IZMEĐU LAVA I ORLA (IIb)

22. Prosinac, 2002 - 11:01

Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari

Bale (Soardo-Bembo)

20 km S od Pule / VK

U sklopu gradskih bedema dobro sačuvana utvrđena palača obitelji Soardo-Bembo koja je služila kao gradski kaštel.

Brojne pretpovijesne gradine (kašteliri) govore o ranoj i gustoj naseljenosti južne Istre. Pretpostavlja se da su i Bale podignute na ruševinama jedne takve prethistorijske utvrde (kaštelira). U doba rimske vlasti u Istri, podno Bala prolazi važna cesta koja povezuje Pietas Iuliu (Pulu) i Parentium (Poreč). Kako su Bale izgrađene na dominantnoj koti s koje se mogao nadzirati velik dio tog puta, u doba barbarskih provala (5.-8. st.) uključene su u utvrđeni obrambeni pojas koji štiti tu komunikaciju18.
U pisanim dokumentima srednjega vijeka Bale se prvi put spominju zajedno s Rovinjom i Dvigradom, 20. siječnja 965. u odluci akvilejskog patrijarha Rodoalda o plaćanju crkvenog poreza (‘desetine’) porečkom biskupu. Porečkom biskupu obveze Castrum Vallisa potvrđuje i car Otton II. 7. lipnja 983. u Veroni19. No, već prvi nasljednik patrijarha Rodoalda, Ivan (Johannes) IV. (984.--1019.) osporio je darovanje Bala, Dvigrada i Rovinja porečkom biskupu i silom ih zauzeo. Porečki biskup Andrija na to traži pravdu kod pape Silvestra II., koji od bavarskog vojvode Heinricha III. zahtijeva da kao feudalni gospodar Istre spriječi patrijarha u nasilju. Kako se patrijarh oglušio na ove intervencije, papa posebnom poveljom potvrđuje biskupu njegova prava na Bale, a isto čini i njegov nasljednik papa Sergije IV. 101020. Ipak, čini se da patrijarsi nisu tako lako odustajali od prava na crkvene prihode spomenuta tri grada, pa slične potvrde biskupi primaju od cara Heinricha III., 1060., pape Innocenta IV. 1248. i Rudolfa Habsburgovca, 129121.

I dok su Bale u crkvenom pogledu bile podčinjene porečkom biskupu (naravno uz spomenute porezne obveze), u svjetovnom su smislu na prijelazu milenija odlukom cara Ottona III. pripale cum omnibus pertinentiis (sa svim posjedima i imunitetskim pravima) grofu Raimbaldu od Trevisa22. Kasnije, kad akvilejski patrijarsi polažu pravo na istarsku markgrofoviju23, Bale i u svjetovnom smislu postaju dio njihova lena, koji patrijarsi daju u feud svojim vazalima. Najmoćniji među njima su Gorički grofovi, koji ujedno obnašaju nasljednu čast patrijarških odvjetnika (‘advocatusa’).

Prigrabivši prvo u drugoj polovici 12. st. ženidbenim vezama Pazinsku knežiju, nastoje se dokopati i tzv. ‘Feuda Sv. Apolinara’ koji je pripadao ravenskoj nadbiskupiji. Grof Engelbert III. je u tomu i uspio krajem 12. st. silom zauzevši polovicu spomenutog feuda. Ravenski nadbiskup traži pomoć cara Heinricha VI. i pape Celestina III., ali se grof oglušuje i na pozive da pristupi sudu i na presude (1197. i 1200.) po kojima mora vratiti otete posjede. Dapače, gorički grofovi daju kasnije spomenutu polovicu ‘Sv. Apolinara’ i svoje posjede u Balama, Rovinju i Dvigradu u feud koparskom plemiću Giroldu i njegovoj sestri Valfioret, koji ih - opet uz dopuštenje i investituru grofa Alberta II. - 3. srpnja 1265. prodaju ricariu24 istarskog markizata Monfioritu Sergijevcu (di Castropola) i njegovoj braći25. Tako Bale, u zamršenoj piramidi feudalnih odnosa u Istri, opet dolaze pod (nominalni) suverenitet akvilejskih patrijarha. U administrativnom ustroju patrijarških posjeda Bale su imale svojeg gastalda i vijeće na čelu s rektorom i dva suca. Naravno, pravo izbora, odnosno postavljanja na te funkcije pripadalo je feudalnom gospodaru, tj. pulskim velikašima Castropolama26.

U borbama za prevlast između akvilejskih patrijarha, Serenisisime i goričkih grofova, koje su se vodile potkraj 13. st., Castropole su se (poput mnogih drugih ondašnjih istarskih plemića) nalazili u neobičnom položaju. Primivši feude od sukobljenih seniora, dužni su vazalnu vjernost i patrijarhu i goričko-pazinskim grofovima i Veneciji. U takvoj situaciji oni se priklanjaju čas jednoj, čas drugoj strani, ovisno kako se ratna sreća okreće, istodobno koristeći sukob za širenje vlastitih posjeda, te njihov domain na vrhuncu moći obuhvaća cijelo područje Istre južno od poteza Limska draga - ušće Raše. No, u vrzinom kolu sukoba nije bilo uvijek moguće pravilno procijeniti koja će strana nadvladati, pa su stradali i njihovi posjedi. Tako, kada se patrijarh Raimondo della Torre 1295. upleo u sukobe u Lombardiji, mladi grof Heinrich II. Gorički koristi situaciju i osvaja Bale i još neke patrijarške gradove, no godinu dana kasnije (1296.), potisnut od patrijarške vojske pristigle iz Furlanije, prisiljen ih je napustiti27.

U tom razdoblju Venecija je još uvijek preslaba za osvajanja u unutrašnjosti Istre, pa svoju moć pokazuje uspostavom pomorskog monopola, stavljajući tako priobalne gradove u zavisan položaj. Njeni naoružani brodovi pod kapetanom istarske obale nadziru trgovinu presrećući nemletačke brodove i sileći ih da plate carinu na robu koju prevoze. Istodobno akvilejska vlast je u drugom desetljeću 14. st. oslabljena sukobima s moćnim goričkim grofom Heinrichom II. i promjenama na patrijarškoj stolici, nemoćna da se tome odupre28. Pod takvim pritiskom Pula i Bale se 1318. stavljaju pod ‘zaštitu’ Serenissime, ali i dalje nastoje izbjeći carinjenje svojih brodova, što je moralo prije ili kasnije dovesti do oružanog sukoba. U svibnju 1319. Mlečani presreću neke brodove u Uvali sv. Pavla (koja je Balama služila kao luka), pri čemu izbija sukob u kojem gine kapetan istarske obale Nicolň Badoer. Venecija na to šalje novog kapetana Saladina Premarina koji s ratnim brodovima uplovljava u pulsku luku prisilivši Puljane da u znak pokornosti poruše bedeme i utvrde. Istodobno, dužd Giovanni Soranzo poziva na odgovornost Sergia II. di Castropola kao feudalnog gospodara Bala29. Castropole su preslabi da bi se sami oduprli Serenissimi, pa je Sergio II prisiljen otići u Veneciju kako bi se opravdao. Nakon kartkotrajnog zatočeništva, u koje je bio bačen zajedno s Puljanima i Baljanima iz svoje pratnje, Sergio II i njegov rođak Nascinguerra IV., kao generalni kapetani Pule, iskazuju kajanje i 30. rujna 1319. polažu prisegu vjernosti Veneciji. Na to su, doduše, prosvjedovali patrijarhov generalni vikar i patrijarhov generalni kapetan - grof Heinrich II., no Serenissima, pouzdajući se u svoju snagu, hladno odgovara da oni nemaju nikakvog prava miješati se u unutrašnje stvari Bala i Pule30.

Vlast Venecije ipak time nije definitivno uspostavljena nad Balama. Sergijevci (Castropole) kao vazali patrijarha uspijevaju se još neko vrijeme odupirati Mlečanima, koji nisu uspjeli niti Pulu zadržati pod svojom vlašću. Smrću grofa Heinricha II. (+1323.) nestaje trenutno najopasnijeg patrijarhova rivala. Udova, grofica Beatrix, uz pomoć koruškog vojvode Heinricha doduše osigurava nasljedstvo za malodobnog sina Johanna Heinricha, ali nema snage nastaviti ekspanzionističku politiku svog pokojnog muža. S druge strane, patrijarh Pagano della Torre i njegov nećak Francescino della Torre kao istarski markez, oslanjajući se na Castropole, konsolidiraju vlast nad patrijarškim posjedima u Istri. Bale su opsjednute 1328. i nakon hrabrog, ali uzaludnog otpora promletačke stranke, zauzete, a branitelji masakrirani31. Mlečani pod proslavljenim vojskovođom Giustinianom Giustinianijem u protuudaru pokušavaju preoteti grad, ali nakon ranjavanja Giustinianija opsada propada32.

Sergijevci nisu osobno boravili u Balama, već je u njihovo ime gradom i posjedom upravljao zastupnik (procurator) sa sjedištem u gradskom kaštelu. Tridesetih godina 14. st. tu dužnost je obavljao Pietro Cosa iz Pirana. Nasilje, koje je Cosa provodio pri novačenju i ubiranju poreza, ne obazirući se na stare feudalne povlastice grada, okrenulo je Baljane ne samo protiv mrskog upravitelja nego i Castropola koje je on zastupao33. U proljeće 1331. u Puli izbija pobuna protiv Castropola i grad se 17. svibnja predaje Mlečanima. Patrijarh Pagano della Torre, upleten u rat s koruškim vojvodom Heinrichom, ne može istodobno intervenirati u Istri, gdje njegove posjede ugrožava grofica Beatrix. Bale, ionako na rubu revolta zbog nasilja procuratora Cosa, a bojeći se grofičine vojske, slijede primjer Pule i traže 23. rujna 1332. od Venecije da ih uzme pod zaštitu. Ne želeći novi rat s patrijarhom, Mlečani oprezno postupaju, nudeći mu da im prepusti Bale uz godišnju odštetu od 400 libara, koliko je inače iznosio patrijarški prihod od grada34. Pregovori se otežu i na kraju prekidaju, a mletački senat 15. studenoga zaključuje ugovor o predaji Bala. Po odredbama ugovora u ime Serenissime gradom će upravljati mletački rektor uz pomoć dva domaća suca, ali prizivi na odluke će se podnositi isključivo duždevoj kuriji. Baljani dobivaju pravo trgovine žitom na mletačkom teritoriju, no drvo, koje su Mlečani smatrali strateškim materijalom35, smjelo se prodavati samo u Veneciji. Zanimljivo je spomenuti da je posebnom točkom ugovora mrskom procuratoru Pietru Cosu izričito zabranjeno da ikad više ‘stupi nogom na područje Bala’36.

Samo mjesec dana po predaji Bala (18. prosinca 1332.) umire Pagano della Torre, a akvilejska stolica ostaje upražnjena sve dok 4.srpnja 1334. papa Ivan XXII. na patrijaršku čast nije uzdigao Bertranda de St. Ginnesa. Ovaj energični Gaskonjac sklapa nagodbu i tajno savezništvo s groficom Beatrix, a potom u studenom 1334. zahtijeva od dužda Francesca Dandola da mu vrati Pulu, Vodnjan i Bale. Serenissima oteže s pregovorima ne želeći se odreći stečevina, ali ni ući u otvoreni sukob s patrijarhom. No, Bertrand de St. Ginnes se ne da zavarati i šalje u Istru markeza Konrada (Corrada) Bojania od Cividalea. Bojani u ožujku 1335. s istarskim i furlanskim postrojbama zauzima Vodnjan i Bale, a potom provaljuje na sjever pustošeći mletačke posjede sve do Poreča i Sutlovreča. Zatečeni Mlečani već 23. travnja prosvjeduju, nudeći patrijarhu da se arbitražom odredi kome će pripasti Bale. Svjesni da od pregovora vjerojatno neće biti ništa, istovremeno šalju u Pulu flotu pod providurom mora Marinom Morosinijem, dok je zapovjedništvo nad kopnenom vojskom povjereno Giustinianu Giustinianiju37.

U međuvremenu, Corrado de Bojani se u travnju odrekao časti markeza, pa je zapovjedništvo nad postrojbama povjereno plaćeniku Volvinu de Stalimbergu. On dodatno utvrđuje Bale, pretvarajući ih u operacijsko središte patrijarške vojske, kojom hara mletačke posjede u priobalju38. Generalni providur Giustiniano Giustiniani raspolaže preslabim snagama za protuakciju i napad na Bale, pa Serenissima traži od rapskog kneza Andree Michiela i knezova Krčkih39 da unovače novu vojsku za rat u Istri. Bartol VIII. Krčki zaista podiže svoju vojsku i iskrcava se u Plominu, ali tek pošto je Venecija pristala na neke njegove uvjete i ratni plan. Združeni Andrea Michieli i knez Bartol VIII. potiskuju Volvina de Stalimberga i u lipnju 1335. opsjedaju ga u Balama. Bojeći se vojnog neuspjeha, Serenissima u srpnju odobrava golemu svotu od 4.000 zlatnih forinti kako bi se podmitilo de Stalimberga da preda grad. No, prije nego je do toga došlo, opsjedatelji prisiljavaju Bale na predaju40. Nedugo potom, početkom kolovoza, sklopljen je mir po kojemu grad ostaje u mletačkim rukama. Kao nadoknadu za ‘privremeno’ zaposjednute gradove Pulu, Vodnjan i Bale Serenissima se obvezala da će akvilejskoj patrijaršiji plaćati 225 srebrnih maraka godišnje, a patrijarh neće smjeti spomenutim gradovima pomagati ili im pružiti zaštitu ako bi se pobunili protiv Venecije41.

Patrijarsi se ipak zadugo ne mire s gubitkom Bala i u ratu 1378-1381. pokušat će ih osvojiti postrojbe patrijarha Marquarda von Randecka42, no Venecija na kraju ipak izlazi kao pobjednik zadržavajući nad njima vlast.
Glavna uporišna točka obrane Bala, kroz cijelo to vrijeme borbi, opsada i osvajanja, bio je gradski kaštel koji se sastojao od dvije branič-kule (donjona) povezane mostom.

Sramotnom prodajom Ladislava Napuljskog Dalmacije Veneciji, 1409., završavaju dinastičke borbe za hrvatsko-ugarsko prijestolje. Kralj (kasniji car) Sigismund Luksembourški ne miri se s tom prodajom, sklapa savez s patrijarhom Ludwigom von Teckom i 1411. navješćuje rat Mlečanima. Kraljevska vojska provaljuje u Furlaniju, a potom se pod vodstvom samog kralja i patrijarha okreće prema Istri. Kopar izdržava opsadu, no u veljači 1413. Sigismund osvaja Vodnjan i Bale. Iz vojnog tabora ispred Bala kralj 13. veljače šalje pismo u Furlaniju objavljujući svoje uspjehe. Nakon neuspješnih napada kraljevih postrojba na glavna mletačka uporišta Pulu i Poreč, Sigismund se vraća Furlaniji napuštajući razoreni grad43. Kako bi osigurali financijska sredstva za obnovu, Mlečani oslobađaju Bale svih poreza u idućih pet godina. U toj obnovi vjerojatno je započeta gradnja spojne palače (obitelji Soardo) između dva donjona.
Kako se mletačka vlast nakon sloma patrijarške državine 1420-1421. u tom dijelu Istre definitivno učvrstila, a Bale ostale daleko u pozadini crte mogućih sukoba, palača u gradnji sve više poprima svoj reprezentativni izgled gubeći pritom obrambene elemente, pa je u tom duhu nakon temeljite pregradnje i dovršena u 16. st. (točnije 1527.). U to vrijeme, Bale vjenčanjem Veronike Soardo za Alvisa Bemba, dolaze u posjed obitelji Bembo.

Istodobno, dok vlasnici kaštela obnavljaju i dograđuju stari vojni objekt, mletačka država pritisnuta nestašicom novca gotovo stoljeće i pol (od druge polovice 15. gotovo do kraja 16. st.) posve zanemaruje gradske fortifikacije, prepuštajući ih na brigu i nebrigu lokalnim vlastima44.

Takvo stanje se mijenja tek na prijelazu iz 16. u 17. st., kad upadi ‘kraljevaca’ iz Pazinske knežije i smioni uskočki zaleti duž cijele istarske obale ozbiljno ugrožavaju mletačke posjede. Po naredbi Senata, rašporski kapetan Constantino Reniero 1607. obilazi Istru i organizira popravak obrambenih instalacija na najvažnijim uporišnim točkama45. Situacija se i dalje pogoršava i konačno 1615. dolazi do otvorenog rata između Serenissime i Carstva. Bale se odjednom, nakon dva stoljeća razmjernog mira, nalaze u središtu vojnih operacija. Već u siječnju 1616. jaki odred ‘kraljevaca’ od 700 pješaka i 50 konjanika napada na grad, koji se uspijeva obraniti samo zahvaljujući kumpaniji korzikanskih plaćenika koja je priskočila u pomoć mjesnoj miliciji. Napadači su razbijeni¸ no već u travnju ponovno pokušavaju iznenadnim napadom zauzeti grad. Ponovno pretrpjevši neuspjeh, ‘kraljevci’ se povlače, ali ostavljaju u okolici jaku izvidnicu i uhode vrebajući pogodan trenutak za napad46. Generalni providur Istre Marco Loredan, svjestan važnosti Bala i slabosti njihove obrane, na to provodi temeljite popravke utvrđenja i pred ljeto 1616. smješta u njih plaćeničku posadu pod zapovjedništvom grofa Fratine47. Te mjere su se pokazale posve opravdanima, jer su Bale već u lipnju bile izložene novim napadima. Sve do listopada 1616., kad ratna inicijativa prelazi na mletačku stranu, pa se bojišnica pomiče dublje u unutrašnjost poluotoka, redaju se uzaludni pokušaji ‘kraljevaca’ da iznenade obranu48. Rat se vodio još više od godinu dana (mir je zaključen u Madridu u rujnu 1617., no u Istri su sukobi prestali tek u proljeće 1618.), ali Bale više nisu bile vojno ugrožene.

Ratna pustošenja i epidemija kuge 1631-1632. prouzročili su veliko siromaštvo decimiranog stanovništva Bala. Fortifikacije su opet prepuštene propadanju, no povremene zategnutosti i krize prisiljavaju mletačke vlasti da povedu računa o obrambenim mogućnostima grada. Stoga Mlečani 1646. opremaju kaštel u Balama potrebnim naoružanjem. Usprkos toj predostrožnosti, grad više nikada nije bio izložen napadajima.

Gradac-Turan (San Giovanni in Besca)

475 m iznad Koromačnog, 19 km J od Labina / VK

Nerijedak je slučaj da je neki prirodni položaj pogodan za obranu, višekratno u različitim povijesnim razdobljima, korišten da bi se na njemu sagradilo utvrđenje. Tako su na ruševinama jedne fortifikacije izgrađivane nove, često koristeći ostatke one prethodne, kako kao izvor građevinskog materijala tako i kao element obrane koji se može uklopiti i prilagoditi zahtjevima onodobnog načina ratovanja. U kasnom srednjem vijeku na ostacima prethistorijske gradine (kaštelira - castelliera) iznad današnjeg sela Koromačno podignuta je snažna kvadratična stražarska kula koja vizualno nadzire područje Skitače i ulaza u zaljev Raše, tj. južni i jugozapadni pristup Labinu49. Ostaci gradinskog bedema, sazidanog tehnikom suhozida, tako su iskorišteni kao vanjski perimetar obrane50.

Za vrijeme Uskočkog rata (1616.-1617.), zbog stalne opasnosti od napada s mora, kula je obnovljena. Kako niti po završetku rata nije prestala opasnost od gusarskih napada na mletačku Labinštinu, oko 1620. u kulu je smještena stalna posada. Stražom je od 1624. do 1627. zapovijedao poglavar Skitače i Brovinja Gaspar Battiala. No zapovjednik utvrde, koja je trebala biti zaštita od gusarskih napada i sam je bio vlasnik gusarskog brigantina kojim je napadao brodove što su dolazili s Bliskog istoka. Brigantin je bio usidren u uvali ispod kapelice Sv. Ivana Glavosjeka, a s kule mu je davan znak za isplovljavanje. Tko zna do kada bi se ‘časni’ glavar, uz plaću koju je za zašitu plovidbe dobivao od Labina, bavio ovim unosnim poslom, da sudbina nije umiješala svoje prste. Naime, u jednom nevremenu 1627. brigantin je nastradao, a posada uhvaćena i zatočena, pa je krvava rabota izašla na vidjelo. Za kaznu nije samo smijenjen i kažnjen Gaspar Battiala, nego je i cijela njegova obitelj osuđena na stogodišnju konfinaciju u selima Predubas i Ravni51. Zanimljivo je spomenuti da su potomci Gaspara Battiale, vrativši se nakon stogodišnjeg izgnanstva u Labin, obnovili ugled i prosperitet obitelji. Mletačka Republika im je tako 1741. priznala grofovsku titulu (conte), što im je potvrđeno i 1764.52

Premda je Gradac dobro poznat i lako pristupačan, osim povremenih letimičnih posjeta arheologa nije mu posvećena nikakva pozornost. Kako je nedaleko podignuta jedna od naših najvećih tvornica cementa, kopanjem tupine izravno je ugrožen cijeli lokalitet. To je konačno potaklo Arheološki muzej Istre da u proljeće 1991. započne zaštitno istraživanje gradine. Nažalost, taj rad ograničen je samo na prethistorijski kaštelir dok srednjovjekovnom razdoblju, sudeći po rezultatima objavljenim 1997., nije posvećivana pozornost53. Tako srednjovjekovni Turan ostaje samo turistička točka interesa na koju upućuju svi bolji tiskani vodiči54. No, sudbina Turna već je u doba objavljivanja rezultata arheoloških istraživanja bila zapečaćena. Naime, po riječima mještana sela Brovinja, Turen ‘koji su gledali sa svojih prozora do pred pet godina’ (tj. 1997.) je otvaranjem iskopa za potrebe tvornice cementa u Koromačnom, zajedno s dijelom brda na kojem se nalazio, doslovno izbrisan sa lica zemlje. Rušilačkom naletu za sada je odoljela tek gotička crkvica Sv. Ivana Glavosjeka, koja se nalazila na nekoliko desetaka metara od utvrde.

Nastavak

18 M. Bertoša: Politička povijest kaštela Bale do početka XVII. stoljeća, str. 39.

19 M. Bertoša: Politička povijest kaštela Bale do početka XVII. stoljeća, str. 39.

20 D. Gruber: Povijest Istre, str. 52.

21 L. Foscan: I castelli medioevali dell’Istria, str. 135.

22 D. Gruber: Povijest Istre, str. 52.

23 Na temelju darovnice cara Heinricha IV. patrijarhu Sigehardu izdane 11. lipnja 1077. u Nürnbergu.

24 Generalis gastaldus, ricari ili richtarius (od njem Richter), te kasnije markez (marchio), bila je titula upravitelja (namjesnika) akvilejskog patrijarha u Istri.

25 D. Gruber: Povijest Istre, str. 97-98.

26 M. Bertoša: Politička povijest kaštela Bale do početka XVII. stoljeća, str. 40.

27 D. Gruber: Povijest Istre, str. 148.

28 D. Gruber: Povijest Istre, str. 157-158.

29 M. Bertoša: Politička povijest kaštela Bale do početka XVII. stoljeća, str. 41.

30 D. Gruber: Povijest Istre, str. 158.

31 L. Foscan: I castelli medioevali dell’Istria, str. 138.

32 D. Gruber: Povijest Istre, str. 161.

33 M. Bertoša: Politička povijest kaštela Bale do početka XVII. stoljeća, str. 41.

34 D. Gruber: Povijest Istre, str. 164.

35 Osim za brodogradnju, Mlečani su trebali drvo u velikim količinama i za bezbrojne pilone na kojima je izgrađena cijela Venecija.

36 M. Bertoša: Politička povijest kaštela Bale do početka XVII. stoljeća, str. 42.

37 Giustiniano Giustiniani bio je sin istoimenog mletačkog vojskovođe koji je 1328. neuspješno opsjedao Bale.

38 M. Bertoša: Politička povijest kaštela Bale do početka XVII. stoljeća, str. 43.

39 Knezovi Krčki u to su vrijeme nominalno bili vazali Venecije zbog Krka, no kako je njihova državina najvećim dijelom obuhavaćala posjede dobivene u feud od hrvatsko-ugarskih vladara, njihova je lojalnost prvenstveno bila vezana uz kralja. Tek u trenucima kada je Srenissima bila dovoljno snažna da ih vojno prisili na pokornost, povinjavali su se Lavu sv. Marka. Tako i u ovoj situaciji Venecija više moli nego naređuje knezovim Dujmu III. i Bartolu VIII. da svojom vojskom pomognu Michieleu.

40 V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, str. 139-140.

41 M. Bertoša: Politička povijest kaštela Bale do početka XVII. stoljeća, str. 44.

42 R. Buršić: Palača Soardo-Bembo (“Glas Istre”, 6. 11. 1991.).

43 V. Klaić: Povijest Hrvata - Treće doba (knj. 2), str. 65.

44 M. Bertoša: Politička povijest kaštela Bale do početka XVII. stoljeća, str. 46.

45 M. Bertoša: Istra u plamenu uskočkog rata, str. 54.

46 M. Bertoša: Politička povijest kaštela Bale do početka XVII stoljeća, str. 46.

47 L. Foscan: I castelli medioevali dell’Istria, str. 142.

48 M. Bertoša: Politička povijest kaštela Bale do početka XVII. stoljeća, str. 4.

49 K. Mihovilić: Fortifikacija gradine Gradac-Turanj iznad Koromačna, str. 40, 43.

50 Sličan primjer korištenja pretpovijesne fortifikacije nalazimo kod castruma
Glavaš dvadesetak km jugoistočno od Knina.

51 H. Stemberger: Labinska povijesna kronika (Povijesne skice Kožljaka - Čepića - Kršana - Šumbera), str. 65.