IZMEĐU LAVA I ORLA (I)

16. Listopad, 2015 - 08:24

Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari

Predgovor

Istrom se i Primorjem danas, kao i nebrojeno puta tijekom povijesti, slijevaju rijeke ljudi.* Ti novi, moderni nomadi ovaj puta nisu sad željni plijena ili zemlje, poput prijašnjih osvajača, već u dokolici traže opuštanje, bježeći od umora svakodnevice. Oni sve češće ne traže samo mjesto pod suncem, čisto more i gurmanske užitke, nego žele upoznati zemlju u kojoj borave i saznati nešto o njenom narodu, o kulturi, povijesti... Pritom je graditeljska baština najupečatljiviji oblik preko kojeg se do toga dolazi. Nažalost, ta mogućnost, usprkos bogatstvu što ga posjedujemo, nije ni izdaleka dobro iskorištena, a i onda se prezentacija manje-više svodi na sakralne građevine na uštrb profane, a naročito fortifikacijske arhitekture. Kao da se zaboravilo pouku koju nam daje Dubrovnik kao školski primjer predstavljanja svijetu. Stranci u Dubrovniku s jednakim zanimanjem posjećuju neku crkvu ili palaču, kao što pod nesmiljenim suncem ili udarom vjetra obilaze drevne bedeme Grada.

Svaki Britanac, Španjolac ili Nijemac raspričat će vam se na ‘velika usta’ o dvorcu u čijoj blizini živi, o kralju ili junaku, koji je tamo boravio ili pod njim poginuo. Nije važno što se ponekad u svemu i ne drži povijesne istine - ts, konačno, nju najčešće u potpunosti ne znaju niti najveći povjesničari - već činjenica da će stranac sa sobom ponijeti bar dio sjećanja i domaćinova nacionalnog ponosa.
U svakodnevnom, a naročito političkom ophođenju, često su nam usta prepuna povijesnih reminiscencija koje se nerijetko pokušavaju oživjeti; no, strancu nećemo znati reći ni riječ o obližnjoj ruini nekog zamka, koja već svojom impresivnom silhuetom mami znatiželju prolaznika. A upravo bi takva povijest posjetitelju bila i bliža i razumljivija od pustog nabrajanja ‘od kad je svijeta i vijeka’.

Istra i Primorje, iako turistički najrazvijeniji, u tome su poput ostalih krajeva naše domovine. Svrha je ovoga rada, korištenjem poznate i dostupne literature (a ne ulazeći u arhitektonsku analizu ili detaljnu procjenu kulturno-povijesne vrijednosti) pomoći putniku namjerniku podići makar rub vela tajni što obavija kamene ostatke naše prošlosti. Ta naša ‘mala’ povijest nije različitija od povijesti burgova drugih europskih zemalja. I ona vrvi srednjovjekovnim slikama nasilja, rata, plamena i krvi, opsada i osvajanja, mračnim spletkama i podmuklim činima, nevjerom i izdajom, ali i junaštvom, čašću, pa i ponekom bajkovitom romansom - svime što danas draži maštu putnika koji, obilazeći te drevne relikte, na neki način putuje kroz vrijeme. Duhovi onih - poznatih i nepoznatih - koji su stvarali tu povijest, ponekad čudniju i nevjerojatniju od legende, dodiruju se tako s današnjim vremenom, pokazujući nam da nismo puno drugačiji od njih, samo su okolnosti i vrijeme različiti.

Uvod

Sjeverno hrvatsko primorje obuhvaća najveći jadranski poluotok, Istru - osim njene sjeverne obale, koja pripada Sloveniji - uski pojas priobalja u podnožju visokih masiva Učke i Kapele i skupine otoka Kvarnerskog zaljeva utisnutog između Istre i matičnog kopna. Raznolikošću krajolika, ovo područje predstavlja neku vrstu ‘sažete’ Hrvatske. Od visokih surih masiva Ćićarije ili Učke do močvara Čepića, Raše ili Krka, od plodne Bujštine do primorskoga krša, na razmjerno malenu prostoru brzo se izmjenjuju toliko različiti krajolici da se putniku mora činiti kako prolazi kroz zamišljeni izložbeni prostor Hrvatske.

Čitavo je područje ušlo u pisanu povijest još u ranim danima grčke kolonizacije i otad je bilo izloženo gotovo svakoj invaziji poznatoj u antici. Nakon nekoliko razmjerno mirnih stoljeća ‘Pax romanae’, područje preplavljuju valovi Velike seobe naroda, uništavajući rimsku baštinu i potiskujući latinski govoreće stanovništvo u nekoliko utvrđenih gradova sposobnih da se odupru bijesu “barbara”. Negdje početkom osmog stoljeća, ljudska plima jenjava, ostavljajući ovdje Hrvate kao trajne naseljenike. Primivši kršćanstvo, oni se vrlo brzo prilagođuju novoj domovini. Istra je tada više nominalno nego stvarno pod bizantskom vlašću; no, tu su i gotski, pa langobardski vladari, da bi je konačno prigrabio Karlo Veliki.

U novoj upravnoj organizaciji područje se našlo na obodu moćnog franačkog carstva kao što je prije bilo na obodu bizantskoga. Opadanje karolinške moći dovodi do razbijanja teritorija. Osamostaljenjem hrvatskog kraljevstva, na Raši se uspostavlja granica prema oslabljenom Carstvu. Na prekretnici prvog tisućljeća, darovnicama careva Otona II. i Heinricha II. veći dio Istre postaje lenom akvilejskog patrijarha. To će leno biti zaokruženo 1102. velikom darovnicom Ulricha II. Weimar-Orlamunde.1 Tijekom sljedeća četiri stoljeća, sjeverozapadni i priobalni dio patrijarškog ‘domaina’, postat će plijenom mletačkih osvajanja.

I dok Lav Svetoga Marka2 otkida dio po dio priobalja, u unutrašnjosti istarskog poluotoka patrijarsi dijele posjede različitim plemićkim obiteljima njemačkoga, talijanskog, pa čak i švedskog podrijetla3. Najmoćniji od njih, grofovi od Lurna-Pusterthala (poznatiji kasnije kao gorički grofovi) uzdići će se za manje od dva stoljeća (1070.-1217.) od patrijarhovih vazala i ‘advocatusa’ do kneževske časti, stvarajući - na račun patrijarhovih posjeda - svoju nezavisnu grofoviju koja je podložna jedino njemačkome caru.4

Slijedeći primjer goričkih grofova, i drugi sitniji vazali uskoro počinju iskorištavati gotovo stalne sukobe patrijarha, goričkih grofova i Venecije da bi se istrgli ispod patrijarške vlasti. Lojalnost senioru od kojeg su primili feud (kao jedan od postulata srednjovjekovne viteške etike) pritom je gotovo nepoznata. Javno ili tajno ‘šuruju’ sad s Mlečanima, sad s goričkim grofovima, istovremeno pokušavajući proširiti svoje male feude u obračunu s istim takvim susjedima.

Početkom 15. st. s povijesne scene nestaje akvilejskih patrijarha kao feudalnih gospodara5, a Istra svršetkom toga stoljeća ostaje podijeljena između Serenissime i Habsburgovaca, koji ugovorom o nasljeđivanju nakon izumrća goričkih grofova preuzimaju sve njihove posjede.

Učkom odvojena ‘Meranija’6, priobalni plato Rijeke, Grobnika i Vinodola, kao i otoci (Krk, Cres/Lošinj i Rab - dio nekadašnje bizantinske ‘Themae Dalmatiae’), osnutkom hrvatskoga kraljevstva postaju njegov integralni dio. Početkom 11. st. unutrašnje borbe za prijestolje rastrzaju državu kojoj njemačko carstvo otkida Meraniju s Rijekom. Poslije Devinskih grofova, njima gospodare grofovi Wallsee, da bi po njihovu izumrću kao nasljeđe pripali caru Friedrichu III. Habsburgovcu. Ni Venecija ne ostaje po strani, pa u 12./13. st za vladanja slabih Arpadovića zauzima kvarnerske otoke. Rab se dugo odupire Lavu, no i on se mora pokoriti. Tek za vladavine energičnog Anžuvinca Ludovika I. ‘Velikog’ (1342.-1382.), Lavu su nakratko podsječene kandže. Mirom u Zadru 1358. Venecija je prisiljena odreći se svojih osvajanja na Kvarneru i u Dalmaciji. No, što je jedan veliki Anžuvinac vratio hrvatskoj kruni, drugi je kukavički predao neprijatelju. Prodajući svoja krunska prava, Ladislav ‘Napuljski’ 1409. izručuje Veneciji ne samo Dalmaciju nego i Cres/Lošinj i Rab. Krk je doduše još u 12. st. bio u zavisnosti od Serenissime, ali uzdizanjem Kneževa krčkih (kasnije poznatiji kao kneževi Frankopani), koji krajem 12. st. kao vazali hrvatsko-ugarske krune svoje posjede šire na Vinodol i Grobnik, ta ovisnost praktički postaje simboličnom. Na vrhuncu moći, frankopanska će se državina prostirati do Save i Črnomelja (danas u Sloveniji) na sjeveru, Cetine na jugu, Une na istoku i istarskog Krasa (Rašpor) na zapadu. No, početkom druge polovice 15. st. Frankopani se međusobno glože, miješajući se ujedno u dinastičke borbe za hrvatsko-ugarsku krunu, što Venecija koristi i zauvijek im otima krčku djedovinu.

Ovakva podijeljenost područja između tradicionalno suprotstavljenih feudalnih gospodara rezultirala je čestim krvavim sukobima i ratovima. Najgori od njih bio je takozvani ‘uskočki rat’ (1615.-1617./18.) između Habsburgovaca i Venecije, koji je nanio posebno strašna razaranja i ljudske gubitke7 na obje strane - od Istre sve do Karlobaga i dalmatinske obale. Ratovi, glad i zaraze opustjeli su nekad bogatu i dobro napučenu Istru. Stoga i Venecija i Habsburgovci nastoje privući što veći broj naseljenika na opustošena područja. Tako u Istru još od 15. st. u valovima stižu razne etničke grupe - uglavnom bjegunci pred Turcima - od bosanskih i dalmatinskih Hrvata (‘Uskoka’) do Vlaha, Albanaca (‘Arbanasa’) i Crnogoraca8 potpuno mijenjajući narodnosnu sliku poluotoka.

Ni pad Venecije 1797. nije ujedinio ovo područje, osim u kratkom razdoblju Napoleonovih ‘Ilirskih provincija’ (1809.-1813.). Premda pod zajedničkim vladarom (Habsburgovcem), svaki dio imao je drugačiji status. Istra i otoci postali su ‘krunska zemlja’ (tj. isključivi posjed kuće Habsburg), Rijeku su uzurpirali Mađari, a frankopanska baština, iako nakon uništenja obitelji još 1671. potpuno opljačkana od Carske komore, ostala je integralni dio Kraljevine Hrvatske. Manje-više (osim promjena država: Austriju je u Istri i na otocima zamijenila Italija, Rijeku su ‘osvojili’ D’Annunzijevi crnokošuljaši, Jugoslaviji je preostalo tek Primorje južno od Sušaka), takvo stanje potrajat će do vremena poslije II. svjetskog rata, do 1950., kada je konačno završen proces ujedinjenja s maticom zemljom.

Česti ratovi i različite vlasti ostavili su dubok trag na kulturnome razvitku Istre i Hrvatskog primorja, naročito kada se govori o fortifikacijskoj arhitekturi. Srednjovjekovni kameni gradovi, izgrađeni za zaštitu feudalnih posjeda i stanovništva, razarani su, iznova podizani i nerijetko ponovno uništavani. Neki su građeni oko već postojeće rimske jezgre (kao Badanj ili Dvigrad) ili na mjestima prethistorijskih gradina (kaštelira - npr. Boljun, Žminj), nastavljajući život sve dok neka prirodna katastrofa (poput zemljotresa ili kuge u spomenutim slučajevima) ne bi ljude prisilila da ih napuste, dok su drugi napuštani da bi se izgradili novi na pogodnijem mjestu u blizini (kao Rakalj i Lupoglav). Neki kašteli građeni su unutar gradova, da bi, kad im je prestala obrambena funkcija, jednostavno bili ‘izbrisani’, ustupajući mjesto novijoj izgradnji (Rijeka, Omišalj, Vodnjan), dok su drugi ostali prekrasno očuvani (Krk). Od nekih su ostale tek žalosne hrpice kamena (Crni i Beli grad), dok drugi, iako u ruševinama, još uvijek prkosno pokazuju svoju nekadašnju snagu (Kostel/Petrapilosa, Kršan). Neki su pak, zbog političkih i inih razloga, doslovno gurnuti u zaborav, da bismo ih tek sada ponovno ‘otkrivali’ (Gradac kod Vrbnika), dok su drugi prenamjenom dobili novi život.

U svakom slučaju, svi oni zaslužuju pozornost i poštovanje kao neizmjerno vrijedni dokazi prošlosti, kulture i identiteta.

* Ovaj početak autorova nedovršena rada uglavnom se odnosi na dio građe o Istri. Objavljujemo ga, pak, pod izvornim naslovom i podnaslovom. (Op. ur.)

Nastavak

1 Ulrich II. bio je sin istarskog markgrofa Ulricha I. Weimar-Orlamunde, koji je istarske posjede dobio 1064. od cara Heinricha IV. za zasluge u ratu protiv ugarskog kralja Bele I.

2 Krilati lav sv. Marka Evanđelista, zaštitnika grada, bio je heraldički simbol Venecije, postavši ujedno i sinonim Mletačke republike. Kod nas je također za Veneciju bio uvriježen sinonim "Serenissima" ili na hrvatskome "Prejasna", nastao od službenog naziva Republike Venecije.

3 Zato u Istri, iako je majoritet puka hrvatski, sve do druge polovice 14. st. nema prisutnog hrvatskog plemstva. I tada se hrvatske kneževske obitelji (Kurjakovići-Krbavski i Frankopani) javljaju samo sporadično zahvaljujući rodbinskim vezama s goričkim grofovima. Tek se krajem 15. i u 16. st., povlačeći se pred turskom najezdom, u Istru (na posjedima Lupoglava, Vranje, Kožljaka, Kršana i Šumbera) naseljavaju porodice mahom hrvatskog sitnog plemstva (Mojsjevići, Kružići, Nicolichi, Sinkovići) kao habsburški vazali. No, zanimljivo je napomenuti da se istovremeno pojedini članovi nekih posve stranih obitelji (npr. Franjo/Francesco i njegov nećak Daniele/Danilo Barbo) ne samo služe hrvatskim jezikom, već svojim djelima svjedoče o jakoj povezanosti s hrvatskim pukom.

4 P. Štih: Goriški grofje in oblikovanje pokrajine ob Soči in na Krasu v deželo, str. 41-47.

5 Gubitkom furlanskih i istarskih posjeda, patrijarsi ostaju de facto samo duhovni velikaši.

6 "Meranija" je kasnosrednjovjekovni naziv za istočno priobalno područje Istre sjeverno od ušća Raše u more.

7 Prema dostupnim izvorima (vidi M. Bertoša: Mletačka Istra u XVI. I XVII. stoljeću ), Istra je u Uskočkom ratu izgubila polovicu stanovništva, dok su razaranja u nekim dijelovima iznosila i više od 90% (npr. u Višnjanu je pobijeno ili odvedeno u ropstvo 50% odraslih muškaraca, spaljeno 90% kuća, oteto ili pobijeno 97,6% grla stoke i uništeno 97,5% polja).

8 M. Kurelac: Hrvatska i središnja Europa u doba renesanse i reformacije (u: Hrvatska i Europa, sv. II.), str. 53.

Prethodna objava:
IZBOR HRVATSKIH STIHOVA NA...

Sljedeća objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (II)

Povratak na sve novosti