IZMEĐU LAVA I ORLA (IIa)

22. Prosinac, 2002 - 11:00

Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari

Badanj

2 km S od Crikvenice / VL 764 044

Ponekad, i to ne tako rijetko, događa se da o nekom arheološkom nalazištu starog ili srednjeg vijeka nema traga u sačuvanim (pisanim) dokumentima. Podosta je tako srednjovjekovnih kula, utvrda ili kaštela u Hrvatskoj čije su ruševine dobro poznate, ali o njihovoj prošlosti ne znamo ništa ili gotovo ništa. Jedna od takvih tajnovitih građevina je i Badanj nedaleko od Crikvenice. Sagrađen je vjerojatno u 4. st. kao rimska kula-stražara (specula) u sklopu tzv. ‘Liburnijskog limesa’. U 6. i 7. stoljeću je nadograđen da bi poslužio kao refugium (zaklonište u slučaju opasnosti za okolno stanovništvo). Dolaskom Hrvata Badanj zadržava svoju ulogu, a uz vojnu vjerojatno dobiva ulogu središta općine - župskog grada. U 13. stoljeću, kao i cijeli Vinodol, dolazi u vlasništvo knezova Krčkih (kasnijih Frankopana). Pod njihovom vlašću gubi upravnu funkciju, pa ga pomalo napušta i stanovništvo. Potpuno je napušten nakon velikog potresa koji je Vinodol pogodio 1321.1

Bakar

Na dnu dubokog zaljeva, 10 km JI od Rijeke / VL 635 171

Sadašnje stanje je rezultat brojnih pregradnji i adaptacija izvođenih tijekom stoljećj.

Danas je Bakar tek mali primorski gradić smješten na dnu nekad prekrasnog zaljeva, koji životari svoje dane u sjeni obližnje Rijeke. Prljava industrija forsirana u drugoj polovici 20. st. uništila je, dobrim dijelom nepovratno, prirodnu ljepotu zaljeva, a njeno zatvaranje gospodarski je slomilo osnovu na kojoj se grad prisilno razvijao. I dok je u sličnim slučajevima turizam nadomjestio propalu industriju, Bakar je, usprkos činjenici da se nalazi neposredno ispod Jadranske magistrale kao glavne turističke žile kucavice, ostao gotovo ‘slijepo crijevo’ koje svi zaobilaze. Tako je, nakon burnih stoljeća u kojima je igrao ulogu vrata Hrvatske, grad nepravedno utonuo u svijet pukog preživljavanja. Putniku namjerniku, koji zaluta u Bakar, nakon odbojne vizure ostataka koksare neposredno vezane uz grad, najednom će se otvoriti neobičan svijet zaboravljenih palača i čarobnih vrtova povezanih labirintom strmih uličica i malih trgova, koji svi streme prema jednoj uzvišenoj točki - kaštelu. Na žalost, puno je toga oronulo i prepušteno propadanju, ne toliko zbog nebrige, koliko zbog neimaštine i nemoći da se održi nekadašnji sjaj. A nije uvijek bilo tako…

Bakarski grad ili Kaštel izgrađen je na mjestu pretpovijesne utvrde, na kojoj je u rimsko doba podignut castrum (Volcera?)2. Hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. Arpadović između 1209. i 1223. daje krčkom knezu Vidu (Guidu) II. djelomična prava na Vinodol3, čiji je sastavni dio u to doba bio Bakar. Za vladanja Andrijinog nasljednika Bele IV., ta prava pretvaraju se u kneževska, a Vinodol u nasljednu knežiju knezova Krčkih. Kod sastavljanja Vinodolskog zakonika pred knezom Leonardom Krčkim u Novom, 6. siječnja 1288., prisutni su i predstavnici ‘grada’ Bakra. Kralj Ludovik I. ‘Veliki’ (Anžuvinac) potvrđuje 19. travnja 1364. naslijeđe posjeda braći Stjepanu I. i Ivanu V. Krčkom, a u međusobnoj diobi Bakar dobiva knez Stjepan I. (+1390.). Njegova kći i nasljednica Elizabeta zaručila se prije očeve smrti 1388. s grofom Friedrichom II. Celjskim, a kao miraz trebala je dobiti 40.000 zlatnih forinti4. Obvezu isplate miraza poslije Stjepanove smrti preuzeo je njegov brat Ivan V. (+1393.), a potom njegov sin Nikola IV. Prigodom vjenčanja (nešto prije) 1405. knez Nikola IV. nije mogao isplatiti dogovorenu svotu, pa zato u zalog mladenki daje gradove Bakar, Bribir i Trsat te polovicu otoka Krka. Grof Friedrich II. Celjski tako postaje gospodarom Bakra. Kada mu je 1412. uzmanjkalo novaca, on nudi ženin miraz kao polog za zajam koji traži od Venecije. No, gramziva Serenissima je u to vrijeme upletena u iscrpljujući rat s hrvatsko-ugarskim kraljem Sigismundom pa niti može niti hoće dati novac5, iako ga traži (da apsurd bude veći) Sigismundov šogor6. Brak grofa Friedricha II. i Elizabete Krčke tragično završava 1422. njenim (nikad sigurno dokazanim) umorstvom, što knez Nikola IV. koristi da Celjskima otme založene gradove7. Sami Celjski ne mogu se oduprijeti moćnom Frankopanu, koji uz to obnaša i bansku čast, pa se utiču za pomoć svom rođaku caru Sigismundu Luksemburškom. Njegovom odlukom, od 4. travnja 1435., majčin miraz (odnosno, do isplate, spomenute gradove) dobiva carev nećak, sin umorene kneginje Elizabete, grof Ulrich II. Celjski. Ipak se čini da Celjski nisu ponovno uvedeni u posjed, već je spor riješen isplatom ili nagodbom. Tako kod rasprave oko međa Bakra i Hreljina 1437. ‘kao gospodar Bakra pristupa knez Stjepan II. Frankopan’8, treći sin Nikole IV.

No frankopanska zvijezda prešla je svoj zenit, dobrim dijelom zahvaljujući i neslozi koja je zavladala među osam sinova-nasljednika nakon smrti Nikole IV. Poslije smrti najstarijeg brata, bana Ivana VI., (+1436.), gloženja među osam loza postala su tako izrazita, da je podjela golema frankopanskog naslijeđa bila jedino razumno rješenje. U toj diobi, 1449., Bakar dobiva knez Martin Frankopan. Knez Martin je doduše nekim svojim djelima stekao nadimak ‘Pobožni’, ali je svojim ponašanjem čak i prema braći pokazao drugo, manje lijepo lice. Tako iza 1455. zalaže Bakar bratu Nikoli V. za 3.000 forinta, ali ga ponovno prisvaja ne vrativši novac. Tek po smrti kneza Nikole V. (+ 1457.), knez Martin podmirio je dug Nikolinom sinu Bartolu X. Knez Martin, iako se dva puta ženio, nije imao djece. Usamljen i boležljiv on oko 1474. zapisuje svoje posjede nećaku Ivanu VIII., iako je tri godine ranije bio s njim u otvorenom sukobu. Martin je doduše poživio još pet godina, ali knez Ivan VIII. već 22. veljače 1474. nastupa kao gospodar Bakra, potvrđujući darovane gradske prihode trsatskom samostanu9. Oporukama kneza Martina, koji je neke od svojih gradova ostavio kralju Matiji Korvinu, nije bio zadovoljan najmlađi Martinov brat Ivan VII. ‘Mlađi’. Smatrajući da je zakinut u podjeli, iako je dobio cijeli Krk, kad ne može milom, pokušava se silom dokopati dijela nasljedstva. Ivan VII. (‘Mlađi’), neposredno pred bratovu smrt, 1479. s vojskom provaljuje s Krka u Vinodol i zauzima Novi i Bribir. Ogorčeni stari knez Martin, tada zapravo na samrtnoj postelji, za jedinog svog nasljednika proglašava kralja. Lomeći nepokornog kneza Ivana VII., kralj Matija Korvin 1480. šalje vojsku pod Blažom Podmanickim ‘Mađarom’ i osvaja cijeli Vinodol. Tako Bakar dolazi u ruke kralja Matije, koji ga 1487. poklanja svom dvorjaninu pjesniku Francescu Cynthiju de Dionisiisu i njegovoj braći Vicenzu, Pietru-Geronimu i Alessandru. No, nakon Korvinove smrti 1490., koristeći nastale borbe za prijestolje, knez Bernardin Frankopan ‘Ozaljski’ silom istjeruje nove vlasnike i vraća Bakar u posjed Frankopana10.

Šesnaesto stoljeće donosi duboke promjene u bakarskom feudu. Godina 1527. posebno je teška za Bakar zbog velike gladi koja je zavladala, a k tome su sve do grada robeći i paleći provalili Turci. U travnju 1529. umire knez Bernardin, a nasljeđuje ga maloljetna unučad, Stjepan III. i Katarina. Bernardinovom oporukom njihov skrbnik postao je kralj Ferdinand Habsburški koji upravljanje Bakrom povjerava kranjskim plemićima Nikoli Rauberu i Johannu Katzianeru. Nedugo potom (u srpnju 1529.) javili su se tražeći Bakar i sinovi Alessandra Cynthia de Dionisiisa, Stefano i Thomasso. Spor se otegao do 1531., ali Bakar je ostao frankopanski pod kraljevskim skrbništvom. Loši upravitelji, koji su više iskorištavali imanja nego čuvali nasljedstvo, potakli su mladog kneza Stjepana III. (‘Ozaljskog’) da već 1530. zatraži da mu se nasljedstvo preda na upravu, no u tome je uspio tek 1534. Zloporabe koje su počinili upravitelji bile su toliko velike da knez Stjepan 30. svibnja 1534. traži od kralja neka odredi naplatu 10.000 dukata od nasljednika, tada već pokojnog, Nikole Raubera na ime nanesene štete. Stjepanova sestra kneginja Katarina udaje se za kneza Nikolu IV. Zrinskog s kojim 1544. knez Stjepan sklapa ugovor o međusobnom nasljeđivanju. Već tada se protiv toga buni mladi knez Juraj II. Frankopan (‘Slunjski’), što potiče Stjepana da 1550. preda Bakar i još neke gradove sestri Katarini i to osnaži očitovanjem pred dvorskim sucem Nadasdyjem. Kneginja Katarina umire 1562., no tada Stjepan III. prenosi sva nasljedna prava na njene sinove Jurja IV., Krstu i Nikolu V. Zrinskog. Tako od 1550. Bakrom u ime svoje žene gospodari hrvatski ban Nikola IV. (Šubić) Zrinski. Grad je od tada do sloma Zrinsko-frankopanske urote 1671. glavna luka preko koje prolazi sva roba, koju knezovi Zrinski dopremaju sa svojih bogatih imanja od Međimurja do Čabra.
Još nakon pada Klisa, 1537., u Bakar se dopuštenjem kneza Stjepana III. naseljavaju uskoci koji se, napadajući mletačko brodovlje, osvećuju za ponašanje Mlečana pod Klisom. Dobivši Bakar, knezovi Zrinski ne mijenjaju stav prema uskocima. Konačno Mlečani šalju svoju mornaricu pod Almorom Tiepolom, koja pred Bakrom 10. srpnja 1592. nanosi poraz uskocima. Ali Tiepolu to nije dosta, već napada grad koji brani 25 uskoka. Otpor je uzaludan i Bakar pada u ruke Mlečana koji ga temeljito pljačkaju. No knez Juraj IV. uskoro se osvećuje Mlečanima, namirujući si počinjenu štetu11. I 1599., goneći uskoke, Mlečani pokušavaju osvojiti Bakar, ali su odbijeni uz pomoć trupa pristiglih iz Rijeke. Zbog te vitalne gospodarske uloge, grad je trn u oku Mlečana koji ga tijekom Uskočkog rata,
u kolovozu 1616., ponovno napadaju jakom flotom i pješaštvom. Bakar brani kapetan Zrinskih Ivan Budački. Usprkos teškoj artiljerijskoj pripremi (ispaljeno preko 1.000 topovskih zrna), koja je trajala gotovo cijelu noć i dan, opsada propada kada braniteljima uspijeva paljbom potopiti jedan brod, a iz Rijeke pristiže pomoć od 300 vojaka pod Georgom Steinbergerom. Mlečani su potpuno razbijeni i povlače se uz teške gubitke12.

U prvoj diobi imanja 1638., između kneževa Nikole (VII.) i Petra (IV.) Zrinskog, Bakar ostaje pod zajedničkom upravom, dok ga u novoj diobi 1649. dobiva knez Petar (IV.). Tijekom Zrinsko-frankopanske urote u Bakru se vrše vojne pripreme i okuplja vojska. Prije odlaska pred cara u Beč, 5. travnja 1670. u Bakar dolazi markiz Fran-Krsto Frankopan ispraćajući svoju ženu groficu Juliju de Naro, koju u pratnji svog rođaka Orfea Frankopana šalje privremeno u Veneciju. Kako se poslije pokazalo, to je bio njihov rastanak, jer Fran Krsto Frankopan uskoro s vlasnikom Bakra knezom Petrom (IV.) Zrinskim kreće u Beč na put bez povratka. Nakon njihova zatočenja 1670. u Beču, vinodolski kapetan Franjo Frankulin priprema Bakar za obranu od nastupajućih carskih trupa pod zloglasnim karlovačkim generalom grofom J. J. Herbersteinom13. No, Bakrani se okreću protiv svoga zapovjednika i oružjem ga prisiljavaju da grad preda bez borbe pukovniku grofu Diepenthalu. Herberstein i njegovi pobočnici Ernesto i Sigismund Paradeiser upadaju u Bakar i temeljito ga pljačkaju. Grad zapljenjuje Ugarska komora, no kad njeni povjerenici sa sucem Znikom 22. lipnja 1672. dolaze sprovesti odluku, najveći dio bogatstva Zrinskih već je opljačkan14.

Bakrom od tada, u ime Ugarske komore, upravljaju kapetani, koji nemilice iskorištavaju svoj položaj za pljačku i nasilje. Konačno, 1685. grad zakupljuje barun Francesco Rigoni, uz obvezu čuvanja i povrat zatečenog inventara nakon isteka zakupa. Poslije smrti posljednjeg Zrinskog, kneza Adama15, njegova udovica grofica Marija Katarina von Lamberg odriče se svih svojih nasljednih prava u korist cara, na što Austrijska komora otkupljuje od Ugarske sva nekadašnja primorska imanja Zrinskih.

Car i kralj Karlo III. Habsburški posjećuje Bakar 1728. i naređuje uređenje luke za ratne brodove.

U jakom potresu 1751. teško je oštećen bakarski kaštel, kojemu su se srušili krovovi i raspukla branič-kula. Kod popravka, branič-kula više nije obnavljana na staru visinu, već je svedena na visinu gradskih bedema, dok je južno dvokatno krilo kaštela pregrađeno u palaču. Od 1766. do 1781. u kaštelu je smještena tkaonica platna, a potom bolnica. Nakon bolnice 1849. tu se uselila Državna dvorazredna javna nautička škola (zatvorena 1856.)16, da bi u drugoj polovici 19. st. kaštel bio pretvoren u austro-ugarsku vojarnu. Po naredbi bana Josipa Jelačića 1848. su uz sjeveroistočnu stranu kaštela probijena tzv. ‘Banska vrata’.
Najžalosniju sudbinu bakarski je kaštel doživio za vrijeme I. svjetskog rata kad je pretvoren u zatvor za ruske zarobljenike.
Od velikih planova obnove poslije II. svjetskog rata ostvarena je samo obnova krovišta, 1952., a za drugo se nije našlo niti dovoljno novca, izgleda ni volje17. Tek posljednjih godina započeti su sanacija i restauriranje kaštela, što će, kada bude gotov omogućiti njegovu revitalizaciju.

Nastavak

1 R. Matejčić: Gradina Badanj kod Crikvenice, str. 239-26.

2 I. Žic: U potrazi za frankopanskim kaštelima, str. 69.

3 N. Klaić: Vinodol - od antičkih vremena do Knezova krčkih i Vinodolskog zakona, str. 97-99.

4 V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, str. 168, 180.

5 Š. Ljubić: Listine o odnošajih izmedju južnog slavenstva i Mletačke republike - knj. VI, str. 277-278.

6 Friedrich II. Celjski bio je rođeni brat Sigismundove druge žene Barbare, kod nas poznate ‘Crne kraljice’.

7 V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, str. 210-211.

8 E. Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, str. 126-128.

9 V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, str. 264-265.

10 E. Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, str. 130-131.

11 K. Horvat: Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - I, str. 68-69.

12 E. Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, str. 140.

13 Grof Johann Joseph Herberstein (oko 1630-1689) odvjetak stare štajerske plemićke obitelji, iako poznat kao sposoban vojnik, u hrvatskoj povijesti ostao je zabilježen po gušenju Zrinsko-frankopanske urote (te potom pljačkanju njihovih imanja) i nastojanju da Hrvatsku pretvori u habsburšku ‘krunsku zemlju’ (osobno leno obitelji Habsburg). Sudjeluje u čuvenoj pobjedi nad Turcima 1664. kod St. Gotharda. Nakon što je 1666. ugušio bunu krajišnika, 3. lipnja1669. imenovan je karlovačkim generalom, a 1671. i velikim kapetanom Senja. U velikom vojnom pohodu 1689. oslobodio je Liku i Krbavu od Turaka i pripojio ih Karlovačkoj vojnoj krajini. Neposredno pred smrt vodio je neuspio vojni pohod protiv Bihaća. (Hrvatski leksikon - sv. 1, 1997., str. 438)

14 Zanimljivo je da su među preostalim stvarima ovrhovitelji pronašli tri sanduka knjige Odilenje sigetsko P. R. Vitezovića tiskano u Veneciji, za koje pljačkaši očito nisu imali interesa.

15 Poginuo pod sumnjivim okolnostima u bitci kod Slankamena 1691.

16 Pomorska enciklopedija (2. izd.), sv. 1, str. 278.

17 I. Žic: U potrazi za frankopanskim kaštelima, str. 7.

Prethodna objava:
IDEOLOGIJE I STRASTI

Sljedeća objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (IIb)

Povratak na sve novosti