HRVATSKO - SLOVENSKI MOSTOVI

16. Listopad, 2015 - 07:54

(Pokušaj prigodne sinteze)

Uzgon prilika
Republike Hrvatska i Slovenija graniče dobrim dijelom rijekama: Sutlom, Kupom i Dragonjom, a preko njih su izgrađeni brojni mostovi.
U srcima, međutim, nema tih mostova, odstranjeni su političkim sredstvima; oba su naroda okrenuta leđima jedan prema drugome, do mjere koju određuju političke uplivnice. Donedavna prijatelji i suborci, čvrsto povezani, te otporni protiv ugnjetavača, ta se dva naroda više ne vole, samo se toleriraju. Neprestano se podržava određeno trenje i neka stalna napetost koju nitko ne umije ni ublažiti ni sanirati; kao da je takvo stanje za mirno doba najprirodnije.
Suvremenom se čovjeku to mora činiti čudnovatim i neopravdanim jer se razmirice protive kako razumu tako i probitcima za obje strane. Ovdje zato postavljamo sebi zadatak ispitati tu pojavu i potražiti joj lijeka. U ime humanih ciljeva čitatelju ćemo iznijeti sugestije za miroljubivo, složno, pače čak prijateljsko prihvaćanje i tako ukloniti kamenje smutnje, kako bi se odstranilo međusobno nepovjerenje. Neke su smetnje naime nepopustljive, pa se i od miroljubivih poteza traži ustrajnost i usmjerenost, tako da mogu trajno otklanjati negativne utjecaje.
Katolička se crkva nesebično izlaže naporima oko raščišćavanja brojnih dvojba, te odstranjivanja besciljnog suparništva, kako bi se stvorila podloga nesebičnoj uzajamnosti. Nerijetko uzima Crkva i rizik veće odgovornosti, ali se ne laća dvojbenih argumenata ako ih takvima vidi unaprijed. U ovoj ćemo polemici krenuti s osjetljivih narodnosnih stajališta rodoljublja - dok isto ne zazire od političkih dilema koje se vrlo rado nametnu. Između tih dviju struja iznijet ćemo svoju pristranost jedino prikladnim nijansiranjem.
Susjedstvo - otvoreni posjed
Susjedstvo očito nije neka ograđena parcela, ali je šire od našeg vlastitog posjeda; u neku ga ruku dakle dopunjuje i proširuje onoliko koliko dopušta utanačeni odnos. Taj je odnos ogledalo snošljivosti. Omeđuje ga upravo naša sklonost doticaju radi afiniteta i praktične koristi, a to je uzajamnost. Stvara je ljudski poriv; to je želja za stanovitim suputništvom, da se dijeli dobro i zlo, težnja za olakšicama, te za zajedništvom u tuzi i radosti. Prečesto se - umjesto toga - razapinju mreže i zabijaju kolci, ali nikad dovoljno jaki da odvrate nasrtljivog vrapca, vjevericu ili zmiju. Takvi se susjedi i ne vide; dodiruju se leđima, dok se oni smjerniji oduševljeno pozdravljaju i ohrabruju želeći pregršt sreće jedan drugomu, te istu toplinu sunca i vedrinu neba. Jedno zovemo zavist, drugo privlačnost, srdačnost. U potonjoj su varijanti okviri svojine razmaknuti, pače otvoreni. Prijateljstvo ne nastaje nametanjem, već stalnim nastojanjem oko povjerenja i bliskosti.

Simbioza Neba i Zemlje
Crkva stalno opominje vjernike da se odreknu svakog trvenja na međama; da se uvažavaju i poštuju; štoviše, nuka ih na oproštenje nakon eventualne svađe, tražeći pomirbu. Svatko je od nas upoznao takvo stanje, pecnuvši se tek preko plota u nekoj usputnoj sitnici ili ošinuvši neprijaznim pogledom, i gle, takav nam je dan mutan i nelagodan, postaje beskrajno dugačak i peče nas savjest.
Nehotice se iz djetinjstva sjećam usrdne molbe jednog crkvenog oca, franjevca, kad je nakon obavljenih duhovnih vježbi zaiskao od svog stada izmirenje: "Idite svojim kućama i još danas pokucajte kod zavađenog susjeda te ga zamolite za mir i slogu ako ste ga ičime uvrijedili. Neka oprosti u ime Gospodnje, i osvjedoči se o našem kajanju". Mir do praga da prijeđe i na samoga "brata - susjeda". Pohitah nesvjesno i ja kao da se imam s nekim izmiriti...

Usmjerenost medija
Čudnovato je da u sadašnjim medijima nema ni traga sugestijama, niti pobudnim riječima za pomirbu. Ne vide ni njenu bit tj. neodgodivo oporavljanje odnosa kao nuždu, kao zadatak sebi ali i generacijama poslije nas. Pozorno se ograđuju od svake pomisli da porade na promaknuću odnosa između Hrvatske i Slovenije, zemalja koje nikad nisu prkosile jedna drugoj u poslovanju i razvoju, i koje za sva vremena čeka susjedstvo, što podrazumijeva dodire i oslanjanje, rukom o ruku, glavom uz glavu. Neizbježno su obje države upućene na stalno prepletanje životnih veza - zapravo u nedogled. Zdrav razum ih treba nukati na probitačnu uzajamnost. Ali mediji nisu tomu skloni; služe se radije senzacijama i zastrašivanjem, kao da nad nama moraju lebdjeti prijeteći oblaci. Si vis pacem - para bellum.1 Tobože da bi se nešto promijenilo, treba nametnuti oštre političke, a ne smirujuće, blage pokretače! Humanost ispada onda smiješom i jalovom naspram političkim "vrlinama".
Da se razumijemo: političari savjesno i pravovremeno prate aktualne događaje, ali ih stereotipno guraju u svoje okvire. Iznose ih samo opisno, ili ih dopunjavaju vlastitim, opet samo opisnim obilježjima. Čitatelj se mora s tim "obogaćenjem" zadovoljiti, a rezultat je opet gola deskripcija bez ijedne perspektivne sugestije, pobude, pouke, ushita, samokritike - radi približavanja.

Vjesnik - dnevnik informatike
Hrvatski velegrad Zagreb već je dulje vremena izložen novinskoj nevolji u ulozi glavnog i najozbiljnijeg crno-
-bijelog izvjestitelja, Vjesnika. On treba biti prisutan diljem domovine u svojoj uglednoj formi, sažetim, točnim i svježim vijestima, te s diskutabilnim materijalom aktualne prirode. Tome listu stoga pridajemo prvenstvenu pozornost, jer čitateljskim zahtjevima prerasta u integralnog informatora (sa svim suvremenim rubrikama).
Nevolja nastupa u oskudici kontinuiteta, u vrijeme kad se ukrštavaju mačevi iznad glava i kad bješnjenje političke oluje vrtloži zacrtane smjernice ove ili one strane. Kako je Vjesnik neporecivo Vladino čedo, zatreperit će njegovo uredništvo uz svaku značajniju promjenu u političkom stožeru. Od predlanjske Nove godine naovamo redaju se stoga urednička treperenja sa svojim kobnim frekvencijama za stabilnost stila i uvjerljivost. Vjerujemo da je samome Vjesniku stvarno najteže, ali je neophodno da prebrodi krizu.
Tema, kojoj svraćamo pozornost ovim tekstom, za tisak je posve nova. Možda su uredništva voljna smjesta prosvjedovati protiv tog mišljenja, jer ne ostaju mediji bez osvrta - ili šireg teksta - ni kod jednog značajnijeg hrvatsko-slovenskog sraza ili okliznuća; samo, nije novinskim prikazom iznesena naša misao odnosno namjera, već je takav članak "neopredijeljen" do krajnje novinarske revnosti; neutralan znači samo opisan, deskriptivan, pisan ovim ili onim stilom, te odmjeren prema želji novinara odnosno urednika. Takav opis smatramo neusmjerenim, formalnim prikazom, tek da se referentu ne bi prigovorilo kako preskače teme. Naš je cilj, međutim, biti stimulativan, porivan, pozitivno izazovan, što u ovo vrijeme smatramo nužnom novošću. Vjesnik ne bi smio ostati hladan prema toj bitnoj razlici, jer je u pitanju presudna dinamika, krenimo već jednom dalje - iz ustajale stagnacije u život. Od novinarskog se članka traži ne samo opis, pogled, presjek, već i vizija izlaza iz situacije, poriv ka izlazu, rješenju. Nepoticajan članak nije naš, ne radi za nas već za općeg znatiželjnika, a to je mlaka besciljna priča.
Naša je zamjerka Vjesniku, dakle, propuštanje prilike da se uz svaku "neutralnu" skicu dade makar blaga pokretna stimulacija ako ne i neposredna sugestija. Nedvojbeno je novinar vješt i snalažljiv u takvim situacijama i ne bi se smio odreći te nakane, važnije od čiste, pa i najčišće bezbojne deskripcije. Ali ti su propusti okorjeli i, nažalost, uvriježeni.
Naša je nakana djelotvornost, vezana uz napor da se zaista neki "nerješiv" proces pomakne u djelo. Humanistički će se činitelji mobilizirati za tu svrhu. Najzahvalnija je polušaljiva dovitljivost pa to ne bi smjelo nedostajati gdje god je iole moguće. Suhoća je članka beskrvni preplet u kojem i informativnost ne nalazi upadljivog interesa.
Netrpeljivost?
Ima je svakako. Umjetno se održavaju skupovi i sve su bolje opskrbljeni kritičkom pljevom, podalje od pozitivnih konotacija - kojih i nema. Promiču se i ostvaruju kulturne veze, literarni prikazi i gostovanja, prema uvriježenim običajima, ali ih većinom obavija hladnoća. Nema nasljednika ili ne dolaze do riječi srdačnome Jurčecu, strpljivom Gavelli, legendarnom Gostiču i svestranom Nučiću koji su potentno povezivali naše nacionalne teatarske vrednote i sljubljivali ih, kroz napore i raspore, do slobode. Istinabog, današnji Jančar čini svoje, također i žagar, ali ih truje grlatiji Zmago iako ostaje "bez zmage - uspjeha", zaštićivan i kad izgubi na izborima te mu se moraju namaknuti spasonosni glasovi da ne bi zamrla njegova zvonjava. Čini se da netko obvezno mora kočiti prisnost i blatiti te provocirati dobronamjerne pokušaje; onda se čudi slovenska javnost što Hrvatska "nema srca" da ustupi komadić piranskog dna, iako bi i bez toga moglo isploviti slovensko brodovlje. Završen je i intrigantski ples oko Raskrižja, a plete se još kod Sv. Gere posuđene Slovencima u vrijeme velike nevolje. Dnevno oživljava i "problematika" nuklearne centrale Krško, građene jednakim ulogom obaju partnera. Ali se Hrvatsku neprekidno "moralo" zastrašivati da će joj se uskratiti daljnja dobava električne energije. A grijesi Ljubljanske banke?
S druge strane, lepršaju hrvatske zamjerke "Kranjcima", te sumnjičenja prema boljim cestama i mirnodopskom standardu, a ruga se Slovenija sveudilj hrvatskome siromaštvu otkako se okoristila hrvatskim savezništvom da si izbori slobodu. "Kučanu i Drnovšeku Srbija je već sada milija od Hrvatske", kažu mnogi suvremenici. Sabotira se i (da li obostrano?) izrada prepotrebnog hrvatsko-
-slovenskog (i obratno) rječnika. Hrvatska također ne poravnava dugove glede NC Krško, a zaostaje se znatno i u propagiranju izvozne robe za slovensko tržište, i to zanemarivanjem hrvatskih jezičnih objašnjenja.
Ipak su te nesavršenosti blage i ne ugrožavaju glavninu dobrih perspektiva. Plaši nas samo činjenica da trenutačno ni za dlaku ne ide na bolje; studen se osjeća na svim područjima izmjene iskustava, komunikacija i trgovine; ta, uvažavaju se samo suhe klauzule. Jezična spretnost u hrvatskom jeziku opada u Slovenaca iz godine u godinu, jer školstvo ne želi "tuđu" prosvjetu.
Dobra volja, međutim, popunjava mnoge pukotine. To se zapaža na prijelazu državne granice u oba smjera. Putnici se sve manje tuže na zadržavanje, pretres i "senzacionalna otkrića". Ima i polušaljivih primjedbi da je hrvatsko-slovenska granična procedura gotovo dokinuta tj. svedena na pokret prsta koji glatko propušta putnička vozila. Incidenata nema, ali niti pravog otopljenja; povjerenje je uglavnom u porastu. Jezične se barijere ne zaoštravaju, već se prebrođuju osmijehom, a turizam napreduje, ulijevajući nove pobude u razvojni ritam. Pregovori o razgraničenju između Hrvatske i Slovenije odražavaju neuravnoteženost glede oštrine nastupanja te kolebljiva uzmicanja pasivnije strane. Podcjenjivanje dokumenata obično je rezultat obilaženja biti spora i ideja, ali i naivnosti; znači, premalo se poznajemo. Možda se oslanjamo na obećavajuće činjenice koje bi brisale zlokobne predrasude.

Doprinos Slovenskog doma?
Zagreb se diči jednom demokratskom ustanovom: Slovenskim domom u Masarykovoj ulici br. 13. Zauzimanjem predsjednika Darka Šonca i tajnice Mire Bahun, tu se pretežno njeguju osobni susreti, značajnije tradicije te zdravi međučlanski odnosi. Uviđa se ipak da bi ova institucija imala predstavljati praktičan most između obje zemlje, pa se čovjek može iznenaditi kad čuje da se djelatnost Doma ograničava uglavnom na vlastitu društvenost. Raznolikost svakodnevnih aktivnosti Doma tolika je da udovoljava svim potrebama članova. Zato se uspjeh pojedinih priredaba mjeri zadovoljstvom razdragane publike. Zabavne su priredbe upravo nezaboravne ("Ah, kak' luštno je b'lo", čuje se još mjesecima).
Autor je ovog članka u studenome 1997. predložio Slovenskom domu jedno predavanje iz povijesti hrvatsko-
-slovenskih dodira. Pročitao sam prije toga obimnu informativnu knjigu Slovenci na Hrvaškem koja je - opet - isključivo opisna, bez prikladnih priznanja pružene naklonosti, bez duhovne privlačnosti, emotivnog pripadništva i nesebičnih simpatija za gostoljubivog domaćina; kao da je svaka prijateljska intimnost nepoželjna. Fokus djelovanja Doma je u razdraganom raspoloženju prigodom društvenih svečanosti koje harmonično povezuju oba elementa u jednu društvenu molekulu.
Slovenski dom ima skromne, skučene prostorije, s prilično prostranom dvoranom za predavanja i sastanke, te obimnu knjižnicu. Redovito se uvježbava zborsko pjevanje, u dva turnusa, ali ono nije mnogobrojno posjećeno; suviše je dragovoljno. Izbor prvenstveno sadrži starije, poznate skladbe. Začudo, ne njeguje se povijest, hrvatska ili slovenska, niti u pogledu dodirnih detalja, niti šifre, s kritičkim pristupom. Još se manje obrađuje književnost, jedna ili druga; ali se izdaje izvrstan bilten Novi odmev (jeka), pretežno na slovenskom jeziku, radi dokumentiranja važnijih društvenih događaja. Taj "cvrčak" uvelike nadoknađuje obavještajnu prazninu, često s vrlo osebujnim prikazima aktualnih sadržaja. Bez toga pronicavog glasila bio bi Slovenski dom bez svog ogledala.
Suvremena se prisutnost matične zemlje nudi u domovinskom tisku (ljubljansko Delo) te u povremenim izdanjima Mohorjeve družbe Celovec.

Mlakost nadleštava
U studenom 1997., kako napomenuh, izlagao sam u tom domu o slovensko-hrvatskim odnosima u prošlosti, i to u prilog održavanju i razvijanju susjedske bliskosti. Iznenadio je broj posjetitelja; dvorana se napunila, a diskusija je spontano istaknula zanimanje za tu temu. Ali je potpuno izostala prisutnost medija i predstavnika vlasti. To je upravo i bio predvidio predsjednik D. Šonc, rekavši mi da su obje strane bile obaviještene o predavanju, ali je izostala forma (fairness). Kasnije se ispričao M. Ničota iz Vjesnika, izjavom da je tog dana morao na put (u Budimpeštu). Sa slovenske strane nije bilo bolje, prošlo je čak bez isprike. U predavanju sam iznio desetak povijesnih skica koje su bezrezervno išle u prilog jednoj i/ili drugoj naciji, s dalekosežnijim posljedicama. Zanimanje je slušatelja spontano oživjelo, javljali su se iskreni, "nabijeni" diskutantni i osjetilo se opće prihvaćanje ideje da se poradi na istinskijem približavanju Hrvata i Slovenaca. Diskutiralo se na hrvatskom jeziku, s namjerom da se olakša razumijevanje eventualnim predstavnicima hrvatske vlasti i tiska, ali njih nije uopće bilo. Njihov je nemar ponovno opomenuo da političarima godi postojeća hladnoća i komunikativna odvojenost.
Ipak, publika osta prikraćena, a zacijelo i Domovina kojoj taj mrak ne pogoduje.
Raspoloženje je slušatelja pokazalo da tema zbližavanja imponira građanstvu, jer je zbližavanje neometano nakon rasula Jugoslavije, te aktualno.
Napomenimo još da postoji i u Ljubljani analogan Hrvatski dom, ali mu je jedina svrha okupljanje Hrvata. Nije mu namijenjena nikakva organizirana djelatnost na zbližavanju dvaju naroda.

Slovenski tisak
Za razliku od ograda u uredništvu Vjesnika, slovenski se domovinski tisak postavio otvorenije. G. Meršol, glavni urednik Dela, primio me je u veljači 1998. sasvim prijateljski i objeručke je prihvatio predloženu sanaciju, sugerirajući da pošaljem prikladne rukopise (to sam i učinio, ali oni su se u redakciji Dela zagonetno zametnuli). Upravo je istog dana (14. veljače 1998.) izašao u Delu na prvoj stranici članak sa simptomatičnom slikom dvojice pregovarača, slovenskog i hrvatskog, koji se rukuju prelomljenim rukama (aludira se na uobičajenu neiskrenost u pregovorima).
Zanimljiva je i pojava da crkveni tisak u Sloveniji lojalno slijedi politička zbivanja, pače je izazovan (vidi slučaj Raskrižja), što se na hrvatskoj strani provodi nepristranije, tj. opravdanjem prava dokumentima umjesto strašću. I dok je temperamentni bivši veleposlanik Miljenko žagar sasvim ušutio, ministar vanjskih poslova (g. Frlec) već je u prvim danima svoga mandata izjavio tisku da su "slovensko-
-hrvatski odnosi, na obostranu štetu, zatrovani na samoj pučkoj razini i da će dugo potrajati da se ta alergičnost izliječi". Neučinkovito je određivanje granica nedvojbeno potvrdilo njegove riječi. Trulež naših temelja teško je zamijeniti zdravom podlogom. Brojni će se naraštaji morati založiti za obostranu humanizaciju. Radi te dugotrajnosti turbolentnu politiku mora zamijeniti staložen kulturni protok.
Hrvatski je tisak stereotipno hladno tumačio situaciju svojim uvriježenim stilom, te nikada nije izazvao neku dinamičnu senzaciju. Oštrijih srazova dakako nije bilo, a rješenja još manje.

POVIJESNI OSVRT

Povijest nije samo vezivo uspomena već i naslućivanje budućnosti. Međutim, u prepričavanju je praktički uvijek - zbog prilagođenih naglasaka s jedne, te prešućivanja s druge strane - podvrgnuta iskrivljavanju. Dokumenti svjedoče, međutim, točno i objektivno. Povijest se kao prošla stvarnost nedvojbeno svrstava u područje kulture. Ima, dakako, i nekulturne tj. iznakažene povijesti s nametnutim sadržajem i proizvoljnim naglascima, te propuštanjem znakovitih pojava koje bi ometale piščeve nakane.
Opisat ćemo desetak slučajeva hrvatsko-slovenske suradnje u povijesti, da bi se stvorila predodžba o uzajamnosti i aktualnosti susjedstva. To zacijelo neće biti podrobni povijesni prikazi, već grubo zaokruženi osvrti iz kojih se naziru specifična značenja.
Stari vijek (do godine 476.) nije posebno zanimljiv za našu temu, niti je dovoljno istražen, pa mišljenje o etnogenezi upućuje na bar dva izvorišta: iransko i slavensko. O prvomu imamo samo nejasne natuknice, a o drugomu zavidan opus. I Hrvati i Slovenci iznose neke teze o svome podrijetlu, koje bi mogle pobrkati uvriježene sustave. Dvije manje skupine jezikoslovaca ukazuju na Skandinaviju (Ježeva teorija), a druga na postojbinu u gornjem i srednjem Podunavlju, za razliku od tvrdnje da su se Stari Slaveni, među njima i Slovenci i Hrvati, doselili iz zakarpatskih predjela. Zacijelo su sve slavenske grupacije obitavale nedaleko jedna od druge, što dokazuje mnoštvo zajedničkih riječi sačuvanih u današnjim slavenskim jezicima.
Srednji vijek (476. - 1492.) mnogo je slikovitiji; otkriva nam sudbonosne pomake sve do Jadrana u Hrvata, te do rijeke Adiže u Furlaniji za Slovence. Potonji su, dakle, žrtvovali za nove travnjake mnogo više, jer su, iako već iscrpljeni - kročili sve dalje i prorjeđivali se tako da su na završnim terenima brojili samo još trećinu od ukupnog stanovništva. Ta im proporcija nije pogodovala za osvajanje gradova, pa su se morali zadovoljiti okolnim plodnim zemljištem, ostajući ratarima.
Hrvati su uz sunčani Jadran postali dobri ribari, a kasnije brodograditelji: hrvatsko je osvajanje zauzelo prostrano kopno od Drave do mora. Seoba nije bila osobito (ili nikako) organizirana ni kod jednih ni kod drugih, pa je potrajala gotovo puna dva stoljeća, tijekom šestoga i sedmog.
Mogu se ipak uočiti neke posebnosti ovih selidbenih zaleta: Slovenci i Hrvati nisu se kretali zajedno niti istovremeno na zapad. Ipak, one skupine koje su kasnije stizale, širile su se priljubljeno s obzirom na terene koji već bijahu zaposjeli ovi ili oni raniji doseljenici. Znači da su poštivali stečevinu ranijih "sunarodnjaka" smatrajući ih nekim svojim susjedstvom i ne pokušavajući ometati njihov posjed; a ta ih je svijest tjerala dalje, usprkos umoru i iscrpljenosti. Postojao je, dakle, neki altruizam uz nužnu disciplinu: "Ne otimaj rodu svome!"
Druga je značajka dugotrajne selidbe ta da su se nadošle grupacije naselile tik jedna uz drugu, ne ostavivši međuprostor! Nastala su kompaktna zaokruženja terena između pojedinih Slavena, kako na sjeveru tako i na jugu, ali ne, nažalost, između sjevera i juga, jer je nedostajalo ljudi da popune zaleđe. Strogo usmjerenje "na zapad" ostavilo je strjelicu nezaštićenom s boka i eto prilike da nahrupe u 10. stoljeću s istoka Mađari, a sa zapada da im se suprotstave germano-franačke sile i da zadrže Slavene, oduvijek smatrane nomadima. Uslijedilo je odvajanje Čeha i Slovaka od Slovenaca i Hrvata, te su sva rubna područja ostala nezaštićena, a to je uvelike ometalo rodbinske komunikacije.
Treća je karakteristika slavenskog uključenja u Europu u navici razvijenijih naših susjeda da nas svi, bez razlike, smatrahu barbarima, otimačima, nezrelima za suživot s prosvijetljenim Zapadom. Otud mrske isprike za neprekidna ratovanja. (Čitatelju preporučujemo da pogleda vrsnu Levstikovu preradu Jurčičeve drame "Tugomer" i da uvidi zatrtu žestinu germanske mržnje prema svim Slavenima u ono doba.) Kasnije se to shvaćanje ponovno pojavilo još u vrijeme talijanske okupacije Primorske (pokrajine) u Sloveniji, da bi se opravdalo nečuveno talijansko ugnjetavanje. To potiče divljenje upornim hrvatskim velikašima koji su uspjeli - unatoč najžešćem nadzoru, njegovati narodnu besjedu, najčešće dakako putem crkvene djelatnosti, molitvenicima i pjesmaricama, oglasima i proglasima, da puk usrče slatku svoju riječ barem povremeno.
Također je zanimljiva uzgredna pojava jednog (pra)elementa, tj. nomadskih Vlaha kojima se zamutilo pravo podrijetlo; samo se zna da ih je bilo podosta već odmah nakon raspada Rimskog Carstva (476.), ali da ipak nemaju svoje domovine - niti da za njom teže - već se zadovoljavahu pljačkom dovoljno unosnom za svoje potrebe. Oni zato nisu nikada kanili zabiti svoj etnički klin među slavenske doseljenike (poput Mađara u 10. stoljeću) da bi formirali kakav bilo zajednički posjed; ali su se miješali na širokom balkanskom području držeći se svagdje isključivo svoje plemenske discipline. To im je omogućilo zbijenost dodira sa slavenskim došljacima, pa su se mogla ustaliti jasnija razgraničenja, neometana tuđim (i to baš vlaškim) mješavinama. U tom su pogledu naše međe čiste.
Iznimka je nastala u Beloj krajini (Slovenija) gdje je vlaški element unio u slovensku kulturu nekoliko izdvojenih osebujnosti hrvatskoga podrijetla (budući da ih je usvojio još u vrijeme zadržavanja na hrvatskom prostoru). Neki su Slovenci znali mrmljati na tu "pohrvaćenu glazbu i folklor, te Jurjevanje, ne znajući da je to multikulturna dobit za Deželu, jer je asimilacija provedena u potpunosti. Dali su ti došljaci Slovencima kasnije niz zapaženih književnika, učitelja i svećenika.

Potpora Hrvatima
Prvi organizirani iskorak u Slovenaca zapažamo kad su hrvatski vođe htjeli ujediniti sav svoj pridošli narod u jednu državu između Drave i Jadrana. Osobito je inzistirao na tome Ljudevit Posavski, početkom devetog stoljeća, znajući da mu je ta zbijenost potrebna za otpor Francima koji su nadirali prema Jadranu. Ali, upravo je ta nemirna Ljudevitova ambicija motivirala i Franke da što prije, naoružani, krenu na slavenski Jug. Međutim, naišli su na iznenadne smetnje u svojim pohodima, tj. na slovenske strijele iz ruku dobrovoljaca organiziranih u karantanskim zasjedama duž Koruške. Te su strijele prorjeđivale franačku vojsku, sve do njenog oslabljenja i preusmjerenja ratnih planova. Vratiše se Franci radi pojačanja, ali ih u drugom naletu stiže isto zlo; strijelci su očito pojačavali svoj korpus, pa uvidješe Franci da treba prvo upokoriti Slovence da očiste putove za Hrvatsku... Napokon je Ljudevit bio savladan zbog obiteljske izdaje (oko g. 820.). Skupo platiše Slovenci svoj hrabri podvig - gubitkom političke autonomije.
Karakteristično je za sve kasnije povjesničare da su mnogo više sudili i raspravljali o tomu je li Slovencima valjalo poduprijeti Ljudevita te time žrtvovati slobodu, nego o tajnama uspješnog upućivanja Slovenaca na suradnju točno sinkroniziranu za hrvatske probitke. Tko je ostvarivao pravovremene komunikacije, s vojnim tajnama, i s kakvom stimulacijom? Nije nam to još razjašnjeno sve do danas, pa se očitovala razlika u stavovima povjesničara, jer su jedni veću pozornost posvećivali kritici tadašnje aktivnosti Karantanaca (tobože za "prazan ničevo"), nego oni koji su dopuštali (pače i zagovarali) stav da se prosvjed strijelaca temelji na afinitivnoj solidarnosti, naglašavajući kako je ionako bilo neizbježno da koruški i drugi Slovenci kad-tad izgube svaki oblik samovladavine dok god budu obitavali na putu prema Jadranu.

Spas Prekomurja
Hrvatima se uskoro pružila dobra prilika da se oduže u vrijeme suživota sa slovenskim Prekomurjem (a to je trajalo oko 700 godina!). Prekomurjem su gospodarili Mađari, pa je ono bilo otrgnuto od drugih slovenskih pokrajina. To je znatno otežavalo otpor mađarizaciji, jer su već ponestajale i zadnje dopuštene crkvene knjige, molitvenici, misali, pjesmarice, koje Ljubljana nije mogla nadoknađivati. Ostalo je sve na zagrebačkoj (nad)biskupiji koja je našla mudro rješenje, kajkavicu, koju su Prekomurci posve razumjeli. Zagrebački biskup Franjo Tauszy osobno se založio za to i napisao još 2 knjige prikladnog štiva na kajkavskom dijalektu te ih svojim troškom tiskao u Beču (da se ne bi saznalo u Budimpešti). Mađari nisu otkrili te varke sve do god. 1777., ali su tada prvom zgodom dokinuli tu vezu sa Zagrebom, time što su osnovali vlastitu biskupiju i bogoslovlju u Sombatelju podredivši joj glavninu Prekomurja. Bilo je, međutim, prekasno za nasilnu mađarizaciju; izbjegnuta je, dakle, pomoću kajkavske literature (za crkvene potrebe).
Slične su prednosti uživali prekomurski studenti teologije u Zagrebu, jer su imali mogućnosti polagati ispite u tome dijalektu.
Upada u oči okolnost da Zagreb nije tijekom svih 700 godina ni pod jednim (nad)biskupom u pogledu Prekomurja pokušao djelovati politički, tj. širiti hrvatski utjecaj na puk, te su odnosi ostali posve čisti, regularni, velikodušni i nadasve uspješni. Crkva se time još jednom iskazala svojim evanđeoskom ulogom; usporedimo to s Istrom i Slovenskim primorjem u vrijeme Dobrile i Mahniča, te djelovanjem požrtvovnog goričkog biskupa Frana Sedeja koji je zbog toga bio odstranjen na izričit zahtjev Benita Mussolinija.

Celjski grofovi (1336. - 1456.)
Dvadesetak kilometara sjeverno od grada Celja nalazi se restaurirani zamak žovnek iz kojega proiziđoše dinamični baštinici grofice Heme (izrazite prijateljice Slovenaca i kasnije svetice), odgojeni u latinskom jeziku s prvorazrednim manirama te nabijeni ambicijom da im se otvaraju sva vrata. Premda njemačke krvi, nisu se žacali razvijati ugled i moć u slavenskoj sferi. Na rodoljublje se nisu osvrtali.
Obogaćivali su se unosnim ženidbama, prigodnim zamjenama i sretnim naslijeđem; ubrzo stekoše i društveni položaj, te vojničke vještine i časti; imali su i uspjeha u ratu s Turcima te bijahu dobrodošli u Beču i u Pešti. Mađari ih čak podigoše na kneževsku čast (1436.) za izvanredne borbene uspjehe. Stečenim su novcem mogli podmićivati i Habsburgovce, dobivajući za uzvrat velike posjede. Obitelji su im se brzo širile; a i muška i ženska djeca bila su odgajana za vladalačke dužnosti i odgovornosti. Muški su potomci bili predviđeni za izravno upravljanje, a djevojke su se udavale za slavnije hrvatske, češke, poljske i srpske dvorske pretendente. Svoju su čeljad unaprijed zaručivali s perspektivnim uglednicima.
Obiteljska je disciplina, međutim, ipak zatajila u slučaju Friderika II. (nasljednik vodećeg kneza Hermana II. Celjskog). Friderik je okaljao svoju ženidbu s Jelenom Frankopanskom sklonivši se kod plemkinje Veronike iz Desnića, nižeg roda, što je rasrdilo gordog Hermana, nepopustljiva despota. Ljuto se osvetio sinu utamničenjem tijekom 17 godina. To je zapečatilo rod celjskih kneževa jer je Friderik ostao bez potomstva, a njegov brat Ulrik II. poginuo je nakon pobjede nad Turcima pred Beogradom (1456.)...
Značajno je da su se Celjski grofovi i kneževi rodbinski miješali s najotmjenijim obiteljima u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji, a u Sloveniji nije bilo takvih rodova. Za kulturni se napredak puka oni nisu zalagali, ali ga nisu kočili. Škrtosti nisu pokazivali kao ni bahatost i nasilje prema seljacima, tako da je naš kmet bio razmjerno zadovoljan. Herman II. doživio je i bansku čast u Hrvatskoj (čak je 25 godina banovao), ali mu povijest ne pripisuje neke značajnije uspjehe. Također bijaše Hermanu ponuđena Tvrtkova kruna, da kraljuje nad Bosnom, ali je on to odbio kao nerealno.

Turski ratovi
Turci su uvelike nastojali pokoriti svu Hrvatsku, dok za slovenske krajeve nisu imali interesa. Znali bi samo povremeno prohujati te odnijeti plijen, a i kršne momke za pojačanje svojih elitnih odreda, "janjičara".
Ipak ima nekoliko iznimaka. Prvi se napad odigrao u krajnjoj Koruškoj, ali ne iz strateških razloga, već iz osvete. Cilj im je bio napasti Mlečane koji su, međutim, bili spremili prejaku obranu, pa su Turci odustali, te krenuli - radi plijena - uz Soču na sjever, prema dolini Ziljice. Tamo su naišli na brojčano jaku vojsku kmetova, koji dakako nisu mogli nauditi Turcima, već su izginuli u krvavoj bitci (1478.).
Drugi je događaj iz vremena Vojne krajine na kojoj se zaustavljao turski prodor na zapad i sjever, prema Beču. Na tom je prostoru bilo zapovjedništvo kršćanskih jedinica izmjenice prepušteno Hrvatima i Slovencima. Tako spominje kronika Slovenaca Ivana Kacijanara - koji je trebao Turcima preoteti grad Osijek. Ali kako je on bio plahe naravi, da izbjegne borbu, napustio je svoju vojsku, potajno, prepustivši Turcima da sljedećeg jutra nasrnu na obezglavljene kršćane i u općem ih metežu potuku i rasprše. Kacijanara nađoše pregovarati s Turcima te ga zatvoriše, ali on uspije pobjeći - ravno natrag u turski tabor! To mu je donijelo smrtnu kaznu za dvostruko izdajstvo (1537.).
Treći je pak slučaj trijumfalan: u velikoj bitci kod Siska kršćani su, među kojima su bili i kranjski konjanici, god. 1591. porazili Osmanlije, nakon čega ovi više neće imati uspjeha u eksploziji na sjever i zapad.
U doba očajničke obrane od Turaka našla se Hrvatska stisnuta na svoju minimalnu površinu. U to doba u Sloveniju su se doselili Vlasi, i to u Belu Krajinu.

Slovensko glagoljaštvo
Uvođenje glagoljice u crkvenu književnost uslijedilo je nakon uspješnih nastojanja svete braće Ćirila i Metoda da uvedu i obrane uporabu slavenskih jezika u bogoslužju. Ta je novost uzela maha, što je zabrinulo Slovence; odobrenje je bilo stiglo, naime, za sve slavenske jezike, ali im glagoljska slova nisu nikada bila draga. Nelagoda je rasla iz dana u dan.
Primož Trubar (1508.-1586.), čovjek snažna duha i savjesti, te plodan pisac i prosvjetitelj, odlučio je proučiti glagoljicu što detaljnije i proširiti je po najboljim pedagoškim metodama. Uputio se u hrvatsku Rijeku, žarište glagoljice, i predao se stezi i radu. Ali je uslijedilo razočaranje; on nije savladao što je naumio i odrekao se glagoljice. Bila je to prava opreka gotici za koju se bio odlučio ranije. Napustio je Rijeku i odlučno se okrenuo prema Njemačkoj. Pojedinosti o njegovoj riječkoj djelatnosti nisu posvema poznate; bit će da je on trpio višestruko - romanski mu mentalitet stanovništva nije odgovarao.
Taj je njegov bijeg značio poraz za primjenu glagoljice na slovenskom tlu. Nedostajalo je pobornika i to se pismo ugasilo. Slijedio je tajac o tomu i u raspravama, a jezikoslovci se zatvoriše u sebe, radeći "po starome" na biblijskim knjigama još stotinjak godina. Taj je predah umrtvio sve jače inicijative sve tamo do Vodnika, Čopa i Prešerna te Kopitara u Sloveniji, odnosno do ilirskih preporoditelja u Zagrebu. To su već bile nove, posve svježe ambicije. Glagoljica je prepuštena svojim simpatizerima, crkvenim učenjacima i kleru, a civilni se krug odlučio s obje strane Kupe i Sutle za Gajev pravopis. Ilirizam se tada masovno raširio u Hrvatskoj, a slovensku je književnost njegovao samo tanki sloj njihovih umjetnika.
Ipak je Trubar požalio odricanje od glagoljice. Došlo je vrijeme kad je on htio za Hrvate prilagoditi svoja biblijska djela i odlučio je da to objavi u ćirilici i glagoljici, u gradu Urachu (u Njemačkoj). Time je udovoljio svojoj savjesti i navodno je taj gorostas pred smrt osjetio punu životnu zadovoljštinu nad obimnim poslom koji je savjesno dovršio.

Seljačke bune
Nedugo nakon pogibije Celjskih kneževa, pogoršao se odnos seljaka i gospode. Plemstvo kao neradni sloj zadužen "za obranu zemlje" trošilo je mnogo na zabavu i užitak, što je povećavalo seljačke obveze. Kako su plemići sve grublje i bezobzirnije utjerivali dažbine, došlo je do seljačke pobune. Hrvati i Slovenci dogovoriše se za zajednički oružani ustanak, usprkos oskudici u oružju, osim seljačkog alata i čvrste volje za osvetu. Potonje je odlučivalo i u velikoj mjeri nadmašilo potrebnu trijeznost.
Osvrnut ćemo se samo na najznačajniji okršaj u Hrvatskom zagorju u blizini Slovenije, gdje su se složili slovenski i hrvatski kmetovi da izbore svoja prava utanačena u tzv. "urbarima"; nažalost, za preoštre zime. Opustošivši u naglom naletu nekoliko vlastelinskih posjeda, podijelile su se seoske brigade u dvije grane: za istočnu i južnu Sloveniju (Štajersku i Dolenjsku), dok se je glavnina, sa zajedničkim vođom Matijom Gubcem, koncentrirala u Stubici da završi osvetu. Vlastelinska je vojska međutim bila spremnija, a iskoristila je i usluge izdajnikâ među napadačima, te je za vojev

Maks Milanez, Zagreb

Prethodna objava:
PAULA VON PRERADOVIĆ I TRADICIJA...

Sljedeća objava:
PRILOG GOSPODARSKOJ POVIJESTI ISTRE...

Povratak na sve novosti