IZMEĐU LAVA I ORLA (III)

16. Listopad, 2015 - 08:25

Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari

Kožljak (Gosilach, Kozlak, Waxenstein, Wachsenstein)
2 km SI od sela S od Plomina / VL

Gornji dio burga, osim Z zida palasa, dijela branič-kule i stubišta jedva je raspoznatljiv od bujne vegetacije, dok su u podgrađu djelomice očuvani dio obzida i kula-zatvor. U potpunosti su sačuvani dvorska kapela (iako, osim unutarnjeg svetišta, bez krova) i još uvijek nastanjena kula uz sama gradska vrata.
Kožljak se prvi put spominje 17. studenog 1102. među gradovima/kaštelima koje grof Ulrich II. Weimar-Orlamunde i njegova žena Adelheida poklanjaju Akvilejskoj patrijaršiji.79 U 13. stoljeću grad je (poput Lupoglava) u čudnom vlasničkom statusu zbog pojave dvostrukog vazaliteta. Naime, 1234. grad je vlasništvo patrijarha, no od njih ga kao vazal uživa Filip de Goflaco (ili de Waehssenstein), koji je vjerojatno bio iz obitelji ministeriala Pazinskih (de Pisino ili von Oberburg).80 Tijekom sljedećih trideset godina Filip se kao vazal goričkih grofova Meinhardta III., Meinhardta IV. i Alberta II. u više navrata (1234.-1264.) spominje u pratnji svoga seniora prigodom sklapanja važnih sporazuma (npr. 1264. između goričkih grofova i patrijarha Gregorija de Montelonga u Buzetu), rješavanja sporova (1234. u Castronovu), investitura (1251.) i darovnica (1255.).81 Filipa u Kožljaku nasljeđuje njegov sin Karstman, koji je 1265. među svjedocima sporazuma između goričkih grofova i patrijarha, i to opet s goričke strane. Njegov sin Karstman (II.) prodaje 21. studenog 1297. Heinrichu Pazinskom jedno selo na Kožljačkom (Čepićkom) jezeru. Ta prodaja izgleda nije baš prošla glatko. Čini se da je Karstman primio ugovoreni novac (72 akvilejske marke), zadužio se uz to za još 100 malih mletačkih libri, a selo niti nakon četiri godine nije predao novom vlasniku. Stoga ga 6. travnja 1301. Heinrich Pazinski podsjeća na ispunjenje kupoprodajnog ugovora i traži ujedno povrat posuđenog novca.82 Nasljednici Karstmana (II.) su Filip zvan ‘Macić’83 i Ulrich, koji se smatraju akvilejskim vazalima. Poseban ugled uživa Filip, koji 1325. kao Kožljački vlastelin (‘sluga’) sudjeluje u Istarskom razvodu (razgraničenju svih posjeda u Istri). Pri tome su prisutni markez akvilejskog patrijarha, četiri odabrana dvorska dostojanstvenika (‘sluge zlatom pasani’) goričkoga grofa, pićanski biskup Dmitar, opati, drugi vazalni plemići, župani i predstavnici gradskih komuna. Na temelju predočenih isprava svaka pojedina međa se podrobno utvrđuje, a sporne točke rješavaju. Filip ‘Macić’ u tome igra vodeću ulogu, nastupajući ‘od strane vse gospode’.84
U travnju 1323. umire moćni gorički grof Heinrich II. Njegov jedini preživjeli sin i nasljednik, Jochann Heinrich, u to je vrijeme još dijete, pa skrbništvo preuzimaju njegova majka Beatrix von Wittelsbach (Bavarska) i koruški vojvoda Heinrich. Njih dvoje 18. svibnja 1323. imenuju vikarom (namjesnikom) goričkih posjeda vjernog i pouzdanog vazala Huga III. Devinskog.85 Grofica-udova očito je smatrala da Kožljak, koji su kao feud imali gorički vazali, pripada nasljedstvu njezina sina, pa ona u njegovo ime ima pravo raspolagati utvrdom. Tako u siječnju 1325. grofica Beatrix podjeljuje kao podmirenje duga od 657 maraka Hugu III. Devinskom vnser vest (‘našu’ tj. ‘goričku’ utvrdu) Kožljak.86 Premda Hugo III. Devinski tada nije ušao u posjed Kožljaka, takva otvorena otimačina akvilejskih posjeda (a grofica je tako postupala i u drugim slučajevima) neminovno je vodila u izravan sukob s patrijarhom Paganom della Torreom, koji je izbio 1328. No, patrijarhovim posjedima prijeti opasnost i s druge strane. Pula 1331. protjeruje obitelj Sergijevaca (Castropola), koja je kao akvilejski vazal upravljala gradom i predaje se Veneciji. Patrijarh Pagano della Torre potom uzalud traži od Serenissime da mu vrati posjed. Umjesto toga Mlečani utvrđuju Pulu i smještaju u nju jaku posadu.
U borbama oko Pule kao akvilejski vazali Filip i Ulrich Kožljački, skupa s krčkim knezom Fridrikom III., pomažu Sergijevcima (Castropolama).87 No, političke se prilike u Hrvatskoj mijenjaju i knez Fridrik III. Krčki priklanja se Veneciji.88 Istovremeno, Kožljački gospodari, ostajući vjerni patrijarhu, 1331. zarobljuju dvojicu mletačkih građana. Stoga mletačka vojska, u kojoj su i knezovi Fridrik III. i njegov sin Bartol VIII. Krčki, krajem ljeta 1331. napada Kožljak. Mletački zapovjednici Marino Venier i Marino Soranzo s premoćnom vojskom mjesecima ne uspijevaju zauzeti grad. Opsada konačno propada u ožujku 1332. kada pred Kožljak dolazi akvilejska ‘vojska’ od dvadeset konjanika pod patrijarhovim markezom (markgrofom) Francescinom della Torreom.89 Kako markiz proglašava da u patrijarhovo ime preuzima grad, Mlečani su dovedeni u nezgodan položaj. Službeno, njihov je napad bio, zbog spomenuta zarobljavanja mletačkih građana, usmjeren protiv gospodara Kožljaka, a ne protiv patrijarha (iako je posve jasno da su Filip i Ulrich postupali po željama svoga seniora, a i Mlečani su na njih napadali želeći se dočepati patrijarhovih posjeda). Stoga prijetvorna Serenissima povlači vojsku i na mjesto toga nudi se za posrednika u sporu pripada li Kožljak patrijarsima ili goričkim grofovima. Patrijarh se nije želio odreći grada, ali ga je bio spreman prepustiti goričkim grofovima, pod uvjetom da mu vrate grad Arisperg u Furlaniji.90 U prosincu 1332. umire patrijarh Pagano della Torre, a patrijarška stolica ostaje ispražnjena gotovo godinu i pol (do srpnja 1334.). Što se tiče knezova Krčkih, mletački Senat im još 27. ožujka 1332. zahvaljuje ‘na dobroj volji u poslu’ oko Kožljaka.91 Što se za to vrijeme zbivalo s Kožljakom, kao i njegovim gospodarima Filipom i Ulrichom, nije poznato, no 1334. se među goričkim vazalima spominje Fritherus de Coslacho. To ipak ne znači da je spor s patrijarhom konačno riješen u korist goričkih grofova. Premda je u obiteljskoj diobi između goričkih grofova 13. lipnja 1342. Kožljak pripao Albertu IV., nekoliko dana kasnije (25. lipnja) patrijarh Bertrand de St. Ginnes daje Kožljak u feud braći Jurju i Rudolfu III. Devinskom i njihovu bratiću Hugu V.92 Po tomu se čini da je patrijarh, makar formalno, (Devinski su gorički ministeriali) ostao lenski gospodar Kožljaka. Potvrda tomu nalazi se i u činjenici da 1348. Albert IV. Gorički traži od Venecije posudbu od 700 maraka koje mu trebaju za otkup Kožljaka. Venecija je tada odbila zajam, pa je otkup vjerojatno propao.93 Nije poznato kako, ali grofu Albertu IV. kasnije je pošlo za rukom dokopati se željenog grada. Patrijarh Lodovico della Torre ga je u ratu s Albertom IV. (1359.-1361.) doduše pokušao preoteti, no on ostaje u goričkim rukama.94 Nešto kasnije, 1363. Kožljakom gospodari Filip od Guttenega95, koji se naziva dominus de Cosliaco. Došavši u sukob s moćnim knezovima Krčkim, Filip se stavlja pod zaštitu goričkog grofa Alberta IV.96 Grof Albert IV. ponaša se kao legalni vlasnik Kožljačkog posjeda, pa ga 24. siječnja 1367. daje u feud Filipu, sinu Filipa od Guttenega. Tri dana ranije (21. siječnja) Filip se u korist Devinske gospode odrekao trećine Guttenega na ime starog, još uvijek nepodmirena duga grofice Beatrix iz 1325.97 Mlečani, koji su znali vrijednost i snagu Kožljaka, neuspješno nastoje 1368. pridobiti Filipa u svoju službu, ne bi li se na taj način dokopali grada. Nedugo potom (1374.), smrću grofa Alberta IV., Kožljak kao gorički feud nasljeđuju Habsburgovci, a Filip od Guttenega postaje habsburškim vazalom. Njegov sin Filip (III.) gradi uz Čepićko jezero zavjetnu crkvu Blažene Djevice Marije, koju daje redovnicima pavlinima.98 Filip (+1390.) je imao dva sina, Hermana i Nikolu, koji po starom posjedu Guttenegu koriste kao obiteljsko prezime subriket Gvothnicar. Oni kao gospodari Kožljaka 1395. potvrđuju pavlinima očevu darovnicu posjeda u Čepiću. Iste godine, Hermanovim gospodovanjem u Kožljaku (va vreme gospoda Ermana v Vekšestane ali v Kožlace), datiran je razvod između posjeda Mošćenica i Kožljaka. Mlađi brat Nikola služio je kao pazinski kapetan. Hermana i Nikolu nasljeđuju Ivan i Juraj Gvothnicar (ne zna se da li Hermanovi ili Nikolini sinovi). Ivan se oženio Annom Schonberg, nasljednicom susjednih posjeda Šumbera i Gologorice. Nakon njegove smrti (+1420.), Anna prodaje Šumber plemićima Kršanskim (Kerscheyner), a Gologoricu pazinskom prepozitu Schulu. Svoj dio Kožljaka Anna prepušta rođaku Grguru Moysesu (Moysevichu) iz Senja. Habsburgovci su kao seniori podjeljivali posjede samo u zakup na određeno vrijeme, a Guttenegi su na Kožljak po darovnici Alberta IV. Goričkog imali pravo nasljedstva. Stoga Juraj Moyses traži od vojvode Friedricha IV. Habsburškog i 1436. u Neustadtu dobiva za sebe i svoju braću Pavla i Martina potvrdu nasljednih prava na Kožljak. Ta su prava, doduše, ograničena klauzulom po kojoj makar jedan od braće mora stalno živjeti u gradu i mora stalno biti na raspolaganju austrijskom vojvodi ili njegovu legatu. Anna Gutteneg živi i dalje s Moysesima u Kožljaku i po smrti Jurja Guttenega (mlađeg brata Ivana ‘de Waxenstein’) 1443. prenosi na Moysese i Jurjev dio Kožljačkog nasljedstva.99 Nekoliko godina kasnije, boreći se u austrijskoj vojsci protiv Turaka, ginu Juraj i Petar Moyses. Car Friedrich III. Habsburgovac na to povjerava pazinskom kapetanu Thomasu Erlacheru zadaću da isplati nasljednike Moysesa i preuzme Kožljak. No, tomu se protivi treći brat Martin, koji pomoću potvrdnice iz 1436. (ali i zbog zasluga u obrani habsburških posjeda) uspijeva učvrstiti svoja nasljedna prava. Između 1460. i 1470. Kožljak je u dva navrata izvrgnut napadajima krčkog kneza Ivana VII. ‘Mlađeg’ Frankopana. Tom prigodom je Ivan VII. uspio zarobiti Martina Moysesa te ga je zatvorio u svom Krku. Tek na zahtjev cara Friedricha III. mletačkom Senatu, oslobodio je Ivan VII. Martina iz dugotrajna zatočeništva. Martin Moyses vratio se u Kožljak i tamo živio do smrti 1492. Sahranjen je u crkvi Blažene Djevice Marije u Čepiću.100 Martin je imao sina Jurja (koji ga je naslijedio) i tri kćeri - Ivanu ud. Marches, Katarinu udanu za Johanna Bernardina Barba i Uršulu udanu za Bernardina Nicolicha iz Senja. Juraj Moyses je po nasljeđivanju Kožljaka, 1494., za to primio potvrdnicu od kralja (kasnijeg cara) Maximiliana I. Juraj se naročito istaknuo u carevoj službi, najprije kao kapetan Pordenonea, a potom Trsta. Kad je 1508. planuo rat između Serenissime i Maximiliana I., mletačka vojska pod Bartolomeom d’Alvianom i mornarica pod providurom Girolamom Contarinijem opsjele su Trst koji je branio Juraj Moyses. Unatoč pokazanoj hrabrosti, nadmoć je bila prevelika i 6. svibnja 1508. Moyses je prisiljen na predaju. Gotovo istovremeno, Mlečani prodiru u austrijsku Istru i cijelu je osvajaju. Tako je Kožljak nakratko došao pod vlast Venecije. U protuudaru koji je uslijedio nakon kratkotrajnog primirja 1509. carska vojska, potpomognuta hrvatskim postojbama pod banom Andrijom Botom od Bojne i knezom Bernardinom Frankopanom, potiskuje Mlečane iz osvojenih područja u Istri i u lipnju udara na Plomin i Labin. Tom prilikom je i Kožljačka gospoštija vraćena pod habsburšku vlast.101 Juraj Moyses bio je oženjen Veronikom od Luega, ali kako nisu imali djece, prenio je još za života nasljedna prava na Kožljak na djecu svojih sestara. Tako ga nakon smrti (+1518.) nasljeđuju Nicholas Marches, Castellano i Ivan (Johann) Barbo i Jakov Nicolich. Ivan Barbo bio je biskup u Pićnu i 1529. odrekao se svog dijela kožljačkog posjeda u korist brata Castellana,102 koji se 1534. titulira Herr zu Waxenstein.103 Budući da Nicholas Marches uskoro umire, Castellan Barbo i Nicolich dijele Moysesovo nasljedstvo, a za to im car Maximilian I. daje potvrdu prava.104 Zanimljivo je kako su oni međusobno podijelili Kožljak. Naime, Castellanu Barbu pripao je drugi kat palasa i velika kula, a Jakovu Nicolichu prvi kat palasa i mala kula, dok je kula preuređena u zatvor ostala za zajedničko korištenje. Castellana Barba nasljeđuju tri sina Bernardin, Franjo i Juraj, od kojih u Kožljaku najviše boravi Franjo.
Obitelj Barbo pripadala je starom venecijanskom patricijskom rodu, čija se jedna grana u 15. st. naselila u mletačkoj Istri, a početkom 16. st. zagospodarila Klanom. U 16. st., iako tijesno vezana uz Katoličku crkvu,105 istarska grana obitelji Barbo podijelila se. Dok jedni ostaju vjerni katolicizmu,106 drugi postaju pobornici protestantizma. Među najistaknutijim zaštitnicima reformacije u Istri je Franjo Barbo-
-Waxenstein. On u Kožljaku prima istaknute propovjednike i pisce nastojeći pomoći protestantskom krugu u Urachu oko hrvatskoga prijevoda Biblije i katekizma. Tako 1561. za prevođenje uspijeva pridobiti glagoljaše Jurja Cvečića i Matiju Živčića, a 1563. ga posjećuje i Stjepan Konzul Istranin.107
U međuvremenu i sam Franjo Barbo traga za ranijim prijevodima Biblije na hrvatski. Saznao je za jedan takav prijevod (pisan glagoljicom) i uzalud ga je pokušavao dobiti od krčkog franjevca Nikole Moysesa. Taj prijevod, koji Barbo spominje pišući iz Kožljaka 3. siječnja 1563., nažalost nikada nije pronađen.108 No, takvo okupljanje i aktivnost pristalica reformacije nije moglo proći neprimijećeno kod katoličkih crkvenih vlasti. Matiju Živčića pulski biskup Matteo Barbabianca protjeruje sa svoga područja, a i inkvizicija, kojoj je na čelu pićanski biskup Daniele Barbo, mu je na tragu. Progonjeni Živčić sklanja se u Kožljak k Franji Barbu. Papa Pio V. na to 1570. izričito traži od austrijskog nadvojvode Karla Habsburškog da kao lenski gospodar Kožljačkog kaštela protjera Živčića, koga je inkvizicija u odsutnosti osudila na lomaču.109 Franjo Barbo nema kamo i pomaže Živčiću da se prebaci u Kranjsku, ali ga ni tamo ne ostavlja na cjedilu, već se za nj zauzima na saboru kranjskih staleža 1579.110
Uz Franju Barba, suvlasnik Kožljaka je i sin Jakova Nikolicha, Josip, kojega 1574. ubijaju pobunjeni kožljački seljaci. Nasljeđuje ga sin Ivan (+1600.), a njegovom smrću izumire rod Nikolicha u muškoj liniji, pa nasljedna prava u kožljačkoj gospoštiji prelaze na muževe Ivanovih triju sestara. Oni su nasljedstvo podijelili tako da Kožljak u cijelosti pripada Barbovima, Čepić dobiva obitelj Diodatoli, a Letaj i Novu Vas obitelj Calotti.111 Borba Venecije sa senjskim uskocima, koja se na prijelazu iz 16. u 17. st. sve više razbuktava, ostavlja posljedice i u Kožljaku. Pod izlikom da kožljački gospodari pomažu uskocima,112 Mlečani u više navrata za odmazdu pustoše kožljačke posjede (najgore 1612. i 1614.).113 Da bi bar donekle zaštitio svoje vazale i njihove posjede od takvih napada, austrijski nadvojvoda Karlo u studenome 1612. razmješta u Kožljaku i Čepiću odred od 250 pješaka i 25 konjanika.114 Konačno, razbuktavanjem ‘Uskočkog rata’ kožljački je kaštel, čijom obranom junački zapovijeda Attanasio Calotti, 1617. još jedanput izložen napadu Serenissiminih plaćenika iz Plomina i Labina. Napadaj razbija španjolski general u austrijskoj službi, Baldassar Maradas, koji s dvije satnije mušketira i 80 oklopnika 26. svibnja osvaja Plomin. Zaključenjem ‘Madridskog mira’ stanje se u opustošenoj i iscrpljenoj Istri smiruje i vojna posada napušta Kožljak. To je zaista bio kraj staroga burga. Vojno neupotrebljiv, stambeno neudoban, postaje svojim vlasnicima - obitelji Barbo, koji su u međuvremenu u nedalekom Belaju sagradili novi dvor - potpuno beskoristan, pa je stoga zapušten. Naposljetku, 1688. obitelj Barbo, koja je 1674. uzdignuta u rang grofova, sa svim svojim istarskim posjedima prodaje i kožljačku gospoštiju knezu Johannu Weikhardu von Auerspergu.115 On okuplja i ujedinjuje u jedan posjed Kožljak, Paz, Belaj i Čepić, koji naziva Waxenstein, iako kožljački grad ostavlja definitivno napuštenim.
Prepušten zubu vremena, obrastao bujnim raslinjem što ga polako ali sigurno razjeda, kožljački grad je već potpuno izgubio prepoznatljivost. Od gornjeg dijela burga preostali su tek dijelovi zidova palasa i dio branič-kule, koji se svakog trena može urušiti. Gradska kapela, obnovljena u 19. st., izgubivši krov, osuđena je na propast. Jedino se donekle sačuvalo svetište u apsidi (koja je još natkrivena), ali je i ona pored svega izložena još i nerazumnom vandalizmu ‘posjetitelja’. Od cijelog podgrađa sačuvan je tek vanjski bedem s ulaznim vratima i stražarskom kulom uz njih, koja je još uvijek nastanjena. Od ostalih građevina podgrađa preostali su samo dijelovi zidova kule u kojoj je bio zatvor i tragovi kule (?) prislonjene uz stijenu na S obodu obrambenog perimetra. Tako će, ne smogne li se novca i volje za zaštitu tih vrijednih ostataka, od Kožljaka uskoro ostati zaista samo bezlična hrpa zaboravljena kamenja.

: ::> Nastavak

79 D. Gruber: Povijest Istre, str. 73.

80 H. Stemberger: Labinska povijesna kronika (Povijesne skice Kožljaka - Čepića - Kršana - Šumbera), str. 76.

81 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 64.

82 M. Kos: Doneski k zgodovini Istre v srednjem veku, str. 9.

83 Ovaj nadimak vezuje se uz Filipa Kožljačkog, koji prisustvuje Istarskom razvodu. No, kako su podijeljena mišljenja oko datacije tog dokumenta, povjesničari su vezali nadimak "Macić" uz različite Kožljačke gospodare tog imena, koji su živjeli između polovice 13. i druge polovice 14. stoljeća.

84 L. Kirac: Crtice iz istarske povijesti (prilog: Istarski razvod), str. 306-344.

85 D. Gruber: Povijest Istre, str. 159.

86 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 65.

87 L. Foscan: I castelli medioevali dell" Istria, str. 214.

88 Premda vatreni pobornik mladog kralja Charlesa Roberta (Anžuvinca), zbog čega mu je Venecija 1326. i zaprijetila, knez Fridrik III. Krčki, što zbog neuspjele vojne bana Mikca Prodavića u Dalmaciji, što zbog općeg protukraljevskog raspoloženja ostalih velikaških obitelj (Šubića, Kurjakovića, Nelipića) s kojima je i rodbinski povezan, pomalo se 1329. priklanja Veneciji (čiji su ipak, makar formalno, knezovi Krčki zbog Krka bili vazali).

89 C. De Franceschi: Cosliaco (u: I castelli della Val d"Arsa), str. 365. Kršana - Šumbera).

90 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 66.

91 V. Klaić : Krčki knezovi Frankapani, str. 135.

92 D. Gruber: Povijest Istre, str. 167.

93 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 66.

94 D. Gruber: Povijest Istre, str. 175.

95 Filip je sin Gotfrieda gospodara grada Guttenega (nad gornjim tokom Reke u Sloveniji, uz hrvatsku granicu S od Klane). Po L. Foscanu, ta obitelj pobočna je loza Waxensteinera (Kožljačkih), vidi: I castelli medioevali dell"Istria, str. 215, no kako je detaljno obrazložio P. Štih, očito je da oni potječu od Vintera Pazinskog (de Pisino).

96 H. Stemberger: Labinska povijesna kronika (Povijesne skice Kožljaka - Čepića - Kršana - Šumbera), str. 76.

97 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 67.

98 H. Stemberger: Labinska povijesna kronika (Povijesne skice Kožljaka - Čepića - Kršana - Šumbera).

99 L. Foscan: I castelli medioevali dell" Istria, str. 215.

100 H. Stemberger: Labinska povijesna kronika (Povijesne skice Kožljaka - Čepića - Kršana - Šumbera), str. 76.

101 D. Gruber: Povijest Istre, str. 217-218.

102 Hrvatski biografski leksikon (sv. 1), str. 454.

103 Enciklopedija Slovenije (sv. 1), str. 185.

104 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 216.

105 Među poznatim članovima tog roda su Pietro Barbo, poznatiji kao papa Pavao II. (1464.-1471.) i akvilejski patrijarh i kardinal Marco Barbo, prastric i stric Castellana Kožljačkog i Ivana biskupa pićanskog.

106 Npr. gospodar Gologorice Daniele Barbo, pićanski biskup i generalni inkvizitor za Njemačko-Rimsko Carstvo i njegov predšasnik, spomenuti brat Castellana Barba, biskup Ivan.

107 Hrvatski biografski leksikon (sv. 1), str. 454.

108 M. Mirković: Matija Vlačić Ilirik, str. 418.

109 R. Buršić: Stepenice vode u legendu ("Glas Istre", 22. 10. 1991.).

110 Matija Živčić je na kraju umro u Ljubljani 1585. prirodnom smrću.

111 H. Stemberger: Labinska povijesna kronika (Povijesne skice Kožljaka - Čepića - Kršana - Šumbera), str. 77.

112 To je zaista bila istina, jer su i Calotti i Barbo prije tragičnog kraja 1600. pomagali Jurju Kerscheineru. Ne treba zanemariti ni činjenicu da je senjski kapetan Daniele (Danilo) Barbo, sin Jurja Kožljačkog, 1600. kad su Mlečani uz pomoć potplaćenog generala Giuseppea Rabatte gotovo "očistili" Senj, bio glavni zagovornik uskoka na nadvojvodinu dvoru u Grazu.

113 H. Stemberger: Labinska povijesna kronika (Povijesne skice Kožljaka - Čepića - Kršana - Šumbera), str. 20; D. Gruber: Povijest Istre, str. 237.

114 M. Bertoša: Mletačka Istra u XVI. i XVII. stoljeću (II), str. 22.

115 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 218.

Prethodna objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (II)

Sljedeća objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (IV)

Povratak na sve novosti