FAUST - Tragedije prvi dio

16. Listopad, 2015 - 07:19

Johann Wolfgang von Goethe

TRAGEDIJE PRVI DIO

N O Ć

U uskoj gotičkoj sobi visoka svoda, FAUST, uznemiren, sjedi na stolcu za pisaćim pultom.

FAUST:
Uz silan trud sam, ma do u tančine,
Proučio filozofiju,
Pravo, znanje medicine,
Nažalost i teologiju.
I, jadna bluna, tu sam sad!
Pametan kao onomad;
Gorljiv magistar, doktor čak,
A deset već ljeta svaki moj đak
Od mene dâ se vući za nos,
Gore pa dolje, pa ravan pa kos -
A vidim, mi ništa nit možemo znati!
Doskora će srce mi spaljeno stati.
Doduše sam bistriji no svi ti žišci,
Magistri, doktori, popovi, pisci;
Nit sumnje me more nit ikada dvojim,
Ja se ni vraga ni pakla ne bojim -
Zato mi svako veselje se krati,
Ne umišljam sebi o pravdi što znati,
Ne umišljam sebi da učiti mogu
Popravljati ljude, obratit ih Bogu.
Imutka nemam, ni kakve svote,
Ni časti, ne, ni svjetske krasote.
živio tako ne bi ni pas!
Pa sam se magiji odao vas,
Ne bi li mi, a snagu mu čuh,
Poneku tajnu raskrio duh;
Da više, sav znojan, ne moram
Govoriti ono što ne znam ni sam;
Da spoznam što li je to što svijet
Okuplja u taj bivstveni splet,
Te sve da sjeme i učin ima,
A ne da vrpam po riječima.
O mjeseče, da pun i žut
Vidiš mi muku zadnji put,
A s kim sam mnogu ponoć bo
Za ovim pultom probdio:
Obasjao bi, nujan, čist,
I knjige i taj bjelolist!
Ah, da mi je u gorski kraj
Poći uz drag tvoj obasjaj,
S dusima se uz špilje kriti,
Tvoj livadnji suton biti,
Nek zadah znanja sav ishlapi
U kupki tvojih rosnih kapi!

Joj! U zatvoru li ovom još?
Rupčaga kleta, zadah loš,
Gdje kroz taj prozor, zidan čak,
Tek mutan sine s neba trak!
Ta hrpa knjiga kuda god,
A glođu je crvi, praši prah,
I dokle seže visok svod
Papirâ svî se vonjav pah;
Čaša i lončića potpun slijed,
Instrumenata milijun,
I praotacâ ormar pun -
To je tvoj svijet! to znači svijet!

I ti još pitaš: Uokol
Tvog srca čemu svisla grud?
Neobjašnjena, čemu bol
životu koči svaki trud?
Te umjesto žive naravi,
A Bog tu stvori i čovječnost,
Oko tebe trulež, dim se svî,
Kostur živine, ljudska kost.

Poleti u dalek kraj, u vis!
A knjiga ova, tajinstvena,
Nostradamov rukopis,
Nije li vodič iz tog dna?
Tad spoznat ćeš i zvijezda kret,
A narav li te uči riječ,
Duševnost će na novi let,
Ko duh što duhu zbori već.
Uzalud ti tvoj mozak suh
Tumači svete znakove:
Lebdite tu mi, svaki duh;
Odgovorite, ako čuli ste!

Rasklopi knjigu te ugleda znak makrokozmusa.

O kakvo milje pruža pogled taj,
Te namah svim osjetilima teče!
živcima, žiljem, uz nov žar i sjaj,
Mlaz mlade, zdrave, živodajne sreće.
Zapisao li ih je kakav Bog,
Tć znakove što bijes mi blaže,
Veseljem jadno srce taže,
A s nagona nekog otajnog
Prirodne sile oko mene snaže?
Jesam li Bog? Gle, svjetlo već!
U čistim, vidim, potezima,
Djelatna narav pred dušom se snima.
Tek sada spoznah mudračevu riječ:
“Svijet duhova zaprt nije;
Mrtvo ti srce, strta ćud!
Učeniče, što revnije
U zori kupaj zemnu grud!”

Promatra znak.

Kako li sve u cjelini lahori,
Jedno u drugomu živi te tvori!
Sile nebeske u rastu i padu,
Da vjedra od zlata od sebe dadu!
Da blagoslovno se zavijore,
Odozgor s neba zemlju da pore,
Harmonično sve da se svemirom ore!

Kakve li predstave! No predstave tek!
Beskrajna prirodo, gdje da ti hvatam tijek?
Vi prsa, gdje? Vi vrela sveg življénja,
Nebesima i zemlji žud,
A k njima hlepi i svela grud -
Šikljate, pojne, a ja pun uzaludna htijenja?

Nevoljko lista po knjizi te ugleda znak Zemnoga duha.

Drugačije na me djeluje taj znak!
Ti, Zemni duše, sav blizina;
Već gorim ko od novog vina,
I hrabrost ćutim drsko u svijet ući,
I zemlje vaj i zemlje sreću vući,
S olujama se silnim tući,
I ne klonuti dok brodolom huči.
Gle naoblačilo se -
Mjesec zakriva svoj sjaj -
Gasne svjetiljka!
Posvuda dim -
Oko glave mi
Sijevaju crvene zrake - Blaga neka
Jeza spušta se sa svoda,
Spopada me!
Osjećam, lebdiš uokolo, izmoljeni duše!
Razotkrij se!
Oh, srce mi se para s tmuše!
S čuvstva novoznana
Sva sjetila mi razrovana!
Svim srcem tebi odana sirota!
Moraš! Moraš, pod cijenu svog života!

Uzme knjigu te nekako tajnovito izgovori znak
Duha. Bukne crvenkast plamen, u plamenu se
pojavi Duh.

DUH:
Tko me to zove?

FAUST, ustranu:
Kakvo strašno lice?

DUH:
Silno si me k sebi htio,
U mojoj sferi dugo pio,
A sad -

FAUST:

Jao! Ne podnosim ti lice!

DUH:
Tvoj udah je i molba neka
Vidjet mi lice, čuti glas;
Sklon silnoj molbi svaki čas
Eto tu sam! - A tebe nadčovjeka
Obuzima sad groza! A duše zov?
Gdje je ta grud što u sebi je nov
Stvorila svijet, i gojila ga, radoslavna,
Da nama, dusima, bi bila ravna?
Gdje si, Fauste, gdje tvog mi glasa jek,
Što svojski trsio se k meni tek?
Ti li si taj, a moj te vio dah,
Što dnom života, drhtav, plah,
Plaziš ko svijen strašljiv crv?

FAUST:
Da od tebe se, plamensliko, maknem?
Ja sam to, Faust, i tek tebi takmen!

DUH:
Na valu života, uz olujni vrv,
Njišem se dolje i gore,
Pletem svud, uz i ob!
Vječnosno more,
Rođenje i grob,
Promjenljivo prenje,
I žarko življénje,
Na šumnu na tkalu vremena tkem
To životno ruho božanstvu ma svem.

FAUST:
Radišni duše, koji obuhvaćaš
Sav dalek svijet, eto blizu me!

DUH:
Ti sličiš duhu koji ti shvaćaš,
Ne meni! Iščezne.

FAUST, svisnuvši:
Tebi ne?
A komu onda?
Ja preslik Boštva!
I tebi ne! Netko kuca.
O smrti! Znam - to je moj famulus -
Najljepša sreća sad u ništa!
Da sva ta lica s izvorišta
Pomete mi taj trijezni gnjus!

Wagner u kućnom haljetku i s noćnom kapicom, u ruci mu svjetiljka.
Faust se nevoljko okrene.

WAGNER:
Oprostite! Čuo sam Vas deklamirati;
Zacijelo kakvu grčku tragediju, ne?
U tom umijeću hoću profitirati,
Jer danas Vam to znači sve.
Čuo sam da to slavno zvuči,
Komedijaš tu župnika uči.

FAUST:
Da, ako župnik komedijaš jest;
A kadšto se i zbude takav splet.

WAGNER:
Ma, kad netko tek uz svoj muzej vezan jest,
Te ni blagdanom ne promatra svijet,
Čak ni kroz dalekozor, no tek iz daleka,
I on da ga vodi uvjerljivošću rijéka?

FAUST:
Ne osjećate li, nećete to steći,
Iz duše li ne izlazi,
Te iskonskom se slašću riječi
U srca svih slušača slî.
Samo vi sjedite! Keljite, iskuhavajte
S druge gozbe vaš ragoût,
Iz pepela ispuhavajte
Turobni svoj plamen, nu!
Majmuni, djeca, dive se zacijelo,
Stvara li to vam nepcu draž -
No srce srcu nije vaše djelo,
Ne izlazi li iz srca baš.
WAGNER:
Tek actio nudi govorniku sreću;
I dobro ćutim zaostalost to veću.

FAUST:
Gle, čestita bi on dobitka!
Ma ne, ludo pun zvončića!
Razum pa i pamet britka
S malo umijeća sama priča;
A ozbiljno li htjeste reći,
Treba li vam lov na riječi?
Da, vaši govori, njihov blještav sjaj,
S kog ljudima se odresci rumene,
Neokrepni su, maglen vjetar, taj
S kog ujesen šušti lišće koje vene!

WAGNER:
O Bože! Nauk je dug,
A kratko nam življénje.
Pa mi um i duh, jer kritičko htijenje,
Obuzima strah, svud uokrug.
I nije teško do sredstava doći
Za uspon među izvore!
No vražji tip zacijelo ubog mre
I prije no dopol puta kroči.

FAUST:
Ma taj pergament, bunar li je svet,
Iz kojeg piće zauvijek gasi žeđ?
Okrepu nećeš zadobiti smjeti,
Ne izvire li iz duše ti sveđ.

WAGNER:
Oprostite! Velik je to užitak
U duh vreména prenijeti se čitak;
Te vidjeti kako prije nas neki mudrac mnî,
Da bismo dično dalje pošli mi.

FAUST:
Ma sve do zvijezda, primjerice!
Tijek vremena je, dragi moj amice,
Knjiga sa sedam pečata, skrivena.
Duh vremena, vaš naziv suh,
Zapravo je gospode vlastit duh,
U kom zrcale se vremena.
Pa to je zbilja jad i bijeda!
Na prvi pogled bježi se od vas:
Ropotarnica je to, i smetnik, blijeda
Komedija, traljav igrokaz,
Prepun maksima, pragmatika pusta,
A stavljaju ih lutkama u usta!

WAGNER:
Tek svijet! Čovjekovo srce i duh!
Svatko bi htio o tom nešto znati.

FAUST:
Da, za spoznaju tko ima sluh!
Djetetu tko će pravo ime dati?
Tek malobrojni, a spoznaja im stiž,
Dovoljno ludi, srce nisu krili,
Osjećaj, zrenje, puku objavili,
A njih bi vazda na lomaču, na križ.
Sad molim, prijatelju, već je kasna noć,
Ovaj put moramo prekinuti.

WAGNER:
Rado bih htio tako, dan i noć,
Uz učen razgovor štošta od Vas čuti.
No sutra, na dan Uskrsnoga slavlja,
Dopustite mi pitanja sva daljnja.
žestoko sam se ja na studij dao;
Znam puno, ali sve bih rado znao.
(Ode.)

FAUST, sam:
Tek glavi nada nikako da zađe,
A slijepljen s njom je svjedok vazda mlak,
Pohlepnom rukom kopa blago čak,
A sretna je kad kišne gliste nađe!

Da tu zaori takav ljudski glas,
A oko mene duhova toliko?
Pa ipak, hvala ti, u ovaj čas,
Ti zemnika svih bjedniji no itko.
Trgnuo si me iz očaja, a siv
Mi već je pamet razoriti htio.
Ah, utvara ta je bila golem div,
Te već patuljkom skoro da sam bio.

Ja paslika boštva, prepun tlapnja mnih,
Pred zrcalom vječne istine da stojim,
Da sjaj nebeski i jasnoću gojim,
Te zemništva da lišen bih;
Ja, više no kerub, a sa snagom svom
Što žiljem prirode drznula se teći,
Božanski život stvaralaštvom steći,
Moram sad eto pokoru s tog reći!
Oborila me jedna riječ ko grom.

Mjerit se s tobom, u to ne smijem ući:
Ako sam imao snage te privući,
Zadržati te nemam snage, trom.
Za onog časa, o blažen čase,
Veliku, malu ćutjeh dob;
No grozno si me vratio na se,
U neizvjesnu ljudsku kob.
Tko da me uči? Čeg da se klonim?
Da slušam onaj navir prijek?
Ah naša djela, s patnjama svim onim,
Ustavljuju nam žića tijek.

Svem ponajkrasnijem, bilo i duhu meta,
Utiskuje se strana i stranija tvar;
A pristignuvši k dobru ovog svijeta,
Svem boljemu je ime tlapnja, var.
Sva divna čuda, što nam život daju,
U zemnoj vrevi krute se i staju.

Leti li mašta uz svoj smion let
Put vječnosti, sva puna dobrih nada,
Dostatan joj je malen prostor, klijet,
Vir vremena, da sreća od sreće strada.
Briga se gnijezdi sred duboka srca,
I ondje od tajnih boli grca,
Nemirna njiše se, remeti zrak i mir;
Sveđ nove maske navlači ko hir,
Dvor, kuća, žena, dijete, u takav lik se sazda,
Ko vatra i voda, bodež, jed;
Strepiš pred svim u nedogled,
A što nikad ne gubiš, oplakuješ vazda.

Bozima nisam ravan! To čuvstvo duboko tu je;
Ravan sam crvu koji po prahu ruje,
Te hranjen prahom živi tako dok
Ne dokrajči ga prolaznikov krok,

Nije li prah što visoki taj zid
Od sto rebara, užim pravi?
Starudija što, tisućkratni gnjid,
U moljačkom me svijetu gnjavi?
I tu da nađem što mi fali, tu?
U tisućama knjiga da bih štio
Kako se ljudi posvud muče, tru,
Da netko tek je kadšto sretniji bio? -
Lubanjo šuplja, što se ceriš, kom?
Mozak ti ko da sliči momu, kadno
Smućen, ištući lagan dan u suton trom,
Zbog slasti istine varao se jadno.
Spravama mojim ruga se vaš tuč,
Kotači, valjci, češljevi i ringli:
Pred vrata stadoh, biti vam je ključ;
Prem kuštrobradi, kračun niste digli.
Tajinstvena u svijetao dan,
Priroda ne dâ da joj se otme veo,
I što tvom duhu ne htje objaviti van,
Iznudit nećeš ma na vijke i poluge sjeo.
Ti staro posuđe, ne trebam te sam,
Tu si tek jer si trebalo svom ocu.
Ti stari svitče, zahvaća te plam
Dok god se tmasta svijeća dimi na tom stolcu.
Bolje da sam to malo spiskao, pa kraj,
No da bih se, opeterećen time, još i znojio!
Jer što si od otaca baštinio, daj
Steci sam, da bi i posvojio.
Što ne rabi se teško je breme, znaj,
Od koristi je samo što trenutak je ustrojio.

No zašto pogled onom mjestu cilja?
Ona je bočica magnet očima?
Zašto odjednom svjetlo puno milja,
Ko mjesečina svud oko nas, a u šumi tma?
Tebe to pozdravljam, fiolo bez premca,
Pobožno ću te skinuti sa stijenca!
U tebi štujem umijeće, ljudski duh.
Esencijo ti soka snena, mila,
Ti izvadku od smrtno nježnih sila,
Svom majstoru iskaži milost, sluh!
Vidim te i boli bivaju sve tiše,
Grabim te i hlepnja hlapi sve to više,
A plima duha sva istječe van.
Pučini ću se u progonstvo dati,
Zrcalna utiha do nogu mi sjati,
Na nove žale nov nas mami dan.

Lakòkrila se približuju mi, lete,
Vatrena kola. I spreman sam, prost,
Putanjom novom prodrijeti u eter,
U nove sfere, u čistu djelatnost.
Ta slast bogova, život na vrhuncu!
No ti, još crv, zaslužuješ li to?
Pa samo okreni milom zemnom suncu
Odlučno leđa, okreni, no!
Drzni se raskinuti dveri, za se,
Potajnik svaki uz njih zna se krast!
Djelima valja dokazati da se
Pred Višnjom ljudska ne ugiba čast,
Ne strepiti pred špiljskom onom tmorom
Gdje mašta sebe proklinje na sram,
Te hlepiti za koridorom
Na čijem oknu gori pakla plam;
Na taj se korak, opasan, ako išta,
Odluči vedro, poteci u ništa.

Siđi sad, čisti kristalni peharu!
Hajde, napusti kutiju tu staru,
A godinama na te ne mislim!
S tobom se sjale kućne svečanosti,
Veselili se mrki gosti
Kad jedan drugog nudio bi čim.
Ta mnogih slika preraskošna moć,
Pilčeva dužnost izreći je srokom,
Iskapiti na eks pri dnu dubokom,
Sjeća na koju mladenačku noć.
Nijednom susjedu sad te pružit neću,
Duhovitost na tvom iskazati umijeću.
A tu je eto i prešno pitak sok;
Nek smeđi val ti ispuni šupljine.
Od mene spravljen, biran, nek se vine
Taj zadnji gutljaj, duši iz dubine,
Ko svečan pozdrav jutru, sav uznosit, bok!

(Pehar prinese ustima.)