JEDINSTVO U MNOGOGLASJU (O poeziji Mile Pešorde)

16. Listopad, 2003 - 14:11

Ciril Zlobec

Poezija je istodobno i u jednakoj mjeri i nacionalna i univerzalna, štoviše: svojim kreativnim gibom u izrazu i poruci, ona je najindividualniji ljudski govor i upravo u toj profiliranoj individualizaciji nenametljivo nagovara čitatelja, te ga cijelo vrijeme postavlja u otvoren dijaloški odnos s pjesnikom.
Takav je govor, osoban i dijaloški istodobno, i poezija suvremenoga hrvatskoga pjesnika Mile Pešorde, kojega možemo ovaj put osluhnuti u ne manje uvjerljivoj riječi i melodiji slovenskoga prijevoda pjesnikinje Ines Cergol. Ovo je, dakako, promišljen izbor iz cjelokupnoga dosadašnjega pjesnikova opusa, tako da imamo pred sobom novu knjigu. Poglavito zato jer ovaj izbor nije sastavljen kronologijski, već je riječ o izvornome unutarnjem, ispovijednome prestrukturiranju pjesama, čime i njihova lirska poruka dobiva posve nove naglaske.
Ovakvo je “pisanje nanovo” već napisanih knjiga moguće i uspješno samo u poeziji građenoj na iznimnoj “otvorenosti” jezika, koji je u svakom slučaju konkretan, a u svojoj dubljoj biti cijelo je vrijeme i višeznačan, mnogoznačan, ovisno o novoj, drugačijoj kontekstualnoj povezanosti pjesama.
Riječ je, naravno, o pjesničkome jeziku moderne poezije, kakva se u Europi i šire (pa i u nas) uvriježila nakon Drugoga svjetskoga rata. Ovdje mislim na poeziju koja je sva usmjerena ka onoj rijetkoj i teško objašnjivoj ljudskoj kreaciji, koja postaje, kada se dogodi, samostojan organizam, život sam, koji se isijava u sve druge živote i istodobno ih upija u sebe, jer, kao što kaže pjesnik već u uvodnoj pjesmi Ars poetica (već je njezino prvo objavljivanje podleglo političkoj cenzuri!):

1.
Jedinstvo je Mnogoglasje.

2.
U Knjigu se odasvuda slijevaju riječi: pjesnik je
ruža more poezija. Raspored kleše munja.

9.
Mnogoglasje je Jedinstvo, koje ne trpi zakone, koje
se sveudilj uspostavlja po mjeri slobode u ovoj zgradi
zebnje - dok tisućljetne vile uspavljuju djecu, dok
sikću poskoci po našim prozorima.

(‘Ars poetica’, 1980.)

Dakle, poezija kao jedinstvo i mnogoglasje - dakako: kad pjesnikovo nadahnuće uspijeva izgraditi dovoljno postojanu kuću jezika, u kojoj se istodobno u kontrapunktnom suzvučju oglašuju i mila vilinska uspavanka djetetu i zlokobno siktanje poskoka. Taj se spoj “nespojivoga” u Pešordinoj poeziji cijelo vrijeme događa, namjerno kažem događa, jer pjesnik svoju kuću jezika gradi neprekidno i svakoga trenutka pred našim očima. Konačno: svaku zaista živu, otvorenu poeziju (čak i kad je ona porukom, metaforom ili jezikom hermetična) na svoj način dograđuje i naposljetku osmišljava i čitatelj. U određenoj mjeri i svatko na svoj način, naravno.
Veliki je Ungaretti jednom prigodom izjavio da pjesnik ne radi ništa drugo do li da iz zbirke u zbirku ispisuje svoju autobiografiju. Može li se to reći i za Milu Pešordu? Nedvojbeno. Međutim: s obveznim ali, jer po Ungarettijevoj izjavi pjesnik ispisuje svoju unutarnju biografiju u obliku i na način koji nam omogućavaju da pomoću njih tražimo a djelomice možda i otkrivamo pjesnikove vanjske životne postaje i događaje. Tako ustvrđujemo da nije nevažno to da je pjesnik hercegovački Hrvat, da se rodio sredinom prošloga stoljeća (1950.), da je studirao u Sarajevu, Zagrebu i Parizu. U Francusku se opet vraća kao sveučilišni lektor (1990.-1994.), tada već kao formiran intelektualac, pjesnik i dugogodišnji uspješan glavni urednik sarajevske izdavačke kuće “Veselin Masleša”. Rat u Bosni i Hercegovini ni njega nije poštedio: u tijeku srpskoga bombardiranja Sarajeva i njegov je stan, kao cilj namjernih napada, porušen i zapaljen, s bogatom knjižnicom i sa svime što je bilo u njemu. Pjesnik sada živi kao slobodni književnik između Zagreba i Sarajeva.
U literarnu je javnost Pešorda stupio vrlo rano, sa sedamnaest godina, i s iznenađujuće prepoznatljivim pjesničkim govorom; moglo bi se reći - s neizbježnim pojednostavljenjem - da je već u njegovim “početcima” moguće raspoznati sve one jezične i metaforičke temelje kojima je ostao vjeran do danas, s time da ih je dakako neprestano dograđivao, produbljivao, proširivao, obogaćivao novim iskustvima, spoznajama i doživljajima koje mu je donosio život te ih je on, prekaljene u sebi, u život opet vraćao. U neprekidnom monologu sa samim sobom i istodobno u neprekinutom dijalogu sa svijetom i s vremenom koje je živio. Koje živi. Poezija, naime, nije priča u prošlome vremenu, njezino je vrijeme sadašnje, veliki praesens, koji upija i prošlost i budućnost.
Da se opet vratim pjesnikovim početcima i nezanemarivu podatku da je zemlja njegova rođenja i djetinjstva Hercegovina: otkriće zavičaja u njegovome pjesništvu radosno je i očaravajuće, djetinje nevino, s gotovo mitskim dimenzijama, koje mu diktiraju metafore pune zanosa. Čak i u homersku sliku oca on metaforički upliće elemente ovoga naizgled gruboga, a veličanstvenoga kraja svoga djetinjstva:

Moj otac srca većeg nego sunce
Moj otac glasa ljepšeg nego govor mora
Moj otac tijela koje prerasta brda
Moj otac duha koji očovječi kamen
Moj otac kojeg satra gladno nebo i
gladna zemlja

dirnu mi ruku slomljenom rukom i reče:
blagu riječ za ovu zemlju kaži, sine

Moj otac glas dubine
Moj otac trava u rebrima
Moj otac sunce u stijenama

Kako da te silna opjevam ja malen, oče

(‘Moj otac’, 1971.)
Upravo je ova pjesma, koju navodim u cijelosti, paradigmatska za pjesnika, jer se u njoj otkriva jedna od temeljnih osobina njegove poetike: dvostruka funkcija metafore. Najprije u pojedinim dijelovima pjesme, onda i pjesma sama kao cjelina. U ovome primjeru: pojedine odlike hercegovačkoga kraja sastavljaju mitski lik oca, a pjesma kao cjelina, uključujući očev poetiziran lik, simbolički ugrađen u mozaik ovoga kraja, razotkriva u sveobuhvatnoj poenti sinovljevu životnu nemoć, njegovu egzistencijalnu tjeskobu modernoga čovjeka. Karakteristično pjesnikovo suzvučje mnogostrukosti i jedinstva.
Upravo iznimna čestoća metafore i njezina središnja funkcija posebno su zanimljivi u Mile Pešorde. Je li se svjesno ili nesvjesno odlučio za nju čak i u naslovu ovoga slovenskoga izbora, Drevo z dušo ptice/
/Stablo s dušom ptice? Upravo se ptica i stablo u zbirci pojavljuju razmjerno često, u različitim svezama, a nikada istrgnuto iz svoga izvornoga značenja: ptica kao simbol slobode, otvorenosti svim smjerovima nebeskoga bespuća; stablo kao kontrapunkt ptice, svojim korijenjem sudbinski prikovano za jedno mjesto, u zemlju, ali ipak, poput ptice, kontrapunktno već samo u sebi: iz zemlje se zatočenički uspinje pod nebo, zagledano u slobodan let ptice nad sobom, a ujedno je sklonište za njezin umor, njezin počinak i njezino gnijezdo. I zaključno značenje metafore: duša u ptici, ptica, uhićena u stablo - pjesnik sa svojom sudbinom slobode i uhićenosti. Koja je veličanstvena i tragična istodobno:

Stablo ima moć preobrazbi, sanjarije
u znaku orla. Noćas mi se objavila kuća,
u krošnji koje prebivaše jezik,
poznat pticama. Dogodilo se stablo.

Moćnom letaču navješćuje se radost,
smrt u blijesku oka
kada dodirne jasen, bijeli cvijet.
Imat će stablo dušu ptice,

ptica će imati sjaj kore,
moj zeleni pogled. Bačeno koplje
rastvorit će srč sjemena, o,
mladi urotniče, zar ne vidiš sjekiru,

zar ne vidiš hitac, tužni, koji traži
tvoje srce /.../

(‘Stablo, sanjarija,’ 1980.)

Ne samo konstatirati nego i živjeti ovu dvostrukost, jest zapravo najčešći put do poezije. I na tome pokretljivome putu, ne na čvrstoj stijeni niti na idiličnome šumskome proplanku, Pešorda gradi svoju tajanstvenu kuću jezika. A ovo doživljavanje sebe i svijeta kao jedinstva u mnogostrukosti i kao mnogostrukosti u jedinstvu jest i radost i muka, jer pjesnik je cijelo vrijeme svjestan da među svim tim riječima treba otkriti upravo onu jedinu riječ, stvoriti, doživjeti još nepostojeću metaforu, ako želi izraziti neiskazivo, napisati pjesmu, koja će napisana postati dio njegova života, poglavlje ili čak samo rečenica iz njegova životopisa, koji nije nizanje realnih događaja ni provjerljivih podataka, ali ipak je, najčešće, njihova, doživljajno doista u velikoj mjeri zrcalna, a sve do nastanka pjesme mutna, slika u pjesnikovoj svjesti - zrcalna slika koja postaje tek kao poetska realnost jedina relevantna, kako za nas tako i za pjesnika.
Pisanje je pjesme, dakle, naprekidan sukob s nedostižnim. A upravo na tome putu k nedostižnome rodno je polje poezije, koje nije tek traženje “jedine prave riječi”, nego uvijek i traženje sebe i smisla traženja samoga. Pjesnik ne cijedi samo vanjski svijet kroz svoj intelektualni i emotivni filtar, nego i realnost vlastitoga života. Ova se metamorfoza realnosti u fikciju i obrnuto događa i (ili čak) u ljubavnoj pjesmi, u kojoj se izvorno nadahnuće čini toliko silovitim da izgleda kao deskripcija realnoga, iako pjesnik u traženju “pravoga” izraza sam stvara novu realnost. Primjer:

Kada te spoznam nagu sasvim
S prvim znacima djevojaštva
Grana okićenih cvrkutanjem lasta
Grana što vitlaju tminu tjelesa
Na pučinu na brod
Koji ljulja mornare usnule
U toploj travi tvoje cvatnje
Kada te spoznam uzbibanu
Razvihorenu svjetlosnu
Očiju što užižu san pod stijenom
Što pozivaju puževe u zagrljaj
Što crkve pretvaraju u jezera
Puna glazbe nudizma nade
Nijemog sljubljivanja
Dok divlje patke raznosi krik
Dok kopač najednom ostavlja motiku
Žureći da u bunaru
Dugo
Dugo upija tvoje oči
Što posvećuju put /.../

Kojim će li glasom
Tvoje stvarno tijelo
Napuklo
Najaviti: o mlada sam
Vječna
San pod stijenom
Sjetni Sijaču

(‘Slušam tvoj glas’, 1980.)

Pešordina poezija iskrsavala je u okviru “normalnih” odnosa i međuovisnosti njegova jastva i općinstva, u prirodnome dodiru i odbijanju između rodne grude i širokoga svijeta, koji se mladome intelektualcu i nadarenome pjesniku sve više otvarao; Sarajevo i Pariz nisu bili antitetični, nego komplementarni, dvije očaravajuće slike i dva dragocjena povijesna i kulturna iskustva. Pjesnika zavičaj nije zbunjivao, niti skučavao, tuđina ga nije sputavala: prvotno čuđenje i očaranost životom ostali su. Ali onda se nešto pomaklo, možda još savladivo, ali već opasno:
Svratih u kavanu
Naravno popiti kavu i
Pročitati novine
- Kavu molim! -
- Jes’ reko kafu?
- Da, kavu -
- Kupi prnje, kurvino kopile! -

Spazih neku kravu
Po papcima
Prolih kavu

Na ulici
Vitlaju lancima
Četiri mladića ...

(‘Bez epiteta IV’, 1987.)

Nije trebalo dugo čekati, jer već se za nekoliko godina pjesnikova slutnja zla u svojoj najgoroj varijanti obistinila. U cijeloj se grozoti zbilo ono što se u svome ranome pojavnome obliku mnogima činilo samo kao bezopasna “ekscesna pojava” koja ne može ozbiljnije potresti društvo (iako je već u vrijeme objave ove pjesme jedan od tadašnjih utjecajnih političkih dnevnika zapisao da je njome Mile Pešorda “... nagazio na političko minsko polje sa kojega se ne vraća živ”). No pjesnik ima svoje šesto čulo, osjeti stvari koje tek dolaze. Proročanstvo ili dublje razumijevanje zakonitosti života?
Pjesma Monolog iz “davne” 1975., kad je Pešorda tek postavljao temelje svojoj “kući jezika”, zvuči kao da je nastala dvadeset godina kasnije: vjerojatno je bila napisana iz vrlo intimnih pobuda, ali se kasnije, nakon svega onoga što se događalo u BiH i drugdje, pretvorila u drugačije značenje, u sliku nečega drugoga, u novu realnost. U novim je okolnostima iz intimnoga prešla u opće. Je li to ta tajna poezije da zajedno s nama putuje kroz vrijeme i promjenljive okolnosti u njemu:

I kamen ste mi pogazili
U najezdi
Topot kopita
U srcu
Ureza jezu

I nebo ste mi ubili
Iglama vaših pogleda
I zdenac
Ste mi okužili

Krvavi prag
Trag bičeva slavlja

I kamen ste mi pogazili
U najezdi
Oganj vaše mržnje
U domove
Naselili strepnju

(‘Monolog’, 1975.)

Pjesnik, baš zbog toga što je tako sudbinski zagledan u sebe, vidi današnju slutnju u sebi kao sutrašnju realnost, dakle, vidi više i dalje od drugih. Tako i njegov monolog vrlo često dobiva prizvuk nagovora nekome, možda mnogima, kako onima koji njegov glas i njegovu riječ prihvaćaju, tako i onima kojima ova riječ i ovaj glas bude grižnju savjesti. Njegova kuća jezika nije više samo njegova, pjesnik zna, da mora, bar u trenutcima najveće tjeskobe u sebi i/ili izvan sebe, stanovito vrijeme otvoriti njezina vrata, sve njezine prozore:

Valja govoriti običnu čovjeku.
Jezikom prostim, svakodnevnim.
U nutarnjem ritmu otajstvenih ljudi.

No u nastavku i završnim stihovima iste pjesme, i dalje sa sluhom i smislom za pjesnički jezik, svjestan svoje sudbine pjesnika, poručuje:

I slušati more tamo iza Biokova.

Dok
Ne budeš opleten
Zmijskim klupkom riječi.

Dok knjiga ne postaneš.

(‘Quartier Latin’, 1987.)

A Mile Pešorda već je knjiga - u ungarettijevskome smislu ispisana autobiografija na razini čiste poetike, čak i onda kada govori o životu i sudbini općinstva njegovim prostim, svakodnevnim jezikom. Vanjskome promatraču koji prati njegovu poeziju zacijelo se čini da je pjesnik u određenome trenutku gotovo doslovno osjetio sebe kao završeno poglavlje svoje pjesničko-dijaloške nazočnosti u vremenu i prostoru, da se je dakle nakon što je sebi “postao knjiga” gotovo demonstrativno distancirao ili barem odmaknuo od sebe kao javne osobe, od svoga pjesničkoga angažmana. Nakon 1987. on je, naime, jedva objavio pokoju novu pjesmu, ponudama nakladnika odaziva se ponovnim izdanjima prijašnjih zbirka i izborima (iznimka je knjiga pjesama na francuskome). Glede svega što je Mile Pešorda do sada napisao i objavio, i takav je odmak od vremena, našega sadašnjega, svojevrstan iskaz, a ujedno još jedna, nova mogućnost čitanja, našega razumijevanja njegove poezije.
Naime: i zbog toga, a naročito zbog slojevitosti njegove poezije, pjesnik nije samo ispovjedač svoje intime nego i svjedok vremena koje je u svojim najplodnijim godinama živio zajedno s drugima. Pa i sam i osamljen među njima. Svijest o tome zajedničkome i istome vremenu možda je u njemu ostavila dodatne tragove, možda dublje tragične rezove koje povijesna kronika ne prepoznaje, a u individualnome su ljudskome životu, osobito pjesnikovu, najčešće još dugo otvorena rana, još dugo nakon toga kad u povijesti iza nje ne ostane ni ožiljak koji bi na nju podsjećao. A i život je u svome tragičnome obliku zaista živ osobito u svome vremenu sadašnjem. Upravo je sadašnjost, u smislu neoslabljenoga trajanja u vremenu, osobito u intelektualnome, doživljajnome i estetskome zračenju prema vani, prava moć i smisao pjesme.
Ustvrdio sam da je Mile Pešorda po svojoj primarnoj ljudskoj naravi naročito ispovjedač jastva u svjesnome, a ponekad i u nesvjesnome odnosu spram svijeta i svoga vremena. Neobične prilike, svakojaki, pa i tragični povijesni zapleti i raspleti postavili su ga i u ulogu svjedoka. A već i letimična šetnja kroz njegovu poeziju uvjerit će nas da je pjesnik ovaj dupli (ili dvostruki) odaziv na vrijeme izveo suverenim i čistim pjesničkim govorom. Čak i kad je možda mislio da se za određeno vrijeme i određenom tematikom, koja je po svojoj prirodi antilirska, udaljuje od svoga, poviješću neopterećena, primarnog nadahnuća, on ostaje pjesnikom pravoga puta, prepoznatljiv u svakoj svojoj pjesmi, u svakome svome stihu. Nekada je - to valja ponoviti - u ranoj mladosti započeo, možda nesvjesno, pisati svoju knjigu života i sad je on sam ta knjiga, logično i skladno strukturirana. Ali ne bi bio pravi pjesnik ako se ne bi i uz ovu već napisanu knjigu života ponovno zapitao:

Napokon kad će se: istinski biti.
Crvenu zemlju govoriti.
U stablu jabukovu. U kozmičkom zagrljaju.

(‘Kozmički zagrljaj’, 1987.)

Mile Pešorda sigurno je jedna od najprofiliranijih pjesničkih osobnosti suvremene hrvatske poezije svoga naraštaja, osjetljiv glasnik svoga doba, pjesnik moderan jezikom i odnosom spram ljudske tvari. Za njegovu poeziju mogli bismo tvrditi da je, upravo tamo gdje se odaziva na naše vrijeme, angažirana, ali ova angažiranost uvijek ostaje na najvišoj etičkoj razini: i ovdje pjesnički govor ostaje temeljni pjesnikov izraz - najprije poezija kao kuća, dom, kao domovina jezika, a tek kroz metamorfozu pjesničke metafore u percepciji čitatelja razabiremo pjesnikovu opću poruku.
S tradicionalnoga vidika čitanja i razumijevanja poezije Mile Pešorda je doista hermetičan pjesnik, a ipak je svojim unutarnjim etičkim nabojem sav otvoren dijalogu sa čitateljem. Ne nudi mu svojih istina, već sebe kao cjelinu, čak i u proturječnim položajima, povjerljivo spreman, otvoren za dijalog, ne o sebi - pjesniku, već o stvarima koje su nam zajedničke, sudbinske. Pjesnikov svijet i njegovo iskustvo samo su jedna od mogućih samorefleksija i za čitatelja koji se s ovom i ovakvom poezijom suočava. Stoga vjerojatno nije slučajno središnja tematika ove poezije upravo ljubav.
U Pešordinoj se poeziji prepliću, zapravo su jedinstvena cjelina, ispovijed, raspoloženje, filozofska refleksija i visok moralni stav. Usprkos često tragičnim tonovima, iz nje vije pozitivan odnos prema životu.
Ovo je suvremena poezija u punome značenju riječi. Čist, nepotkupljiv umjetnički i ljudski glas.
U ovome slovenskome izboru, antologijski ispovjedno uređenom, pjesnik se na samome koncu zbirke vraća u svoje početno pjesničko doba: uvrštavanjem pjesme sa značajnim naslovom Post scriptum (1975.), opet se oslanja na najljudskiji od svih osjećaja, na ljubav:

Sad ću da se sebi vratim
Meni će se ljubav vratit
Nebo zbog kog vječno patim
Zemne će mi muke skratit
Sad kad sam u svojoj biti
Ljubav će me uskrisiti

(‘Post scriptum’, 1975.)

Ovom ohrabrujućom mišlju o ljubavi završio bih svoje čitateljsko razmišljanje o poeziji suvremenoga hrvatskoga pjesnika Mile Pešorde, zapravo o slovenskome izboru njegove poezije u prijevodu Ines Cergol. Budući da je u mojoj svijesti sve vrijeme ovoga razmišljanja iskrila njegova divna metafora o samome sebi koji postaje knjiga, pridodajem i parabolu iz njegove Glose o koricama:

Samo da se strašne korice ne sklope.

Divlja se misao upisala u stablo. Je li spasena ova davna blagost?
Bili smo zeleni, netaknuti, s plamičcima Europae u zjenama, a kada
se zbio užas, djeci su dati porazi, ta plodna crnica u grudima. Valja
napipati nit u labirintu, u mraku inkvizicije naći bratsku ruku,
neko n a s t a n j i v o o k o.

Jer, korice ove mogle bi se sklopit.

(‘Glosa o koricama’, 1987.)

Otjerajmo pjesnikov strah: njegova je poezija otvorena knjiga, neka ostane i njemu, kao što je nama, još daleko pomisao na vrijeme zatvaranja njezinih korica.

Sa slovenskoga prevela:
Ines Cergol, Koper (Slovenija)

* Pogovor knjizi Mile Pešorde Drevo z dušo ptice / Stablo s dušom ptice - Slovensko-hrvaška pesniška antologija; izabrala i prevela Ines Cergol; str. 216, Založba
Lipa, Koper 2002.

Prethodna objava:
YEHUDA AMICHAI (Razotkrivanje jedne...

Sljedeća objava:
UVODNE PRIPOMENE

Povratak na sve novosti