FAUST - Zvonjava i zborski pjev

16. Listopad, 2015 - 07:20

Johann Wolfgang von Goethe

Zvonjava i zborski pjev.

ZBOR ANĐELA:
Uskrsnuo je Krist!
Smrtniku veselje,
A grješne ga želje,
Istočne, velje,
Vile ko list.

FAUST:
Kakav to bruj i kakav svijetao ton,
Silovit, skida pehar s mojih usta?
Navješćuje li taj potmuli zvon
Svečani sat kad On na Uskrs usta?
Pjevate li, zborovi, utješan već pjev,
Izvjesnost Novog saveza, što već se ču ko sijev
U Grobnu Noć iz anđeoskih usta?

ZBOR ŽENA:
Plemenitom mašću
Smo ga obložile,
Mi vjerne Došašću
U grob ga položile;
U povila čista
Umotasmo tilo,
Ali tu Krista
Nije već bilo!

ZBOR ANĐELA.
Uskrsnuo je Krist!
Blaženik koji ljubi
I koji je svoj grubi
Ispit što snubi
Položio čist.

FAUST:
Nebeski zvuci, vi blagoglasni jek,
Što tražite od mene prahoždera?
Razliježite se gdje je čovjek mek.
Čuo sam obavijest, no mi fali vjera;
Najmilije dijete vjeri je čudo tek.
Ne usudim se težiti put sfera
Odakle zvoni mila vijest;
No kako na nj već mladost svikla jest,
Taj zvuk me vraća u život iz svog smjera.
Tad bi se na me, a Sabatu u čast,
Spljuštio cjelov ljubavi nebeske,
Punina, čežnja te ljubavi reske,
A molitva mi bila žarka slast;
Nepojmljivo i nježno čeznuće,
Niz livade, šume gnalo me na let.
I dok bi tekle suze vruće
Čuvstvovao bih novi svijet.
Taj pjev mi igre mladosti htje reći,
Proljetnu sreću, vedar dan;
Te sjećanje na djetinjstvo mi priječi
Zadnji taj korak, ozbiljan.
Zaorite se, popijevke sa neba!
Gle suze, zemlja opet mene treba!

ZBOR MLADIĆA:
Pokopan potom
On uvis se svio,
Uzvišen životom,
Uzvinuo se bio,
U slasti s postanja,
U stvaralaštvu:
Mi zemnog poslanja
Rad patnje smo tu.
No ako nas, svoje,
Ostavljaš veće,
Mi, Meštre, s tvoje
Plačemo sreće!

ZBOR ANĐELA:
Uskrsnuo je Krist
Iz rasapne gline;
Svak radostan, čist,
Nek okove skine!
Koji djelom ga slavite,
Ljubavlju plavite,
Naviještanjem se bavite,
Obećanjem javite,
Učitelj vam je tu,
Za vas je tu!

Pred gradskim vratima

Amo tamo šeću PROLAZNICI svakoga soja.

NEKOLICINA ŠEGRTA:
A zašto bismo van?

DRUGI:
Pa idemo u Lovački stan.

PRVI:
Ali mi bismo prošetali do mlina.

JEDAN ŠEGRT:
A ja bih predložio baš Vododvor.

DRUGI:
Ali put je donde vrlo spor.

INI ŠEGRTI:
Kamo ćeš onda ti?

TREĆI:
Kamo i većina.

ČETVRTI:
A ja ću gore u Novo selo, tamo je živo,
Prvorazredne šore i najbolje pivo,
Usto i najljepši komadi.

PETI:
Preživahan si, ti huncut,
Svrbe te leđa i treći put?
Ja neću, ne, to mjesto mi se gadi.
SLUŠKINJA:
Ne, iz ovih stopa vraćam se u grad.

DRUGA:
Ma naći ćemo ga, uz jablane kad stane.

PRVA:
I za me eto sreće tad;
On će ići s tvoje strane,
Na plandištu ćeš s njime plesat ti,
A što me se tiču tvoje radosti!

DRUGA:
Ali danas on neće biti sam,
Kuštravko će s njim biti, znam.

STUDENT:
Gle, stari, one strašne mačke.
Za njima, samo polagačke!
žestoko pivo, duhan jak ko pušt,
I divot flojse, to ti je moj gušt.

GRADSKA DJEVOJKA:
Pogleč si samo sve te lijepe dečke!
Kako ih zbilja nije sram:
Mogli bi biti u društvu kakve bečke,
A jure za prostakušam!

DRUGI STUDENT:
Ne tako brzo! Za nama su dva
Milovidna bića doma,
A jedna mi je susjeda;
Toj djevojci sam sklon veoma.
Korak im je još lagan, tih,
No skoro ćemo biti tik uz njih.

PRVI:
Ne dam, kolega, da u me tko se pača.
Požuri, jer se divljač lako gubi.
Ruka što metle subotom se laća
Nedjeljom sjajno miluje i ljubi.

GRAĐANIN:
Taj novi gradonačelnik mi nije mio!
Iz dana u dan sve je drskiji bio.
I što on čini za taj grad?
Zar svakog dana gore nije?
Poslušan većma no ikad prije,
A plaćaš više no do sad.

PROSJAK (pjeva):
Vi dobri ljudi, lijepe žene,
Gizdav izgled, obraz mlad,
Pogledajte, voljni, mene,
Ublažite tugu i jad!
Nek vergl zalud se ne trudi!
Tek darovnik je radostan.
Taj dan kad slave baš svi ljudi,
Nek je i za me žetven dan.

DRUGI GRAĐANIN:
Nedjeljom, blagdanima, ničeg boljeg, znate,
No razgovor o ratu dok se boj
Bije u Turskoj, dalekoj,
Gdje puci jedan drugog mlate.
Uz prozor piješ čašicu po svom,
Brodove gledaš kako rijekom plove,
Pa uvečer veseo u svoj dom
Uz mirnodobske blagoslove.

TREĆI GRAĐANIN:
Da, susjed! Pústi, i moj to je stav,
Nek jedan drugom glavu siječe,
Nek zbiva se taj metež sav,
Tek kod kuće po starom teče.

STARICA, gradskim djevojkama:
Gle krasne li su! Mladunčice, gle!
Da trza na vas, tko će kriti?
Gizdavke! No ide nabolje!
A vaše bih želje znala ispuniti.

GRADSKA DJEVOJKA:
Idemo, Agata! Klonim ti se, znaš,
S tim vješticama ophoditi javno;
Doduše mog je budućega baš
Na Andrijino kazala mi slavno.

DRUGA:
A meni u kristalu, da,
Kao vojnika, među više njih;
Posvuda se ogledam, i tražim ga,
Al nikako da njega srela bih.

VOJNICI:
Gradova krune
Bedem tvrdoću,
Ohole cure,
Te što hihoću,
Osvojiti hoću!
Odvažan trud,
Plaća ko bog!

Čuj kako zove
I vabi nas truba
Na radosti nove,
Iskustva nam gruba.
To ti je juriš!
To je življenje!
Po gradove žuriš,
Padaju žene.
Odvažan trud,
Plaća ko bog!
Vojnici odavde
I odlaze stog.

FAUST i WAGNER.

FAUST:
Proljeće, pogled što se milo toči,
S rijeka je, potoka, otplavilo led;
Zelendol, sreća, nada, i red;
Stara se zima u svojoj slaboći
Vuče put brdá mimogred.
Odanle, u bijegu, šalje tek
Nemoćan vijor, zrnca leda,
Po zelenkoši, a kratkovjek;
Bjelini sunce bivati ne da,
Posvuda tvorba i težnja čemu,
Oživit sve bojama, do tog je njemu;
A nema li cvijeća taj krajolik,
Za ures si bira čovječji lik.
S ovoga visa osvrni se sada
Te pogledom svrati dolje do grada.
Iz šupljih tmurnih dveri stoprv
Šarolik neki navire vrv.
Svatko bi da se k suncu privuče.
Gospodnje slave uskrsnuće,
Jer su uskrsnuli i oni sami,
Iz trgovačkih i poslovnih veza,
Iz potleušica, izba u tami,
Iz krovova, zabata stisnuta reza,
Iz ulica s njihovim tjeskobnim splinom,
Te su prečasnu crkvenu noć
Zamijenili svi za svjetlosnu moć.
Gledaj to mnoštvo, a spretnom vještinom
Se truni kroz polja, kroz perivoj pun,
I kako ta rijeka, duljinom, širinom,
Odnosi poneki veseo čun,
Te dok se prepun da potone ljuljka,
Posljednji čamac plovi u dalj.
Pa i s dalekih staza brežuljka
Blještav nas motri raznobojan halj.
Iz obližnjeg sela čujem već buku,
Tu pravo pravcato nebo je puku,
Svi zadovoljno pocikuju:
Tu sam ja čovjek, i bit ću tek tu.

WAGNER:
Gospodine doktore, ta šetnja s Vama
Dobitak je i častan čin;
Pa ipak nije gubiti se nama,
Jer sirovu sam svemu dušmanin.
Dok viču, gude, kuglaju se oni,
Taj zvuk u meni pobuđuje gnjev;
Te bjesne kao zloduh da ih goni,
I zovu to radost, zovu to i pjev.

SELJACI pod lipom.

Ples i pjesma.

Spremio pastir se za ples,
Haljetak šaren, vijenac, vez,
Pa nakitio grudi.
Pod lipom već su bili svi,
I pomamno plesali.
Haj, haj, uživaj!
Fij, fij, fiju ju!
A gudalo gudi.

On brzo se razgalio,
Na djevojče navalio,
Pa joj lakat nudi.
Okrenula se cura tad,
Pa reče: Glupo, što je sad?
Haj, haj, uživaj!
Fij, fij, fiju ju!
Nepristojne ste ćudi!

Al onda žustro uokrug,
Na desno sad, na lijevo krug,
Let suknjica ludi.
Pa opušteni uz rumen sjaj
Jedno drugom u zagrljaj,
Haj, haj, uživaj!
Fij, fij, fiju ju!
A bedro lakat žudi.

Ma ne gledaj me tako sad!
Jer prevario svoju mlad
Mnogi je od ljudi!
No ipak ju je smirio,
A glas se s lipe širio:
Haj, haj, uživaj!
Fij, fij, fiju ju!
A gudalo gudi.

STARI SELJAK:
Lijepo je od Vas, gospodine doktore,
Da Vaš nas prezir stići neće,
Da danas netko s prostim pukom
Tako vele učen kreće.
Najljepši Vam evo vrč,
Svjež napitak u njem sveđ,
A prinosim ga s glasnom željom
Da ne gasi Vam samo žeđ:
Broj kapljica u njemu
Nek broj je Vaših dana tu.

FAUST:
Tim pićem se osvježit želim,
Na zdravlje vam, i hvala, velim.

(Puk se okuplja uokrug.)

STARI SELJAK:
Doista, dobro ste učinili,
Te došli na dan Svesion.
I prije ste, u dane zle,
Znali nama biti sklon!
Dapače još se sjeća tko
Vašega oca sveudilj,
Kad oteo ga vrućici,
A pošasti je bio cilj.
I Vi ste tad, a čovjek mlad,
U mnogi dom bolesti zašli,
I gdje bi drugi vukli leš,
Vi biste posve zdravi izašli;
Pomoćniku je u kušnji, tišnji,
Pomagao pomoćnik Višnji.

SVI:
Nazdravlje, gospodine,
Upomoć svake godine!

FAUST:
Svi pred Njim sada ničice,
S pomoći On tek diči se.

(Odlazi dalje s Wagnerom.)

WAGNER:
Kakva li čuvstva, velikane moj,
U tebi, dok te ta svjetina štuje!
Sretna li tko vrsnoćom tu je,
S nje vuče i probitak svoj!
Otac te sinu pokazuje,
Svak pita i hrli i žuri svak,
Zastaju gusle, tancar čak.
Ti ideš a oni u red stali,
I kape bi uvis grabile;
Još malo pa bi na koljena pali,
Ko da si ti Venerabile.

FAUST:
Još par koraka, podno onaj kam;
Odmorimo se, a za šetnjom prostom.
Zamišljen, često, tu bih sjeo sam,
I trapio se molitvom i postom.
Prebogat nadom, vjerom jak,
Uz rukolom, suzni uzdisaj,
U gospodara neba čak
Izmolit kanih kugi kraj.
Taj pljesak mnoštva zvuči mi ko rug.
O, u nutrini kad bi mojoj štio
Koliko je otac, i sin mu, drug,
Malo te slave vrijedan bio!
Otac mi bio pošten, no tmuran, stran,
O prirodi je, kruzima joj svetim,
Mislio, čestit, s trudom prenapetim,
Na svoje neko brdo tkan.

Uz svoje društvo bi, adepte,
U kuhinju se crnu skrio,
I tad uz beskrajne recepte
Sve suprotno u jedno slio.
Tu bi se crven lav, presmion prosac,
Vjenčao s ljiljanom uz uron mlak,
Pa bi sklapali, ko združen bakljonosac,
Izmjenjujući ložnice, svoj brak.
Iz njeg se u čaši stali
Mlada kraljica šarne boje,
I eto lijeka, pacijenti umirali,
A nitko da pita: Ma ozdravio, tko je?
Tako smo eto s tom paklenom kašom
Po bregima i svom dolinom našom
Gore no kuga bjesovali.
Sâm sam tog otrova tisućama dao:
Oni sveli, ja ostao,
Da drske ubojice netko još i hvali.

WAGNER:
Ma kako da Vas baš to skrši!
Nije li dosta ako čovjek prav
Umijeće svoje, nalog sav,
Savjesno i točno vrši?
Kad kao mladić oca štuješ svog,
Od njega štošta primiti ćeš moći;
Kad kao čovjek širiš znanstva slog,
Tvoj sin će moći k višem cilju doći.

FAUST:
O sretna li tko se i nada čak
Da će iz mora bludnji izroniti itko!
Što ne znaš, baš to treba svak,
A ono što znaš, ne treba baš nitko.
No lijep dar ovog sata neka bar
Te tmurne misli ne skrivaju!
Gle kako sunca predvečernji žar
Kni kućice u zelen gaju.
Blag pomak, gib, žar dana odmakla,
Te onkraj žuri, na nov život budi.
O da me kakva krila vinu s tla,
Jer za njim ta hlepnja, za njim žudi!
Uz večernji tad bih vječni pram
Vidio pod sobom svijet u sreći,
Spokoj dolina, svih visova plam,
Srebrni potok k zlatnoj rijeci teći.

Ustavljali tad ne bi boštven tijek
Surovi klanci one puste gore;
Zaljeva toplih, rasklapa se more
Očima što se čude tek.
No bog se čini svom tonuću hiti;
Budi se tek nov nagon, moć,
Te vječno svjetlo sunca žurim piti,
Preda mnom dan i iza mene noć,
Visoko nebo, dolje šumor vala.
Al ono tone, nakon lijepa sna.
Ah krilima duha krila tjelesna
Pridružiti se nisu lako znala.
A ipak je svakom urođeno
Promicati i osjećaj svoj,
Pa izgubljena u plavilu, eno,
I ševa klikće treštav poj;
Omorikinih gle vrleti,
Orao krili areal,
Preko mora i dola leti
K domovini svojoj ždral.

WAGNER: I ja
sam često mušičavac bio,
No takav nagon nisam osjetio.
Sit šuma i polja, od njih ja sam čist;
Za ptičja krilca ja baš nemam sluha.
Kako da inače dijelim radost duha
Od knjige do knjige i s lista na list!
Zimskih je noći tek tu mio čar,
Zglob svaki grije blaženo življenje,
A vrijedan pergament razviješ li bar,
K tebi se dolje cijelo nebo penje.

FAUST:
Tebi je samo jedan nagon znan,
I nikad drugom se ne uči!
A meni je u grudi dviju duša stan,
I jedna bi od druge da se luči:
Svog svijeta, jedna, u ljubavnoj slasti,
Drži se putem pričvrsnih organa;
Druga iz praha silno žudi rasti
Put pradjedovskih vrhpoljana.
O nastava li koji duh zrak,
Med nebom, zemljom, lebdeć u slobodi,
Iz zlatne pare slazi k meni lak,
Te novom, bujnom životu me vodi!
O da mi je kakav čarobni plašt,
Pa da me nosi put stranih zemalja!
Ne bih ga dao ni za kakav tašt
Skupocjen set ma kraljevskih halja.

WAGNER:
Ne zazivaj taj dobro znani roj
Što u kužnu krugu hrpimice slijeće,
Te čovjeku tisućkratni broj
Pogibelji svih ishoda spleće.
Sa Sjevera se rije oštar zub
Tih duhova a jezikâ ko strijela;
S Istoka pak im nasrt sušan, grub,
Od tvojih pluća spravlja hranu i jela;
Ako ih Podne, iz pustinje, a sav
žar, šalje da ti tjemenom se roje,
Taj roj ti Zapad nosi, sprva zdrav,
Da plavi polja i doline tvoje.
Svaki je od njih štetočinstvu sklon.
Prisluškuju, jer vole kamuflažu,
Ko da su s neba, prijetvor osion,

A anđelski šapću kada lažu.
Ali idemo. Nad svijetom siv je vlak.
Spušta se magla, hladan već je zrak.
Tek s večera se štuje dom.
Što tako stojiš, zuriš pogledom?
Što li te tako u sumračje stravi?

FAUST:
Vidiš li onog crnog psa, po usjevima
lunja i po travi?

WAGNER:
Spazih ga davno, ne važna za moj zor.

FAUST:
Promotri dobro! Tko li je, držiš, stvor?

WAGNER:
Pa neki pudl, na svoj način mali
Trsi se naći gospodaru trag.

FAUST:
Primjećuješ li, u puževskoj spirali
Kruži oko nas, i bliži se, blag.
A ne varam li se, po stazi se tog bića
Vrtloži za njim ognjen neki vir.

WAGNER:
Ne vidim ništa do li crnog psića;
Posrijedi je u Vas možda očni hir.

FAUST: Ko
da nam tiho oko nogu svija
Magične petlje, za budući vez.

WAGNER:
Ma skače u strahu jer smo Vi mu, i ja,
Tek dva neznanca, ne gospodar, knez.

FAUST:
Krug je sve uži, tu je, blizu nas.

WAGNER:
Ma vidiš, nije sablast, puki tek je pas!
Reži, dvoumi, na trbuh se svi.
Maše repom. Kao i svi psi.

FAUST:
Pridruži nam se! Dođi, tu!

WAGNER:
živinu zoveš budalastu.
Zastaneš li, čeka i on.
Obratiš mu se, i uvis je sklon;
Gubiš li što, po to će poći,
Da po tvoj štap i u vodu skoči.

FAUST:
U pravu si, tu ne vidi mi se
Ni traga duhu; dresura tu je sve.

WAGNER:
S tim psom, a dobro li je gojen,
I mudar čovjek bit će spojen.
Milosti tvoje posve vrijedan čak,
On, od studenata ponajbolji đak.

(Uđu kroz gradska vrata.)