IZMEĐU LAVA I ORLA (V)

16. Listopad, 2015 - 08:26

Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari

Momjan (Mimilianum, Momiano, Mumjan)
S od mjesta, 15 km I od Umaga / UL

U ruševinama. Najbolje je očuvana branič-kula209 koja predstavlja i najstariji dio grada.
Nad dubokom dolinom rijeke Dragonje, koja danas predstavlja državnu granicu između Hrvatske i Slovenije, na osamljenoj hridi, gotovo nedostupan, osovio se momjanski kaštel. Prirodno zaštićen dubokom provalijom, koja ga razdvaja od platoa na kojem je nastalo selo, za srednjovjekovne uvjete ratovanja bio je gotovo neosvojiv. Tek pojavom vatrenog oružja kojim se, koristeći viši teren iz daljine, moglo razarati njegove zidove i izravno ugroziti posadu, opada njegova obrambena moć, a time i njegova svrsishodnost. Pa ipak, sve do 1835. kaštel je bio u rezidencijalnoj funkciji, da bi ga tek tada zadnji vlasnici grofovi Rota prepustili zubu vremena, seleći se u udobniju palaču podignutu u samome selu. No, krenimo od početka.
Momjan se prvi put spominje u ispravi njemačkoga cara Konrada II., izdanoj 4. lipnja 1035. i to kao selo koje pripada samostanu Sv. Mihaela kod Vižinade.210 Nije poznato kako, no tijekom 11. st. prelazi u ruke markgrofova Weimar-Orlamunde, da bi ga 17. studenog 1102. Ulrich II. (III.) Weimar-Orlamunde darovao akvilejskom patrijarhu Ulrichu I. von Eppensteinu. Ni ova darovnica još uvijek ne spominje castrum ili castellum, već samo villa Mimilianum (selo Momjan). 211
Svjetovna moć patrijarha u prvoj polovici 13. stoljeća, za vrijeme stolovanja patrijarha Wolfgera (1204.-1218.) i Bertholda von Andechs-Merana (1218.-1251.), dosiže vrhunac. U to doba njihova državina obuhvaća Furlaniju, Istru i Kranjsku, a pored patrijarškog naslova oni se kite i svjetovnom titulom markgrofova, nastupajući ravnopravno s drugim svjetovnim prinčevima na saborima Carstva (npr. u Augsburgu 1209.).212 No, kao u Italiji, i u Istri je u to vrijeme izrazito snažna težnja gradova za autonomijom. Kako bi se suprotstavili takvim tendencijama, patrijarsi se oslanjaju na vazalno plemstvo, kojemu podjeljuju posjede u zaleđu komuna. Ti vazali-ratnici (pretežito germanskog podrijetla kao i patrijarsi) iz svojih tvrdih burgova, podignutih na strateškim mjestima, vojno nadziru važne prometnice koje povezuju primorske gradove s unutrašnjosti, istovremeno sprječavajući daljnje širenje gradskih teritorija. Tako dolinu Mirne i ‘željezna vrata’, nadziru Grožnjan i Kostel, onemogućavajući širenje Kopra, a uz već postojeći Kaštel (Castelvenere), Woscalc, najstariji sin moćnog akvilejskog vazala Stephana Devinskog, podiže nad Dragonjom momjanski kaštel, ograničavajući pretenzije piranske komune. U biti, kako se Momjan kao castrum izričito spominje tek 1307., moglo bi se pogrešno zaključiti da je burg sagrađen tek početkom 14. st. Ali povijest njegovih gospodara nesumnjivo dokazuje da je sagrađen gotovo čitavo stoljeće ranije (tj. najkasnije u prvoj polovici 13. st.),213 a to posredno dokazuju i njegove tipološke karakteristike.214Woscalc (I.) se prvi put javlja u ispravama još kao dijete 1188., a kao i otac Stephan nosi pridjevak ‘Devinski’ (de Duwino).215 Nije sačuvana darovnica kojom je Woscalc od patrijarha dobio Momjan, no on 9. listopada 1234. kao svjedok sporazuma goričkog grofa Meinharda III. i tršćanskog kaptola, koristi (koliko je poznato, prvi put) novi naslov ‘Momjanski’ (de Mimilano).216 Vjerojatno je u to vrijeme, ako ne već cijeli kaštel, bar bila sagrađena sačuvana branič-kula kao najvažniji dio burga.217 Kao vjerni patrijarhov, vazal Woscalc (I.) Momjanski širi posjede svog roda duž Mirne, te na dio piranskog teritorija, koji je pripadao samostanu Beligne kraj Akvileje (kojem su Devinski dugo vremena bili advokati). Izgleda da to prisvajanje samostanskog posjeda nije bilo baš legalno, jer za nj nije izvršena ni pravovaljana investitura. Zbog nekog razloga ta uzurpacija ipak nije sankcionirana, pa Woscalc kasnije s njim postupa kao sa svojim vlasništvom. Dapače, momjanski gospodar 1247. uz patrijarhovu suglasnost postaje podestat Pirana. Da bi stekao potporu u gradu, Woscalc (I.) veže uz sebe najbogatije piranske patricijske obitelji Apollonio, Goina i Tamaro subinfeudirajući im (dajući u feud dio svoga feuda) sela Sečovje, Parecag i Čedlje.218 Korist koju tim činom dobiva dvostruka je. Prvo, opće je poznata činjenica da su feudalci u kasnom srednjem vijeku patili od kronične nestašice gotova novca, a Woscalcu patriciji plaćaju za dobiveni feud, a drugo, stvarajući o sebi ovisne vazale u najutjecajnijem sloju piranske komune, osigurava si presudni utjecaj u gradskom vijeću. Woscalc (I.) se posljednji put spominje 8. rujna 1249. kod sklapanja predbračnog ugovora između mlađeg sina Biaquina I. i Gertrude, kćeri drugog moćnog akvilejskog vazala Ulricha von Reiffenberga.219
Smrću patrijarha Bertholda von Andechs-Merana, 1251., nastupa prijelomni trenutak u povijesti patrijarške svjetovne vlasti. Naime, ‘germanski’ patrijarsi bili su vjerni pristalice njemačkog cara (koji je, uz ostale prerogative, kao član akvilejskog kapitola imao odlučujuću riječ u izboru patrijarha) u njegovu stoljetnom sukobu s papom oko supremacije. No, 1251., uzdizanjem papinskog tajnika Napolitanca Gregorija de Montelonga, papinska stranka (Welfovci) dobiva u patrijarhu vatrenog pobornika. Patrijarški vazali, mahom njemačkog podrijetla, predvođeni goričkim grofovima, ostaju pak odani gibelinskoj (carskoj) stranci.220 Dugogodišnji sukob koji se iz toga izrodio posebno se odrazio u Istri, gdje vazali često mijenjaju strane, ovisno o trenutnoj snazi protivnika.
U takvoj situaciji ni nasljednici Woscalca (I.) Momjanskog, Conon I. i već spomenuti Biaquin I.,
ne ponašaju se različito od svojih rođaka ili susjeda. Obojica su u početku, poput oca, odani patrijarhovi vazali, koristeći njegovu potporu za vlastiti probitak, da bi se već 1251. u službi goričkih borili protiv salzburškog nadbiskupa Filipa Koruškog. Godinu dana kasnije, zajedno s bratićem Rudolfom I. Devinskim, pokušavaju se dokopati funkcije advocata čuvene i bogate opatije Rosazzo u Furlaniji, no te pretenzije ‘padaju u vodu’ 29. kolovoza 1252. kad ih koruški vojvoda Bernhard u Wernbergu kod Villacha odbacuje kao neosnovane.221 Usprkos očitoj nevjeri, ni devinski ni momjanski gospodari ne gube naklonost patrijarha Gregorija de Montelonga. Tako uz njegov ‘blagoslov’ Conon I. obnaša čast podestata 1259. i 1272.-1273. u Piranu, a 1272. i u Bujama. Biaquin I. je 1261. bio podestatom Poreča, a 1263. Motovuna.222 No, Biaquinove ambicije bile su očito veće. Već je spomenuto da je još Woscalc (I.) Momjanski gospodario kaštelom Sv. Jurja nadomak Novigrada. Novigrad je tada imao svog biskupa koji je ujedno bio i lenski gospodar grada, izvan jurisdikcije akvilejskog patrijarha. Biaquin I. ide korak dalje od oca i očito želi trajno zavladati Novigradom, izbjegavajući tako podložnost patrijarhu. Uz blagonaklonu pomoć novigradskog biskupa Bonaccorsa, gradsko vijeće Novigrada ga 3. kolovoza 1259. izabire za ‘vječnog podestata’ s pravom nasljedstva.223 No, prije nego je uspio učvrstiti vlast u novoj stečevini, Biaquin čini pogrešku i svojim silništvom i bahatošću izaziva odbojnost građanstva što prerasta u otvorenu mržnju i revolt. Konačno, 30. siječnja 1261., Biaquin I. prisiljen je u biskupskoj palači pred biskupom Bonaccorsom, rođacima i drugim plemićima javno se odreći časti podestata i svih nasljednih prava koja su mu nepunih godinu i pol ranije priznata.224 Premda su ga okolnosti natjerale na taj čin, Biaquin I. i dalje gleda na Novigrad kao na svoj posjed, pa kad se grad 1270. dobrovoljno predaje Veneciji, on uzaludno prosvjeduje pozivajući se na svoja prava. Čak ni njegovom smrću posezanja momjanskih gospodara prema Novigradu nisu prestala. To je vidljivo iz točke sporazuma o protumletačkom savezu između goričkog grofa Alberta II. i pobunjenog Kopra, sklopljenog u Pazinu 27. srpnja 1278., kojom se predviđa da će Novigrad nakon osvajanja biti vraćen Biaquinovim sinovima. Biaquinov sin Ulrich odrekao se tih tobožnjih prava na grad tek na samrti 1295.225 Biaquin I., usprkos novigradskom debaklu, i dalje igra važnu ulogu u priobalnim gradovima, pa je još iste 1261. izabran za podestata Poreča, a 1263. za podestata patrijarhova Motovuna. Obojica braće, iako kolebljivi između lojalnosti prema patrijarhu i goričkim grofovima, bili su zakleti neprijatelji Venecije koja se također nastoji dokopati istarskih komuna. Stoga ne čudi da Mlečani, koji su imali prste i u poticanju novigradskog revolta, žele ukloniti Momjanske iz gradova. Najdalje je u tomu otišao dužd Lorenzo Tiepolo koji osobno prijeteći traži 1272. i 1274. da se Conon I. makne s mjesta piranskog podestata ili kapetana, jer progoni mletačke simpatizere.226
Sukob patrijarha Gregorija de Montelonga i goričkog grofa Alberta II. završava 1267. patrijarhovim porazom i zatočenjem u samostanu Rosazzo u kojem i umire 1269. Kako novi patrijarh nije potvrđen punih sedam godina od zatočenja Gregorija de Montelonga, u akvilejskome domainu zavladalo je posve anarhično stanje. Patrijarhovi vazali - među njima prvi Devinski i Momjanski - koji se ionako nisu odlikovali nekom lojalnošću, prelaze potpuno na goričku stranu dok oni rijetki, makar formalno vjerni svom senioru, u nastalom bezvlašću gledaju isključivo svoju korist. U takvu stanju sukob dviju susjednih ratobornih obitelji, kao što su momjanski i kostelski gospodari, bio je neizbježan. Premda još 13. srpnja 1264. u Milju/Muggi Conon I. Momjanski i Heinrich Kostelski (de Petra Pilosa) nastupaju zajedno, primajući uime rođene i nerođene djece Heinricha I. Pazinskog i Elizabete Kostelske iz ruku Gregorija de Montelonga lupoglavski i ostale feude,227 patrijarhovim padom nalaze se na suprotnim stranama. Prvi su udarili kostelski gospodari. Zbog teritorijalnih pretenzija i/ili nekog drugog razloga, Heinrich i Carstmann de Petra Pilosa uz pomoć Kaštelana228 upadaju 1274. u Momjan i u krevetu kastriranjem229 ubijaju Biaquina I.230 Stariji brat Conon I., izbjegavši okrutnu sudbinu (vjerojatno je u to vrijeme bio odsutan iz Momjana), krvavo se osvećuje za bratovu smrt. Na čelu odreda Piranaca (starih vazala momjanske kuće) i Izolana, potpomognut goričkom i koparskom vojskom, udara na Kostel i zauzevši ga bez milosti pogubljuje zarobljene bratove ubojice.231 No, Conon I. nije zadugo nadživio brata. Kao gorički ministerial, 14. kolovoza 1274. zajedno sa sinom Woscalcom II. i nećakom Ulrichom (Biaquinovim sinom) prisustvuje sklapanju mira između goričkog grofa Alberta II. i novoizabranog patrijarha Raymunda della Torrea, a posljednji se put javlja s nećakom Ulrichom i (sinom?) Friedrichom 24. veljače 1275. u Čedadu/Cividaleu pri rješavanju spora oko posjeda kaštela Cormons.232 Istovremeno je Conon I. obnovio vazalnu prisegu, našto mu je patrijarh potvrdio Momjan, kaštel Sv. Petra, posjede u Furlaniji i patronat nad crkvom u Sežani.233
Poslije smrti Conona I., obitelj momjanskih gospodara razdvaja se u dvije grane. U Momjanu ostaju Cononov sin Woscalc II., dok se sinovi Biaquina I., Ulrich i Conon II. sele na furlanska imanja. Premda su napustili Istru, Ulrich i Conon II. su do kraja života gajili nadu da će se na ovaj ili onaj način dokopati Novigrada koji su smatrali svojim posjedom. Ulrich se uz to borio i za nasljedstvo feuda Castelnuovo u Furlaniji, koji je pripadao bratu njegova djeda Woscalca (I.), Stephanu II. Taj je veliki posjed patrijarh Raymund della Torre 1275. dao nećaku Stephanove žene Friedrichu de Pinzanu, pa je Ulrich protiv te odluke vodio dugogodišnju parnicu smatrajući da Castelnuovo po pravu prvenstva pripada njemu. Spor je riješen tek 1288. kada je po odluci furlanskog parlamenta Castelnuovo zaista pripao Ulrichu Momjanskom, dok je Friedrich de Pinzano za to dobio odštetu.234
Woscalc II. nije dugo uživao momjansko nasljedstvo. Umro je već 1276. ostavivši za sobom udovicu Franciscu von Reiffenberg i sinove Biaquina II. i Ivana (Jochanna). Ivan Momjanski se u sačuvanim dokumentima spominje samo jedanput, dok Biaquin II. obilježava sljedeća četiri desetljeća momjanske povijesti. Poput djeda i njegova brata (ali i svojih furlanskih rođaka), Biaquin II. će nastaviti politiku mijenjanja strana, služeći čas patrijarhu, čas goričkom grofu, čas Veneciji pri čemu njegova odanost seže samo tako daleko koliko i interes. Ali, stanje se u Istri uvelike promijenilo izmirenjem goričkog grofa Alberta II. i patrijarha Raimonda della Torrea. Od tada im je zajednički neprijatelj Venecija koja se u međuvremenu učvrstila u istarskim obalnim gradovima. Braća Biaquin II. i Ivan Momjanski u prvom su razdoblju vjerni vazali i 1296. u patrijarškoj palači u Vidmu/Udinama obnavljaju vazalnu obvezu, primajući od patrijarha potvrdu za Momjan.235 No, kad dolazi do novog sukoba između patrijarha i goričkih grofova, Biaquin II. nalazi se u goričkim redovima. Zajedno s Vikardom II. Kostelskim, zaboravljajući stara neprijateljstva i krvavi obračun 1274., Biaquin II. 1302. pustoši patrijarške posjede u Furlaniji.236 Vjerojatno upavši u financijske teškoće, Biaquin 1305. Momjan prodaje furlanskom plemiću Friedrichu od Prampera, ali ga nedugo zatim 1307. pokušava dobiti natrag.237

Slične probleme s Biaquinom II. imao je i Heinrich Pazinski, koji je 1310. od njega također kupio neke posjede, ali se poslije zbog toga s njim morao sporiti.238 Iz događaja koji su uslijedili nije baš previše jasno je li Momjan za Biaquina i njegov rod bio zauvijek izgubljen 1307. ili nešto kasnije. Naime, 1309. buknuo je novi rat između Venecije i goričko-patrijarškog saveza, praćen pobunom patrijarških vazala u Furlaniji. Momjanski (iz obje grane) su u tom sukobu pristajali uz Veneciju i buntovnike, a naročito se isticao Biaquin II. vojujući uz bok vođe pobunjenika Varnera di Cuccagna. Pobuna je ugušena 1310. padom Tržiča/Monfalconea, kao ključnog uporišta, u ruke goričkog grofa Heinricha II., sada akvilejskog generalnog kapetana za Furlaniju.239 Vikard II. Kostelski, koji se borio na pobjedničkoj strani, koristi priliku i u proljeće 1311. zauzima Momjan. Očito shvaćajući da ga nikako neće moći legalno zadržati, Vikard II. već 7. svibnja iste godine prepušta Momjan Friedrichu od Prampera za 200 akvilejskih maraka.240 Zašto je Pramper pristao da još jedanput kupi posjed, ako ga je već ranije pošteno platio, ostaje tajnom. Patrijarh Ottobono de Razzi potom kao lenski gospodar investira Prampera u kupljeni posjed, no tada se događa još jedan neočekivani obrat oko Momjana. U prosincu iste godine Friedrich od Prampera bez patrijarhove privole prodaje Momjan goričkom grofu Heinrichu II. i potom ga de sua manu (svojom rukom) investira u posjed uzurpirajući tako seniorsko pravo koje je u tom slučaju pripadalo samo patrijarhu.241 Usprkos tako očitoj otimačini, patrijarh je nemoćan. Pritisnut s jedne strane od Venecije, patrijarh de Razzi pod svaku cijenu mora sačuvati ionako krhko savezništvo s grofom Heinrichom II., uz čiju je pomoć netom ugušio pobunu svojih vazala.242 Stoga je sve što može učiniti tek formalni prosvjed njegova vikara Alberta, opata furlanskog samostana Summage. Koliko je patrijarh bio nemoćan, pokazuje i činjenica da nedugo potom, 6. listopada 1312., u Udinama sam investira grofa Heinricha II. u prigrabljeni posjed koji mu simbolično vraća dotadašnji vazal Friedrich od Prampera. Na taj, za patrijarha tragikomično ponižavajući način, konačno je legalizirano postojeće stanje.243 Momjan je otad i formalno-pravno gorički posjed, pa oni u njemu postavljaju svog kaštelana.
Od 1320. u Momjanu gospoduje Woscalc zvan Wachspeutel, za kojega se zbog imena dugo smatralo da je bio iz roda prvih gospodara grada,244 da bi tek novija istraživanja245dokazala da je pripadao obitelji gospodara Novog Grada (iznad današnjeg slovenskog sela Podgrad uz samu hrvatsku granicu).246 Woscalc Wachspeutel prvi se put pojavljuje 1304. kao svjedok u jednoj listini goričkog grofa Heinricha II. Sljedećih godina takoder ga često nalazimo kao svjedoka u raznim ispravama koje izdaje gorički grof u Gorici, Pazinu, Cormonsu, Čedadu/Cividaleu i Trevižu/Trevisu, po čemu se može zaključiti da se ubrajao u grofovu stalnu pratnju. Kao što je već rečeno, Heinrich II. kao patrijarhov generalni kapetan za Furlaniju u veljači 1310. guši pobunu furlanskog plemstva a za kapetana u osvojenom Monfalconeu postavlja Woscalca Wachspeutela.247 U ratu koji je gorički grof vodio 1313. protiv saveza patrijarha Ottobona de Razzija i gradova Trevisa i Padove, Woscalc se bori uz bok svoga seniora. Pri potpisivanju separatnog mira između grofa i Trevisa, u Gorici 9. travnja 1314. Woscalc je prisežnik zajedno s Hugom III. Devinskim i Ulrichom od Reiffenberga.248 Heinrich II. očito je znao cijeniti Woscalcovu odanost, pa se ovaj s vremenom uspinje na staleškoj ljestvici. Tako se u početku Woscalc u ispravama spominje iza milesa (vitezova), zatim među njima, pa onda kao familiarius (dvorjanin) goričkog grofa, da bi 1325. kao jedan od najuglednijih ministeriala bio među onima koji, uz kneginju-udovu Beatrix i mladog grofa Jochanna Heinricha, odlučuju o sudbini grofovije.249 Konačno, vjernu službu grof Heinrich II. nagrađuje 1320. povjeravajući Woscalcu Wachspeutelu strateški važni Momjan.250 Kao zaprisegnuti svjedok u sporu između mletačkog Motovuna i goričkog Završja, 18. srpnja 1321., Woscalc po ispitivanju dokaza daje pravo Motovunu.251 Dvije godine kasnije (24. travnja 1323.) na vrhuncu moći umire gorički grof Heinrich II. ostavljući kao nasljednika malodobnog sina Jochanna Heinricha u čije ime grofovijom upravljaju njegova majka Beatrix od Bavarske i koruški vojvoda Heinrich, raskralj češki. Woscalc Wachspeutel ostaje vjeran goričkoj kući i 1324. sudjeluje s deset konjanika u pohodu vojvode Heinricha (koji je bio i padovanski vikar) protiv guelfa Cangranda.252 U poznatom Istarskom razvodu iz 1325. Woscalc se spominje pod pohrvaćenim nadimkom Panšpetal sluga s Mumlana. Zanimljivo je spomenuti da je u nabrajanju prisutnih goričkih istarskih vazala on na prvome mjestu, što pokazuje njegov hijerarhijski status.253 U ophodnji utvrđivanja međa (kunfina) u Istri, svita se nekoliko dana zadržava u Momjanu, pri čemu se rješava zemljišni spor između Momjana i Kaštela (Castelvenere). Woscalc Wachspeutel podnosi pritom kao dokaz ispravu o razvodu iz 1187., a istovjetna je onoj koju predočuje piranska komuna.254 Dvije godine potom u samostanu male braće u Trstu 21. travnja 1327., bojeći se smrti, teško bolesni Woscalc sastavlja oporuku izražavajući želju da bude pokopan u župnoj crkvi Sv. Krševana u Hrušici (Crusiz) kod Podgrada (ispod rodnog Novog Grada). Zanimljivo je također da momjanskoj dvorskoj kapeli Sv. Stjepana, smještenoj nadomak gradskih vrata, ostavlja desetinu svojih konja.255 No, Woscalc Wachspeutel uskoro se oporavio i poživio još šest godina do 1333. Naslijedili su ga sinovi Degenhard (Ditmar), Permann, Marquard i Andreas, koji su 3. srpnja 1333. investirani u feude dobivene od novigradskih biskupa, a 6. kolovoza iste godine u goričke feude. Premda Degenhard uzima predikat Momjanski, o njemu kasnije više nema vijesti. Po svemu sudeći, investitura u goričke feude nije uključivala Momjan, pa je on opet u izravnoj vlasti goričkih grofova.256
Kaštelani goričkih grofova otad se često mijenjaju u momjanskom kaštelu, a grofovi ga zadržavaju pod svojom upravom ne dajući ga u feud. U obiteljskoj diobi posjeda goričkih grofova, 13. travnja 1342., Pazinsku grofoviju, Momjan i Završje dobiva najstariji brat Albert IV., koji se od sada koristi titulom comes de Pisino.257 Već sljedeće, 1343. godine Albert IV. dolazi u sukob s Venecijom. Jaka mletačka vojska pod providurima Andreom Morosinijem i Marinom Grimanijem ubrzo osvaja Tinjan i prijeti Pazinu. Grof Albert IV. nema izlaza i 21. kolovoza 1344. prisiljen je osobno potpisati mir u Veneciji. Uvjeti koje, naravno, diktira Serenissima posebno su teški. Uz ostalo, već po prvoj točki poraženi grof se obvezuje porušiti utvrde Momjana i Trviža i ne smije ih više obnavljati. Doduše, Tinjan je vraćen grofoviji, ali njegovi razoreni zidovi ne smiju se obnavljati.258 Teško je reći koliko je Momjan zaista sukladno uvjetima mira bio srušen, s obzirom da se Venecija uskoro našla suočena s hrvatsko-ugarskim kraljem Ludovikom I. ‘Velikim’ (Anžuvincem) i Albert IV. joj u Istri predstavlja manji problem, no ostaje činjenica da otad gubi svoju vojnu vrijednost. Smrću grofa Alberta IV., njegovi posjedi po nasljednom ugovoru 1374. prelaze u ruke Habsburgovaca.
Postavši vlasnicima Pazinske grofovije, Završja i Momjana (kao zasebnih feuda zemlje Isterreich259), Habsburgovci započinju dugotrajnu obnovu momjanskog kaštela. Ubrzo potom po diobenim ugovorima (3. lipnja 1375. i 25. rujna 1379.) istarski posjedi pripadaju vojvodi Leopoldu III. Habsburškom, koji ih 30. prosinca 1379. zalaže unserm haubtman (našem kapetanu) in Istrreich Hugu VIII. Devinskom.260 Desetak godina kasnije Momjan je povjeren vojvodinom kapetanu Vinciguerri, koji završava njegovu obnovu. Suglasnošću Wilhelma, najstarijeg sina vojvode Leopolda III. njega 1402. u Momjanu nasljeđuje rođak Michael (Mixo) Vinciguerra.261
Rat koji je planuo 1411. između Venecije i njemačko-hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda Luxembourgovca, iako se vodio u Furlaniji i Istri, poštedio je Momjan. Premda je Sigismundov vojskovođa grof Friedrich von Ortenburg provalio u momjansku okolicu osvojivši patrijarške Buje i Oprtalj,262 Momjan kao habsburški posjed nije dirao.263Habsburgovci i dalje koriste Momjan kao založno sredstvo za dobivanje gotovine. Tako ga Leopoldov unuk vojvoda (kasniji car) Friedrich V. (III.) daje kao jamstvo za zajam Antonu Topplacheru, koji 1424. zbog međa u Kaštelu (Castelvenere) vodi parnicu s piranskom komunom. U parnicu se na kraju upleo i mletački senat, dajući piranskom podestatu ovlast da je privede kraju. U Momjanu se kasnije kao Topplacherovi nasljednici (a time i vjerovnici) spominju njegova udovica Chiara od Završja i Georg Paradaiser.264
U drugoj polovici 15. st. Momjan, iako se ne zna točno kako i kada, dolazi u posjed njemačke obitelji Raunach. Ovi se plemići kao vazali goričkih grofova pojavljuju na njihovim posjedima još u 14. st., služeći potom Habsburgovce kao njihove nasljednike.265 No, stjecajem okolnosti Raunachi ne uživaju dugo novostečeni posjed. Naime, 1508. planuo je rat između cara Maximilijana I. Habsburškog i Venecije. U prvoj godini rata Mlečanima je uspjelo ne samo poraziti carske trupe koje su prodrle u mletačku Furlaniju, nego i prenijeti rat na austrijske posjede. U ruke pobjedonosne Serenissime padaju Cormons, Devin, Gorica, Trst i čitava habsburška Istra s Krasom te Meranija s Rijekom i Trsatom. Pritom je piranska komuna (koja se još davne 1283. izručila Veneciji) jedva dočekala priliku da se obori na susjedni Momjan, koji joj je priječio širenje u zaleđe. Neposrednim je povodom bila činjenica da se gospodar Momjana Bernardin Raunach isticao u borbama protiv Mlečana oko Postojne, boreći se uz bok carskome vojskovođi, knezu Krsti Frankopanu.266 Piranske postrojbe zauzimaju Momjan, a kako je Maksimilijan I. bio prisiljen 6. lipnja 1508. potpisati trogodišnje primirje po kome svaka strana zadržava osvojene teritorije, on ostaje u njihovim rukama.267 Samo dan kasnije (7. lipnja) zapovjednik mletačke flote Gierolimo Contarini u pismu duždu ističe zasluge Piranaca u osvajanju Momjana, predlažući mu da se piranski teritorij proširi na osvojeni feud. S istovjetnom molbom duždu se obraća 8. kolovoza iste godine piranski podestat Lorenzo Pisani, no dužd oklijeva donijeti takvu odluku.268
Krhko austrijsko-mletačko primirje ne traje dugo. Već 10. prosinca 1508. Maksimilijan I. stupa s francuskim i španjolskim kraljevima i papom u protumletačku Cambraisku ligu, našto u proljeće 1509. raskida mučno primirje i navještava Veneciji rat. U protuudaru carske vojske vraćen je veliki dio osvojenih habsburških posjeda. Premda se rat s promjenjivom srećom nastavio još duge tri godine,269 Momjan i obližnje Završje (Piemonte) ostaju u vlasti Mlečana.270 U međuvremenu je 28. svibnja 1510. dužd Leonardo Loredan odobrio pripojenje Momjana Piranu uz godišnju naknadu od 600 dukata državnoj blagajni.271 Piranski podestat Domenico Trono odmah potom izdaje stroge odredbe o upravi zadobivenim kaštelom i pripadajućim posjedom. U kaštel je smještena mala piranska posada (od četiri vojnika) pod kaštelanom koji se izmjenjuje svake godine. Kaštelan ne smije nikada noćiti izvan grada, a ukoliko ga pod bilo kakvim okolnostima preda neprijatelju, čeka ga smrtna kazna.272 Premda se po drakonskim pravilima službe vidi da su Piranci itekako vodili računa da sačuvaju svoju stečevinu, mala, gotovo beznačajna posada, koja mu je dodijeljena, pokazuje da se više i nije računalo da bi se Momjan u modernim uvjetima ratovanja mogao oduprijeti nekakvoj opsadi, već samo iznenadnom napadu, dok mu ne pristigne pomoć iz Pirana. To u biti i ne čudi, jer je momjanski kaštel, čija se glavna obrana oslanjala na dva tipično srednjovjekovna elementa (izolirani, teško pristupačni položaj i vrlo jaku i visoku branič-kulu), širokom uporabom vatrenog oružja postao zaista vojno ranjiv. Sada njegova izoliranost više ne igra toliko važnu ulogu jer je s okolnog, višeg terena izložen neprijateljskoj vatri, a visoka branič-kula postaje upravo idealan cilj za snažno, iako još uvijek neprecizno topništvo. Tako u vojnom pogledu momjanski kaštel za Piran najviše ima važnost kao isturena promatračnica i predstraža. Piranu je Momjan mnogo važniji zbog bogatoga agrarnog područja, čime je komuna stisnuta između mora i slanih močvara Sečovlja oduvijek oskudijevala.273 Ali, Piranci su ubrzo, iako su se ‘debelo’ okoristili ratnim osvajanjem, počeli zanemarivati svoje godišnje obveze prema državnoj blagajni. Konačno je morao intervenirati i mletački senat, pa je 1517. zaprijetio Piranu da će mu oduzeti Momjan i predati ga Kopru. Izgleda da je ta prijetnja bila itekako učinkovita jer se potom više o tomu ne govori. Piranskoj vlasti nad Momjanom dani su ipak bili odbrojani. Mirom u Wormsu 28. srpnja 1523. Habsburgovci su, doduše, momjanski teritorij prepustili Veneciji, ali njegovi pravi vlasnici iz obitelji Raunach nisu ga se tako lako htjeli odreći. Piranski podestat Bartolomeo Morosini pokušava učvrstiti piransku vlast, izdajući 1525. novi statut za momjanski kaštel (koji se u biti vrlo malo razlikovao od starog), ali Raunachi su uporni i konačno, 13. lipnja 1535. u Tridentu (Trentu), arbitražno povjerenstvo, rješavajući sporna pitanja između cara i Serenissime, donosi odluku u njihovu korist.274 Usprkos konačnosti te odluke, Raunachi su imali velikih problema oko uvođenja u posjed. Naime, kao piranski vojni povjerenik/kaštelan u Momjanu je tada dužnost vršio mletački plaćenik kapetan Andreas de Dur koji ga je, uzurpirajući vlast, jednostavno odbio predati. K tomu je i piranska komuna prisvajala neka sudbena prava koja joj na momjanskom području nisu pripadala. Stoga je bilo potrebno dvanaest godina natezanja i dva ducala (duždeve naredbe) da se izbaci uzurpator i posjed konačno 1547. u potpunosti, sa svim pripadajućim pravima, preda vlasnicima.275 Čak i kada su na kraju ostvarili svoja prava, Raunachi su ostali u vrlo čudnom i teškom položaju. Naime, s jedne strane bili su vazali njemačkog cara komu su nedvojbeno bili lojalni, a s druge strane feud im je bio pod Venecijom koja je bila tradicionalni neprijatelj njihova seniora. Dugogodišnje neprilike s momjanskim posjedom nesumnjivo su dobrim dijelom imale korijen i u toj dvojnosti. Sve je to dovelo do toga da 27. siječnja 1548. braća Bartolomej276 i Jakob Raunach, preko svog posrednika Johanesa Pibergera, prodaju Momjan za 5.550 dukata Simonu I. Roti.277 Neposredno nakon obavljene kupnje, u ime Simona I. Rote Momjanom upravlja njegov povjerenik (koji ga je zastupao i kod obavljanja transakcije), koparski plemić Aloisius de Elio. Po de Eliovoj molbi buzetski je kanonik Zuane Snebal napravio najstariji poznati talijanski prijevod Istarskog razvoda (datiran 9. listopada 1548.), koji je conte Stefano Rota 1880. pronašao u obiteljskom arhivu u Momjanu.278
Simon I. Rota potjecao je iz stare i ugledne bergamske plemenitaške obitelji koja se u ratu između cara Karla V. Habsburgovca i kralja Françoisa I. Valoisa i Venecije borila na francuskoj strani, za što je kao nagradu dobila, uz francusko plemstvo, i pravo da u grb unese francuski ljiljan. Zaključenjem mira u Crespyu 1544. Simon I. Rota, bojeći se osvete carevaca, više se ne osjeća sigurnim u Lombardiji. Po majci Mlečanin, oženjen Mlečankom seli se na za njega sigurni teritorij Serenissime, te uz već 1548. kupljeni momjanski posjed, 1552. od koparske obitelji Bratti kupuje posjed Sipar kraj Umaga. Momjanski kaštel koji je, kako je već rečeno, izgubio vojno značenje, on temeljito uređuje dograđujući unutar bedema dva (za ono vrijeme) luksuzna palasa. Pomični drveni most preko provalije zamijenjen je lijepim kamenim, a ulaz je pregrađen u renesansnom slogu i ukrašen grbom obitelji Rota.279 Simon I. umire 1570., a nasljeđuju ga sinovi Zuanne (Ivan) i Orazio I. Zanimljivo je spomenuti da u oporuku Simon I. unosi odredbu po kojoj, ako sinovi umru bez muškog potomstva, momjanski posjed prelazi u nasljeđe po ženskoj liniji.280 Orazio I. rano umire (+1578.) ostavljajući maloljetne sinove Orazija II., Simona II. i Adriana u čije ime kao vicecomes Momjanom upravlja ujak Amoroso. Prije nego li je Simon II. kao (punoljetni) nasljednik Momjana preuzeo upravu, vjerojatno po Amorosovu nalogu započet je 1584. minunciozan popis čitavog posjeda, poznat kao Momjanski katastik. Najveći dio katastika dovršen je do kraja 1585., ali je rad na njemu nastavljen i idućih godina (1586.-89.), dok su neke nadopune unošene sve do 1630. Cilj toga popisa bio je taj da se vlasniku predoče sva materijalna dobra i prava koja mu pripadaju. Ono po čemu se Momjan izdvajao od ostalih sličnih malih feuda pod mletačkom vlašću (što je vidljivo iz Katastika) upravna su i sudska prava vlasnika, od kojih je možda najznačajnije spomenuti tzv. ‘pravo mača’ (ius gladii) tj. izricanja krvne presude, uključujući smrtnu kaznu.281 Rote su to pravo, koje je u mletačkom ustroju pripadalo samo višim državnim službenicima većih gradova (npr. podestatu Kopra), uživali na temelju kupoprodajnog ugovora za Momjan iz 1548., tj. na osnovi prava što su ih prethodni vlasnici Raunachi uživali pod Habsburgovcima.282
Za vrijeme Uskočkog rata, koji je strahovito poharao gotovo čitavu Istru, zaprijetila je opasnost i Momjanu, pa je istarski providur 1616. dobio nalog da Simona II. Rotu opskrbi oružjem i streljivom potrebnim za obranu kaštela. K tomu je u kaštel smještena jaka posada, koja je i tridesetak godina kasnije (prigodom posjeta čuvenog putopisca i novigradskog biskupa G. F. Tomasinija sredinom 17. st.) brojila sto vojnika. Kaštel se u vojnom smislu nalazio pod višim zapovjedništvom koparskog kapetana.283
Simona II. (+1631.) nasljeđuju sinovi Orazio III., Giovanni Paolo i Rodomonte. Obitelj Rota tada se razdvaja na piransku (Gian Paolovu) i momjansku (Orazijevu) liniju.284 Rote gospodare Momjanom sve do 1868. iako je kaštel napušten od 1835. kada su se konačno preselili u palaču u selu.
Kaštel ostaje prepušten zubu vremena i posve odsječen od sela nakon urušavanja kamenog mosta, a jedino je njime pristup bio moguć. Tek krajem devedesetih godina 20. stoljeća javlja se ponovno interes za ovaj monumentalni spomenik našeg srednjovjekovlja, pa se tako 1999. sklapa ugovor između Grada Buja (kojemu Momjan teritorijalno pripada) i Zavoda za graditeljsko nasljeđe Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu o izradi projekta njegove rekonstrukcije i obnove. U sklopu tog projekta izvršena su probna istraživanja, pa je sada moguć pristup (improviziranom stazom) do samoga kaštela.285

: ::> Nastavak

209 Njem. Wehrturm, tal. Mastio, fr. Donjon, en. Keep.

210 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 76.

211 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 121.

212 H. Schmidinger: Patriarch und Landsherr, str. 88-90.

213 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 76.

214 Neki povjesničari čak smatraju da je momjanski kaštel sagrađen već za Ulricha II. Weimar - Orlamundea prije 1102., no spomenuta darovnica to očito pobija. (Vidi: L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 63.).

215 C. De Franceschi: Il ramo dei Duinati di Momiano e il suo secolo di storia, str. 15.

216 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 122.

217 Naime, Woscalc je uz Momjan gospodario (u jednoj četvrtini) i velikim kaštelom Sv. Jurja (S. Giorgio in Laimis) nad ušćem Mirne, no u sačuvanim ispravama spominje se ili po Momjanu ili po očevini kao Devinski. Bilo bi krajnje neobično da je Woscalc, umjesto snažno utvrđenog Sv. Jurja, odabrao za sjedište (po kojem se i naziva) neutvrđeno, pa prema tome i krajnje nesigurno selo Momjan.

218 C. De Franceschi: Il ramo dei Duinati di Momiano e il suo secolo di storia, str. 11-13.

219 P. Štih: K zgodovini nižjeg plemstva na Krasu i u Istri, str. 549.

220 J. Gruden: Zgodovina slovenskega naroda (sv. 3), str. 450-451.

221 C. De Franceschi: Il ramo dei Duinati di Momiano e il suo secolo di storia, str. 10.

222 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 77.

223 Na gotovo istovjetan način kneževi su se Krčki (kasniji Frankopani) dokopali 1302. Senja, pretvorivši ga u svoj nasljedni feud.

224 C. De Franceschi: Il ramo dei Duinati di Momiano e il suo secolo di storia, str. 13.

225 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 123.

226 C. De Franceschi: Il ramo dei Duinati di Momiano e il suo secolo di storia, str. 12.

227 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 24.

228 U borbama koje su bješnjele Istrom između goričkih i patrijarhovih pristalica, razoren je 1267. patrijarhu vjeran Castelvenere (Kaštel), a kako ne treba sumnjati da su pritom imali udjela Conon I. i Biaquin I., njihova pomoć pri Biaquinovu ubojstvu lako se može objasniti osvetom.

229 Ne isključujući pretpostavku da je grabež teritorija bio povod tom činu, možda su u pozadini uz to stajali i neki drugi nama nepoznati razlozi. Takvu sumnju budi način na koji je ubojstvo počinjeno. Okrutnosti su bile dio svakodnevice toga doba, no postavlja se pitanje zašto baš kastriranjem, a ne nekim od drugih i bolnijih te dužih načina usmrćivanja (ako je to bio cilj), koji su se tada prakticirali. Nije li možda kastriranje kazna za neki nama nepoznati zločin, koji je Biaquin I. prethodno učinio? Kao što se za krađu odsijecala ruka, okaljana čast, koja je u pojmovniku srednjeg vijeka bila svetinja, mogla je biti osvećena odgovarajućim načinom. U takvu sliku bi se uklapali likovi i Biaquina I. i Heinricha Kostelskog, kakve ih od prije poznajemo. I još nešto. Ubojice ulaze u Momjan očito bez borbe (Biaquina zatiču u krevetu!), pa ipak ga usprkos navodnim teritorijalnim pretenzijama nakon izvršene egzekucije napuštaju, pri čemu se ne spominju nikakva pljačka ili druga zlodjela.

230 C. De Franceschi: Il ramo dei Duinati di Momiano e il suo secolo di storia, str. 19.

231 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 64.

232 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 78.

233 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 124.

234 P. Štih: K zgodovini nižjeg plemstva na Krasu in v Istri, str. 551.

235 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 65.

236 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 29.

237 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 79.

238 M. Kos: Doneski k zgodovini Istre u srednjem veku, str. 17.

239 C. De Franceschi: Il ramo dei Duinati di Momiano e il suo secolo di storia, str. 25.

240 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 29.

241 P. Štih: K zgodovini nižjeg plemstva na Krasu in v Istri, str. 552.

242 Zanimljivo je pripomenuti da se u goričkoj vojsci u Istri bore i postrojbe hrvatskog kneza Ivana Babonića koji je bio u rodbinskim vezama s goričkim grofom Heinrichom II.

243 C. De Franceschi: Il ramo dei Duinati di Momiano e il suo secolo di storia, str. 25.

244 Vidi: C. De Franceschi n.dj.;, M. Šamšalović, n.dj.

245 P. Štih: K zgodovini nižjeg plemstva na Krasu in v Istri, str 553.

246 U svojoj kapitalnoj studiji o goričkim grofovima i njihovim ministerialima, P. Štih daje potanko rodoslovlje devinsko-momjanske kuće i odvojeno roda Woscalca Wachspeutela iz Novog Grada - Momjana, uvjerljivo braneći svoj stav. Ipak, u tomu postoje dvije nepoznanice na koje Štih ne može odgovoriti. Prvo, u kakvom je rodbinskom odnosu s poznatim gospodarima Momjana bio Fridericus de Mimillano, koji se javlja u dvije isprave (1274. i 1275.), a za koga ne sumnja da pripada tom rodu. I drugo, tko je otac Woscalca Wachspeutela. Štih pri prikazu Woscalcova života posve zanemaruje njegovo spominjanje u Istarskom razvodu. Kao što je zaključio M. Kos u svojoj Studiji o Istarskom razvodu (što do danas nije opovrgnuto), bar dio IR (koji je nastao spajanjem više razvoda nastalih u različito vrijeme), i to dio koji se odnosi na Momjan, zaista se može datirati 1325. godinom. Ako, dakle, uzmemo ono što o Woscalcu Wachspeutelu iznosi Štih i prihvatimo li autentičnost bar dijela IR, te iz njega pokušamo izvući podatke o Panšpetlu slugi s Mumlana, možda ipak možemo iznijeti hipotezu o povezanosti Wachspeutela i devinsko-momjanskog roda. Naime, u IR (red. Šurmin, str. 67) predstavnici Kaštela izričito kažu Wachspeutelu: "...a za te tri kmešćine vaš otac e bil nam za ne posilil...", i potom (str. 68): "...da su piranski komun starii gdna Panšpetala prek vole i suprot pravici tu cerkvu uzidali..." Iz toga proizlazi da je Wachspeutelov otac nekada (su)gospodario Momjanom. U Štiha je Wachspeutelov otac nepoznat, ali postoji Friedrich iz roda devinsko-momjanskog. Ne radi li se ovdje o jednoj te istoj osobi? Vremenski se to poklapa, a Friedrich je jedini član te generacije Momjanskih, o kojemu poslije 1275. nemamo više vijesti, što može značiti da je ili umro ili otišao iz Momjana (u Novi Grad?). Ne bi bilo neobično da je Friedrich, kao što misli C. De Franceschi (Il ramo dei Duinati.., str. 20) sin (nezakoniti?) ili posinak Conona I. ili možda Biaquina I. To bi ujedno bilo i objašnjenje za izrazito vitoperan Wachspeutelov odgovor Kaštelanima (str. 68): ã...a te zmutne, ke vi este obkovala, pokle se este vašega pravega gdna odvrgli, i njega na postele zaklali...", kojim aludira na ubojstvo Biaquina I. - možda svog djeda ili djedova brata. Na kraju, i C. De Franceschi je mislio da je Woscalc Wachspeutel unuk Biaquina I., iako ga on (možda ne znajući za Friedricha) uzima za sina Conona II.

247 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 81.

248 C. De Franceschi: Il ramo dei Duinati di Momiano e il suo secolo di storia, str. 29.

249 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 81.

250 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 125.

251 C. De Franceschi: Il ramo dei Duinati di Momiano e il suo secolo di storia, str. 30.

252 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 81.

253 Ð. Šurmin (red.): Hrvatski spomenici - sveska I. (od godine 1100. do 1499.), str. 11.

254 Ð. Šurmin (red.) n. dj., str. 69; M. Kos: Studija o Istarskom razvodu, str. 179.

255 C. De Franceschi: Il ramo dei Duinati di Momiano e il suo secolo di storia, str. 31.

256 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 82.

257 M. Kos: Studija o Istarskom razvodu, str. 154.

258 D. Gruber: Povijest Istre, str. 168.

259 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 126.

260 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 59.

261 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 65.

262 Dvojica protupapa Bonifacije IX. i Grgur XII. imenovali su također dvojicu protupatrijarha: Bonifacije IX. Antonija II. Panceru (1402.-1411.), a Grgur XII. Antonija III. da Ponte (1409-1411). Panceru, u čijoj su vlasti bili, među ostalim posjedima, Oprtalj i Buje, podržavali su Mlečani, a da Pontea Sigismund.

263 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 127.

264 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 66.

265 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 128.

266 St. Rota: Notizie sui tre casati di Momiano, (Vol. 12, fasc. 3-4), str. 269.

267 D. Gruber: Povijest Istre, str. 217.

268 St. Rota: Notizie sui tre casati di Momiano, (Vol. 12, fasc. 3-4), str. 265-268.

269 Zapravo s prekidima još punih četrnaest godina - do 1523.

270 D. Gruber: Povijest Istre, str. 217.

271 L. Foscan: I castelli medioevali dell" Istria, str. 66.

272 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 129.

273 Poput momjanskog posjeda za Piran, sličnu ulogu i važnost imali su Konavli za srednjovjekovni Dubrovnik koji se također stoljećima na svaki način pokušavao domoći tog teritorija.

274 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 130.

275 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 66.

276 Bartolomej Raunach bio je potkapetan grofovije i pazinski upravitelj i u toj funkciji 3. veljače 1526. ovjerava u Pazinu latinski prijevod Istarskog razvoda (M. Kos: Studija o istarskom razvodu, str. 109).

277 St. Rota: Notizie sui tre casati di Momiano, (Vol. 13, fasc. 3-4), str. 266-269.

278 M. Kos: Studija o Istarskom razvodu, str. 111.

279 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 131.

280 St. Rota: Notizie sui tre casati di Momiano, (Vol. 13, fasc. 3-4), str. 271.

281 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 132-135.

282 St. Rota: Notizie sui tre casati di Momiano, (Vol. 13, fasc. 3-4), str. 268.

283 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 135.

284 St. Rota: Notizie sui tre casati di Momiano, (Vol. 13, fasc. 3-4), str. 274.

285 Lj. Marfan: Makadamom kroz šikaru do uspavane grofovije ("Glas Istre", 11. 9. 1999., str.19).

Prethodna objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (IV)

Sljedeća objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (VI)

Povratak na sve novosti