FAUST - Vještičja kuhinja

16. Listopad, 2015 - 07:22

Johann Wolfgang von Goethe

Vještičja kuhinja.

Na nisku ognjištu ponad vatre stoji golem kotao.
U pari što se iz njega diže naziru se različiti likovi.
Uz kotao sjedi majmunica makaki, skida pjenu, i
pazi da ne prekipi. Pored nje, zajedno s mladunčadi,
sjedi majmun makaki, te se grije. Zidovi i strop ukra-
šeni su najčudnijim vještičjim potrepštinama.

FAUST. MEFISTOFELES.

FAUST:
Ma protivim se čarobnjaštvu bučnu!
U kaosu tom bjesomučnu
Obećaješ mi zdravlje žitka?
Da savjet ištem stare neke žene?
I s tijela da muljaža pitka
Tih trideset ljeta sdjene?
Za išta bolje, jao, ti nemaš sluh!
Napustila me već i nada.
Zar nisu narav i plemenit duh
Bar balzam neki izumili kada?

MEFISTOFELES:
Opet, prijatelju, u te mudar zbor!
Da pomladiš se, ima i sredstvo naturativno;
No ono je u drugoj jednoj knjizi,
A poglavlje je zbilja divno.

FAUST:
Rado bih ga znao.

MEFISTOFELES:
Tu ne trebaju nam
Ni novac, liječnik, čarolije;
Uputi se u polje sam,
Pa krči, kopaj, ma što prije,
Održi sebe i svoj um
U ograničenu krugu danom,
I hrani se tek nemiješanom hranom,
živi sa stokom kao stoka, za zlo ne uzimaj
Što njivu koju žanješ sam i gnojiš;
Najbolje je to sredstvo, znaj,
Da mlad i osamdeset brojiš!

FAUST:
Nisam navikao, i nije mi u struci
Baš držati lopatu u ruci.
Skučeni život posve mi je stran.

MEFISTOFELES:
E, onda vještici na stan.
FAUST:
Ali zašto baš toj staroj ženi?
Ne bi li ti taj napitak mi svrio?

MEFISTOFELES:
Razonode li lijepe meni!
Tisuću mostova graditi bih htio.
Ne samo znanost i umjetnost cijelu,
No strpljiv biti i na djelu.
Tih duh, ma puste godine se trudi,
Tek vrijeme mu svu snagu vrenja nudi.
I sve što tjera na taj trag,
Divne su stvari, ako išta!
Nauk doduše daje vrag;
No đavao, sam, tu ne može ništa.
(Spazi životinje.)
Gle kakav tu je kićen rod!
Ovo je sluškinja! I sluga, čiji god!
(životinjama.) Gospođa, čini se, nije kod kuće?

žIVOTINJE:
Na gozbi, moguće,
A iz kuće
Kroz dimnjak se vuče!

MEFISTOFELES:
Koliko već se smuca uz te klape?

žIVOTINJE:
Sve dok ne ogrijemo šape.

MEFISTOFELES (Faustu):
Kako ti se sviđaju te nježne zvijeri?

FAUST:
Još ne vidjeh odvratniji naraštaj!

MEFISTOFELES:
Ma ne, razgovor kao što je taj
Po mojoj je ponajdražoj mjeri!
(životinjama.) Recite mi, vi proklete lutke,
Što miješate u toj kaši?

žIVOTINJE:
Sirotinjsku juhu i slanutke.

MEFISTOFELES:
O, publika smo, i porcijaši.

MAKAKI (primakne se Mefistu te mu se
stane umiljavati):
U kocki je raj,
Bogatstvo mi daj,
Dobitkom me snebi!
Svuda loš znak,
A s novcem bih pak
Bio pri sebi.

MEFISTOFELES:
O kako sretnim majmun bi se zvao,
Kad bi se u loto dao!

(U međuvremenu su se mladi makaki igrali
velikom kuglom te je i dokoturali.)

MAKAKI:
To je taj svijet:
Padanje, lijet,
Te valja se, skuplja;
Ko čašin je zvek -
Prekratak mu vijek!
Nutrina mu šuplja.
No ovdje, on sja,
I ovdje, baš ja:
živ ispod kuplja!
Ti, sine moj
Podalje stoj!
Tebi je mrijeti!
On, glinin soj,
Krhòtine nijeti.

MEFISTOFELES:
Čemu to sito, ta sat?

MAKAKI (skine ga):
Da si ti tat,
Spoznao začas bih njime.

(Otrči do majmunice te joj dadne da
gleda kroz sito.)
Kroz sito gle, mat!
Ma znaš ga, gle tat,
Ne smiješ li reći mu ime?

MEFISTOFELES (približivši se vatri):
A lonac taj skup?

MAKAKI I MAKAKICA:
Ko lonac si glup!
Za lonac je tup,
I ne zna za kotao!

MEFISTOFELES:
Neuljudni glasi!

MAKAKI:
S tim máhalom da si
U stolac se smotao!

(Prisili Mefista da sjedne.)

FAUST (koji je za sve to vrijeme stajao pred zidnim zrcalom, čas mu se približujući, čas opet
udaljujući se od njega):
Što ja to vidim? Neborajan lik
U čarobnom se zrcalu mi nudi!
Ljubavi, hitra krila mi posudi,
Povedi me u svoj krajolik!
Ah da sad na tom mjestu nije mene,
Da drznem se na bliži kret,
Mogao bih je ko u magli zret! -
Najljepšu sliku jedne žene!
Da žena tako lijepa može biti!
Moram li diljem puti ispružene
Gledati svih nebesa zbiljske biti?
Da takvo što baš zemlju kiti?

MEFISTOFELES:
Naravno, kad šest se dana muči jedan Bog,
I tek na kraju veli bravo, bok,
Mora se i nešto pametno zbiti.
Do sita sad se nagledaj;
Takvu sam blagu za te već na tragu,
I blažen dobre kobi taj
Tko mlad će, drâgu, svome dovest pragu.

(Faust i nadalje motri u zrcalo. Mefisto, ispružen u naslonjaču i poigravajući se peruškom, nastavlja
govoriti.)

Ko kralj na prijestolju sam, vladar bluna,
žezlo mi u ruci, fali mi još kruna.

žIVOTINJE (koje su dosad bez veze izvodile svakojake čudne pokrete, uz silnu kriku prinose Mefistu
krunu):
Dobrostiv si, svoj,
Nek krv ti i znoj
Krunu sad slijepi!

(Nespretno obilaze s krunom, te je skrhaju u dva komada, s kojima skaču sad amo sad tamo.)

Dogodilo se, uh!
Naš vid, naš sluh,
I govor nam lijepi -

FAUST (prema zrcalu):
Jao meni! Pa čisto sam lud.

MEFISTOFELES (uz pokaz na živine):
Skoro da glava i meni leluja.

žIVOTINJE:
Pa sretni li kud,
I spretni li svud,
Splet misli sav buja!

FAUST (kao i prije):
U prsima mi gori, vrije!
Udaljimo se, ma što prije!

MEFISTOFELES (u prijašnjem položaju):
Sad, priznati se mora bar,
Pjesnički im iskren žar.

(Kotao što ga je majmunica bila ostavila bez nadzora počinje sad kipjeti; uvis sune visok plamen što
suklja sve do dimnjaka. Uz užasne krikove kroz plamen se spusti VJEŠTICA.)

VJEŠTICA:
Uh! Uh! Uh! Uh!
Kleta živino! Prokleta svinjo!
Zaboravio kotao, ženu splaminjo!
Ti prokleta zvijeri!
(Spazivši Fausta i Mefista):
Što je sad to?
Tko ste vi, no?
Što tražite tu?
Ušuljali gosti?
Plamen će zlosti
Spržit vam kosti!

(Sa šupljačom u ruci uđe u kotao te plamenom stane zasipati Fausta, Mefista i životinje. životinje
skviče.)

MEFISTOFELES (koji preokrene mahalo što ga drži u ruci te stane njime razbijati čaše i lonce):
Na dvoje! Na dvoje!
Ta kaša od proje!
Nek čaša se smrvi!
Za šalu tek prvi
To takt je, ti strvi,
Melodije tvoje.

(Vještica se pritom povlači puna jarosti i strave.)

Ne poznaješ me? Kostur si! I smrad!
Ne poznaješ svog gospodara, gazdu?
A tko mi brani da te sad
Smrskam, tebe i majmunsku tu bazdu?
Crven ti lajbek ne budi respekt?
Pijetlovo pero, ne znaš što bi s njime?
U licu mi je neki defekt?
Ja sâm da kažem svoje ime?

VJEŠTICA:
Oprosti, gospodaru, za taj pozdrav grub!
No ne vidim ipak kopita rub.
A gdje su i gavrana Vam oba?

MEFISTOFELES:
Izvukla si se ovaj put;
Jer zbilja moj te nije skut
Vidio već neko doba.
A i kultura, ližući sav svijet,
Protegnula se i na đavlov let;
Nije nordijski fantom više za naše kapke;
Gdje danas vidiš rogove, rep i papke?
A što se nogu tiče, tu nisam gubirad,
No ljudi mi to štetom vrate;
I zato rabim i sam, ko mnogi čovjek mlad,
Već godinama lažne gnjate.

VJEŠTICA (pleše):
Skoro već gubim razum i um,
Jer ovdje je, vidim, Sotona Kum!

MEFISTOFELES:
Zabranjujem ti, ženo, svog imena šum!

VJEŠTICA:
Ali zašto? Nije Vam po volji?
MEFISTOFELES:
Davno se već i s knjigom bajki slî;
Samo što ljudi nisu ništa bolji.
Nečastivog su vrgli, a ostali zli.
Gospodin Baron, veliš, i to je dobro, strvi;
Kavalir sam, ko drugi kavaliri.
Ne dvojiš da sam plemenite krvi;
Gle to je moj grb, on se tu šepiri.

(Načini nepristojnu gestu.)

VJEŠTICA (prekomjerno se smije):
Ha, ha, ha! Baš je to Vaš stil!
Grabancijaš, uvijek tako mil!

MEFISTOFELES (Faustu):
Moj prijatelju, uči se, doznádi!
Tako se to s vješticama radi.

VJEŠTICA:
Ma neka gospoda izvole čak!

MEFISTOFELES:
Pa, čašu tek, poznati onaj napitak!
No molim onog najstarijeg,
S godinama je dvostruko jak.

VJEŠTICA:
Vrlo rado! Evo tu jedne boce,
Njom kadšto i sama škropim groce,
A i ne smrdi, ma ni trun.
Evo vam čaša, rado data.
(Tiho.) No popije li je ovaj tu žutokljun,
On možda neće, znate, živjeti ni sata.

MEFISTOFELES:
Dobar je prijatelj, uspjet će, ma ful;
Nek najbolje iz tvoje kuhinje ga smiri.
Zacrtaj krug, svoj reci čiri biri,
I daj mu potom puni žmul.

VJEŠTICA (uz čudovišne kretnje zacrta krug te u njega stavi neke čudne predmete; istodobno čaše
stanu zveckati a kotao odzvanjati, te nastane odgovarajuća glazba. Konačno donese veliku knjigu,
postavi makakije u krug, te joj oni služe kao pult, a moraju i držati buktinje. Daje Faustu znakove da
joj se približi).

FAUST (Mefistu):
Čuj, reci, kakve su to fore?
Te bijesne kretnje, trice nore,
Neukusna varka ta,
Mrska mi je, i poznata.

MEFISTOFELES:
Ma šala! Smijeh nas olabavi;
Ne budi čovjek tako strog!
Ko liječnik ona hokus-pokus pravi,
Da što djelotvorniji ti bude sok.

(Prisili Fausta da stupi u krug.)

VJEŠTICA (s velikom emfazom stane čitati iz knjige):
Od jedan, ne hini!,
Deset načini,
Dva tada skini,
Prijeđi na tri,
I bogatstvo vri.
Četri izvjetri!
A pet i šest
Po vještici jest
Sedam i osam,
Pa izvela to sam:
I devet je jedan,
A deset nijedan.
Eto ti jedanputjedan.

FAUST:
Čini mi se, stara bunca.

MEFISTOFELES:
Daleko je to još od vrhunca,
Znam dobro, cijela je knjiga takva baš;
Čas mnogi sam i ja gubio zaludu,
Jer savršeno protuslovlje, znaš,
I mudru je tajanstveno, i ludu.
Umijeće se tu i novo i staro skri.
U vremenima se svake vlasti,
Putem tri i jedan, pa jedan i tri,
Zna mjesto istine u zabludu pasti.
Blebetav se tu uči rijek;
A blunama se bavit gdješto?
Obično vjeruje čovjek, čuje li riječi tek,
Da pritom ipak mora i misliti nešto.

VJEŠTICA (nastavi):
Tananosti
Te znanosti
Se cijelom svijetu skriše!
I bit će dar
Tek bezbrižnu bar
Koji ne misli više.

FAUST:
Ma kakav je to blunozbor?
Glava mi već puca od tlaka.
Kao da brblja čitav zbor
Od sto tisuća, sve luđaka.

MEFISTOFELES:
Dosta, o dosta, vrla ti Sibilo!
Amo sad daj to tvoje pilo,
Do vrha nalij čašu, ne do dna;
Za škodu pića prijatelj ne haje:
Jer čovjek mnogih stupnjeva je,
I poneki dobar gutljaj zna.

VJEŠTICA (uz mnoge ceremonije ulije piće u jednu kupu; dok je Faust prinosi ustima, pojavi
se lagan plamen).

MEFISTOFELES:
Samo hrabro! I dva, I tri!
Srce nek ti se veseli.
Htio bi s vragom bit na ti,
A plaši te taj plamen, je li?

(Vještica razvrgne krug. Faust iskorači iz njega.)

MEFISTOFELES:
Sad hrabro van! I neumorno, to!

VJEŠTICA:
Možda i Vama koji deci?

MEFISTOFELES (Vještici):
Ustrebaš li za uzdarje što,
Na Valpurgino mi samo reci.

VJEŠTICA:
Evo i pjesme, kadšto zapjevajte, Vi!
Oćutjet ćete djelovanje zgodno.

MEFISTOFELES:
Brzo sad za mnom, i slijedi me, shodno:
Transpirirati je neophodno,
Da snaga ti iznutra na van vri.
Uz moj ćeš nauk štovat plemenite šetnje,
Te žarkom slašću skoro osjetiti kretnje
Što Kupido ih sam neopazice skri.

FAUST:
Još načas bih u zrcalu uživo!
Toliko lijep bje ženin kip!

MEFISTOFELES:
A, ne! Jer skoro vidjet ćeš u živo
Ma sviju žena uzor-tip.
(Tiho.) S tim pićem u tijelu vidjet ćeš u trenu
Baš svaku ženu ko Helenu.

Ulica.

FAUST, MARGARETA u prolazu.
FAUST:
Lijepa gospođice, smion ću biti,
Ruku i pratnju Vam ponuditi.

MARGARETA:
Ni gospođica ni lijepa, ne,
Bez pratnje kući žurim se.

(Oslobodi se te ode.)

FAUST:
Nebesa, lijepa li djeteta!
Još nisam vidio takva šta.
Vrline čedne neki dah,
A i nabusita u isti mah.
Te crvene usne, obraz blijed,
Ja pamtit ću dok gledam svijet!
A kada oči obori,
Duboko mi to srcem rî;
A skratila što priču je,
Baš to me i ushićuje!
Pojavi se MEFISTOFELES.

FAUST:
Čuj, što misliš o onoj tamo curi?

MEFISTOFELES:
Kojoj to?

FAUST:
Ma baš je prošla, ona freh.

MEFISTOFELES:
Ona? Od svoga popa uprav juri,
Oprostio joj svaki grijeh;
Šuljao sam se uz klecalo, eh.
Ma nevino je tepče to,
Ispovjediti nema što!
Tu, moju vlast već nećeš srest!

FAUST:
Ali joj je više od četrnaest.

MEFISTOFELES:
Govoriš kao polusvijet,
Koji za se žudi svaki cvijet,
Te nema časti, milja, ne,
A da ih on ne otrgne;
Al tako ne baš uvijek gre.

FAUST:
Moj hvalevrijedni magistre,
Na miru zakon pustit ćemo!
Kratko i jasno reći ću:
Ne bude li to ždrijebe tu,
Večeras u mom naručju,
O ponoći se rastajemo.

MEFISTOFELES:
Što god se zbilo, ne u kvar!
Četrnaest dana trebam bar,
Da prigodu kakvu spredem.

FAUST:
Da imam sedam sati tek,
Ne bi mi trebao vrag ni lijek,
Stvorenje takvo da zavedem.

MEFISTOFELES:
Ko Francuz neki spleste riječ;
Nek ne bude Vam mrsko čuti:
Čemu užitak ravnoputi?
Tu radosti nije davno već,
Koliko kad se, sim pa tam,
Uz lari-fari, brbot sam,
Lutkicu gnječi i potom zgazi,
Kao u nekoj velškoj kazi.

FAUST:
I bez tog tćk mi silan, dug.

MEFISTOFELES:
Sad, nije šala, i nije rug:
Jednom i zauvijek velim Vam,
Za dijete nije prebrz plam.
Jer juriš, ne, to neće ići,
Lukavštini nam valja prići.

FAUST:
Stvori mi blago anđelka tog!
Povedi me na njezin log!
Stvori mi rubac njoj za grud,
I podvezicu, za moj blud!

MEFISTOFELES:
Da vidite da sam misaon,
I Vašoj boli služit sklon,
Ne gubimo ma ni dobu,
Još danas ćete k njoj u sobu.

FAUST:
I vidjeti je? Imati?

MEFISTOFELES:
Ma ne!
Bit će kod jedne susjede.
A Vi ćete sami, ne,
U nadi svoj na bliske slasti,
Po vonjištu do sita pâsti.

FAUST:
Možemo odmah?

MEFISTOFELES:
Prerano, za tu stvar.

FAUST:
Pobrini mi se za kakav dar! (Ode.)
MEFISTOFELES:
Darovati sad odmah! O uspjet će! Vješto!
Znam poneki lijepi hram,
I zakopanih blaga znam,
Tu razvidjeti moram nešto. (Ode.)

Večer. Uredna sobica.
MARGARETA (plete i podvezuje pletenice):
Ma sve bih dala samo da znam,
Tko li bje onaj gospodin, a sam!
Izgledom doista kršan, i jak,
A iz plemenite je kuće čak;
Pročitala sam mu to na čelu -
Inače ne bi u prošnju on smjelu. (Ode.)

MEFISTOFELES, FAUST.

MEFISTOFELES:
Uđi, ali tiho, uđi, no!

FAUST (nakon kratke šutnje):
Da, ali sam, i tako jedino!

MEFISTOFELES (njuškajući uokolo):
Takav red, a, baš svaka, ne! (Ode.)

FAUST (ogledajući sve uokolo):
O dođi, slatki sutone,
Što lebdiš ovom svetinjom!
Srce nek, patnjo, u te utone,
Koja od rose nade živiš snom!
Svud uokolo slutnja milja,
Tišine, reda, zadovoljstva!
U uboštvu gle izobilja!
U zatvoru li blagoizvoljstva!
(Baci se u kožnat naslonjač pored kreveta.)
O primi me, ti koji si davni svijet
Već grlio i s boli i s veselja!
Koliko li se često djece splet
Već vio oko tog očinskog fotelja!
Možda je mila, na koji Božić svet,
Već svelu ruku svog praroditelja
Poljubila uz puna lišca kret.
Osjećam, djevo, duh tvoj drag
Punine i reda oko mene šušti,
Duh koji te majčinski, a dnevno, blag,
Poučio na stolu da rasprostreš sag,
Da čak i pijesak pod nogom ti hrušti.
O ljupka ruko! Sam Bog je daj!
Po tebi klijet ta nebeski je raj!
A ovdje! (Odigne posteljni zastor.)
Užitka li i grozna zla!
Puste bih sate da je idila.
Prirodo, tu si u snatrenju slila
Ma urođena anđela!
Tu ležalo je dijete, za nju
Tekla je životno topla grud,
Tu se u svetu čistu tkanju
Ozbiljila Božja ćud.

A ti? Pa što te vodi na taj put?
Duboko li sam dirnut, krut!
I što ćeš tu? I čemu srce teško diše?
Ubogi Fauste! Ne poznam te više.

Čaroban neki oko mene hak?
Nuka me da se pun užitka galim,
Kao da u snu ljubavnom se talim!
Jesmo li igra koju mrsi zrak?
A kad bi ona ušla u taj čas,
Ispaštao bi opačinu mnogu!
O sitan li si, a gorostas!
Mekan bi legao njoj do nogu.

MEFISTOFELES (uđe):
Brzo! Ide odozdol, odonuda.

FAUST:
Idemo! I ne vraćam se, nikad više!

MEFISTOFELES:
Škrinjice evo, čvrste štoviše,
Donio sam je odnekuda.
Stavite je u ormar samo,
Sići će s uma, zaklet se smijem;
Tu stvarcu sam Vam donio amo
Da neku drugu zadobijem.
Igra je igra, a dijete je dijete.

FAUST:
Ne znam smijem li?

MEFISTOFELES:
Previše, pitat ćete?
Čuvali biste svoje blago?
Tad Pohotnosti Vašoj velim
Prištedite mi muku, želim,
I danje vrijeme, lijepo, drago.
Pohlepni niste, nadam se blago!
Ja češem glavu, lomim ruke -
(Stavlja škrinjicu u ormar te ga zakračuna.)
Brzo van! Trenutci lete! - - -
Ne bih li slatko malo dijete
Svrnuo put srca, žudnje Vam puke;
Zastali, ali, oni su,
Kao da će sad u predavaonicu,
I ko da je tu glavom sijeda Vam bližika,
Fizika i metafizika!
A sad idemo! (Odu.)

MARGARETA (s nekom svjetiljkom):
Zagušljivo je i sparno tu, (otvori prozor)
Vani ipak nije toliko vruće.
Ne znam ni što ću ni kako ću -
Da je bar majka sada kod kuće.
Po cijelom tijelu neka jeza, mijena,
Ipak sam ludo plaha žena!

(Stane pjevati, pritom se preodijeva.)

Bio jednom kralj u Thuli,
Do groba vjeran svat,
Pred smrt mu ljubovca uli
Do vrha pehar zlat.

Ništa mu od njega draže,
Na gozbi se lio ko slap;
Oči tek njega traže,
Ne bi li srknuo kap.

A kad mu je bilo mrijeti,
Oporuči toga dne
Gradove, zemlje, klijeti,
Samo svoj pehar ne.

Uz kraljevsku gozbu prionu
S viteškom pratnjom svom,
Na visokom očinskom tronu,
U dvorcu na moru tom.

Tu ispi stari Laci
Posljednji životni žar,
Od zlata pehar baci
Valima dolje na dar.

Te vidje da jurnu i tonu
U duboki morski zjap,
I tada mu oči klonu,
Ne ispi više ni kap.

(Otvori ormar da pospremi haljine, te ugleda
škrinjicu s nakitom.)

Odakle tu sad škrinjica ta?
Pa zaključala sam ormar, doista!
Što li je u njoj, što i šta?
Možda je zalog, nužda zla,
A majka štogod pozajmila.
A evo na vrpci i ključić tu -
Da, dobro mislim, otključat ću.
Što je to? Gle! O takvo što, Bože,
Vidjela nisam sve svoje dne!
Nakit! I plemkinja kakva s tim može
Poći na najveće blagdane.
Krasote! No komu li pripada, ne?
Da vidim kako mi lančići stoje!

(Kiti se, te priđe zrcalu.)

Kad bi te naušnice bile bar moje!
Izgledaš ipak posve drugačije.
Što će ti ljepota i mlada krv?
Sve je to dobro i lijepo, ta vrv,
No neka to, vele, ostane svačije;
Te napol sućutno dobro ti hote.
No k zlatu će, svi pak,
O zlatu jer ipak
Ovisi sve. Ah mi, sirote!

Šetnja.
FAUST, zamišljen, šeta gore dolje.
Uza nj MEFISTOFELES.
MEFISTOFELES:
Tako mi ljubavi hulne! I paklenskog elementa!
Da kleti mogu i čim gorim, sve me tenta!

FAUST:
Što ti je, što te to štipa odostrag?
Takva još lica ne vidjeh u životu!

MEFISTOFELES:
Ma rado bih đavlu prodao se, skotu,
Da nisam i sam pravi vrag!

FAUST:
Tebi se nešto pomaklo u glavi?
Da bjesniš kao luđak, tu si pravi?

MEFISTOFELES:
Ma zamisli, onaj nakit, za Greticu ćop,
Maznuo je neki pop! -
Čim je stvar majka ugledala,
Odmah se potajno groziti stala:
Ta žena ima izvrstan njuh
Te njuška po molitveniku, uh,
Po mirisu zna za pokućstva set,
Je li on profan ili je svet;
A glede nakita, jasna je stvar,
Blagoslov nije pratio stvar.
S nepravom stečeno blago, o dijete,
Veli, troši ti krv i dušu ti plete.
Nek Majci je Božjoj ta posveta dana,
A nas će radovati nebeska mana!
Na licu Gretici kiseo vonj,
S mišlju da to je darovan konj,
I zbilja, nije bezbožan baš
Tko unio ga amo u prostor naš.
No majka i župnika nekog dovede;
Al taj za šalu ni čuti ne htjede,
Svidio mu se prizor, te sudac,
Reče: Pravednikom se tako biva!
Pobjednik je tko dobiva.
Crkva ima dobar želudac,
I čitave je zemlje ždrla,
Ne prejevši se baš do grla;
Tek Crkva je, drage žene, vična
Probavi blaga nepravična.

FAUST:
Pa to je opći običaj,
To može i židov ili kralj.

MEFISTOFELES:
Te skupi narukvicu, lančić, prsten lak,
Ko da su kakav paprenjak,
O zahvale ni z ni a,
Ko da su koš pun oraha,
Obeća, nebeska bit će plaća,
I duša im od tog ojača.

FAUST:
A Gretica?

MEFISTOFELES:
Uznemirena sjedi, bdi,
I ne zna što i kako bi,
Na nakit misli noć i dan,
Još više: od koga joj je dan.

FAUST:
žalosti me žal anđelov.
Nabavi smjesta nakit nov!
Prvi i nije baš da sja.

MEFISTOFELES:
O, gospodinu je to igrarija!

FAUST:
Sad da si ondje gdje moj te um dje,
Drži se njezine susjede!
Ne budi sličan kaši, smjesi,
I novi nakit mi donesi!

MEFISTOFELES:
Milostivi gospodine, ma od srca, eto.

FAUST (ode).

MEFISTOFELES:
Ma zaljubljena bena će vam čak
I sunce, mjesec, zvijezde, sve to,
Za zabavu dragoj puknuti u zrak. (Ode.)

Susjedina kuća.
MARTA (sama):
Moj muž nije, Bog mu prosti,
Bio baš lišen svake psosti!
Otišao je u svijet, u tamu,
I ostavio na slami samu.
No zbilja ne bih da ga boli,
Sam Bog zna da ga srce voli. (Brizne u plač.)
Možda je i umro! - Bolna lica! - - Da
mi je bar kakva smrtovnica!

Uđe MARGARETA.

MARGARETA:
Gospođa Marta!

MARTA:
Što je, Gretice, što te brine?

MARGARETA:
Ma na koljena sam skoro pala!
I opet škrinjica neka mala
U mom ormaru, od ebanovine,
Krasótâ u njoj prepun koš,
A bogatija, gle, od prve još.

MARTA:
Ne smiješ to majci reći,
Na ispovijed će opet teći.

MARGARETA:
Ma gledajte! Pogledajte amo!

MARTA (kiti je):
Stvorenje si baš sretno, sámo!

MARGARETA:
Na ulicu nažalost ne smijem s time,
A ni u crkvi ne smiju vidjeti me.

MARTA:
Samo ti češće k meni svrati,
I ostavi nakit, tajom, znaš;
Prošeći se pred zrcalom par sati,
Radostan bit će prizor naš;
I doći će neki povod, blagdan svet,
Da postupno se na to svikne svijet:
Najprije lančić, na uho biser tad;
Ni mati neće vidjeti taj prijetvor sad.

MARGARETA:
No obje te škrinje, čiji li su dari?
Nisu tu čiste neke stvari! (Netko kuca.)
O Bože, možda mi je mati tamo?

MARTA (pogledavši kroz zastorić):
Ma neki gospodin - Uđite samo!

Uđe MEFISTOFELES.

MEFISTOFELES:
Bit ću slobodan da ući izvolim,
U gospođa pak oproštenje molim.

(Udvorno se pred Margaretom povuče za korak.)

Vi ste gospođa Marta Schwerdtlein, je li?

MARTA.
Da, jesam, molim, što gospodin želi?

MEFISTOFELES (tiho, njoj):
Sada Vas poznam, i to mi je dost;
U Vas je, vidim, i otmjen gost.
Oprostite mi na drskoći,
Popodne ću opet doći.

MARTA (glasno):
Zamisli, dijete, stvar je dična!
Gospodinu si gospodična.

MARGARETA:
Ma ja sam tek jadno djevojče;
Dobri gospodin oprostit će:
Taj ures, nakit, nije moj.

MEFISTOFELES:
Pa nije nakit sve na njoj;
Imate pojavu, izgled snen!
Ostat ću ipak još koji tren.

MARTA:
A što mi nosite? žudim, jest -

MEFISTOFELES:
Da je bar kakva veselija vijest!
Nadam se da se kajati neću:
Vaš muž je mrtav, i želi Vam sreću.

MARTA:
Mrtav? O srce moje! Ajooooj!
Moj muž mrtav! Oblio me znoj!

MARGARETA:
Očaj Vam, gospođo, nije lijek!

MEFISTOFELES:
A počujte tužnu priču tek!

MARGARETA:
Da takav me gubitak rani,
Za ljubav mi ne bi bili već dani.

MEFISTOFELES:
Radost se s boli, bol s radošću stâli.

MARTA:
Ispričajte mi sad njegov kraj!

MEFISTOFELES:
U Padovi ga pokopali,
Uz svetog Antu, ma baš skraj,
A posvećeno mjesto ište
Vječno hladno počivalište.

MARTA:
Inače ništa nemate mi dati?

MEFISTOFELES:
Da, molben glas, i težak i lijep:
Da za nj se trista pjevanih misa plati!
Inače, prazan mi je džep.

MARTA:
Što? Ni one škatuljice? Ni ukras, kao?
A svaki to kalfa čuva na mošnjinu dnu,
Za uspomenu ili knu,
I gladuš, radije bi prosio!

MEFISTOFELES:
Madame, jako mi je žao;
No on svoj novac zbilja nije potrošio.
I kajao se za svoj grijeh,
Dapače je i oplakivao svoj usud i svoj peh.

MARGARETA:
Ah, pa ljudi su tako nesretni!
Za njega ću i requiem izmoliti čak.

MEFISTOFELES:
Vi biste smjesta mogli i u brak:
Dijete ste vrijedno ljubavi.

MARGARETA:
A ne, za sada nisam za taj lik.

MEFISTOFELES:
Ako ne muž, a ono udvornik.
U naručju put eféba
Najveći je dar sa neba.

MARGARETA:
U ovoj zemlji to nije običaj.

MEFISTOFELES:
Običaj ili ne, tog ima, znaj!

MARTA:
Dajte pričajte!

MEFISTOFELES:
Uz odar sam stajao svom pajdašu.
Bolji od smeća, tako fin,
Od natrule slame; no umro je ko kršćanin,
Te spoznao da puno ima na rovašu.
Kako li sebe, reče, mrzim iz dna duše,
Napustio sam posao, i ženu negleduše!
Ah, uspomena ubija.
Da mi bar oprosti za ovoga života! -

MARTA (u plaču):
Dobriša, oprostila je davno već sirota!

MEFISTOFELES:
No sam Bog zna, reče, da od mene je grubija.

MARTA:
Ma laže! Tako? Na rubu groba laže!

MEFISTOFELES:
Ma tako se na izdisaju kaže,
Ako, slab znalac, dobro čuh.
Nisam baš, reče, prodavao zjake,
Te djeca, te kruh, te stvari svakojake,
U najširem smislu kruh,
A u miru nisam smio ni pojesti svoj dio.

MARTA:
Pa je li svu vjernost, ljubav on zaboravio,
Svih danonoćnih muka tijek!

MEFISTOFELES:
Ma ne, srcem je mislio na Vas tek.
Reče: Polazeći s Malte kuda god,
Na ženu i djecu mislio sam, štono;
A i nebo nam je bilo sklono
Kad lađa nam je srela neki turski brod,
Vozeći blago velikog Sultana.
Isplatila se hrabrost, jest,
Jer zapala me, kao kakva mana,
Baš dobro odmjerena čest.

MARTA:
Ma nemojte! A možda je i negdje kriju?

MEFISTOFELES:
Tko zna gdje sad je četiri vjetra viju.
Dok Napuljom je šetao u snu,
Zgrabila ga je cura lijepe puti;
Iskazala mu vjernost, ljubav svu,
Do blaženog svog kraja nek je ćuti.

MARTA:
Taj lupež! Kradljivac svoje djece!
Ni bijeda, ni sav život škrt,
Taj sramni život ne će zvati smjet se!

MEFISTOFELES:
He, vidite! Odatle i takva smrt.
Na Vašem kad bih mjestu bio,
Oplakivao bih ga čedan rok,
Međutim bih o novom blagu snio.

MARTA:
O Bože! Moj prvi što je bio, tog
Ja više ne ću naći na tom svijetu!
Jedva da još je takvih bluna gdje.
Jer volio je skitnju, mnogokretu,
I tuđe žene, i strana vina htje,
I kocku u svoj proklet čas.

MEFISTOFELES:
Ma dobro, to još i ide pa i stane,
Da je toliko možda Vas
Pazio sa svoje strane.
Kunem Vam se, uz uvjet taj,
I ja bih s Vama pod prsten, sjaj!

MARTA:
O, iz gospodina i šala vrca!

MEFISTOFELES (u sebi):
Sad pravodobno valja prijeć!
Ta bi i đavla hvatala za riječ.
(Gretici.) A kako je glede Vašeg srca?

MARGARETA:
Što gospodin time misli?

MEFISTOFELES (u sebi):
Ti dobro, ti nevino dijete!
(Glasno.) Doviđenja, gospođe!

MARGARETA:
Doviđenja!

MARTA:
Recite, ali brzo, glete!
Svjedodžbu trebam, prava lika,
Kada je umro, gdje i kako, i pokopan moj dika.
Uvijek sam bila privrženik reda,
Pa nek se u novinama čita to i gleda.

MEFISTOFELES:
Da, gospo, dva svjedoka, biva,
Potvrdit će da istina je živa;
Sudruga imam, fina i bez mane,
Nek i on pred Vas i pred sudca stane.
Dovest ću ga.

MARTA:
Učinite to, molit ću!

MEFISTOFELES:
A i gospođica je još tu? -
Dečko, a puno i putovao čak,
I djevinski je dvoran pak.

MARGARETA:
Nek licem, eto, rumen srama cvjeta.

MEFISTOFELES:
A, ni pred kojim kraljem svijeta.

MARTA:
Tu iza kuće, u vrtu, u hodu,
S večera čekamo eto gospodu.

Ulica.

FAUST. MEFISTOFELES.
FAUST:
No, što je? Hoće li uspjeti? Kakav glas?

MEFISTOFELES:
Ma bravo! Vidim Vas u vatri?
Uskoro Vam Gretica patri.
Večeras, kod susjede Marte, bit će pored Vas.
Ta žena je baš prava, dašto,
Za ciganiju i svodilaštvo!

FAUST:
Točno!

MEFISTOFELES:
Ali tražit će i uslugu.

FAUST:
Ha, usluga za uslugu.

MEFISTOFELES:
Potpisat ćemo svjedodžbu, al strogu,
Da joj u Padovi, a ispruženih nogu,
Na svetu mjestu leži bračni drug.

FAUST:
Baš mudro! Pa latimo se putovanja!

MEFISTOFELES:
Sancta simplicitas! Ma put bi bio dug;
Potpišite, i bez puno znanja.

FAUST:
Nemaš li što bolje, plan se smjesta sklanja.

MEFISTOFELES:
Gle svetca! Vi biste svetokrug!
Je li to prvi put za Vašega života,
Pri lažnu biti svjedočanstvu?
Niste li se o gibljivu svijetu i Božanstvu
Nadavali definicija a u silnu znanstvu
O čovjeku, i što mu se u glavi, srcu mota?
Visoko čelo, hrabra grud?
A samo uz pomak u nutrinu mali,
Priznajte da ste o svemu tomu znali
Koliko i da Schwerdtlein ćuti smrtnu stud!

FAUST:
Bio si i ostao lažljivac, sofist.

MEFISTOFELES:
Jest, da tu nije dubljeg znanja list.
Nećeš li sutra časno htjeti
Smutiti pamet jadnoj Greti,
A na duševnu se ljubav kleti?

FAUST:
I to od srca.

MEFISTOFELES:
Dobro i lijepo, nema što!
Pa ćemo o vječnoj ljubavi tada,
O nagonu što svime vlada -
Iz srca li se lije i to?

FAUST:
Ma pusti! Lije! - Kad osjećam, te mnim
Tom osjećaju, punom draži,
Naći i ime a ne nalazim,
Pa osjetilima svud po svijetu svraćam
I najviših se riječi laćam,
Te glede žara kojim gorim
O beskrajno vječnom, vječnom zborim,
Đavolska li je to igra laži?

MEFISTOFELES:
Ipak sam u pravu!

FAUST:
Čuj! I upamti si -
I molim te, i moja pluća štedi - :
Biti u pravu, ma tek jezik slijédi,
I u pravu si.
I dođi, dosta mi je brbljanja,
U pravu si, prvenstveno jer sam ja.

Vrt.

MARGARETA ruku pod ruku s FAUSTOM.
MARTA s MEFISTOM šeće amo tamo.
MARGARETA:
Gospodin me štedi, osjećam da on
Me smjernošću posramit želi.
Putnik namjernik je uvijek sklon
Dobrodušnoj bagateli;
Iskusna čovjeka, to dobro znam,
Razgovor sa mnom ne zabavlja sâm.

FAUST:
Jedan tvoj pogled, riječ, su meni meta
Viša no sva mudrost svijeta. (Poljubi joj ruku.)

MARGARETA:
Ne inkomodirajte se! Vaš poljubac na ruci?
Pa ružan joj je, hrapav ten!
Što li sve nisam radila u muci!
A tako i majka, svaki tren. (Prohode.)

MARTA:
A Vi, gospodine, uvijek tako na putu?

MEFISTOFELES:
Ah posao nas, dužnost na to kreće!
S tolikih mjesta ode tko uz ljutu
Bol, a ipak ostat mu se neće!

MARTA:
Za hitrih ljeta, olala,
Svijetom se tako sam potucajući;
No dođu i vremena zla,
Te neženji je put groba se vući,
Put nikom dobrohotna tla.
MEFISTOFELES:
Već sad me hvata groza s treme.

MARTA:
Primite zato savjet dok je vrijeme. (Prođu i odu.)

MARGARETA:
Daleko oku, dalek srcu, da!
Udvornost Vam je svačija želja;
Imate mnoštvo prijatelja,
Pametniji su nego ja.

FAUST:
Vjeruj, dobroto, što pametnim zovu
Često je ograničenost i taština.

MARGARETA:
Kako?

FAUST:
Baš jednostavnost i nevinost lako
Ne zna za svoju vrijednost, svetu, novu!
Poniznost, smjernost, prirode mile
I izdašne, ponajviši dar -

MARGARETA:
Mislite na me ma trenučić bar,
Da misli bi mi na Vas dugotrajne bile.

FAUST:
Osamljeni ste, dakako?

MARGARETA:
Da, domaćinstvo, málo sve i ako,
Zbrinjavati ga nije lako.
Nemamo dvorkinje; ja držim sve u redu,
Kuham, šijem, pletem, od zore do mraka;
A i majka mi je u svakom pogledu
Uredna i jaka!
Nije da skučenost nam baš je pusti jad;
Bolje no drugi punimo svoj kutak:
Otac je ostavio ljepušan imutak,
Kućicu, vrt, na ulazu u grad.
Tu i boravim, sve te tihe dane:
Brat mi je vojnik mlad,
A sestrica mrtva.
To dijete mi je bilo tiha žrtva;
Ah da mi je još tu, uza sve šikane,
Toliko sam voljela to dijete.

FAUST:
Anđeo, ako paslik tvoj.

MARGARETA:
Odgajala sam je, za ljubav njoj.
Rođena poslije očeve je smrti.
Majku je bijeda htjela strti,
Držali smo je izgubljenom,
Oporavljala se polako, uz postup trom.
I nije mogla misliti na to,
Da crvića svog doji, zlato,
Ona je čedo tek mog goja
Mlijekom i vodom; bila je moja.
U naručju mom i sred mog krila
Koprcala se, rasla, mila.

FAUST:
Oćutjela si zbilja čistu sreću.

MARGARETA:
I teških sati, to poreći neću.
Noću je kolijevčice čam
Stajao uz moj krevet: pa mir, ne kreći,
I bdjela sam;
Sad pojiti je, sad je k meni leći,
Sad, ne šuti li, iz postelje se dići,
Pocupkujući izbom gore dolje ići,
U ranu zoru i koritu prići;
Zatim na tržnicu, pa k ognjištu, unutra,
I tako stalno od jutra pa do sutra.
To, moj gospodine, nije blistav pir;
No zato godi jelo, godi mir. (Prohode.)

MARTA:
Nad jadne žene hud se udes svi:
Provesti stara momka novim poljem.

MEFISTOFELES:
To ovisi o nekoj kao Vi:
Poučite me čemu boljem.

MARTA:
Recite, gospodine, još niste našli ništa?
Srce Vam nigdje nema vezališta?

MEFISTOFELES:
Stara riječ veli: Više vrijedi žena
I ognjište, no niza pozlaćena.

MARTA:
Mislim: Uživali niste slasti?

MEFISTOFELES:
Primali su me uvijek udvorno, uz časti.

MARTA:
Htjela sam reći: Ozbiljnosti u Vašem srcu nije?

MEFISTOFELES:
S ženama se drznuti na šalu, tko to smije?

MARTA:
Ah, Vi me ne razumijete!

MEFISTOFELES:
Od srca mi je žao!
No da ste dobra duša - razumijem, kao. (Prođu.)

FAUST:
Prepoznala si me, ti anđele u noći,
Čim sam stupio u ovaj vrt?

MARGARETA:
Niste vidjeli? Oborila sam oči.

FAUST:
I opraštaš mi čin slobodan, krt?
Kakva li te drskost snašla
Kad si ono iz crkve izašla?

MARGARETA:
Zbunjena, nikad ne doživjeh to;
Loši me glasi baš ne biju, bome.
Ah, pomislih, u vladanju li tvome
On spazio je nedolično što?
Činilo se, spopalo ga
Baš s ovom curom htjeti nešto svoga.
Priznajem ipak! Nisam znala, sram,
Što da sad počnem glede Vašeg nagovora;
No na sebe sam bila ljuta, znam,
Što prema Vama nisam bila gora.

FAUST:
Slatka si!

MARGARETA:
Čekajte malo!

(Ubere jednu lijepu katu te stane trgati latice, jednu za drugom.)

FAUST:
Što ćeš s tim? Kiticu, ne?

MARGARETA:
Ma ne, samo igra.

FAUST:
Kakva?

MARGARETA:
Idite! Ismijat ćete me.

(I nadalje trga te nešto mrmlja.)

FAUST:
Što ti to mrmljaš?
MARGARETA (u pol glasa):
Voli me - Ne voli.

FAUST:
Ti milo anđeosko lice!

MARGARETA (nastavlja):
Voli - Ne voli - Voli - Ne voli -

(otrgnuvši zadnju laticu, umilno radosna)

On me voli!

FAUST:
Da, dijete! Neka ta cvjetna riječ
Bude i riječ bogova. On te voli!
Razumiješ li što to znači? Ljubi te!

(Primi je za obje ruke.)

MARGARETA:
Protrnula sam!

FAUST:
Ne drhti! Neka ti ovaj pogled,
Neka ti ovaj stisak ruke veli,
Što je neizrecivo:
Predati se posve te osjećati raskoš
Slasti, koja mora biti vječna!
Vječna! - Njezin kraj bi bio očaj.
Ne, ne kraj! Ne kraj!

MARGARETA (stisne mu ruke, otrgne se te otrči. On za trenutak utone u misli, te pođe za njom).

MARTA (prilazi):
Skoro će noć.

MEFISTOFELES:
Da, i mi ćemo poć.

MARTA:
Pozvala bih vas da ostanete duže,
No ovo je mjesto loše, daninoć.
Kao da ljudi ovdje se ne druže
I nikuda ne žure,
U svaki korak susjedov tek zure,
I brbljaju što im pada napamet.
A naš mladi par?

MEFISTOFELES:
A, odletio je on.
Nestašni leptirići!
MARTA:
Čini joj se sklon.

MEFISTOFELES:
I ona njemu. Ah, takav je već svijet.

Vrtna kućica.

Ulazi MARGARETA, sakrije se iza vrata, drži prst na usnicama te gleda kroz pukotinu na vratima.

MARGARETA:
Ide!

FAUST (dolazi):
Nevaljalko, opet gubim!
Ali ulovio sam te! (Poljubi je.)

MARGARETA (prihvati ga i uzvrati mu poljubac):
Sjajan si! Od srca te ljubim!

Pokuca MEFISTOFELES.

FAUST (lupi nogom):
Tko je?

MEFISTOFELES:
Prijatelj!

FAUST:
Zvijer!

MEFISTOFELES:
Idemo, vrijeme leti.

MARTA (dolazi):
Gospodine, kasno je.

FAUST:
Pratiti Vas neću smjeti?

MARGARETA:
Majka bi me - Zbogom!

FAUST:
Ići se baš mora?
Zbogom!

MARTA:
Adio!

MARGARETA:
Vidimo se, doskora!

(FAUST, MEFISTOFELES, odlaze.)

MARGARETA:
O Bože, što li neće, vaj,
Sad pomisliti čovjek taj!
Sramežljiva eto pred njim ja,
I svakoj stvari velim “da”.
Nevješto sam jadno dijete,
I ne znam što on u meni srete. (Ode.)

Šuma i špilja.

FAUST (sam):
O Višnji Duše, dao si mi sve
Što sam te molio. U vatri mi se nisi
Zaludu obratio svim obličjem.
Dao si mi divnu prirodu za kraljevstvo,
Snagu da je ćutim, uživam. I nisi
Dopustio mi snebiv posjet tek,
Ko u grudi prijatelja si mi dao
Zaviriti u duboku joj grud.
Preda mnom si proveo čitav niz
živih bića, upoznao me s braćom
U tihu grmu, u zraku i u vodi.
Dok šumom huji i škripi oluja
Te omorika se, lomeći sve grane
I susjedna stabla, s treskom ruši,
A s mukla joj se pada ori brijeg,
U sigurnu me vodiš špilju, pokazuješ
Mi sama sebe, te se otvaraju
Duboke, tajne rane mojih grudi.
Pred očima tad raste mjesec čist,
Sav smirujući, a vlažan grm
Iz pradavnina, ponad bijelih stijena
Lelujav lebdi, mnoštven srebren lik,
Blažeći strogu motrilačku slast.

Osjećam, eto, u čovjeka nije
Ništa savršeno. Za tu milinu
Što me bliži bogovima dao si mi
I suputnika, bez kojega više
Ja ne mogu, a on me, ohol, mrz,
Ponizuje, dok jedna riječ mu, dah,
Sve tvoje dare pretvara u ništa.
U grudi mi za onom lijepom slikom
Poslovno pali neki divlji plam.
Te s žudnje ja tumaram za užitkom,
S užitka opet hlepim sav za žudnjom.

MEFISTOFELES (pojavi se):
Je li Vam dosta tog života tijek?
I dalje Vas veseli ovo?
Kušati valja makar jednom tek;
A onda opet u nešto novo!

FAUST:
Umjesto da mi kvariš dan
Posao si uzmi preči.

MEFISTOFELES:
No no! Tvoj mir ti je eto dan,
Ne moraš mi to zbilja reći.
Takav mi ortak, osoran, ljut i stran,
Nije gubitak kao drugi što su.
Ma ruke pune posla čitav dan!
Što mu se sviđa a što ne, to zvan
Baš nije svatko čitat mu na nosu.

FAUST:
E, pogodio si pravi ton!
Gnjavi, a hvale bi ishodio.

MEFISTOFELES:
Ma kako bi ti, zemljin klon,
Bez mene život vodio?
Tvoju sam maštu, taj kriš-kraš,
Ipak ja kadšto dugo liječio;
Da nije mene, ti bi baš
S te kugle se odalečio.
Među stijenama i usred špilje ove,
Što li si zasjeo poput sove?
Što srčeš tu mahovinu, kameni taj smrok,
Ko neka kornjača svoj smok?
Baš zabavan šport, i lijep!
Još doktorski vučeš rep.

FAUST:
Shvaćaš li ti tu živodajnu moć
Što stvara je ta mijena, pusta noć?
Da, a uz slutnju tvoju kakvu veću,
Bio bi dovoljno vrag, uskratio mi sreću.

MEFISTOFELES:
Veselje u nadzemaljskoj sreći!
Noću, po rosi, u brdima leći,
Nebo i zemlju obuhvatiti slasno,
Do kakva boštva naduti se lasno,
Srž zemlje riti sve uz navir slutnje,
Šest radnih dana grudi pune ćutnje,
U gordoj snazi ne znam što prije žiti,
Pa u ljubavnoj se slasti u sve sliti,
I nestajem, eto, zemnik, ja,
A onda visoka intuicija - (načini neku gestu)
I ne znam kako zaključiti.

FAUST:
Fuj, gade!

MEFISTOFELES:
Ovo Vam neće lako leći;
Vaše je pravo uljudno “fuj” tu reći.
U čiste uši ne veli se ono
Čeg čisto se srce lišit nije sklono.
Ukratko, priuštit ću Mu to veselje,
Da sebi kadšto čiste laži melje;
Neće to biti duga vijeka.
I opet te nešto goni, mete,
Pa potraje li, istrt će te
Ludilo, strah, grozota neka!
A sad dosta! Draga ti čuči u svojoj klijeti,
I sumoran je tišti mrak.
Ne izlaziš joj iz pameti,
Ljubi te presnažno čak.
Tvoj ljuven bijes se prekomjerno lio
Ko potok što ga plavi otopljeni snijeg;
Ti si joj ga u srce slio,
A sad mu je opet plitak tijek.
Umjesto da put šuma krenu,
Gospodin bi bolje učinio kad
Bi majmunastu jadnu mlad
Nagradio za ljubav njenu.
Vrijeme joj tužan dugočas;
Plov oblaka s okna zreti zna
Ponad starih gradskih zidina.
Da sam ja ptičica!, pjeva njezin glas,
Obdan, obnoć, svaki čas.
Kadšto je bodra, kadšto žalna,
Kadšto i brizne u plač star,
Pa onda mirna, privid bar,
No ljubavlju stalna.

FAUST:
Zmijo! Zmijo!

MEFISTOFELES:
E, jesam li te svio!

FAUST:
Zlotvore! Miči se s tim djelom,
Ne spominji tu lijepu ženu!
Pred ovu pamet napol pomućenu
Ne búdi žudnju za tim slatkim tijelom!

MEFISTOFELES:
Ma čemu to? Ona misli, odletio si,
A napola to već i jesi.

FAUST:
Bliz sam joj, ma i dalek još koji put,
Neću je moći zaboraviti nikad.
Nenavidim i Gospodovu put,
Njom usne joj se pričeste kadikad.

MEFISTOFELES:
Izvrsno, prijatelju! I ja sam zavidnik na glasu
Blizancima što ispod ruža pasu.

FAUST:
Otale, svodniče!

MEFISTOFELES:
Lijepo! Vi grdite, a smijeh me mori.
Kad Bog je dečka i curu zbrao,
Plemenit je i poziv znao,
Da i prigodicu kakvu stvori.
Idemo sad, iz nevolje te grube!
Pa u sobu ćete svoje ljube,
Ne valjda u smrt.

FAUST:
Njen zagrljaj, ma što nebeske slasti?
O grijati se, njoj na grudi pasti,
Ne ćutim li njen život škrt?
Bjegunac, nisam li? I dalek kući?
Nečovjek, i bez svrhe tu,
Vodopad što od stijene k stijeni huči,
U bijesnoj žudnji prema ponoru?
A ondje ona, dječji mukle ćudi,
U kolibi uz malen alpski crijet,
I kućevna, a sve što trudi,
Obuhvaća taj mali svijet.
I zadovoljilo ga nije,
Mene, Bogu mrska,
To da zgrabi stijene, svije,
U razvaline smrska!
Mir sam joj morao potkopati dakle!
Ta žrtva prinijeta je tebi, pakle!
Nek, pomoz đavle!, doba straha svrši!
Što mora biti, neka bude smjesta!
Nek na meni se njoj sudbina skrši,
Nek sa mnom i u propast nesta!

MEFISTOFELES:
Gle opet se sve žari, vre!
Pođi, budalo, utješi je, daj!
Takva li glavica izlaza ne zre,
Pred sobom odmah vidi kraj.
živio samo hrabar let!
I tako vrag već skoro si dokraja.
Ništa odvratnije ne zna, držim, svijet,
No kakva đavla koji zdvaja.

Gretičina soba.
GRETICA, sama, za tkalačkim stanom.

Ode moj mir,
Srce se njiše;
A naći ga neću
Nikada više.

Moja je kob
Bez njega grob,
I sav mi je svijet
Čemerom strijet.

Jadna mi glava
Pogubila nit,
A jadna mi duša
Zdrobljena bit.

Ode moj mir,
Srce se njiše;
A naći ga neću
Nikada više.

Za njim tek gledam
Kroz prozor van,
Za njim tek idem
Kad napustim stan.

Ponosit hod,
Plemenit stas,
A osmijeh sa usta,
I oči, i glas,

I njegovih riječi
Čaroban tijek,
Ah, stisak mu ruke,
A poljubac tek!

Ode moj mir,
Srce se njiše,
A naći ga neću
Nikada više.

Tek za njim u grudima
Hlepnje je žar,
Ah, da ga smijem
Zagrliti bar,

Te kako hoću
Ljubiti ga,
Od poljubaca
Uminuti sva!

Martin vrt.

MARGARETA. FAUST.
MARGARETA:
Obećaj, Heinrich!

FAUST:
Sve što mogu!

MARGARETA:
Pa reci, kakav je tvoj stav o vjeri?
Dobar si čovjek, i za slogu,
Ali ne držiš do nje baš u punoj mjeri.

FAUST:
Pusti to, mala! Slutiš, dobar sam;
Za svoje drage krv i tijelo dam,
Nek čuvstvo i crkva nikom se ne krati.

MARGARETA:
To nije u redu, mora se i vjerovati!

FAUST:
Mora?

MARGARETA:
Ah, da bar prati moja sjen te!
Ti ne štuješ ni svete sakramente.

FAUST:
Štujem ih.

MARGARETA:
No poželio ih nisi.
Davno te nema na ispovijedi, misi.
A vjeruješ li u Boga?

FAUST:
Ali tko, mila, reći smije:
Vjerujem u Boga?
Svećenstvo, mudre pitaj prije,
I odgovor im tek će mnoga
Poruga pitaču biti.
MARGARETA:
Dakle ne vjeruješ, baš?

FAUST:
Ti, milo lice, krivo čuješ, znaš!
Tko da mu dadne ime?
I tko da prizna time:
Vjerujem u njega?
Tko osjećaj steći,
Odvažiti se, reći:
Ja ne vjerujem?
Taj Sveobujmitelj,
Taj Sveodržitelj,
Ne obujmljuje, ne drži li
I tebe, mene, sama sebe?
Ne visi li se gore nebo?
Ne leži li tu dolje zemlja?
I prijazna li pogleda
Ne uspinju li se vječne zvijezde?
Ne gledam li te sad u oči,
I ne navire li sve
U glavu ti i srce,
Te u vječnoj tajni tke se
Nevidljivo a vidljivo tu pored tebe?
Ispuni time srce, koliko da jest,
I kad si posve blažena uz osjećaj taj čest,
Nazovi ga po svojoj volji,
Zovi ga Sreća! Srce! Ljubav! Bog!
Za to ja nemam
Imena! Čuvstvo je sve;
A ime je zvuk i dim,
Što maglom krije neba žar.

MARGARETA:
Sve je to lijepo i dobro;
Tako otprilike govori i župnik,
Tek nešto drugim riječima.

FAUST:
Posvuda tako vele
Sva srca pod kapom nebeskom,
I svatko na svom jeziku;
Zašto ne i ja na svojem?

MARGARETA:
Čuti što takvo, dobrim ti se čini,
No tu je još uvijek nešto krivo;
Nema u tebe kršćanstva.

FAUST:
Drago dijete!

MARGARETA:
Već dugo ćutim neki jad,
U društvu ti je baš taj svat.

FAUST:
Kako sad?

MARGARETA:
Tog čovjeka u zdrugu tvom
U nutrini mrzim dušom svom;
U životu mi se ništa prije
Urezalo u srce nije
Ko čovjeka tog mrsko lice.

FAUST:
Ma ne boj ga se, lutkičice!

MARGARETA:
Krv mi se burka kad je tu,
A ljudima dobra biti ću;
Ali dok čeznem da te vidim,
Pred čovjekom tim potiho bridim,
A držim ga i lopužom!
Bog nek mi prosti ako vraćam zlom!

FAUST:
Ma mora živjeti i takav jado.

MARGARETA:
S takvim baš ne bih bila rado!
Stupi li kadšto tu kroz dveri,
Podrugljivo se vazda ceri,
A nekako ljut;
Ne sudjeluje, svemu odmaknut,
Vidi se, piše mu na čelu,
Da ne ljubi ni dušu bijelu.
U naručju tvom kao bez dna
Sva predana sam, slobodna,
A njegova mi nazočnost nutrinu puti.

FAUST:
Anđeo si što puno sluti!

MARGARETA:
Taj naslut je toliko jak,
Da, priđe li nam, lakih nogu,
Pomislim da i ne ljubim te čak.
A kad je tu, ni moliti ne mogu,
I to mi ždere srce, rî;
I s tobom, Heinrich, nek tako bi.

FAUST:
Ma to je tek antipatija!

MARGARETA:
A sada moram ići.

FAUST:
Ma mogu li ja
Trenutak bar na grudi ti se sviti,
Te grud uz grud i duša u duši biti?

MARGARETA:
Ah, da mi je vlastit stan!
Odignem kračun, i s tobom noć bi tekla;
No majka mi nema dubok san,
I kada bi nas tu zatekla
Pala bih mrtva ja na tle!

FAUST:
Ma nema potrebe, ti anđele.
Evo ti ova bočica! Tri kapi tek
Joj piću nek su pridodate,
Prirodi godi dubok san ko lijek.

MARGARETA:
Ma što sve ne bih učinila za te?
Valjda joj neće naškoditi.
FAUST:
Pa kako ti inače svjetnik biti?

MARGARETA:
Tek pogled tvoj, il tvoja riječ,
I ne znam što me tvojom voljom njiše;
Toliko za te ja učinih već,
Preostalo mi nije ništa više. (Ode.)

Pojavi se MEFISTOFELES.

MEFISTOFELES:
Šiparica! Otišla je?

FAUST:
Opet uhoda tu šeta?

MEFISTOFELES:
Čuo sam sve, od riječi do riječi,
Gospodin doktor su kateheta;
Nadam se Vašoj dobroj sreći.
Tiče se svakog djevojčeta
Je li tko pobožan po starom, prav.
Misle: baš tako prignut, naš će biti sav.

FAUST:
Ti nemani, ne uviđaš,
Da zaljubljena vjerna duša
Puna vjere tek,
A ona joj je baš
Sve blaženstvo, presvetu muku kuša,
S mogućnosti da izgubi svog najdražeg.

MEFISTOFELES:
Ti nadčuvstveni a sjetilni prošče,
Curica vuče te za nos.

FAUST:
Ti ruglo, drek, i vatronošče!

MEFISTOFELES:
No fiziognomski joj je dobar štos;
Moja joj maska veli smisao skriveniji,
U mojoj nazočnosti ona gubi trag;
Jamačno ćuti da sam neki genij,
Moguće da sam i sâm vrag.
A, noćas?

FAUST:
A što se to tebe tiče, a?

MEFISTOFELES:
Pa, i mene to veselit zna!

Na bunaru.

GRETICA i LIZA s krčazima.
LIZA:
Nisi ništa čula o Barbari?

GRETICA:
Ni riječi. Među ljude mi se neće.

LIZA:
Čuj, Sibila mi baš danas reče:
Spetljala se, jen dva tri.
Otmjeno, a?

GRETICA:
Zašto?

LIZA:
Ma mutno ti je sve to!
Kad jede i pije, hrani dvoje, eto.

GRETICA:
Ah!

LIZA:
Dobila je što je htjela.
Koliko samo s tim se momkom plela!
Išlo bi se na šetnje lake,
Na selo ili na plesnjake,
Prva je morala biti inom,
Častio je paštetama i vinom;
Umišljala se sebi lijepom, finom,
A nepoštena je, niti srama ima,
I darove od njega prima.
Ljubakaš malo, brbljat znaš;
I ode eto cvjetić naš!

GRETICA:
Jadna!

LIZA:
žališ je, a trebaš znat!
Dok smo mi bile uz kolovrat,
Majka nas nije puštala van,
A ona s dragim po čitav dan,
Pa klupa uz vrata, pa škuri trijem,
Nijedan sat im dug, po svem.
U kajnom ruhu neka sad
Pokoru vrši uz prignut vrat!

GRETICA:
Pa sigurno će je uzeti za ženu.

LIZA:
Bio bi lud! Pa momak lak
I drugdje diše čisti zrak.
A i zbrisao je.

GRETICA:
Nije lijepo; ludo.

LIZA:
Dobije li ga, njoj će biti hudo.
Jer vijenac će joj strgnut dečki,
Pred dveri ćemo po posutoj sječki! (Ode.)

GRETICA:
Kako sam nekoć kudit znala
Kad djevojka bi koja pala!
A tuđe grijehe navodeći,
U jeziku ne bih našla riječi!
Sav značaj crn, i crnji još,
Bje nedostatno crn i loš,
No blagoslovna ako i bjeh,
I sama pala sam u grijeh!
No - sve što na nj me gnalo slijepo,
Bilo je, Bože!, ah dobro, baš lijepo!

Unutarnja strana gradskog bedema.

U špilji u zidu sveta slika Mater dolorosa, pred njom vaze s cvijećem.
GRETICA (stavlja u vaze svježe cvijeće):
Svrni lice,
O žalosnice,
Milostivo na život strt!

Mač sred srca,
Koje grca,
Gledaš svoga sinka smrt.

K Ocu i Sinu
Se uzdah vinu,
Za svoj i njegov život škrt.

Tko li sluti
Da mi ljuti
Bol sve kosti rî?
Zašto ovo srce strepi,
Za čim žudi, za čim hlepi,
Znaš tek ti, i samo ti!

Kud god išla, znaj,
Jao, pusti vaj,
U prsima mač!
I jedva budem sama,
A srce mi se slama,
Plačem tužni plač.

Lonce na prozoru
Rosnom suzom perem,
Kad u ranu zoru
Za te cvijeće berem.

Sobu li mi sunce
Obasja žarom blijedim,
Već nevoljna potpunce
Na postelji sjedim.

Pomozi! Spasi me od rugla i smrti!
Svrni lice,
O žalosnice,
Milostivo na život strti!

Noć. Ulica ispred Gretinih vrata.
VALENTIN (vojnik, Gretičin brat):
Bio sam jednom na pijači,
A tada se baš svatko ači,
I dečki su, taj hvastav zbor,
Veličali svojih cura flor,
A čašin sok ih ponio -
Na lakte sam se oslonio,
Sjedio uz potpun mir,
I slušao taj hvastav pir.
Sa smiješkom gladeć svoju bradu,
Pa kad mi punu čašu dadu,
Rekoh tek: Cijenu sve imadu!
No ima li koja u cijelom gradu
A da je mojoj Greti slična,
Te vodu joj, sestri, nosit dična?
Tako je! živio!, nasta buk;
U pravu je!, neki će u sav glas,
Greta je ženskog roda kras!
A hvastavci, ma svi u muk.
A sad! - pa to je da kosu čupam, šišam,
Na zidove da jurišam! -
Bockat će me gdje me žulja,
Rugati se svaka hulja!
Sjedit ću ko teški dužnik,
Znojit se zbog rječce, kužnik!
A sve da ih i šaka smlati,
Lašcima ih ne mogu zvati.

Tko to sad ide? Tko li se šulja?
Ako se ne varam, dvojica hulja.
Ako je on, oderat ću ga smjesta,
Ne će mi živ sa ovoga mjesta!

FAUST. MEFISTOFELES.

FAUST:
Kao što s prozora one sakristije
Plamsanje vječnog svjetla uvis sine,
Pa širom sve to više stine,
Da posvudna ga tama skrije!,
Tako mi se u duši mrači.

MEFISTOFELES:
A meni je kao gipkoj maci,
Što požarnim ljestvama se šulja,
Pa oko zidina baulja;
I pri tom sam vrlina pun.
Malo kradoljub, tu je i tjeranja trun.
No udovima već se spušta
Valpurgina divna noć.
Prekòsutra nam eto gušta,
Zna se što je bdijenja moć.

FAUST:
No hoće li prije uvis blâgo bar,
Svjetlucav mu ondje vidim žar.

MEFISTOFELES:
Doživjet ćeš i to veselje
Da izvadiš ćup od puste želje.
Netom sam i škicnuo trun,
Dukata je krasnih pun.

FAUST:
Ne prstenje, što zlatasto,
Da ukrasim tim dragoj lice?

MEFISTOFELES:
Ma spazio sam takvo što,
Nekakvu vrstu ogrlice.

FAUST:
Bravo! Jer uvijek mi je jao i joj
Bez darova kad pođem k njoj.

MEFISTOFELES:
Ali neka Vas ne boli glava
Užijete li što i badava.
Sad, kada nebo krasi zvijezda žar,
Počujte pravo remek-djelo:
Moralna će je pjesma bar
Zaluditi, ma zacijelo. (Zapjeva uz pratnju citre.)

Što mi se tu,
Kao u snu,
Pred vratima, nu,
U zoru, Kato, šećeš?
Ma daj mu se, daj!
Pušta te taj,
Ko djevica, znaj,
Povratiti se nećeš.

Pazite, daninoć!
Jer ono će doć,
Tad laka vam noć,
Sirotice u muci!
Stog drag li je svat,
Poštenjak il tat,
Nemojte mu dat
Bez prstena na ruci.

VALENTIN (istupi):
Koga to snubiš? Bit će zlo!
Štakorolovče, prokletniče!
Kvragu će najprije glazbalo!
Potom i pjevač kvragu ić će!

MEFISTOFELES:
Gle, citra na dvoje! žice skrhan lik su.

VALENTIN:
Raskolit ću ti sad i piksu!

MEFISTOFELES (Faustu):
Doktore, ne bojte se, stoj!
Uza me, kad već Vas biram.
Izvucite rapir svoj!
Navalite, ja pariram.

VALENTIN:
Onda pariraj!

MEFISTOFELES:
Evo ti uznatrag!

VALENTIN:
A sad!

MEFISTOFELES:
Evo, na!

VALENTIN:
Gle, bori se kao vrag!
Što je to sad? U ruci sam već kljast.

MEFISTOFELES (Faustu):
Udri!

VALENTIN (padne):
Uhhhhh!

MEFISTOFELES:
Smirio se, svaka čast!
A sada bris! Moramo se maći:
Jer već se ori ubitačan krik.
S policijom ću naći zgodan trik,
Ali sa sudom teško ću se snaći.

MARTA (s prozora):
Van! Svi van!
GRETICA (odozgor):
Svjetla, krijes!

MARTA (kao i prije):
Tuku se, krve, buka i bijes.

PUK:
Jedan tu mrtav zja!

MARTA (iziđe):
U bijegu ubojice, obadva?

GRETICA (iziđe):
A tko tu leži?

PUK:
Sin tvoje majke, da.

GRETICA:
Svemogući Bože! O jadna ja!

VALENTIN:
Umirem! Lako reći riječ,
S njom je još lakši rad.
Što stojite, žene, uz plač i kmeč?
Dođite, čujte, i počujte sad!
(Sve se okupe oko njega.)
Gretice moja, a mlada li si,
No pametna još dosta nisi,
I posao radiš loš.
Povjerljivo ti velim, prost:
Bludnica si nažalost;
No i to je u redu još.

GRETICA:
O brate! Bože! Čemu toli zlog?

FAUST 4