Roveriju i Istru. Možemo samo nagađati što se u Velikanji, tada već vremešnom starcu od 78 godina, događalo pri odlasku iz Istre u kojoj je proveo 50 godina. Teško je vjerovati da je povratak u zavičaj ublažio tugu zbog spoznaje da je čitav njegov plodni polustoljetni rad doveden u pitanje. Sigurno se teška srca rastao od svijeta s kojim je srodio tijekom tolikih godina, kojemu je toliko toga dao, ali od kojega je i mnogo i primio. Zauzdavajući divljinu svoga stada i sam je primio nešto od te divljine: bio je ne samo hajdučki pop nego i pop - hajduk (dakako, u pozitivnom smislu).

Miroslav BERTOŠA, Josip Velikanje: Duhovnik i narodnjak, Vijenac, Novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost, 8. ožujka 2001.

Leopold JURCA, Josip Velikanje - hajdučki pop, rukopis, str. 1. Arhiv Istarskog književnog društva “Juraj Dobrila “ (dalje: AH IKD), osobna arhiva B. Milanovića, b.o. (Arhivsko gradivo nije sređeno.)

Naša sloga, 22. listopada 1901. Povodom 25. godišnjice Velikanjina dolaska u Juršiće.

Primorski slavenski biografski leksikon, 16 snopiž, ur. Martin Jevnikar, Goriška Mohorjeva družba, Gorica 1990., str. 171.

Biskupski ordinarijat Poreč, Čestitom gospodinu Velikanje Josipu, Poreč, 6. listopada 1870., br. 631. Nav. prema: L. JURCA, n. dj., str 2-3.

L. Jurca, n. dj., str. 3.

Isto.

Kapelanija u crkvenoj terminologiji ima višestruko i složeno značenje. Ovdje se misli na dio župnog teritorija kojim upravljaju kapelani “po sebi, a ne po delegiranju ili u potpunoj ovisnosti od župnika kao što je kod raznih vrsta župskih pomoćnika kojima nedostaje neovisnost ...“ - Saverio FINO, Piccola enciclopedia del beneficiato con le leggi ecclesiastiche, Società editrice internazionale, Torino, s.a., str. 456.

U prošlosti je taj kraj bio obrastao hrastovim šumama, pa je od talijanskog rovere = hrast nastao toponim Roverija.

Pismo Antona Venivera Biskupskom ordinarijatu u Poreču, 28. veljače 1880., br. 73/80. Prema: L. JURCA, n. dj., str. 6.

Jakov CECINOVIĆ, Roverija i Dobrila. U: Biskup dr. Juraj Dobrila - Spomen knjiga stogodišnjice njegova rođenja, Tiskovno društvo, Pazin 1912., str. 303.

Leopold Jurca. Rođen u Braniku (Slovenija) 1905. Za svećenika tršćansko-koparske biskupije zaređen 1929. Obnašao različite dužnosti: župnik u Trvižu, Pazinu, rektor Biskupskog sjemeništa u Pazinu, duhovnik i profesor na Visokoj teološkoj školi u Pazinu. Umro u Izoli 1988.

L. JURCA, n. dj., str. 4-6.

Pismo Bože Milanovića Leopoldu Jurci, 18. sječnja 1976., AH IKD, osobna arhiva B. Milanovića, b.o.

Ive RUDAN, Hajdukovanje u južnoj Istri, Glas Istre, 16. rujna 1966.

Ernest RADETIĆ, Istarski zapisi, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969., str. 142.

L. JURCA, n.dj., str. 10.

Pismo J. Dobrile Josipu Velikanji, Trst, 27. VIII. 1875. Prema: E. RADETIĆ, n.dj., str. 146.

Naša sloga, 22. listopada 1901.

Isto.

Božo MILANOVIĆ, Hrvatski narodni preporod u Istri, knj. 2., IKD Sv. Ćirila i Metoda, Pazin 1973., str. 49-53.

Vrijeme trodnevnog posta i molitve u jednom tjednu (srijeda, petak, subota), četiri puta godišnje: proljeće, ljeto, jesen, zima. Od latinskog naziva quattuor tempora nastao hrvatski naziv kvatre.

Naša sloga, 20. svibnja 1895.

Ferdinand BELAJ, Katoličko crkveno pravo, sv. 1., Dioničko društvo, Zagreb 1893., str. 168.

Stipan Trogrlić,
Pula

Prethodna objava:
SUVREMENO KAJKAVSKO PJESNIŠTVO:...

Sljedeća objava:
2001.: EUROPSKI FILM U PULI

Povratak na sve novosti