HUMOR SVAKODNEVICE SPRAM LAŽI “VELIKE POVIJESTI”

16. Listopad, 2003 - 14:25

Marko KRAVOS:
U kratkim hlačicama: Trst iz žablje perspektive
Reprezent, Buzet 2002., 203 str.
Naslov izvornika: Kratki časi
Prijevod: Sanja Širec Rovis

Djetinjstvo kao očaravajuće, čarobno, magično polje uspomena.
Djetinjstvo prvih, nepatvorenih, iskrenih, čistih, najizravnijih senzacija bez posrednika, bez ideologizacije i mistifikacije, ali s vremenskim odmakom uz jako puno srha koji kao da dolaze s kakvih mitoloških izvora.
Pa djetinjstvo bez demagogije i tereta knjiških spoznaja i naknadno naučenoga....
Na posljetku, djetinjstvo kao doba svekolikog upijanja, najprije taktilna doživljaja svijeta, otvorena srca, duha i duše - bez bojazni što je subjektivno i doista izvorno moje, a što pak takozvano objektivno, filtrirano, usmjeravajuće, tuđe. Teče zatim život sve brže, uz mnoštvo slojevitih naslaga koje s godinama u nama i nehotice i nesvjesno postaju balastom, nekakvom gotovo opipljivom, fizički vidljivom čak izraslinom, udom nutrine i psihe, novotvorbom koja racionaliziranjem i kalkuliranjem započinje smetati i na koncu odraslima zastire onu elementarnu čistotu iskrene i iskonske ljudske doživljajnosti, ometa najnaravnije čovjekovo kretanje svijetom, narušava ravnotežu našu s prirodom...
I tako bi se, vjerojatno, moglo o djetinjstvu, uvijek dakako idealizirajući ga.
Iz perspektive dječačića, dječarca, dečkića... iz tršćanskoga predgrađa Sveti Ivan, to jest u gradskome zaleđu, Brandežiji, u pretežito slovenskome primorskom Krasu, književnik Marko Kravos (1943.) u nekoliko desetaka kraćih proznih dionica, često lirski intoniranih, daje tek naslućaj, jednu vizuru, pogled iz zadana segmenta na svoj zavičaj 40-ih i ranih 50-ih godina prošloga stoljeća. U prvome licu, kao izravan sudionik i svjedok, glavni aktant, on ispisuje zapravo jedan dojmljiv, tek u jednoj dimenziji autobiografski kaleidoskop zgoda, iskustava, karaktera, dajući istodobno i nacrt jedne moguće opširnije i drukčije strukturirane cjeline. Da je, dakle, kojim slučajem krenuo u smjeru kako je netom naznačeno, ne bi bilo “Trsta iz žablje perspektive”, niti tako toploga dnevnika prisjećanja i uspomena, nego bi se u slučaju drugačijega pristupa građi vjerojatno nametnuli i ideologemi naknadne literarizacije, naknadne “pameti i mudrosti” iz ptičje docirajuće perspektive, do mjere da bi progovaranje iz “kratkih hlačica” lako moglo postati neuvjerljivim, iskonstruiranim, isforsiranim, ukratko karikaturom na kojoj bismo tek vidjeli kakva klipana u pretijesnoj i neprimjerenoj odjeći.
No, u Kravosa je srećom sve drukčije, primjereno, svježe i prikladno.
Pozivom zapravo pjesnik i pisac za djecu i mladež, što je i ovom knjigom na zanimljiv način potvrđeno, Kravos je razmjerno dugo pisao ovu tek dijelom ispovjednu, duhovitu i jako dinamičnu prozu, ovaj tekst od prvih redaka stvaran s iznimnom sviješću o postupku i iskustvom zreloga pisca i intelektualca koji se uspio, vrlo uvjerljivo i znalački, “vratiti” jednome vremenu i jednome svijetu koji su uglavnom nestali, iz prve ruke tolerantno svjedočeći prošlost bez koje nema potpuna uvida u stvari današnjice koja nas i kakva već okružuje.
O čemu sve čitamo u knjizi, izvorno višeznačno naslovljenoj Kratki časi? Pobrojimo ukratko ono najupečatljivije i najpamtljivije na razini predmetnotematskoj: pred čitateljem se, kao u kakvome jako čovjekomjernom i zapravo smirujuće toplome neorealističnom filmu, događa postupno spoznajno, osnovno iskustveno odrastanje jednoga dječarca u krugu vlastite skromne obitelji iz prigrađa, među rodbinom, susjedima, prijateljima i znancima, u tzv. odgojnim institucijama, unutar autohtone, dakle starinačke slavenske / slovenske enklave (hrvatska se autohtona grana ondje uvelike dala asimilirati) u romanskome / romaniziranome tj. sada prevladavajućemu talijanskome ili talijaniziranome moru koje ovdje nije na prvu ni otprve, niti uopće zapravo, prikazano agresivnim, neosjetljivim na drugoga i drukčijega, nesnošljivim, trgovački promišljenim i isključivim, zatvorenim svijetom na samome rubu negdašnje Željezne zavjese. Naprotiv. Premda je riječ o toposu doticaja velikih europskih civilizacijskih ekumena nimalo pak ekumenski, kako nekoć tako dijelom i danas, međusobno upućenih i prožimajućih se, najčešće zbog prošlostnih opterećenja i ideološke mreže loših iskustava i uspomena iz albuma tzv. velike povijesti, u Kravosa svi naši i nisu baš naši, neki njihovi su i naši, osobito prijatelji i susjedi, sve naše nije najbolje ni idealno, niti je sve njihovo strano, ružno, opasno itd. Kravos s ljubavlju, simpatijama, razumijevanjem, mjestimice zajedljivo ali i samoironijski naglašeno, govori o malim ljudima u (ne)vremenu, o neposrednome poraću koje na planetarnoj razini, što se reflektira i u najmanjoj zajednici, polučuje različita sučeljavanja, prijepore, otvaranje novih pitanja i starih rana, a sve iz vizure, rečeno je, djeteta koje je sazrijevajući jako prirodno tek zakoraknulo u ne(s)poznato, kojem su jedva odškrinuta vrata u tzv. svijet odraslih. Spoznavanje vlastite spolnosti, pogotovo ženstva; svjetonazorne napetosti i raznolikosti, potom prosvjetna i religijska, nacionalna i kozmopolitska indoktrinacija; tek u reminiscencijama naznačeno “crveno” i “crno”, “desno” i “lijevo”, tradicionalno i, danas bismo rekli, globalno odnosno mundijalno; prvi susreti sa smrću; motrenje lokalnih čudaka, mjesnih ridikula; upoznavanje s muško-ženskim odnosima i takovrsnim životnim načelima u vrlo uspjelo transponiranim likovima majke i oca; upoznavanje s došljačkim navadama i kulturama; humoran i nevin, prirodan i sve samo ne namješten ili podmetnut infantilan motrišno-doživljajni kut glavnoga protagonista... sve rečeno i još štošta nalazimo u ovome uspjelom Kravosovu djelu.
Manjinska, a prije bismo rekli “autsajderska” - i nacionalna, i kulturalna, i staleška, i pogotovo generacijska - pozicija i situacija naratora u ulozi sveznajućega pripovjedača kao i klinca u čiju iskrenost ne sumnjamo, ovim je tekstom pretvorena sve u same prednosti, i opet kao potvrda jako osviještena pripovjednog procédéa.
Posebno bi valjalo i opširnije tematizirati jezik ove proze, no ograničio bih se tek na poneku objekciju na temelju hrvatskoga (mjestimice nesklapna, a u nekih frazema ponegdje i bjelodano netočna) prijevoda. Dakle, prava se kronotopska kontekstualizacija, smještanje teksta u prostorno-vremenske okvire, najuvjerljivije i najizravnije postiže korištenjem lokalizama, regionalizama, dijalektizmima i cijelim sintagmama pa i čitavim rečenicama u tršćanskome talijanskome govoru, ali i korištenjem slovenskih dijalektalnih besjeda i konstrukcija. Kao izvorni govornik obaju zapravo jezika i baštinik bar dviju susjednih i međusobno isprepletenih kultura, autor rečeno čini s mjerom i fino dozirano.
Ne težeći interpretaciji, pokušavam ovdje ilustrirati jednu značajnu osobinu Kravosovu, a to je - uz ovdje posvudašnje umjesno korištenje sinestezije kao stilske figure (usput, pogovor knjizi, što ga potpisuje Tonko Maroević, naslovljen je također sinestetično - “Boje smijeha”) - doista plastično i jako životno donošenje crnohumornih atmosfera. Preskočit ću ulomak u kojemu otac sinčića podučava stvaranju i artikuliranju stanovitih unutarnjih tjelesnih turbulencija i vjetrova, uz znatno aktiviranje probavna trakta (pročitajte pozorno i taj tipično mediteranski pasus), a izravno predlažem dva jednako dojmljiva: iz sekvenca “Zvijezda na nebu, sestra na zemlji” (51-53) i “Meto” (131-132)...
I na kraju, kada bih s približnim nakanama odlučio pisati sličnu knjigu o, primjerice, svojoj Puli 60-ih godina prošloga stoljeća, priču potencijalno jako komplementarnu ovoj o kojoj je riječ, gdje su svi - i novodošli i zatečeni u ovome gradu - na stanovit način bili autsajderi, rado bih Kravosu “ukrao” postupak koji je on tako lijepo izabrao iz narativne tradicije zajedničkih nam književnih predšasnika i u izabranoj formi našao najbolji izraz svojih pripovjedačkih mogućnosti. Na tome mu kolegijalno i prijateljski čestitam.

Boris Biletić, Rovinj

Prethodna objava:
SREDNJI VIJEK U SUVREMENOJ...

Sljedeća objava:
ŽIVOT I SMRT U PULI

Povratak na sve novosti