“JADRANSKI IREDENTIZAM” ANGELA VIVANTEA

23. Ožujak, 2003 - 09:01

Uzroci, motivi, razvoj i posljedice talijanskoga iredentizma i iredentizma uopće.
O značaju Vivanteovih promišljanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nove Europe.*

Angelo Vivante rođen je u imućnoj tršćanskoj židovskoj obitelji 11. kolovoza 1869. Duh liberal-nacionalizma snažno se osjećao u obitelji Vivante i on će politički odrediti veći dio Angelova političkog života. Angelo je, dakako, imao povlasticu visokog školovanja. Nakon završene tršćanske gimnazije, upisuje pravni fakultet u Bolonji. Tijekom studija pokazuje iznimne sposobnosti političke analize. Mnogo vremena provodi proučavajući povijest koja mu pomaže u promišljanju političkih procesa toga doba. Nakon završenog studija, Angelo se zapošljava kao urednik političkih vijesti u tršćanskom dnevniku “Il Piccolo”. Na tom će mjestu ostati sve do 1906. godine.
Kao novinar i politolog, Vivante često posjećuje Kružok socijalnih studija u Trstu, gdje se upoznaje sa socijalističkom i komunističkom ideologijom koju će vrlo brzo prihvatiti. Posebice metodologiju političke analize koja će u središte postaviti društvena zbivanja i odnose sukobljenih društvenih slojeva i klasa. Iz posljedica tih sukoba izvlačit će uzroke međunacionalnih odnosa u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Vrhunac njegove političke preobrazbe događa se u razdoblju 1907.-1909. kada postaje “direttore” socijalističkog lista “Il Lavoratore”. U to vrijeme već je poznati političar i publicist. Njegovi se analitički članci mogu naći u brojnim talijanskim novinama kao što su: “L’Avanti”, “Critica Sociale”, “Voce”, “Unitŕ” i dr. Talijanski su ga iredentisti i nacionalisti ocjenjivali kao “nacionalnog izdajnika”, tim više jer je ranije pripadao njihovu političkom okružju. Potpuno razočaran i slomljen, s osjećajem da je izdan u trenutku kada se talijanska socijaldemokracija solidarizira s nacional-liberalima i odobrava ratne kredite, napuštajući internacionalizam, Angelo Vivante oduzima si život 1. srpnja 1915. i tako ostaje dosljedan idealima bez kojih bi mu život izgubio smisao. Barem je on tako vjerovao.
U njegovu doista bogatom spisateljskom, publicističkom i političkom radu izdvaja se knjiga Jadranski iredentizam (Irredentismo Adriatico), koja u podnaslovu naviješta konkretan sadržaj: Prilozi diskusiji austro-talijanskih odnosa (Contributi alla discussione sui raporti austro-italiani). Knjiga je u izdanju nakladnika Libreria della Voce izišla 1912. u Firenci. Pisana je u duhu austromarksizma. I u svoje je vrijeme izazvala veliko zanimanje i oprečne ocjene - od pohvala do pokuda. Više je puta pretiskivana na talijanskome ali i drugim jezicima. Svoj hrvatski prijevod doživljava tek početkom XXI. stoljeća. U političkom okruženju međunacionalnih sukoba i diplomatskih sučeljavanja prve polovine XX. stoljeća, uvijek je nalazila svoje mjesto. Hrvatska historiografija neopravdano ga je zanemarivala, tako da o Vivanteu i njegovoj knjizi postoje tek dvije studije - Ive Mihovilovića (1946.) i Dragovana Šepića (1963.). Vivante pokušava povijesno, sociološki, gospodarski i politički odrediti fenomen talijanskoga iredentizma na multinacionalnom i miltikulturalnom sjevernojadranskom prostoru u razdoblju druge polovine XIX. i početka XX. stoljeća.
Premda je analizirao konkretan talijanski iredentizam koji je nalazio u svom društvenom okruženju, što će u razdoblju prve polovine XX. stoljeća doživjeti svoju fašističku preobrazbu, Vivante je predstavio njegovu univerzalnu sliku. Samo zato je njegova studija postala povijesno važnim, kapitalnim djelom. Tek krajem XX. stoljeća, u bitno promijenjenim političkim i društvenim prilikama, njegova knjiga više nema prijašnji značaj.
No, predstavimo sad ovaj prvi (a vjerojatno i posljednji) hrvatski prijevod njegove knjige i odredimo njezin značaj u odnosu na današnju konstrukciju pojma Europe. Knjigu je 2002. godine izdao nakladnik “Dom i Svijet” iz Zagreba u biblioteci ‘Povjesnica’ (urednik Mirko Mađor) pod naslovom Jadranski iredentizam (ali bez već spomenutog podnaslova). Recenzenti su uvažani akademici Nedjeljko Fabrio i dr. sc. Petar Strčić koji je napisao i jedan od pogovora. Knjigu je preveo (ne bih ulazio u uspješnost prijevoda) književnik Milan Rakovac koji je napisao i predgovor. Uz akademika Strčića, drugi pogovor napisao je prof. Ulderico Barnardi. Knjiga je tiskana potporom Ministarstva znanosti i tehnologije te Ministarstva kulture Republike Hrvatske, što govori o zainteresiranosti hrvatske Vlade za ovu temu. Podijeljena je na četiri poglavlja u kojima su bez posebnih oznaka stranica nabrojene teme kojima se poglavlja bave. Sadržaj knjige smješten je od 25. do 199. stranice. Konačno, knjiga je opremljena kazalom osoba i bilješkom o piscu.
Ukoliko bismo uopćavali, onda bi se moglo pripomenuti kako u prva dva poglavlja autor objašnjava političke, društvene, gospodarske pa i kulturne sveze različitih talijanskih krajeva s Trstom od kraja 18. stoljeća do 1861. (nastanka Kraljevine Italije, izbori za zemaljske sabore u Austrijskim zemljama), odnosno od 1861. do 1878. To je razdoblje nastanka i oblikovanja talijanskog iredentističkog pokreta na području Julijske krajine (Venezia Giulia) posebice u Trstu i Istri. Prva dva poglavlja autor je posvetio analizi i raspravi o značaju austro-talijanskih odnosa i sukoba interesa na području Julijske krajine, Trsta i Istre. Vivante već u ono vrijeme vrlo jasno osjeća da se tek nastalom nacionalizmu (književnost, publicistika, povijest) i iredentizmu suprotstavlja postojeći kozmopolitizam koji je proizlazio iz gospodarske otvorenosti cijelog ovog prostora. Ova se primjedba posebice odnosi na grad Trst.
Treće i četvrto poglavlje jasnije i podrobnije analiziraju talijansko-“slavenske” (hrvatske i slovenske) odnose i suprotnosti na svim razinama društvenog, gospodarskog, kulturnog i političkog života. Četvrto poglavlje posvećeno je analizi gospodarstva i njegovoj važnosti u oblikovanju talijanskog iredentizma početkom XX. stoljeća, koji se počinje hraniti idejom penetracije u Podunavlje i Balkan.
Svoje odlične opservacije i promišljanja fenomena talijanskoga iredentizma završava najavom mogućih budućih suprotnosti, kao što je politika Trijalizma i jugoslavenskog ujedinjenja.
Kakva je, naposljetku, vrijednost sadržaja ove knjige u odnosu na jučerašnju i današnju Europu?
Brzina je svekolikih tehničkih, gospodarskih, društveno-političkih, kulturno-antropoloških i mentalnih mijena tijekom XIX. i početkom XX. stoljeća u Europi bila veća nego za cijeloga tisućljeća. Sve su se promjene odvijale nedostižnom brzinom, ali nisu bile svugdje jednako prihvaćene. Naraštaji rođeni sredinom XIX. stoljeća već su početkom XX. stoljeća izgubili korak s vremenom jer su se čvrsto držali prevladanih vrijednosti svoga stoljeća, ne razumijevajući duh novoga vremena. Europa s početka XX. bila je posve drukčija od one s početka XIX. stoljeća. Gospodarske, političke i kulturne mijene bile su potpune. Novi naraštaji rođeni sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina XIX. stoljeća, među kojima se nalazi i Angelo Vivante, shvaćali su brzinu napretka novoga stoljeća i radovali joj se. Oni će biti odgovorni za sudbinu Europe sve do kraja prve polovice XX. stoljeća. Prvo desetljeće XX. stoljeća obilježeno je istinskim općim optimizmom europskog javnog mnijenja. Ono što je ljude ujedinjavalo u optimizmu bila je ideja “Nove Europe” u novome stoljeću. No, tada Europa nije postojala kao jedinstvena slika “suživota država i naroda”.
Posve je sigurno da je početkom XX. stoljeća Europa imala svekoliki politički, gospodarski i kulturni primat. To je Europljane “poticalo” u istrajnosti iluzije europske svemoći, pa su nastavili u XX. stoljeću “europski” živjeti, što znači svjesno i u skladu s povijesnim i kulturnim tradicijama izgrađivati sustave temeljene na sukobu nacionalnih i ideoloških, a ponegdje i vjerskih razlika.
Povijest Europe, bez obzira je li riječ o nacionalnoj ili općoj povijesnoj sastavnici, poglavito je povijest temeljnih društvenih struktura. Pokretači povijesti su temeljne društvene i političke skupine, koje u sebi objedinjuju svekoliku političku, gospodarsku, društvenu i kulturnu moć, upravo onako kako je to shvaćao i sam Vivante.
Vivanteova knjiga je studija demitologizacije nacije, ali i svega onoga što je Europu činilo nacionalističkom. To je ona Europa u kojoj se vodila nesmiljena borba za kolonije, energente i tehnologije, napose za monopol nad razvitkom civilizacije.
Europa je istovremeno mješavina pomirljivog suživota i nepomirljivih razdora među religijama, kulturama, narodima, ideologijama, rasama i mentalitetima. Nepostojano je to - pa čak i neodređeno - poprište neprijepornog napretka, ali i padova civilizacije. Na tom još uvijek teško odredivu prostoru doticale su se i miješale brojne civilizacije i kulture, grčko-istočnjačko-azijske i latinske, odnosno kršćanske, islamske i židovske. S tim i takvim povijesnim nasljeđem jedinstva različitosti, o kojemu se ne može govoriti ni kao o bremenu niti kao o providnosti i svjetlu, Europa je ušla u XX. stoljeće.
Premda ga je stalno pokušavala stvoriti, Europa nikad nije imala, a ni u XX. stoljeću nema jedno kulturno, političko, gospodarsko ili kakvo drugo središte, već brojna često suprotstavljena središta s različitim pogledima na razvitak i budućnost Staroga kontinenta, pa stoga jedinstvo i solidarnost europskih naroda oduvijek predstavljaju utopiju licemjernog humanizma koji se prije svega klanja profitu. Nerješivost problema pothranjuje stalni sukob kozmopolitizma i nacionalizma, kako to Vivante dobro primjećuje. Europa predstavlja nerješivu zagonetku suživota različitosti, suprotnosti, netrpeljivosti, nadmoći civilizacija, kultura, vjera, jezika (komunikacije), mentaliteta, nacija (država), gospodarstava i ideja budućnosti kontinenta.
Opet, Europa je vrlo šarolika, isprepletena brojnim malim, lokalnim, regionalnim i nacionalnim svjetovima i kulturama, od kojih neki nemaju ništa zajedničko.
Treba shvatiti da su sve europske narodne kulture umrežene, te da postoji stalna razmjena informacija. O tomu govori Vivante kada promišlja kulturne odnose Slavena i Talijana ili pak kada govori o “Slavenskom seljaku Istre i talijanskoj gospodi”, odnosno sukobu slavenskoga sela i talijanskoga grada.
Prema Vivanteu jedini je “…zbiljski etnički sukob u Julijskoj krajini talijansko-slavenski.” Ono zbog čega su ga mrzili iredentisti, Vivante je izvrsno izrazio u jednom odlomku : “Mnogi još vjeruju - a drugi to dopuštaju - da su talijanstvo i slavenstvo Julijske krajine dva točno određena i oštro suprotstavljena pojma, te se na jednoj strani predstavlja Talijane, sve čiste i potpune nacionalne individualnosti; a na drugoj Slavene, strance, jučerašnje pridošlice, režimske ljude i strane agitatore koji se bore protiv jedinih starosjedilaca Julijske krajine. Ova slika, koja na prvi pogled samo pojednostavljuje, u biti je neistinita.
Talijani, napose u Trstu, u vrlo su skromnu postotku potomci romanstva... Dva jezična kolektiva su sve prije negoli čista i posve određena…”
Takav je problem jednako mučio primjerice Škote, Bretonce, Katalonce, Baske, Hrvate, Estonce, Litvance, Letonce, Ukrajince, Flamance i Valonce. Sukobi nacija i država u XX. su stoljeću najočitiji i postoje kako između velikih tako i malih te onih još državnopravno neostvarenih nacija. Temelj sukoba velikih europskih naroda i država čine suprotnosti Francuske i Njemačke, Njemačke i Rusije, Rusije i Poljske te hladni odnosi Velike Britanije i Francuske, no u XX. stoljeću postoje također sukobi ili, blaže rečeno, neslaganja i između drugih država i nacija, poput onih između Iraca i Engleza, Ukrajinaca i Rusa, Poljaka i Ukrajinaca, baltičkih naroda i Rusa, Rumunja i Mađara, Čeha i Slovaka, Hrvata i Srba, Srba i Makedonaca, Albanaca i Srba, Makedonaca i Turaka, Albanaca i Makedonaca, Grka i Albanaca, Grka i Makedonaca, Bugara i Makedonaca, Grka i Bugara, Grka i Turaka te Bugara i Turaka. Što se tiče naroda koji još nisu uspjeli ostvariti svoje pravo na državu, sukobi postoje između Škota i Engleza, Bretonaca i Francuza, Baska i Španjolaca te Katalonaca i Španjolaca. U takvim odnosima, koji podsjećaju na rat svih protiv sviju, nacije i države su se razmještale, stvarale i nestajale, sklapala su se i slamala savezništva. Svatko je “hvatao” ono što je uski europski nacionalistički kaput XX. stoljeća mogao pokriti.
U prvoj polovici XX. stoljeća nacija se još uvijek shvaća i podržava kao zajednica (po B.Andersonu): “... kao snažno horizontalno drugarstvo...”, bez obzira na nejednakosti ili možebitno izrabljivanje koji u njoj vladaju. Upravo ovu činjenicu Vivante razotkriva i predstavlja kao talijanski nacionalizam i iredentizam. U svoje vrijeme Vivante nije mogao znati da će upravo osjećaj bratstva i pripadnosti nacionalno jednakima, koji poništava društvenu nejednakost, dovesti do dva svjetska rata u kojima su milijuni ljudi ubijali ili pak dragovoljno pošli u smrt.
Zato Europu treba misliti kao prostor i vrijeme snažnih vjerskih osjećaja, domoljublja i rasizma, koji su važni čimbenici njezina unutarnjeg mentalnog ustrojstva. Društvene promjene i preobražena svijest, što često počiva na umišljaju ili prividu budućega postojanja, po sebi može objasniti privrženost koju narodi osjećaju za plodove svoje mašte, odnosno, mogu objasniti zašto su se ti narodi spremni žrtvovati za svoje zamišljene projekte. U tom je smislu jedna od najvećih stranputica Europe XX. stoljeća patologija “domoljublja” i nacionalizma, koji su svoje korijene uvijek nalazili u strahu i ugroženosti, a onda i mržnji prema onomu Drugom, razgolićujući tako anatomiju negativnog i razarajućeg. Tragedija europskih naroda i jest u tome što se domoljublje često pokazivalo ne toliko ljubavlju prema svome, koliko mržnjom prema drugome.
Vivante je prije tragičnog 1. srpnja 1915. bio vrlo dobro upoznat s međunarodnom situacijom u Europi. Svjestan je bio pogubnosti talijanskog ekspanzionizma, ali i ekspanzionizma balkanskih zemalja iz kojih će se izroditi svojevrstan “južnoslavenski iredentizam”, u tehničkom smislu istovjetan talijanskome.
Do početka XX. stoljeća, Austro-Ugarska je bila zabavljena snažnim nacionalnim pokretima naroda koji su u njoj živjeli. Podupiranjem gospodarskih interesa i razvitka pokušala se odvratiti pozornost od političkih i nacionalnih borbi, ali bez uspjeha. Tako već 1904. propada dobro zamišljen Körberov plan prometnog povezivanja austrijskog dijela Monarhije. Mađarska je nacionalna politika, inače još nesnošljivija prema ostalim narodima u Monarhiji, bila veliki teret Beču. Austrijska se pak politika prema Balkanu temeljila na činjenici da je to bilo jedino područje gdje se uopće mogla voditi djelotvorna vanjska politika. Njezinoj politici prodora na istok (Drang nach Osten), koja je svoje polazišne točke imala u Bosni i Hercegovini, bila je suprotstavljena ratoborna velikosrpska politika. Tijek i konačan ishod obaju balkanskih ratova pogoršali su vojni i politički položaj Austro-Ugarske. Naime, u rujnu 1911. Italija je započela rat protiv Turske kako bi osvojila Tripolitaniju i Kirenaiku (današnja Libija). Taj je rat dao povoda Balkanskom savezu na čelu sa Srbijom za I. balkanski rat, dok se Austro-Ugarska založila za stvaranje albanske države koja je trebala Srbiji zatvoriti izlaz na more. U II. balkanskom ratu pomagala je pak Bugarima protiv Srbijanaca te se stoga zamjerila Rumunjskoj, s kojom je do tada imala posve dobre savezničke odnose. Europski je mir, ako ga je uopće i bilo, u to vrijeme bio već na izmaku. Rat, koji se logično nametao kao “rješenje”, Vivante nije mogao prihvatiti iako ga je u svojim analizama predvidio.
Istina je da je 1945. na neki način “nulta” godina neke nove Europe. Zaključak se temelji na novoj metanacionalnoj ideji koja bi uništila sve prošle, ali i buduće sablasti opće kataklizme.
Knjiga Angela Vivantea kroz prizmu lokalnih (Julijska krajina) procesa, odnosa, na kraju progovara o budućnosti. Bliskoj budućnosti. Budućnosti poslije Velikoga rata. Ne samo o budućnosti kao nužnosti suživota talijanstva i slavenstva toga maloga prostora na granici Istoka i Zapada, već nužnosti suživota europskog kontinenta. Činjenica je da su neke njegove opservacije zastarjele i prevladane, ali neke još uvijek privlače pozornost. On ipak nije bio vidovnjak već trijezni analitičar. Evo kratkog i još uvijek suvremenog odlomka kojim ovaj premalo povijesno vrednovani politolog predviđa procese druge polovine XX. stoljeća, a s kojim, vjerujemo prikladno, i završavamo ovaj prilog:
“… dva bi roda (talijanski i slavenski, D.D.) imala potražiti temelje mirotvorna nacionalnog suživota, pobuđena spoznajom o zaštiti zajedničkoga gospodarskog interesa… (…) Je li to neka glazba budućnosti? ... Dakako, ali ujedno novi uzroci ne samo gospodarskih opreka, što se još zbrkano uobličuju na obzorju. Bilo kako bilo, ne obazirući se ni na to kakav će općenito biti budući razvoj Južnih Slavena, nužno je političko odvajanje Julijske krajine od onih mogućnosti protiv kojih su pozvani boriti se svim silama. Uostalom, upravo je Julijska krajina najbliži i najprirodniji izlaz toga svijeta na more. Naravno da je hinterland nužniji Julijskoj krajini nego ona njemu, ali interesi zaleđa, makar i samo gospodarski, dovoljno su snažni da ga podignu protiv priključenja Julijske krajine Italiji.
Stvarnost bi bila za mnoge bolna, ali time ona nije manje zbiljskom. Ona nam kazuje da će buduća slavenska okupljanja, kako bi bila solidna i plodna, morati poteći velikim gospodarskim putovima što povezuju srednje i južne Slavene iznad i izvan vojnih i dinastičkih prikladnosti i pritisaka. (…) Sudbinska opreka kakva, na njihovu žalost, primorava iredentiste da budu protiv iredentizma; opreka što ima duboke korijene, neovisne o ljudskoj volji, i u kojoj je prikriven najblistaviji znak pitanja nad julijskim separatističkim nakanama. (…) Jamačno iskrena Bismarckova fraza, da bi bio lud onaj tko bi htio priključiti Njemačkoj austrijske Nijemce, bila je i jest od koristi njihovim interesima, i iracionalnima, zacijelo više od ikakve separatističke agitacije.”