IZMEĐU LAVA I ORLA (IIf)

22. Prosinac, 2002 - 11:17

Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari

Vrsar (Ursaria, Orsara)

6 km J od Poreča

Nakon dugogodišnje zapuštenosti obnovljena je palača, a obrambeni bedem i kule konzervirani su.

Među vazalima, sekularnim i crkvenim, koji se u Istri u 9. i 10. stoljeću izdižu zahvaljujući darovnicama italsko-franačkih vladara, ističu se porečki biskupi. Slabljenjem središnje vlasti, njihova svjetovna dobra, nad kojima imaju sva imunitetna251 prava, obuhvaćaju bogato područje od Mirne na sjeveru do Limskog zaljeva na jugu i Pazina na istoku stvarajući prostrano leno koje u povijest ulazi pod nazivom ‘Feud sv. Maura’, po imenu sveca-patrona porečke crkve. Središte tog feuda cvatući je grad Poreč, no biskupi kao feudalci često borave u kaštelu koji su izgradili južno od Poreča kao svoje uporište i ljetnu rezidenciju. Kako bi istaknuli svoj plemički status, oni crkvenoj tituli episcopus Parentinus dodaju et dominus (comes) Ursariae - porečki biskup i vrsarski gospodar (grof)252. Nije poznato kako i kada su porečki biskupi došli u posjed vrsarskog dobra, no ono se spominje 7. lipnja 983. u povelji cara Ottona II. kojom on porečkom biskupu Adamu potvrđuje posjede koje su njegovi predšasnici dobili od italskih kraljeva253. Da li već za biskupa Adama ili nešto kasnije, sagrađeno je na istaknutom uzvišenju nedaleko od morske obale, na kojem je nekada stajalo gradinsko naselje (kaštelir) starih Histra, feudalno boravište - ili jezikom onog vremena domus. Uzevši u obzir nesigurnost vremena u kojem je građeno, bez sumnje možemo smatrati da je bilo utvrđeno254. Taj prvi zametak kaštela uništio je u prvoj polovici 11. st. požar, pa ga 1050. g. porečki biskup Urso obnavlja ili bolje rečeno ponovno izgrađuje255.

U dvanaestom stoljeću u Istri se uzdižu tri moćna feudalna rivala: akvilejski patrijarsi, Mletačka republika i grof Meinhard Crnogradski koji se od zaštitnika tj. odvjetnika (advocatusa) porečke crkve prometnuo u otimača njenih posjeda. Njihove teritorijalne pretenzije predstavljaju stalnu opasnost lenu porečkih biskupa koji, da bi se koliko-toliko osigurali od otimačine, traže potvrde svojih posjeda od dva najviša, najčešće sukobljena autoriteta feudalnog zapada: cara i pape. Godine 1177. dolazi do kratkotrajnog primirja između rivala, pa se u Veneciji sastaju papa Aleksandar III., car Friedrich I., dužd Sebastiano Ziani i oba patrijarha, akvilejski Ulrich II. von Treffen i gradeški Enrico Dandolo. Akvilejskom patrijarhu potvrđena je tom prigodom vlast nad istarskim biskupima. Porečki biskup Petar uspio je pak 5. travnja 1177. od pape ishoditi potvrdu svih posjeda256, među kojima i Vrsara. Dapače, na povratku, ploveći iz Venecije za Anconu, papa Aleksandar III. zaustavlja se u Vrsaru (ako je vjerovati tradiciji i nekim ne baš pouzdanim izvorima), provodeći ondje tri dana.
No, biskupska feudalna prava nisu ugrožavali samo opasni susjedi, već i vlastiti podanici. U priobalnim gradovima Istre, od Trsta do Pule, od 12. st. javlja se, kao i u gradovima (naročito sjeverne) Italije, jaka težnja za autonomijom i oslobođenjem od vlasti svjetovnih i crkvenih feudalaca. Tim gibanjima je poput susjednih gradova zahvaćen i Poreč, čiji je biskup ujedno i svjetovni posjednik zemljišta na kojem je grad sagrađen, pa prema tomu i gospodar grada. Tako su se duhovni pastir i njegovo stado našli na suprotnim stranama u sukobima (često potpirivanima izvana) koji su potrajali stoljećima257. Tako već 15. studenoga 1194. istarski markgrof Berthold IV. von Andechs-Meran mora rješavati neki spor između biskupa Petra i porečke komune258. Smrt Petrova nasljednika biskupa Ivana, 1213., i kratko razdoblje sedisvakancije do ustoličenja novoga biskupa Fulcherija, iskorištavaju porečki patricij Artuic i njegov rođak Almerigo iz Muggie, silom prodiru u Vrsar i prisvajaju si odvjetnička prava. Biskup-grof Fulcherio utječe se 25. listopada iste godine pod zaštitu istarskoga markgrofa, akvilejskog patrijarha Wolfgera259 koji, ispitavši u Poreču navode, donosi presudu u biskupovu korist i nalaže počiniteljima namiru štete260. Izgleda da se uzurpatori nisu posve pokorili, pa kad patrijarh Wolfger 1218. ponovno dolazi u Poreč, biskup mu se žali na pokušaj otimanja posjeda. Patrijarh povjerava čestitim ljudima iz Poreča, Dvigrada, Sutlovreča i Motovuna da točno odrede međe biskupskoga teritorija, te ih potom 6. svibnja 1218. potvrđuje261. No, porečka komuna i dalje krši biskupska prava i otima mu posjede, pa se biskup Pagano 12. ožujka 1246. obraća patrijarhu Bertholdu von Andechs-Meranu tražeći pred njim u Puli pravdu. Patrijarh i ovaj put staje na biskupovu stranu uzimajući ga u zaštitu262, no Porečani za to nisu puno marili263. Uz nepokornu komunu, biskupu uskoro nevolje zadaju i vazali goričkog grofa. Naime, Paganov nasljednik na biskupskoj stolici Otto uskratio je 1257. Ulrichu von Reiffenbergu i Artuicu od Parentina264 unosni položaj odvjetnika (advocatusa) nad Vrsarom. Odbijeni gorički vazali odgovorili su na to, bez sumnje uz prešutni pristanak svoga seniora grofa Meinharda III (+1258), nasiljem nad biskupskim dobrima. Zdvojni biskup Otto iskoristio je na to prigodu, kada su se on i Meinhard III. našli u Puli, i služeći misu sa propovjedaonice mu se obratio žaleći se na njegove nasilne vazale265. Grof Meinhard III., koji je i sam nosio nasljednu titulu advocatusa porečke crkve, morao je tako, bar formalno, stati u zaštitu oštećenog biskupa.

Smrću patrijarha Bertholda von Andechs-Merana (+1251.) započinje u nemirnoj Istri dugo razdoblje žestokih sukoba i borbi za prevlast između akvilejskih patrijarha, Venecije i goričkih grofova, praćenih feudalnom anarhijom. Bertholdov nasljednik Gregorio de Montelongo, kao papinski pristaša, nije pritom mogao računati na zaštitu i pomoć njemačkoga cara Konrada IV. Dapače, car ne samo da patrijarhu osporava pravo na istarsku markgrofoviju, nego i potiče težnje za autonomijom patrijarhu podložnih gradova266. Posljedica toga jačanje je gradskih samouprava, ali i pojava bezobzirne ekspanzionističke politike tih komuna. U tome je prednjačio Kopar koji je najprije u ratu s Trstom 1254., osvajanjem na račun tršćanskog biskupa-grofa, uvećao svoj teritorij, a zatim se okrenuo prema gradovima - trgovačkim suparnicima na zapadnoj obali Istre. Prvi je na redu Poreč, koji se 1267. suočava s vojnom opsadom Koprana. Ne mogavši računati na pomoć patrijarha, koji je 21. srpnja pao u zatočeništvo goričkog grofa Alberta II., opsjednuti grad, da bi se zaštitio, šest dana kasnije (27. srpnja 1267.) priznaje mletačku vlast267.

Novi gospodari Poreča, ne želeći sukob s crkvom268, ne diraju biskupske posjede, ali sigurno nisu blagonakloni prema feudalnim imunitetskim pravima grofa-biskupa. Serenissima tako igra na kartu starih sukoba komune i biskupa, povlačeći konce preko gradske uprave kojoj je na čelu od Mlečana postavljen podestat. Uzalud su biskupi tražili pravdu i zaštitu u Akvileji, Veneciji i Rimu, pljačke njihovih imanja nastavljale su se, pri čemu su prednjačili podestati i gradsko vijeće. Nakon pune četiri godine interregnuma od smrti zlosretnog Gregorija de Montelonga, papa za njegova nasljednika u prosincu 1273. imenuje energičnog Raimonda della Torrea. Kako su mnogi susjedi (osobito Mlečani) ali i vazali iskoristili doba bezvlašća da se dokopaju akvilejskih posjeda, patrijarh 1282. saziva crkveni sinod u Akvileji, na kojemu je 18. prosinca iste godine donesen zaključak da svi koji su prisvojili crkvene dobra moraju iste vratiti u roku od dva mjeseca ili će protiv njihovih posjeda biti upotrijebljen interdikt269. Sinodi je prisustvovao i porečki biskup Bonifacio, kako će se pokazati nepopustljiva ali i arogantna osoba koja će ostatak života provesti u istjerivanju nemoguće pravde. Osnažen spomenutim zaključkom, vrativši se u Poreč, pokušao ga je obznaniti, no tome su se suprotstavili podestat i gradsko vijeće zabranivši objavu i jednostavno istjeravši biskupa iz grada. Dok je Bonifacio u Mlecima pred vladom i potom u Rimu pred papom uzalud pokušavao istjerati pravdu, u Poreču su podestat Giovanni Soranzo, gradsko vijeće i mletački vojnici orobili biskupski dvor i druge njegove posjede. Bijesni biskup 21. siječnja 1284. posiže za ono vrijeme najstrašnijim oružjem koje je imao: ekskomunikacijom (izopćenjem) podestata i gradskog vijeća i interdiktom grada. Učinivši to u svoje ime, prekoračio je ovlasti poljuljavši patrijarhov autoritet, pa Raimondo della Torre sa svoje strane ponavlja prijetnju porečkoj komuni. Saznavši po povratku u Poreč za patrijarhov potez, 14. ožujka 1286. ponovno u svoje ime obznanjuje upotrebu kazne, tvrdoglavo ustrajući da je on, a ne patrijarh, duhovni i svjetovni gospodar Poreča. Ali svi ti proglasi uzaludni su270. Bonifacio, ne dobivši zadovoljštinu, odlazi korak dalje i 1291. traži potvrdu svojih prava od cara Rudolfa Habsburškog, postavljajući se tako protiv patrijarha Raimonda della Torrea (svog crkvenog i feudalnog seniora), Venecije (stvarnog gospodara Poreča) i komune kojoj je bio biskupom i sada već samo titularnim feudalnim gospodarom271. U takvoj situaciji bio je neminovan obračun suprotstavljenih strana. Nasilje je kulminiralo 14. rujna 1296., kada je naoružana rulja, predvođena podestatom Soranzom, provalila u biskupski dvor s namjerom da ubije biskupa Bonifacia272. On se spasio bijegom iz grada273, ali su zato zlostavljani preostali svećenici, a dvor opljačkan. Biskup ponovno posiže za ekskomunikacijom podestata i gradskog vijeća i interdiktom grada. No, jedino što je Bonifacio tim činom uspio, bilo je još veće neprijateljstvo građana, jer ga ni vlastiti kanonici nisu podržali u interdiktu, pa je i njih ekskomunicirao274. Ne mogavši se dočepati omrznutog prelata, Porečani predvođeni podestatom Leonardom Giustinianijem275 godine 1297. napadaju Vrsar. Osvojeni kaštel opljačkan je i spaljen, no ubrzo je obnovljen276. Prognani biskup se, po povratku iz Venecije, gdje naravno žalbama nije ništa postigao, sklonio u Vrsar, odakle je nastavio rat proglasima. Kako je porečki podestat Marino Villono, pod kaznom teške globe, zabranio da se svećenicima daje desetina, biskup Bonifacio 26. srpnja 1299. u vrsarskoj crkvi poziva podestata i vijeće da za devet dana povuku zabranu, inače će ih opet ekskomunicirati. Kao prethodne i ova je prijetnja ostala bez učinka277. Kada ni priziv papi Bonifaciju VIII. nije pomogao, morao je vehementni stari biskup (bilo mu je preko 77 godina) konačno pristati na kompromis s komunom278. Time je porečki biskup zapravo izgubio feudalnu vlast nad Porečom i njegovim teritorijem, ali mu je ostala titula vrsarskog grofa i feudalno pravo nad vrsarskom gospoštijom i drugim posjedima. Ovaj status biskupi su i njihov kaptol ljubomorno čuvali, posebno što se tiče Vrsara279, sve do provedbe državne sekularizacije krajem 18. stoljeća. Biskupska stolica 1418. ostaje upražnjena, a laik Orso degli Ardizzoni povjerava čuvanje kaštela civilnim službenicima. Na to prosvjeduje biskupijski prokurator kanonik Teodor, ne dopuštajući da ovlasti nad crkvenim feudom dođu u sekularne ruke280. Ovaj poseban vlasnički položaj Vrsara (i Svetvinčenta) biskupu Girolamu Campegiju je, u doba spora s obitelji Morosini (oko Svetvinčenta), 23. siječnja 1524. priznao papa Klement VII.281

Česte zaraze i boleštine koje su harale istarskim gradovima, kao i stalna nesigurnost, navele su porečke biskupe da Vrsar, koji je bio na zdravijem položaju, a osim toga i u njihovoj punoj vlasti, sve češće koriste ne samo kao ljetnu rezidenciju nego i kao stalno boravište. Oko 1430. godine obnavljaju i utvrde oko naselja uz kaštel, pa su dobro vidljive na crtežu koji je uz topografsku kartu gospoštije, boraveći u samostanu Sv. Mihovila nad Limom, 1440. nacrtao fra Raban Mauro282.

Početkom 17. stoljeća biskup Rugiero Tritonio, preselivši se potpuno iz kužnog Poreča u Vrsar, uređuje odnose u svojoj gospoštiji, pa Vrsar 1609. dobiva svoj Statut. Biskup Tritonio umire 1644. u Vrsaru gdje je i pokopan283.

Valja spomenuti da Vrsar nije zaobišao ni čuveni razvratnik i pustolov Giacommo Casanova koji je, sudeći po njegovim memoarima, u njemu boravio 1743. i 1744. godine.

Dani biskupskog feudalnog gospodstva u Vrsaru u 18. su stoljeću već odbrojeni. Pod utjecajem duha prosvjetiteljstva (koji je nosio antiklerikalnu notu), no još više zbog činjenice da se Venecija nije nikada pomirila s imunitetnim statusom biskupskog feuda, koji je predstavljao arhaičnu anomaliju unutar njenih posjeda, mletački senat odlučuje 2. ožujka 1778. godine provesti sekularizaciju nad biskupskim posjedom. Biskupu, čija je moć kao svjetovnog feudalca već odavno marginalizirana, time su uz novčanu odštetu oduzeta sva feudalna prava i potpuno je izvlašten iz posjeda kaštela koji dolazi izravno pod duždevu vlast. Svi dokumenti vezani za vrsarsku gospoštiju preneseni su prvo u Poreč, a potom u Veneciju. Kako su i nekad crkvene bratovštine postale isključivo svjetovne (uz izričitu zabranu bilo kakve veze s klericima), vjerojatno je kaštel predan njima na upravljanje284.

No, ni Serenissima nije dugo bila apsolutna gospodarica Vrsara. Devetnaest godina po preuzimanju vrsarske grofovije, nekad moćna Gospodarica mora bez otpora se predala mladom Korzikancu. Čak i prije ulaska francuske vojske u Veneciju, tajnim ugovorom između Napoleona i Austrije (sklopljenim u Leobenu 18. travnja 1797.) njen teritorij podijeljen je tako da je mletački dio Istre pripao habsburškoj kruni285.

Na prijelomu 18. i 19. stoljeća Vrsar doživljava još jedan značajan trenutak. Poslije smrti nesretnog pape Pia VI. (+1799.), konklava sazvana u Veneciji 14. ožujka 1800. uzdiže na papinski tron njegova rođaka kardinala Chiaramentija - Pia VII.286 Novi papa u lipnju isplovljava francuskim ratnim brodom Bellona iz Venecije na putu u Rim. Drugog dana plovidbe brod se 13. lipnja 1800. usidrio pred istarskom obalom. U papinskoj pratnji bio je i kardinal Stefano Borgia, po čijoj se želji porečki patricij Bartolomeo Vergottini prihvaća posla da napiše povijest Vrsara. Zanimljivo je spomenuti da u tom djelu Vergottini ne govori o povijesti kaštela nakon sekularizacije, iako su od tada do njegova rada protekle 23 godine, a on, kao Porečanin, o tomu je sigurno znao287.

Od pada Venecije sudbina cijele Istre bit će zajednička: na vlasti će se izmijeniti - Austrija, Francuska, opet Austrija, pa… sve do pripojenja zemlji matici. Sve te vlasti, što se tiče vrsarskog kaštela, postupaju jednako. On je državno vlasništvo do 1846. kada ga kupuje stara porečka obitelj conte Vergottini, ali promjenom režima ponovno dolazi u državne ruke. Izgleda da niti jedna država za kaštel nije previše marila pa on sve više propada. Dva stoljeća nakon što su porečki biskupi morali napustiti vrsarski kaštel, 30. kolovoza 1978. urušava se njegov sjeverozapadni ugao s dijelom zapadnog pročelja. Prolazile su godine, a u središtu Vrsara, koji se od malog ribarskog sela podno kaštela razvio u prvorazredno turističko mjesto, stajala je žalosna ruševina. Tek 2001. po projektu Eliđa Legovića započela je obnova kaštela, koja još uvijek nije dovršena288. Kao i uvijek poslije takvih velikih obnova, oko njene uspješnosti će se vjerojatno još lomiti koplja289, no ostaje činjenica da je jedan prvorazredni spomenik time spašen od neminovna nestanka.

251 Tj. koja ni sudski ne podliježu nikome do biskupa-feudalca i cara kao vladara i vrhovnog seniora.

252 G. de Totto: Feudi e feudatari nell’Istria Veneta, str. 69.

253 D. Gruber: Povijest Istre, str. 49.

254 L. Foscan: I castelli medioevali dell’Istria, str. 98.

255 I. Jelovac: Kaštel u Vrsaru, str. [2].

256 D. Gruber: Povijest Istre, str. 88.

257 D. Darovec: Pregled istarske povijesti, str. 34-36.

258 D. Gruber: Povijest Istre, str. 115.

259 Na osnovi darovnice cara Heinricha IV. iz 1077. g., 13. siječnja 1209. u Augsburgu je car Otton IV. akvilejskom patrijahu priznao pravo na istarsku markgrofoviju, što je i potvrdio na saboru u Cremoni 8. svibnja 1210. (vidi: H. Schmidinger: Patriarch und Landesherr, str. 89).

260 Franc Kos (ured. Milko Kos): Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku V, str. 110-111; H. Schmidinger: Patriarch und Landesherr, str. 147.

261 D. Gruber: Povijest Istre, str. 122.

262 Franc Kos (ured. Milko Kos): Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku V, str. 416.

263 D. Gruber: Povijest Istre, str. 130; H. Schmidinger: Patriarch und Landesherr, str. 150.

264 Castel Parentino (ili Porečki kaštel) nalazio se nad Limskom dragom nasuprot Dvigradu (Moncastela).

265 L. Foscan: I castelli medioevali dell’Istria, str. 100.

266 H. Schmidinger: Patriarch und Landesherr, str. 97.

267 D. Darovec: Pregled istarske povijesti, str. 38-39.

268 U ugovoru o primanju Poreča pod svoju ‘zaštitu’ (vlast) Venecija izričito naglašava da će čuvati prava akvilejskih patrijarha, pa prema tomu i porečkih biskupa kao njihovih vazala.

269 Interdikt = zabrana obavljanja svih crkvenih funkcija (misa, krštenja, vjenčanja, pogreba i sl.) za neki objekt, mjesto ili teritorij.

270 D. Gruber: Povijest Istre, str. 140, 143-144.

271 L. Foscan: I castelli medioevali dell’Istria, str. 100.

272 D. Gruber: Povijest Istre, str. 151.

273 To je bio već drugi neuspio pokušaj ubojstva biskupa Bonifacija. Naime, dvije godine ranije (1294.) pokušao ga je na spavanju u samostanu Sv. Mihovila nad Limom ubiti porečki patricij Doncio, kojemu je biskup odbio investituru za neki crkveni posjed u Novom Taru. (vidi: L. Foscan: I castelli medioevali dell’Istria, str. 100)

274 C. De Franceschi: L’Istria - note storiche, str. 143.

275 Podestati su birani i potvrđivani na godinu dana.

276 I. Jelovac: Kaštel u Vrsaru, str. [3] preuzima Kandlerovu dataciju razaranja Vrsara, dok L. Foscan prenosi mišljenje Carla De Franceschija (o.c., str. 144) stavljajući taj događaj u 1299. i pripisujući ga Nicoli della Torreu, sinovcu patrijarha Raimonda, kojeg je poslao patrijarh (po De Franchesciju - Raimondo; po Foscanu - Pietro Gerra). U prilog godini 1297. ipak govore činjenice da je patrijah Raimondo umro 23. veljače 1299., a njegov nasljednik Pietro Gerra, kapuanski nadbiskup imenovan od pape Bonifacia VIII tek 23. lipnja 1299. (vidi: H. Schmidinger: Patriarch und Landesherr, str. 166) Biskup Bonifacio izdaje svoj proglas u vrsarskoj crkvi 26. srpnja iste godine, što ukazuje da Vrsar nije razoren neposredno prije toga - što bi moralo biti, ako je to učinio Nicolň della Torre po stričevoj volji. S druge strane, teško je vjerovati da bi Gerra, koji je ustoličen (protiv izborne volje akvilejskog kaptola) tek 29. rujna 1299., u prvim mjesecima svoje vladavine poduzimao oružanu akciju protiv minornog kaštela (koji je i onako bio na mletačkom teritoriju) i arogantnog ostarjelog vazala, a od toga nije imao izravne koristi, idući tako najviše na ruku svojim rivalima Mlečanima.

277 D. Gruber: Povijest Istre, str. 151.

278 L. Foscan: I castelli medioevali dell’Istria, str. 100.

279 Ostale posjede Červara, Tara, Dvigrada i Svetvinčenta biskupi su ‘davali’ u feud, pri čemu su samo formalno ostajali u seniorskom odnosu.

280 L. Foscan: I castelli medioevali dell’Istria, str. 100.

281 A. Ciuffardi: Svetvinčenat - kratka povijest, str. 71.

282 L. Foscan: I castelli medioevali dell’Istria, str. 100.

283 I. Jelovac: Kaštel u Vrsaru, str. [4-5].

284 I. Jelovac: Kaštel u Vrsaru, str. [7].

285 D. Darovec: Pregled istarske povijesti, str. 64.

286 The Encyclopaedia Britannica (13th ed.-Vol. 21-22), str. 686.

287 I. Jelovac: Kaštel u Vrsaru, str. [6].

288 I. Jelovac: Kaštel u Vrsaru, str. [8].

299 Npr.: U projektu obnove, ako ništa drugo, zasigurno nije bilo predviđeno dozidavanje zida od betonskih bloketa između sjevernog pročelja palače i obrambenog zida.

Prethodna objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (IIe)

Sljedeća objava:
CRKVA SVETOGA NIKOLE U PAZINU (Ia)

Povratak na sve novosti