IZMEĐU LAVA I ORLA (IV)

16. Listopad, 2015 - 08:26

Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari

Kršan (Carsach, Carsan, Kerschan)
J od ceste Vozilići-Pazin 5 km SZ od Plomina / VL

Još uvijek u visokom stupnju očuvanosti, ali potpuno zanemaren.
Smrt akvilejskog patrijarha Bertholda von Andechs-Merana, 1251., označila je kraj uspona patrijarške svjetovne vlasti. Patrijarh-duhovni princ se tada ni po čemu nije razlikovao od svjetovnih prinčeva. Njegova državina bila je tipična feudalna tvorevina, samo što u njoj nije vladala jedna obitelj s pravom nasljedstva, već izabrani crkveni prelati. Nad patrijarhom-duhovnikom stajao je samo papa, nad patrijarhom-feudalcem bio je samo (njemački) car, a između te dvojice vrhovnika već se stoljećima vodila borba za prevlast. U toj borbi patrijarh Berthold, Nijemac podrijetlom, poput svojeg prethodnika pristajao je uz carsku (gibelinsku) stranku, dok je njegov nasljednik Gregorio de Montelongo, nećak pape Grgura IX., bio zakleti gvelfovac (pristalica papinske stranke). Uslijedili su dugogodišnji sukobi u kojima se patrijarh našao sučeljen sad s carem, sad s goričkim grofovima, sad s Venecijom, koja je samo čekala prigodu da otkine svoj dio plijena.116 Okružen neprijateljima, izdan od vazala i podložnih gradova--komuna, Gregorio de Montelongo konačno 1267. podliježe najljućem protivniku, goričkom grofu Albertu II. koji ga zatvara u samostan Rosazzo, gdje patrijarh i umire dvije godine kasnije. Pune četiri godine patrijarška stolica ostaje upražnjena, a u patrijarhovoj državini vlada rasulo. Tek krajem prosinca 1273. papa kao patrijarha potvrđuje Milaneza Raimonda della Torrea, koji konačno u kolovozu 1274. sklapa primirje s goričkim grofom Albertom II., završavajući tako rat započet sedam godina ranije.
U Istri, u kojoj su se borbe vodile svih tih burnih godina, na dodirnoj crti goričkih i patrijarških posjeda, rat je ostavio pustoš na obje strane. Stradala su ne samo sela, nego i tvrdi gradovi vjerni patrijarhu. Među takvima je bio i castrum Carsach, koji razoriše ljudi goričkog grofa, kako se spominje u mirovnom ugovoru od 14. kolovoza 1274. To je ujedno i prvi spomen Kršana za kojega se ne zna ni tko ga je ni kada sagradio.117 Sagrađen je bio svakako na biranom mjestu s kojega se nadziralo raskrižje putova što su vodili od patrijarškog Kožljaka prema biskupskom Pićnu i goričkom Pazinu i od Sv. Martina i Letaja prema starom Kočuru i Labinu. No, razoreni grad ipak je bio prevažan da bi dugo ostao u ruševinama. Obnavlja ga, vjerojatno uz privolu akvilejskog patrijarha, krajem 13. ili početkom 14. st. Heinrich III. (Heinzmann, Aycemann, Ancemannus) Pazinski, sin moćnog goričkog ministeriala Meinharda (II.) Pazinskog (de Pisino).118 Koliko god se to činilo neobičnim, takav dvostruki vazalitet u istarskoj je povijesti nerijetka pojava. Dapače, sam Heinrich je k tomu bio još i vazal porečkih i pulskih biskupa. Heinrich (III.) Pazinski je 1297. počeo širiti svoje posjede u dolinu Raše, kupujući od Carstmanna II. Kožljačkog selo Olceuih (Čepić?) na Kožljačkom jezeru. Kako se poslije pokazalo, to je bila problematična kupnja, jer Carstmann II. primivši novac ne samo da nije predao selo novom vlasniku, nego se tko zna pod kojom izlikom kod njega još zadužio za 100 mletačkih libri. Tako je konačno Heinrich/Heinzmann bio prisiljen 6. travnja 1301. u Puli sastaviti službeni zahtjev za primopredaju kupljenog posjeda i povrat duga.119 Možda u to vrijeme započinje obnova Kršana u kojem Heinrich gradi crkvu Sv. Ivana Krstitelja, za koju 8. veljače 1303. dobiva od pulskog biskupa Otona patronatska prava. Heinrich (III.) Pazinski vlasnik je samo polovice kršanskog feuda što ga je kao vazal dobio od patrijarha, dok je druga polovica ostala u neposrednom vlasništvu seniora.120 No, kako je to upravo razdoblje kada na patrijarškoj stolici sjedi nemoćni Ottobono de Razzi, teško je vjerovati da se Heinrich (III.) Pazinski mnogo na nj obazirao, pogotovo stoga jer je na drugoj strani bio vazal silnog Heinricha II. Goričkog. Poslije smrti oca Meinharda, Heinrich/Aycemann (III.) Pazinski nasljeđuje i dio posjeda, koji je njegov otac dobio u feud od porečkih biskupa, za što 25. listopada 1310. dobiva investituru od biskupa Graciadea.121 Uz to, nekako u isto vrijeme, kupio je neke posjede i od Biaquina II. Momjanskog, ali je ta kupnja poput one kožljačke bila potom osporavana. Uza sve neprilike i parnice, iz poznatih dokumenata proizlazi da je Heinrich/Aycemann (koji nikada nije upotrebljavao predikat Kršanski, već samo Pazinski) za života (+ prije 1322.) uspio znatno uvećati svoja imanja. Naravno, time su se povećavali i posjedi grofova goričkih, koji su često jednostavno prisvajali seniorska prava nad posjedima što su ih njihovi ministeriali dobivali u feud od drugih suzeraina.122 Takvo protupravno postupanje (danas bismo ga jednostavno nazvali otimačinom) došlo je do izražaja poslije smrti grofa Heinricha II. (+1323.). Tako njegova udovica Beatrix Bavarska, koja uime maloljetnog sina Johanna Heinricha upravlja goričkim posjedima, 1331. sklapa ugovor s Venecijom, kojim joj ustupa na određeno vrijeme kršanski grad.123 Naime, kad su Mlečani u ljeto te godine krenuli u napad na susjedni Kožljak, bilo im je jasno da ga, usprkos vojne premoći, mogu osvojiti tek dugotrajnom iscrpljujućom opsadom. No, pristup Kožljaku branili su drugi patrijarški posjedi, a kako Serenissima nije željela ući u otvoreni sukob s patrijarhom, bilo je potrebno kao logističku bazu osigurati neku uporišnu točku u blizini opsjednutog grada. Kršan je bio upravo idealan izbor za to. Da je kršanski kaštel pravno bio patrijarhov, to nije Mlečane previše zabrinjavalo, jer je to u krajnjem slučaju moglo dovesti jedino do sukoba grofice Beatrix i patrijarha Pagana della Torrea iz kojeg bi oni opet izvukli korist.124 Za kratkotrajna mletačkog gospodarenja Kršanom dužnost kapetana (tj. vojnog zapovjednika) obnašao je Marino Venier, jedan od dvojice vrhovnih zapovjednika čitava pohoda.125 Mlečani, povukavši se ispod Kožljaka, napuštaju i Kršan u svibnju 1332.126 No, čini se da je propast opsade Kožljaka u jednom trenutku ipak okrenula situaciju u patrijarhovu korist i što se tiče goričkih pretenzija. Po mletačkom povlačenju, Kršan je, bez obzira što njime i dalje gospodare nasljednici Heinricha (III.) Pazinskog (dakle gorički ministeriali), bar de iure vraćen patrijarhu. To se očituje 1338. kada Karl, sin pokojnog Heinricha Krotendorfera iz Pazina, kupuje onu polovicu kršanskog feuda koju je imao njegov patruus (stric!?)127 Heinrich Pazinski, za što prima investituru od patrijarha Bertranda de St. Ginnesa.128Drugu polovicu posjeda su, izgleda, već otprije držali gorički grofovi (legalno ili uzurpacijom), pa se za nju niti ne traži patrijarhova potvrda. S druge strane, sinovi Heinricha Pazinskog u tom trenutku nisu ni mogli tražiti patrijarhovu investituru u očeva dobra, jer su u borbama, koje su se 1335.-1336. vodile u Furlaniji između Bertranda de St. Ginnesa i grofa Meinharda VII. Goričkog, sudjelovali na strani Goričkih. Nakon strahovita poraza goričke vojske kod Osoppa na Tagliamentu, poraženi gorički ministeriali povukli su se u utvrdu Braulino, da bi nakon kratke opsade 27. kolovoza 1336. bili prinuđeni na predaju. Među istaknutim se patrijarhovim zarobljenicima, uz plemiće Devinske i Ulricha von Reiffenberga, spominju i Pazinski/Kršanski.129
U vrijeme kada Karl Krotendorfer dobiva potvrdu za Kršan (1338.), oni su još uvijek bili zatočeni u sada patrijarškom Braulinu.130 Bilo kako bilo, Kršanom, uz Krotendorfere, nedvojbeno gospodare njihovi rođaci iz kršanske grane Pazinskih (sinovi Heinricha III. ‘Aycemanna’ Pazinskog). Tako pulski biskup Leonardo de Cagnoli 6. studenog 1349. potvrđuje Heinrichu (V.) ‘Laydaru’ i njegovoj braći Meinhardu (III.), Konradu (I.) i Guidonu Pazinsko-Kršanskim sve posjede (tj. i kršansku crkvu) što su ih držali kao njegovi vazali. Sličnu potvrdu izdaje 7. kolovoza 1361. i Meinhardovim sinovima Heinrichu (VI.), Konradu (III.) i Engnardu pulski biskup Nikola, s time da se među posjedima ovajput izričito spominje crkva Sv. Ivana Krstitelja u Kršanu.131
Smrću grofa Alberta IV., 1374., pazinska knežija nasljednim ugovorom dolazi u ruke Habsburgovaca, koji kao lenski gospodari Kršana potvrđuju investituru Krotendorferima. Nekoliko godina kasnije, 2. listopada 1388. u Beču, Heinrich i Nicholas (Nixo) Kršanski, sin i nećak Karla Krotendorfera, svoju polovicu Kršana (uz odobrenje austrijskog vojvode Albrechta III. Habsburškog, kao lenskog gospodara132) prepuštaju Hugu VIII. Devinskom, primajući zauzvrat selo Svetvinčenat. Kako rod Devinskih u muškoj liniji izumire smrću Huga IX., 1399., njihovi posjedi, uključujući i polovicu Kršana, prelaze u ruke obitelji Walsee, uzajamno povezane ženidbenim vezama s Devinskim. Walseeovci, međutim, ne gospodare dugo Kršanom. Reimprecht IV. Walsee (unuk Huga VIII. Devinskog) daje u feud svoj dio posjeda 1431., zajedno s grdoselskim kaštelom, Leonardu Wolfu. Nekoliko godina kasnije Wolf se odriče svojih prava na Kršan u korist Jurja (I.) Kršanskog,133 pa je tako na kraju cijeli posjed objedinjen u rukama potomaka Heinricha Pazinskog. Tako se konačno u jednom dokumentu iz 1436. Juraj i Antun Kršanski s punim pravom nazivaju fratres dominatores Castri Carsani (braća gospodari grada Kršana).134
U međuvremenu, 1420.-1421., naprasno nestaje posljednjih ostataka patrijarhova feudalnog domaina. U Istri se, na glas o padu Vidma/Udina (6. lipnja 1420.) u mletačke ruke, Serenissimi dragovoljno predaju Labin, Plomin (15. srpnja 1420.) i Milje, dok patrijarhov markez Cristoforo di Cuccagna stupa s habsburškim dvorom u tajne pregovore o predaji Buzeta i Kostela, koji završavaju mletačkim osvajanjem obaju gradova. Kako se Venecija kupovinom dočepala i Rašpora, habsburška Pazinska grofovija našla se gotovo potpuno okružena mletačkim posjedima. Sporovi i natezanja oko granica između Mlečana i austrijskih vojvoda potrajali su gotovo do kraja stoljeća (do 1493.).135 Kršan, koji se sada našao na samoj granici habsburških posjeda (Pazinske grofovije) prema mletačkoj Labinštini, dobio je na strateškoj važnosti, ali su se njegovi gospodari našli u vrlo neobičnom položaju. Naime, povećavajući svoj feud, Juraj Chersainer (Kršanski), poslije smrti Ivana Guttenega Kožljačkog
(+ 1420.), kupio je od njegove udovice Anne gospoštiju Šumber. Ta gospoštija stvarno je još od vremena goričkih grofova ‘otrgnuta’ iz patrijarhova domaina, ali je de iure još uvijek bila njegov dio. Pošto je Venecija ‘preuzela’ patrijarhove posjede na Labinštini, njoj su pripadala i formalna seniorska prava (prvenstveno investitura). Stoga Antun Kršanski, iako je već položio vazalnu prisegu vojvodi Ernestu ‘Željeznom’ Habsburškom, mora od Serenissime tražiti ponovnu potvrdu investiture za iste posjede.136 Tako 27. svibnja 1450. dužd Francesco Foscari udovoljava formi potvrđujući Antunu Kršanskom posjede Kršana i Šumbera.137 Chersaineri su također imali neke posjede u Žminju, gdje je (vjerojatno) 1445. umro i sahranjen Juraj Kršanski. Sve do polovice 19. stoljeća u mjesnoj župnoj crkvi bila je sačuvana njegova nadgrobna ploča s uklesanim grbom i godinom (smrti?), ali je tijekom obnove crkve uklonjena i zagubio joj se trag.138 Juraj je umro bez muških potomaka, pa je sve posjede naslijedio Antunov sin Juraj II. Uz to, Juraj II. oženio se Annom, bogatom nasljednicom štajerske plemenitaške obitelji von Waldstein, koja mu je u miraz donijela gospoštiju Weyer.139 Kako je obitelj von Waldstein s Anninom braćom izumrla po muškoj lozi, Juraj II. je od cara Friedricha III. dobio povlasticu korištenja njihova grba. Tako nastaje kvadrirani grb koji otad koriste Chersaineri: u prvom i četvrtom polju crvenog štita zlatni vrh strelice (stari grb Kršanskih) - u drugom i trećem polju srebrni vrh sulice. Kako je uglavnom živio u Weyeru, bio je primljen u štajersko plemstvo. Upravo u to vrijeme Štajerska se našla u središtu sukoba oko nasljeđivanja hrvatsko-ugarske krune.140 Vitez-ratnik Juraj II. Kršanski stupa u službu cara Friedricha III. i 1446. novači pokrajinsku vojsku boreći se potom protiv postrojba Janosa Hunyadija. Za vjernu službu nagrađuje ga car 22. rujna 1461. u Leobenu dajući mu u posjed jedan ribnjak u Štajerskoj.141 Premda je većinom prebivao u Weyeru, Juraj II. nije zaboravljao Kršan i svoje istarske posjede. U Udinama, nekadašnjem sjedištu akvilejskog patrijarha, u ceremonijalnom obredu investiture 25. travnja 1458. Juraj II. Chersainer prima od mletačkog namjesnika Furlanije Paola Bernarda potvrdu za Kršan i Šumber.142 Ostavši udovcem, Juraj II. se potkraj života drugi put oženio Elizabetom von Reichenburg, koja po njegovoj smrti (vjerojatno 1464.) preuzima skrbništvo nad njegova dva sina, Ivanom (II.) i Andrijom (I.).
Za Andrije (I.) rod Chersainera doživljava najveći sjaj. Kako je za njegove maloljetnosti većina štajerskih posjeda, uključujući i gospoštiju Weyer, bila založena ili prodana, Andrija Kršanski seli se u Istru. Ovdje su posjedi koje je naslijedio, osim gospoštija Kršan i Šumber, obuhvaćali pet velikih poljoprivrednih imanja na području Žminja (uz među prema teritoriju mletačkog Dvigrada), veliku kuću u Pazinu i mlinove ispod Barbana i Lindara. Uz to su Andriji (I.) pripadala vrlo vrijedna podavanja u naturi s drugih posjeda. Tako su mu Cerovlje i (Pazinski) Novaki bili obvezni godišnje davati desetinu janjadi. Andrija (I.) Kršanski je k tomu od porečkih biskupa uspio dobiti potvrdu za posjede koje su još od 13. stoljeća do izumrća držali Pazinski. Kako su Kršanski bili njihova pobočna loza, to je 1488. Andrija (I.) uspio od biskupskog vikara Martina degli Andronellija dobiti investituru za posjed opatije Sv. Mihaela kod Pazina, uz obvezu plaćanja godišnje daće od 24 venecijanska solda porečkom duhovnom stolu. Poslije smrti tadašnjeg biskupa Giovannija Antonija Pavara, njegov nasljednik Alvise Tasso potvrđuje Andriji spomenuti posjed.143 Svojim bogatstvom znao je Andrija (I.) Chersainer pametno postupati, pa se ono s vremenom samo uvećavalo. Tako i sam car Friedrich III. od njega 1490. posuđuje golemu sumu od 1.000 rajnskih forinti dajući mu u zalog selo i kaštel Barban. Friedrich III. mu je također za godišnje podavanje od četiri dukata dopustio gradnju morskog ribnjaka kod Raklja. Car-dužnik je usto ‘velikodušan’ darujući mu jednu kuću u Trstu. Jedina neprilika je bila u tomu što kuća nije pripadala caru nego tršćanskoj komuni, koja se toj otimačini žestoko usprotivila. Car na to vraća oteto Tršćanima, a Andriji u zamjenu daje kuću u Rijeci - koja je, naravno, opet bila gradsko, a ne carsko vlasništvo. Nakon godina natezanja, Kršanski su konačno za vrijeme mletačke vladavine Rijekom (1508.) ostali i bez te kuće, koja je vraćena pravim vlasnicima.144 No, Andrija Kršanski nije ostao poznat samo po gomilanju bogatstva. Već 1486. nastupa skupa s Antonijom della Torreom kao carski povjerenik pri određivanju međa (‘kunfina’) između Lovrana i Mošćenica.145 Oženio se Margheritom, kćeri slavnog tršćanskog, riječkog i postojnskog kapetana Gaspara Raubera. Godine 1488. Andrija I. Kršanski nasljeđuje tasta na časti pazinskog kapetana, obnašajući tu dužnost sve do 1500., kada ga nalazimo u carskoj sviti u Innsbrucku. Tom prigodom mu je car Maksimilijan I. Habsburški za vjernu službu (i posuđeni novac) podijelio investituru svih feuda što su ih do tada držali štajerski plemići Adrian Greisenegg i Balthasar Mindorf.146 Andrija (I.) umro je Kršanu 16. listopada 1503. i pokopan je u crkvi samostana Blažene Djevice Marije na Jezeru (Čepić).
U drugoj polovici 15. stoljeća turska opasnost zaprijetila je Istri i Furlaniji. Od 1469. Turci gotovo svake godine provaljuju u ove krajeve, nesmiljeno pljačkajući, razarajući i odvodeći stanovništvo u roblje. Najviše je stradalo seosko stanovništvo, jer su se odredi turskih pljačkaša uglavnom sastojali od lake konjice, koja (osim iznenađenjem) nije mogla naškoditi plemićkim kaštelima i utvrđenim mjestima. Kršan je tako, kao jedna od utvrđenih točaka na putu moguće provale, dobio na vojnome značaju. Kako Andrija (I.) najčešće nije boravio u Kršanu, prepustio ga je privremeno caru Friedrichu III., koji ga 1478. povjerava na upravu kasnijem riječkom i tršćanskom kapetanu Baltazaru de Duru. De Dur za dugo godina sklanja u sigurnost Kršana svoju obitelj: ženu Katarinu, sina Ivana i majku Margheritu, koja je ovdje i umrla (zakopana je po običaju kršanskih gospodara pored pavlinskog samostana na Čepiću).147
Gašpar (I.), sin jedinac i nasljednik Andrije (I.) Kršanskog, uskoro je po očevoj smrti gotovo izgubio Kršan. Naime, između cara Maksimilijana I. Habsburškog i Venecije je 1508. planuo rat u kojemu je Serenissima ne samo porazila carsku vojsku u Furlaniji, nego su njene postrojbe pod Bartolomeom d’Alvianom u pobjedničkom pohodu u ožujku te godine redom zauzele Cormons, Goricu, Kras i gotovo sve habsburške posjede u Istri, a naposljetku i Trst.148 Nakon kratkotrajnog primirja na koje je car bio prisiljen, rat se 1509. nastavio.149 Vrlo brzo Mlečani su prisiljeni na uzmak iz Pazinske knežije. Carsku vojsku su u tom protuudaru pomagale i hrvatske postrojbe. U lipnju 1509. godine 1.500 pješaka i 350 konjanika pod banom Andrijom Bothom de Bayna i knezom Bernardinom Frankopanom prodiru u Istru, najprije harajući u neposrednoj blizini Kršana (oko Plomina i Labina), a zatim se okreću prema Krasu i ‘ključu Istre’ Rašporu, koji osvajaju i razaraju početkom listopada.150 U svim tim borbama Gašpar (I.), znajući da je srednjovjekovni kršanski kaštel preslab da bi se odupro mletačkoj sili, ostaje krajnje pasivan, priznavši 1508. mletačku vlast. Naravno, ta pokornost je kratko trajala. Povlačenjem Mlečana 1509., Gašpar (I.) ostaje u Kršanu, popravlja ga i utvrđuje podgrađe, prilagođavajući njegovu zastarjelu obranu, koliko je to moguće, novim uvjetima ratovanja vatrenim oružjem.151 U pravi čas, jer Mlečani, prikupivši nove snage, ponovno pokušavaju osvojiti izgubljeno područje. Pohod vodi pompozni Kopranin Damiano di Tarsia. U travnju 1510., nakon neuspjela pokušaja zauzimanja Gračišća, pregrupira svoje trupe kod Svetvinčenta i ojačan topništvom kreće u osvajanje Kršana i Kožljaka. Na njegovo iznenađenje, capitaneus fortunatorum (vojskovođa sretnika), kako se di Tarsia volio titulirati, ne nalazi više slabo branjeni kaštel kakav su Mlečani pamtili od godinu dana ranije. Gašpar (I.) očito je dobro utvrdio Kršan, pa se napadači povlače, procijenivši da bi napad i uz svu podršku topništva, koje su sa sobom dovukli, bio ‘previše opasan’.152 Premda je Gašpar (I.) Kršanski tako spasio svoje sijelo, ratne štete i troškovi obrane sile ga da 1515. proda Šumbersku gospoštiju Herbersteinima Lupoglavskim. Većina njegovih drugih istarskih posjeda (Barban, imanja oko Raklja, Žminja i Tara) bila je izgubljena za dugi niz godina. Tek poslije mira u Wormsu (3. svibnja 1521.) uspio je povratiti prava na neka od njih. Šest godina kasnije, 24. veljače 1527., Gašpar Kerscheiner, koga prate četiri paža, prisustvuje u Pragu krunjenju Ferdinanda I. za češkog kralja.153 Nedugo potom (početkom 1530.) sudjeluje kao predstavnik kranjskih staleža na saborima u Linzu i Českim Budjejovicama na kojima se dogovarala obrana od Turaka. Zatim ga nalazimo na saboru štajerskih staleža u Slovenj-Gradecu (Windischgraetzu), gdje se konačno donose odluke o konkretnim mjerama za obranu. Staleži se obvezuju na mjesečni doprinos od 2.800 libri za uzdržavanje 600 kranjskih konjanika i 400 pješaka-martologa. Zapovjedništvo nad konjicom povjereno je Gašparu Kršanskom i Erasmu Obričanu (von Obratschann).154 Hrvatska je u to vrijeme ugrožena ne samo turskim provalama i osvajanjima nego i krvavim građanskim ratom koji se već tri godine vodi između pristalica protukraljeva Ivana Zapolje i Ferdinanda I. Habsburškog. Tako se vojska, novačena u Štajerskoj, Koruškoj, Kranjskoj, Gorici i Istri za borbu protiv Turaka, u pravilu koristi i za obračun sa Zapoljinom strankom. Ivan (Hans) Kazianer,155 rođak Gašpara Kršanskog, imenovan je u ožujku 1530. vrhovnim zapovjednikom kraljevske krajiške vojske u Hrvatskoj i Slavoniji, pa su spomenute postrojbe stavljene pod njegovo zapovjedništvo. Vrlo rano te godine (1530.) počele su stizati vijesti o pripremama Turaka za novi veliki pohod, ali se nije znalo kamo će biti usmjeren. Gašpar Kršanski, kao zapovjednik konjice, 8. travnja 1530. vrši obrambene pripreme i obavlja smotru svojih postrojbi u stalnom taboru u Vinici na Kupi (južno od Črnomelja).156 Nekoliko mjeseci kasnije, Gašpar je uz Kazianera, zapovijedajući odredom od 1.300 husara.157 Zajedno s Ludovikom Pekryjem od Petrovine u kolovozu i rujnu iste godine uspješno se bori u Slavoniji protiv pristaša biskupa Šimuna Erdödyja, vođe Zapoljine stranke u Hrvatskoj.158 Početkom listopada 1530. borbe suparnika se sklapanjem primirja privremeno prekidaju.159 Otad sve do kraja svibnja 1531. Gašpar Kršanski štiti granice od Turaka, poduzimajući s banom Ivanom Karlovićem160 duboke prodore (reidove) u turski teritorij oko Unca.161 Vrativši se u Istru, Gašpar (I.) kao svjedok 1535. sudjeluje u određivanju međa između Pazina i Motovuna, a 1537. zamjenjujući Nikolu Raubera (rođaka po majčinoj strani) obnaša nekoliko mjeseci čast tršćanskog kapetana.162 Stari ratnik umro je vjerojatno nedugo potom, a naslijedili su ga sinovi Andrija (II.) i Ivan Kristofor.
Nasljedstvo koje su primili Gašparovi sinovi bilo je daleko manje (iako ne njegovom krivnjom) od onoga što je sam Gašpar (I.) naslijedio nekoliko desetljeća ranije. Dio posjeda zauvijek je izgubljen tijekom rata ‘Cambraiske lige’ protiv Venecije, a i ono što je preostalo teško je stradalo u ratnom vihoru, pa su Kršanski od silnog bogatstva najedanput bili primorani i posuđivati novac. Tako Andrija (II.) i Ivan Kristofor Kršanski, uz privolu majke Katarine od Neuhausa, 1543. daju Eufrosini Pransperger, udovici Alessija Mosconija (zakupca cijele Pazinske knežije), kao zalog za zajam od 300 dukata, svoje posjede oko Žminja i u Novakima.163 Upravo u to vrijeme (1546.), na poticaj kršanskih gospodara ili nekog drugog, žminjski i tinjanski kanonik Levac Križanić prepisuje hrvatsku verziju čuvenog Istarskog razvoda po starijoj verziji (također prijepisa) iz 1502.164 Kako je stariji prijepis (iz 1502.) nastao zbog nekih sporova između Pazina i Vodnjana u kojima je Istarski razvod služio kao pravni dokaz, vjerojatno je i prijepis Levca Križanića povezan sa sporenjem Kršanskih s Nadvojvodskom komorom u Grazu.165 Naime, Komora je, ne obazirući se na stara prava, htjela uključiti žminjska dobra Kršanskih u novi urbar Pazinske knežije želeći Kršanskima nametnuti određena davanja. Andrija (II.) bio je oženjen štajerskom plemkinjom Amaliom Winckler, koja se nakon njegove rane smrti preudala za Wolfganga Zwickela. Andrija (II.) nije imao djece, a kako je mlađi brat Ivan Kristofor umro prije njega, Kršan nasljeđuje malodobni sin Ivana Kristofora Gašpar (II.). Za njegove maloljetnosti posjedima, uz pomoć kožljačkih gospodara Barba i Nicolicha, upravlja stric Andrija.166 Kao odrastao, Gašpar (II.) suočava se s teškom istinom. Nekadašnje obiteljsko bogatstvo brzo je kopnjelo i nestajalo u prodajama, zajmovima i zalozima na koje su prisiljeni da bi preživjeli. Tako i Gašpar (II.) Kršanski 1573. za 2.240 rajnskih forinti svom rođaku Ezechiji Krofftzhoveru prodaje opatiju Sv. Mihaela, mlin i posjede kod Pazina, kao i posjede oko Žminja (one oko kojih su se Kršanski dugo sporili s Nadvojvodskom komorom) i Novaka, koji su bili založeni Mosconima.167 Ta je prodaja poslije dovela do brojnih osporavanja i parnica između Krofftzhoverovih nasljednika, pazinskih Rapicija, goričkih Strumčića te Gašparova sina Ivana (III.). Spor je riješen tek 1630. kad Ivan (III.) pristaje na poravnanje (ne odričući se pretenzija na spomenute posjede) s Andrijom Rapicijem, obvezavši mu se podmiriti 300 forinti u novcu i 200 u zemljišnu posjedu.168
Gašpara (II.) Kršanskog naslijedila su dva sina: već spomenuti Ivan (III.) i Juraj (III.). Ivan je kao vojnik, poput svoga pradjeda, tražio slavu boreći se pod zapovjedništvom generala Jurja Lenkovića protiv Turaka. U borbama oko Bihaća zarobljen je skupa s kapetanom Lambergom, ali obojica uspijevaju nakon nekog vremena umaknuti Turcima i dokopati se Šibenika.169 Mletački rektor u Šibeniku, međutim, dočekuje ih kao neprijatelje i zatvara u tamnicu. Srećom, za Ivana su se kod generalnog providura Filipa Pasqualiga u to vrijeme zauzela za Veneciju dva važna odličnika: carski povjerenik barun Giuseppe Rabatta,170 Ivanov ujak i senjski biskup Markantun de Dominis,171 od kojih je Serenissima očekivala da je riješe uskočke napasti.172 Konačno krajem 1601. Ivan (III.) Kršanski oslobođen je i vraća se u Istru, ali ne u Kršan, već do kraja života živi u Pazinu obnašajući privremeno, 1620., čast pazinskog namjesnika.173
U godinama dok je Ivan (III.) Kršanski ratovao na krvavoj hrvatskoj granici, u Kršanu su se odvijali dramatični događaji. Istra je, iako udaljena od same crte hrvatsko-turske bojišnice, osjećala na više načina posljedice tog sukoba i u mletačkom i u habsburškom dijelu. Uz mjesno stanovništvo decimirano turskim provalama, čestim ratovima i pošastima, na pusta selišta naseljavaju se bjegunci pred Turcima, našavši se ubrzo u srcu habsburško-mletačkog rivalstva. S druge strane, mletačka dvoličnost, koja je nerijetko išla do otvorene podrške Turcima, poticala je česte osvetničke pohode senjskih uskoka koji su pustošili mletačke posjede. Mletački podanici uzvraćali su napadajući duž cijele granice Pazinske knežije, a naročito gospoštija Lupoglav, Kožljak, Kršan i Šumber, koje su još od vremena Petra Kružića naseljavane uskočkim obiteljima. Gospodari tih gospoštija Sinkovići, Nicolichi, Calotti, Barbo i Kršanski (Chersainer) brane svoja imanja, ali i potiču na haračenje teritorija Labina, Plomina i Roča. U tom vrzinom kolu napada, osveta i pljački ističe se Juraj (III.) Kršanski vodeći uskoke protiv Plomina i Labina. Te dvije Mlecima podložne komune svojim su snagama bile nemoćne protiv tvrdih zidina kršanskog kaštela iza kojih se Juraj povlačio pred progoniteljima. Venecija pak nije smjela poslati regularnu vojsku na Kršan, koji je bio unutar granica Habsburške knežije, ako nije željela otvoreni rat s Habsburzima. Serenissima se doduše u travnju 1600. službeno potužila na Jurja III. samom caru Rudolfu II., ali je bila svjesna da zbog nedjela, koja su počinili njeni podanici, time neće ništa postići.174 K tomu, Jurja je na dvoru nadvojvode Ferdinanda zagovarao i branio ujak, general Giuseppe Rabatta. Venecija 10. lipnja izdaje nalog rašporskom kapetanu da uhvati ili ubije Jurja. Sluteći u kakvoj je opasnosti, kršanski gospodar otprema ženu i sina Gašpara (III.) na sigurno u Ljubljanu i povjerava ih Rabatti, a sam se vraća u svoj kaštel.175 Nedugo potom, 26. lipnja 1600. Juraj se sa svojim ljudima (uskocima) na sajmu u Šumberu sukobljuje i ubija Labinjana Francesca Dall’Oglija i dvojicu njegovih pratilaca. Premda ga brat ubijenog optužuje za pljačku,176 sud u Lupoglavu, pod čiju je jurisdikciju potpadao Šumber, oslobađa Jurja jer je branio goli život. Venecija sada odlučuje i javno pribjeći svim sredstvima da ukloni nasilnog viteza. Mletačko Vijeće desetorice daje odriješene ruke generalnom providuru Filippu Pasqualigu, koji raspisuje nagradu od 1.000 dukata onomu tko Jurja uhvati živog ili mrtvog. Izvršitelju se k tomu jamči oprost od počinjena djela, iz čega je vidljivo da Mlečani u biti naručuju ubojstvo, a ne hvatanje radi poštenog suda. Uz to, sva Jurjeva dobra proglašavaju se zaplijenjenima.177 Da bi se obranio od daljnjih optužbi i kleveta, Juraj Kršanski odlazi u Ljubljanu i svom ujaku Giuseppeu Rabatti, kao vicedomu, iznosi svoju verziju događaja, optužujući stanovitog Labinjanina Negrija da je svojom zavišću i progonom Jurja izazvao incident.178 U prosincu 1600. Rabatta je imenovan za carskog povjerenika koji je trebao istražiti mletačke optužbe protiv senjskih uskoka i u skladu s rezultatima istrage srediti stanje u Senju. Na raspolaganje mu je stavljena jedna satnija njemačkih mušketira s kojima iz Ljubljane odlazi u Trst, namjeravajući preko Lupoglava i Rijeke stići do Senja. Rabatta je u tom trenutku vrlo cijenjen u Veneciji, jer se Serenissima nada da će se njegovom pomoći zauvijek riješiti uskoka.179 U Rabattinoj pratnji je i Juraj (III.) Kršanski koga ujak 22. prosinca 1600. šalje iz Trsta lupoglavskom gospodaru Ivanu Sinkoviću s pismom, moleći ga da obavijesti providura Francesca Cornara u Roču o njegovu prolasku preko mletačkog teritorija, kako Mlečani to, s obzirom na postrojbe koje vodi sa sobom, ne bi shvatili kao akt neprijateljstva.180 Što je navelo Rabattu da izda takvu naredbu i Jurja da prihvati samoubilačku zadaću prelaska mletačkog teritorija? Je li to bila vjera u poslanički imunitet, uvjerenje da je ucjena na njegovu glavu opozvana, sigurnost da je dovoljno zaštićen imenom ujaka koji je bio u posebnoj mletačkoj milosti, bezumna hrabrost i prkos ili nešto deseto, vjerojatno nikada neće biti razjašnjeno. Bilo kako bilo, te kobne noći (22. prosinca) Jurja je u seljačkoj kući u Ročkom Polju, kamo se sklonio od nevremena, iznenadila i uhitila mletačka ophodnja. Razotkrivši identitet zarobljenika na temelju Rabattinih pisama u kojima se spominje Jurjevo ime, providur Cornaro hitno ga prebacuje u koparsku tamnicu.181 Uzalud Rabatta prosvjeduje i 29. prosinca 1600. piše providuru Cornaru i generalnom providuru Filippu Pasqualigu moleći da oslobode njegova sestrića te ističući da je Juraj putovao po njegovoj naredbi, a da je prije istragom s njega skinuta krivnja.182 No, Serenissima nema milosti ni prema komu, a najmanje prema uskočkim simpatizerima ili zaštitnicima. Bojeći se valjda da će ga prije ili kasnije morati pustiti zbog moćnih zagovornika, Mlečani na brzinu u Kopru organiziraju suđenje i izvršenje jedine presude koju je Juraj mogao očekivati - pogubljenje. Juraj je osuđen na smrt garotiranjem (polaganim gušenjem), tobože povlasticom zbog njegova plemićkog staleža. Kako u Kopru nisu imali krvnika, a zapovjednik gradske straže Gaspare Duinzanello, koji je inače izvršavao kazne, jednostavno je nestao iz grada da ne bi morao provesti tu egzekuciju, zlosretnog Jurja zadavio je gradski službenik uz pomoć četiri stražara.183 Već 16. siječnja 1601. mletački ljubimac, senjski biskup Markantun De Dominis, zauzimajući se (valjda na Rabattinu molbu) kod Pasqualiga za Jurjeva brata Ivana, spominje ‘nesretnog Chersainera’ (tj. Jurja), što znači da je njegova sudbina bila poznata.184 Čudno, ali ni Rabatta ni De Dominis, iako se sve vrijeme od Jurjeva zarobljavanja dopisuju o raznim stvarima s Pasqualigom, ni jednom riječju (osim spomenuta pisma od 29. prosinca) ne spominju Jurja niti pokušavaju za nj izmoliti milost.
Juraj (III.) mrtav je, Ivan (III.) čami u zatočeništvu, a Jurjev sin jedinac Gašpar (III.), jedini muški potomak Kršanskih, još je dijete. Giuseppe Rabatta komu je Juraj Kršanski još za života povjerio Gašpara, preuzima skrbništvo nad siročetom, a istovremeno mu Nadvojvodska komora daje Kršan na uživanje do Gašparove punoljetnosti.185 No, Rabatta nije dugo gospodovao Kršanom. Došavši u Senj 29. siječnja 1601., Rabatta, usprkos protivljenju senjskog kapetana Daniela Barba Kožljačkog, uvodi pravi teror. Najugledniji uskočki vođe Martin Posedarski, Marko Margitić i Juraj Maslarda već su 3. veljače bez suda pogubljeni, a potom i oni uskoci koje su Mlečani tražili. Ostatak uskoka trebao je biti raseljen u unutrašnjost ili poslan na tursku bojišnicu. Svi prebjezi s mletačkog teritorija ili građani koji su potjecali odande ubijeni su ili izručeni na mletačke galije koje su blokirale Senj.186 U takvoj situaciji nemoćni kapetan Barbo daje ostavku i odlazi na nadvojvodin dvor kako bi upozorio na Rabattine ekstremne postupke i ugrožavanje senjske obrane, za što ovaj ipak nije imao ovlasti.187 Rabatta je prisiljen opravdati se i 21. travnja kreće iz Senja u Graz. Začudo, umjesto kazne, Rabattu nadvojvoda Ferdinand unaprjeđuje i on se u kolovozu vraća u Senj da zajedno s biskupom de Dominisom ‘ondje završi posao’.188 Na povratku je iz Rijeke svratio u Istru da bi nekoliko dana proveo u ‘svom kaštelu Kršanu’.189 Vrativši se u Senj, Rabatta nastavlja progon uskoka, na što ga Venecija u prosincu u znak zahvalnosti za ono što je učinio nagrađuje zlatnim lancem.190 No, kad je potom poslao posljednji odred od 200 uskoka iz Senja na Turke, ostavivši grad praktički bez dovoljne obrane, čaša se prelila. Došavši do Karlovca, uskoci odbijaju naredbu i vraćaju se u Senj. Rabatta zatvara njihova vojvodu Jurišu, na što izbija otvorena pobuna. Gradski kaštel u koji se Giuseppe Rabatta s malobrojnom njemačkom postrojbom sklonio, 31. prosinca 1601., osvojen je na juriš a omrznuti povjerenik smaknut.191
Poslije Rabattine smrti Kršanom upravljaju staratelji maloljetnog Gašpara. Gospoštija je opterećena silnim dugovima što ih njegovi gospodari više nisu u stanju vraćati. Ivan (III.) i njegov nećak Gašpar (III.) žive u Pazinu i samo su još nominalno gospodari Kršana. Gašpar (III.) će kasnije kao punoljetan zauvijek napustiti Istru, preselivši se u Ljubljanu, gdje su njegovi potomci izumrli početkom 18. stoljeća.192
Razbuktavanjem uskočko-mletačkog sukoba, kršanski kaštel dobiva sve više na vojnom značaju, jer služi kao granična uporišna točka za suzbijanje pljačkaških upada mletačke milicije (pazenatika). Takvi napadi poharali su kršansku okolicu naročito teško 1612. i 1614.193 Konačno, zimi 1615., nakon što je Serenissima najprije brodovljem blokirala, a potom i napadom s kopna pokušala uništiti tršćanske solane u Aquiliniji (Žavlju), izbija otvoreni rat. Kraljevska vojska, pod knezovima Nikolom i Vukom Frankopanom, 24. studenog teško je porazila providura Benedetta de Lezzea, ali su borbe potom planule od Furlanije do Istre.194 U takvim prilikama bilo je pitanje dana kada će Mlečani napasti Kršan. Stoga je kršanski kaštel povjeren tršćanskom plemiću Gian Francescu de Finu, koji u nj smješta malu posadu sastavljenu od 12 njemačkih mušketira i nekoliko naoružanih seljaka. Ta ‘s brda s dola’ sabrana posada uspijeva 27. prosinca 1615. odbiti jaki mletački napad u kojemu je doduše teško stradalo osvojeno podgrađe, ali je kaštel obranjen.195 Nepune dvije godine kasnije, mletačka soldateska ponovno napada Kršan. Premda su imali 150 pješaka i 50 konjanika, Mlečani ni ovaj put ne uspijevaju svladati žilavu obranu. No, najveće iznenađenje tek je čekalo napadače. Prekaljeni ratnik Gian Francesco de Fin s dvanaest mušketira i dvadesetak naoružanih seljaka napada neprijatelja u povlačenju. Premda višestruko nadmoćni, Mlečani su potpuno razbijeni. Pretrpjevši teške gubitke, spašavaju se bijegom.196
Ivan (III.) Kršanski, iako je po povratku iz tursko-mletačkog zarobljeništva živio u Pazinu, pred smrt dolazi u Kršan i tu umire 22. kolovoza 1631. Pokopan je u kršanskoj crkvi nad kojom su još od 14. stoljeća gospodari kaštela imali patronska prava.197 Ivan (III.) bio je oženjen Julijom, kćeri Franje Knežića, gospodara Muna, s kojom je imao dvije kćeri. Starija, Uršula, udala se za Tršćanina Eduarda (Odoarda) Wassermanna, dok je mlađa Eugenija pristupila opaticama benediktinkama u Trstu. Kada je 1663. zakladom njenog djeda Franje Knežića osnovan samostan benediktinki u Rijeci, Eugenija (s. Ana--Marija) postaje u srpnju iste godine njegovom glavaricom.198
Kao zastupnici interesa kćeri-nasljednica Ivana (III.) Kršanskog, ali i kao vjerovnici kršanskih gospodara, Eduard Wassermann i Jochann Putscher zalažu Kršan 1637. Andriji de Finu (sinu junačkog branitelja Kršana Francesca) za 12.600 forinti s pridržanim pravom trogodišnjeg otkupa za 14.600 forinti.199 Andrija de Fin preuzima Kršan u jadnom stanju. Premda je sam kaštel uspješno obranjen u posljednjem ratu, podgrađe je potpuno razoreno i ostalo napušteno. Pomažući obnovu kuća, polja i stočarstva, de Fin, uz cijenu da mu kupljeni posjed ne donosi nikakav profit, uspijeva privući nazad odbjeglo podložno stanovništvo. Kupio je k tomu neka imanja s vinogradima na području Brda i Čepića i pridružio ih kršanskom feudu.200 De Fini su 1639. primljeni u kranjsko plemstvo, a 1643. ih car Ferdinand III. uzdiže u čast baruna. Obitelj tada uzima predikat ‘od Fiumicella i Kršana’.201 Dvadesetak godina kasnije de Finovi upadaju u dugove i prisiljeni su 18. svibnja 1666. prodati Kršan za 16.500 forinti grofu Wolfgangu Engelbertu von Auerspergu. No i u ovom ugovoru, koji je u očevo ime u Ljubljani sklopio Julije de Fin, postojala je klauzula o pravu otkupa. Koristeći se tim pravom, Julije de Fin, nakon dugih parnica pred sudom u Ljubljani i prizivnim sudom u Grazu, 1690. uspijeva ponovno dobiti Kršan od Franza Ferdinanda von Auersperga (nećaka i nasljednika spomenutog kupca) za svoju obitelj. Zanimljivo je spomenuti da je Juliju de Finu to pošlo za rukom jer je uspio dokazati da su Auerspergi platili višestruko manju cijenu od stvarne vrijednosti feuda. Tako je procijenjeno da je posjed donosio oko 2.500 forinti godišnje, što je uz kamatu od 5% podiglo cijenu na gotovo 50.000 forinti, odnosno tri puta veći iznos od plaćenog. Takva vrijednost postignuta je zahvaljujući mjerama obnove koje je, odričući se prihoda, proveo Andrija de Fin krajem tridesetih godina. Car Leopold I. poništava 10. siječnja 1699. kupoprodajni ugovor iz 1666. i uz uvjet povrata plaćenog iznosa, potvrđuje konačno barunu Juliju de Finu vlasništvo nad Kršanom.202
Andrija (II.), Aleksandar i Antun, sinovi i nasljednici Julija de Fina, prodaju nedugo potom Kršan barunima Jurju i Jakovu Rampelliju od Kašćerge (Kaiserfelda).203 Jakov Rampelli umire 1720. bez potomaka, ostavljajući svoj dio Jurjevoj djeci, Antunu, Josipu i Eleonori Anđeliki. Kako oba Jurjeva sina umiru još prije punoljetnosti, jedina nasljednica je kći Anđelika, koja se 1735. udaje za tršćanskog baruna Giuseppea Benvenuta dell’Argenta donoseći mu u miraz sve posjede. Giuseppe Benvenuto i Eleonora Anđelika dell’Argento imali su četiri sina: Ferdinanda, Francesca, Vincenza i Giuseppea.
S najmlađim sinom Giuseppeom (+1820.) obitelj dell’Argento izumire u muškoj lozi, a sve posjede nasljeđuje Giuseppeov unuk.204 Josip de Sussani, sin Giovanne Nepomucene dell’Argento i Ivana de Sussanija, senjskog plemića talijanskog podrijetla, u mladosti je poput mnogih aristokratskih sinova onog doba lutao Europom upoznajući civilizaciju. Konačno se smirio u naslijeđenom Kršanu, no narod ga je zbog neuobičajene ekstravagancije smatrao čudakom.205 U kršanskom kaštelu Josip de Sussani u proljeće 1850. među ostavštinom pronalazi prijepis Istarskog razvoda koji je 1546. načinio kanonik Levac Križanić. Naslućujući važnost nalaza, de Sussani ga šalje Ljudevitu Gaju u Zagreb.206 Gaj tekst Istarskoga razvoda predaje Anti Starčeviću, koji ga objavljuje 1852.207
No, vratimo se Kršanu. Po smrti Josipa de Sussanija, Kršan nasljeđuje njegov nećak, riječki plemić grof Franjo Scribani, koji ga prodaje Plominjaninu Matiji Tonettiju, podsmješljivo zvanom ‘crveni grof’. Ovaj bogati trgovac drvima ne mari puno za kršanski kaštel i tijekom drugog svjetskog rata, zanemarujući ostalo, prodaje poluspaljeni palas kaštela jednoj hrvatskoj obitelji.208
Danas je kršanski kaštel u jadnom stanju. Potpuno je napušteno i unutrašnje krilo (prema podgrađu), jer se palas zbog neodržavanja počeo urušavati, pa je i sam boravak u njemu postao opasan. Zazidavanjem prozora vanjskog dijela palasa, pokušalo se bar privremeno spriječiti rušenje vanjskih zidova. Krovišta već odavno nema kao ni pregrada između katova, a sada se urušavaju i svodovi iznad podrumskog dijela. U najboljem stanju je romanička branič-kula, građena na živoj stijeni, koja je nekad pokretnim mostićem bila spojena s vanjskim krilom palasa. Čitava građevina, iako kulturni spomenik neprocjenjive vrijednosti, usred naseljena mjesta, naočigled propada i uskoro će od nje ostati zaista samo ruševina.

: ::> Nastavak

116 H. Schmidinger: Patriarch und Landesherr, str. 90-110.

117 C. De Franceschi: Chersano (u: I castelli della Val d" Arsa ), str. 200.

118 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 223.

119 M. Kos: Doneski k zgodovini Istre v srednjem veku, str. 9.

120 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 68-69.

121 M. Kos: Doneski k zgodovini Istre v srednjem veku, str. 17.

122 Suzerain (fr.) - feudalni naziv za gospodara zavisnih vazala.

123 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 69.

124 Da je zaista bilo tako, potvrđuje činjenica da Mlečani nakon neuspjeha kod Kožljaka (vidi: Kožljak) preuzimaju ulogu posrednika između grofice i patrijarha.

125 C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa I (Cosliaco), str. 365.

126 D. Gruber: Povijest Istre, str. 163-164.

127 Kako razložno misli P. Štih, ovaj termin je vjerojatno pogrešno upotrijebljen umjesto "ujak". Druga je mogućnost da je Karlov otac Heinrich Krotendorfer bio posinak Meinharda Pazinskog (+1310.), pa bi time bio "brat" Heinricha Pazinskog.

128 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 69.

129 D. Gruber: Povijest Istre, str. 166.

130 C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa II (Chersano), str. 202.

131 M. Kos: Doneski k zgodovini Istre v srednjem veku, str. 20-21, 24-25.

132 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 70.

133 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 224.

134 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 222.

135 D. Gruber: Povijest Istre, str. 203.

136 Bez obzira na goričku uzurpaciju cijelog posjeda još od vremena grofice Beatrix i malodobnog Johanna Heinricha (vidi događaje oko 1331.), tek po "Zadarskom miru" iz 1358. između saveznika hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I., goričkih grofova Alberta IV. i Meinharda VII. i patrijarha Nicholasa von Luxembourga i poražene Venecije, Kršan i Šumber izuzeti su iz labinskog agera tj. najistočnijeg dijela patrijarškog domaina. Kako je u mletačku investituru za Šumber uključen i Kršan, može se zaključiti da je patrijarhu i poslije 1358. ostalo bar formalno pravo investiture za te posjede.

137 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 223.

138 C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa II (Chersano), str. 209.

139 Drugi veliki obiteljski posjed, gospoštiju Bertholdstein, prodala je Anna von Waldstein 1446. nakon smrti svoje braće Ottonu von Radmannsdorfu.

140 Poslije smrti hrvatsko-ugarskog kralja Albrechta II. Habsburškog (+1439.), u borbama oko nasljedstva krune sukobile su se stranka predvođena grofovima Friedrichom i Ulrichom II. Celjskim i njihovim kapetanom Janom Vitovcem, sa strankom Janosa Hunyadija i Janosa Szekelyja. Goneći Celjske, Hunyadi u travnju 1446. provaljuje u Štajersku harajući imanja Celjskih i na taj način dolazi u sukob s carem Friedrichom III., u čijim je rukama bio Albrechtov sin prijestolonasljednik Ladislav V. Posthumus (rođen poslije očeve smrti). Rat je završio tek primirjem 1. lipnja 1447. (vidi: V. Klaić: Povijest Hrvata - sv. II./dio II., str. 211-217).

141 C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa II (Chersano), str. 212-213.

142 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 223.

143 C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa II (Chersano), str. 214-215.

144 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 226.

145 H. Stemberger: Labinska povijesna kronika (Povijesne skice Kožljaka - Ćepića - Kršana - Šumbera), str. 79.

146 C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa II (Chersano), str. 217.

147 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 224.

148 Gotovo istovremeno s padom Trsta u svibnju 1508. mletačka mornarica, pod zapovjedništvom Giovannija Navagera, osvaja Rijeku (Sv. Vid), Trsat, Kastav, Lovran, Mošćenice i Brseč.

149 Tzv. rat "Cambraiske lige", jer je 10. prosinca 1508. car Maksimilijan u Cambraiu sklopio savez s francuskim i španjolskim kraljem i papom Julijem II. s ciljem potpunog uništenja Serenissime.

150 D. Gruber: Povijest Istre, str. 218.

151 H. Stemberger: Labinska povijesna kronika (Povijesne skice Kožljaka - Ćepića - Kršana - Šumbera), str. 79.

152 C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa II (Chersano), str. 218.

153 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 227.

154 C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa II (Chersano), str. 220.

155 Hans/Ivan Kazianer, Freiherr von Katzenstein (1491.-1539.) imenovan je 1525. zamjenikom zapovjednika kranjskih trupa (za borbu protiv Turaka) u Hrvatskoj. Zajedno s Nikolom Jurišićem zastupa kralja Ferdinanda I. na cetingradskom saboru (1.1.1527.), a potom se bori protiv Ivana Zapolje, potukavši mu vojsku kod Košica. Istaknuo se u obrani Beča od Turaka 1529., nakon čega je u ožujku 1530. imenovan vrhovnim zapovjednikom ("kapetanom") krajiške vojske u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Ujesen 1537., vodi neuspjeli pohod na Osijek. U povlačenju, noć uoči bitke s Turcima, 9. listopada 1537. bježi iz tabora kod Gorjana, nakon čega je obezglavljena vojska hametice poražena. Ferdinand I. ga proglašava izdajicom i zatvara u Beču, ali Katzianer uspijeva pobjeći u Hrvatsku, sklonivši se najprije u Susedgrad, a potom u Gvozdansko, da bi ga knezovi Zrinski konačno primili u Kostajnicu. Osjećajući se sigurnim, Kazianer šuruje s Turcima dogovarajući predaju Kostajnice. No, Ivan i Nikola Zrinski otkrivaju izdaju i daju ga 27. listopada 1539. pogubiti.

156 V. Simoniti: Vojaška organizacija na slovenskem u 16. stoletju, str. 123.

157 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 226.

158 F. Šišić (ured.): Hrvatski saborski spisi I, str. 258-260; E. Laszowski (ured.): Habsburški spomenici I, str. 420-421, 423-425.

159 F. Šišić (ured.): Hrvatski saborski spisi I, str. 265-266.

160 Zanimljivo je spomenuti da ban grof Karlović već ranije (30. travnja 1530.) Gašpara u pismima oslovljava s "amice nobis" ("naš", tj." moj prijatelju") - Habsburški spomenici I, str. 315 - što ukazuje da su se dobro poznavali i prije Gašparova dolaska kao vojnog zapovjednika u Hrvatsku 1530.

161 E. Laszowski (ured.): Habsburški spomenici II, str. 33-34, 40.

162 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 227.

163 C. De Franceschi: Storia documentata della Contea di Pisino, str. 282.

164 M. Kos: Studija o Istarskom razvodu, str. 107.

165 U prilog tomu govori činjenica da je prijepis nađen u Kršanu.

166 H. Stemberger: Labinska povijesna kronika (Povijesne skice Kožljaka - Ćepića - Kršana - Šumbera), str. 79.

167 C. De Franceschi: Storia documentata della Contea di Pisino, str. 282.

168 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 227.

169 C. De Franceschi: Storia documentata della Contea di Pisino, str. 283.

170 Giuseppe (Josip) Rabatta potomak je stare toskanske obitelji koja se doselila u Goricu. Pod goričkim kapetanom Georgom Khevenhullerom obnaša 1588. čast namjesnika, a 1595. imenovan je vicedomom (zamjenikom zemaljskog glavara) Kranjske. Od 1596. do 1598. u misiji je poslanika nadvojvode Ferdinanda Habsburškog u Rimu i Veneciji. U prosincu 1600. nadvojvoda ga imenuje povjerenikom u Senju. Zbog smaknuća, slanja na galije i raseljavanja kojima je pokušao ukloniti uskoke iz Senja, sukobio se sa senjskim kapetanom Danielom Barbom, a i sam hrvatski ban Ivan Drašković je zbog njegova postupanja tražio da ga se kazni smrću. Uskoci su ga konačno ubili 31. prosinca 1601.

171 Markantun (Marco Antonie) de Dominis (1560.-1624.) - svećenik, pisac, filozof i znanstvenik (matematičar i fizičar), odvjetak je stare rapske patricijske obitelji. Isusovački red napušta 1596., a 1600. je u Veneciji posvećen za senjskog biskupa. Zajedno s generalom Josipom Rabattom radi 1601. na iskorjenjivanju uskoka, pa se nakon Rabattina ubojstva, zbog izrazitog promletačkog ponašanja, više ne usudi vratiti u Senj. Od 1602. do 1615. splitski je nadbiskup, a potom 1616. preko Venecije bježi u Englesku na dvor Jamesa (Jakova) I. gdje, prešavši na protestantizam, 1618. postaje windsorskim dekanom. U travnju 1622. napušta Englesku, da bi 29. listopada iste godine u Rimu pred papom Grgurom XV. ponovno prihvatio katoličanstvo. Inkvizicija ga nakon izbora pape Urbana VIII. u travnju 1624. zatvara u Anđeosku tvrđavu, gdje umire pet mjeseci kasnije. Truplo mu je kao heretiku spaljeno i pepeo bačen u Tiber.

172 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia I, str. 337, 377.

173 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 231.

174 C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa II (Chersano), str. 223.

175 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 228.

176 Priču o umorstvu Francesca Dall"Oglia prenosi C. De Franceschi iz pisma Dall"Ogliova brata Mattea mletačkom senatu. To pismo vrvi krvavim detaljima, ali nigdje ne govori ni riječi o tome što je dovelo do sukoba i ubojstva. Teško je glatko prihvatiti da bi Juraj Kršanski, ma kako nasilan i okrutan bio (što je nesumnjivo cilj opisa), tek tako ubio svakog nedužnog mletačkog podanika koga bi sreo. Da je tako bilo, sigurno se niti jedan Labinjanin, znajući kakav im je susjed, ne bi usudio doći na Šumberski sajam. C. De Franceschi pak bez rezerve prenosi svaku krvavu priču o uskocima, pa tako i onu nebuloznu verziju zadarskog nadbiskupa Minuccija (Minucci: Historia degli Uscocchi ), po kojoj su uskočke žene nakon Rabattina smaknuća u senjskoj katedrali lizale krv iz rana ubijenog (!). Vidi: I castelli della Val d"Arsa II - Chersano, str. 226.

177 Takav čudan proglas može se shvatiti jedino kao pozivanje na seniorska prava što su ih akvilejski patrijarsi imali nad Kršanom, a Venecija ih je kao tobožnja sljednica svojatala.

178 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 229.

179 Vrlo je vjerojatno da je Venecija podmitila Rabattu, da se bez obzira na ishod istrage obračuna s uskocima i jednom ih za svagda ukloni iz Senja.

180 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia I, str. 324.

181 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 230.

182 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia I, str. 326-328.

183 C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa II (Chersano), str. 224.

184 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia I, str. 336-337.

185 C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa II (Chersano), str. 225.

186 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia I, str. 339-344, 347.

187 Hrvatski biografski leksikon - sv. 1, str. 454.

188 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia I, str. 364-365.

189 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia I, str. 374.

190 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia I, str. 382.

191 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia II, str. 1-3, 6-8.

192 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 231.

193 D. Gruber: Povijest Istre, str. 237.

194 M. Bertoša: Mletačka Istra u XVI. i XVII. stoljeću - II.

195 C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa II (Chersano), str. 226.

196 H. Stemberger: Labinska povijesna kronika (Povijesne skice Kožljaka - Ćepića - Kršana - Šumbera), str. 79; C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa II (Chersano), str. 227.

197 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 231.

198 C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa II (Chersano), str. 228.

199 C. De Franceschi: Storia documentata della Contea di Pisino, str. 283.

200 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 233.

201 Andrea de Fin po ujaku je naslijedio furlanske posjede obitelji de Blasis: Fiumicello, Visco, Aiello, Ioanniz i San Vito.

202 C. De Franceschi: I primi signori di Chersano, str. 233.

203 Baruni Rampelli stara su pazinska obitelj koja vuče korijene od kćeri Karla "Carstmanna" (+1306.), brata Heinricha (III.) "Aycemanna" Pazinskog (+prije 1322.), koji je podigao Kršan iz ruševina i držao ga u feudu.

204 C. De Franceschi: I castelli della Val d"Arsa II (Chersano), str. 330-332.

205 R. Buršić: Kaštel na prometnom raskrižju ("Glas Istre", 16. 10. 1991.); C. De Franceschi: Storia documentata della Contea di Pisino, str. 285.

206 Danas je taj (najstariji sačuvani) prijepis IR pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

207 M. Kos: Studija o Istarskom razvodu, str. 108-109.

208 C. De Franceschi: Storia documentata della Contea di Pisino, str. 285.

Prethodna objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (III)

Sljedeća objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (V)

Povratak na sve novosti