FAUST - Radna soba

16. Listopad, 2015 - 07:21

Johann Wolfgang von Goethe

Radna soba

FAUST (ulazeći s pudlom):
Napustio sam polja i breze,
Duboka ih krije noć,
S čeznutljive se svete jeze
Bolje nam duše budi moć.
Uminule su divlje žudi,
A s onog čina svesilnog,
Čovjekoljublje se eto budi,
I ljubav kojom se ljubi Bog.

Mir, kudro! Ne motaj se tamo amo!
Što njuškaš baš tu gdje je prag?
Tu kraj peći, lezi samo,
Najbolji ti evo sag.
Ko što si ono gore na brijegu
Trkom se, skokom, radovao prost,
Prihvati tako i moju svu njegu,
Ko kakav dobro došao gost.

O sred uske kad ćelije
Gori lampa prijazna,
U grudima je sve veselije,
U srcu koje sebe zna.
Um se i opet laća riječi,
Nada i opet nosi cvat,
Potoke žića hlepiš steći,
I vrelo sveg života znat.

Ne reži, kudro! Jer dušom mi kruže
Presveti zvuci, umilno glasje,
I tu se ne uklapa glasanje pasje.
Svikli smo na to da ljudi rûže
Sve što ne kuže,
Da se na dobro i lijepo čak tuže
I rogobore, jer nisu mu skloni;
Pa hoće li i pas režati na nj, ko oni?
Ali osjećam da mi, ni uz najbolje htijenje,
Iz grudi ne izvire zadovoljenje.
Ma zašto se rijeka prebrzo suši,
I žeđ nas opet mori i duši?
Puno sam toga iskusio netom.
No taj je manjak ukloniti lako,
Sve nadzemaljsko štujmo, dakako,

I čeznimo svi za Objavom svetom,
Koja najljepše gori i najpravije tu,
U Novome zavjetu.
Rasklopljen, zakladni tekst me sili,
Uz čestit čuvstven klik,
Sveti taj izvornik
Pretočiti u njemački moj mili.

(Rasklopi jedan svezak i pripremi se.)

Tu piše: “U početku bijaše R i j e č!”
Uz čiju pomoć dalje? Jer zapinjem već!
R i j e č, to ne mogu cijeniti baš jako,
Prevesti je moram ma inako,
Ako mi duh prosvijetli misao.
Piše zapravo: U početku bijaše S m i s a o.
Promisli ipak o tom prvom retku,
Nek ne nagli ti pero u začetku!
S m i s a o li stvara i ostavlja traga?
Trebalo bi pisati: U početku bijaše S n a g a!
Pa ipak, napišem li i to,
Nešto me opominje, pa neću baš ni to.
Evo pomoći duha! Savjet je baš fin,
Pun utjehe pišem: U početku bijaše Č i n!

želiš li sa mnom u sobi zijati,
Prestani, psiću, zavijati,
Prestani lajati!
Ne mogu u blizini stajati
S nekim tko smetati želi.
Nek jedan od nas, je li,
Iz ćelije seli.
Sve ako je gostinjski zakon i krut,
Vrata su otvorena, sretan ti put.
Ali što mi to vide oči?
Zbivanje naravnih moći?
Sjena? Ili zbiljski je krug?
Gle, psić mi je visok, i dug!
Sve silniji, prevelik,
Nije to pseći lik!
Kakvu sam sablast unio u dom!
Ko vodenkonj se čini trom,
Zubalo strašno, oči plam.
Al znam sa s tobom, znam.
Paklena me neman ču,
Salomonov ključ je tu.

DUSI, u trijemu:
A, unutra je evo jedan!
Nek ne slijedi ga nijedan!
Kao u gvožđu lis,
Drhturi pakleni ris.
Ali pozor, sve bolji!
Jer gore pa amo,
Pa dolje pa tamo,
I on se izmigolji.
Koristi mu, vrijedi,
Tko pušta da sjedi!
Jer pri nama svima
Zasluga ima.

FAUST:
Skotu za doček, evo slijed,
Elementa četiri, naizred:

Salamander nek gori,
Leluja Undina,
Silf je praznina,
A Kobold nek mori.

Tko ne zna za vrela,
Sva ta počela,
Za njihove jačine
I osobine,
Taj dusima neće
Ovladati veće.

U plamenu sahni,
O Salamandre!
Šumno otplahni
I ti, Undino!
Vi silfi, u ljepotu
Meteorskih luči!
Pomozi toj kući,
Ti Mòro! Incubus!
Izađi, dokrajči taj gnus!

Od četvoro nijedan
Nije skot bijedan.
Uz cerek se tu i uljudio,
A ja mu još nisam naudio.
Pa čuj me, dapače
Zaklinjati jače.

Možda si dakle
Bjegunac iz pakla?
Gle ovog znaka,
Kom klanja se svaka
Od crnih četa!

Gle stršavih vlasi on raste i šeta.

Znaš li ga čitati,
Huljo, pročitati?
Taj znak iz nebíla,
Neizgovaran potom,
Sva neba ga lila,
A proboden sramotom?

Uz peć je prikovan on,
Već napuhan kao slon,
Puni prostor, čitav sklop,
Htio bi u maglu prijeći.
Ne penji se i na strop!
Do nogu ćeš meštru leći!
Vidiš, ne prijetim uzalud.
Spalit ću te u plamen hud!
Ne očekuj dar,
Trostrukog svjetla žar!
Ne očekuj žar,
Najjači u mom umijeću!

MEFISTOFELES (iziđe od iza peći, pritom se magla razilazi, a odjeven je kao putujući skolar,
student):
Čemu ta buka? Gospodinu na uslugu, to veću!
FAUST:
To li je dakle ta kudrava bit!
Đak putnik? Casus taj me na smijeh sili.

MEFISTOFELES:
Učenoj glavi pozdrav osobit!
Dobrano ste me oznojili.
FAUST:
A kako se zoveš?

MEFISTOFELES:
Pitanje nisko tu,
Gdje netko prezir prema Riječi nudi,
Te, dalek svakom prividu,
Dubini bića tekar žudi.

FAUST:
Glede Vas, gospodine, Vaše biće
Obično Vaše ime sriče,
Ime i biće, jasan sljub,
Zovu li Vas Lažac, Kvaritelj, Belzebub.
No dobro, tko si?

MEFISTOFELES:
Dio sam one snage, jâra,
Što hoće zlo a vazda dobro stvara.

FAUST:
Tom zagonetkom, što zapravo reče?

MEFISTOFELES:
Da ja sam duh koji vazda niječe!
I to s pravom; jer sve što nastane
Vrijedno je tek da nestane;
Stog bolje da nije ni nastalo.
I sve što je u vas, riječju, zlo,
Pa zator, grijeh, to moj je sent,
Moj samosvojni element.

FAUST:
Dio si, reče, a tu stojiš cijelim?

MEFISTOFELES:
Istinu ti skromnu velim.
Ako već čovjek, taj mali ludi svijet,
Sam za se drži: cjeline splet -
Ja sam tek dio dijela što isprva bî sve,
Tek dio tame, njoj svjetlost rodi se,
Ponosna svjetlost koja majci Noć
Osporava prvenstvo, prostor, moć,
No bezuspješno, jer uza sav trud,
Prianja uz tjelesnu ćud.
K tijelima struji, tijela mî ljepotom
I tijela na svom putu koči;
Te se nadam, neće dugo proći,
S tijelima će i propasti potom.

FAUST:
Dužnosti vrijedne znam ti, bome!
Jer ne možeš ništa u velikome,
Započinješ u malom tek.

MEFISTOFELES:
A učinak je zbilja kratkovijek.
Tom Ništa što bî protusplet,
Nešto naime, prosti svijet,
Nisam, uz trud moj sve to veći,
Uspio kakvim pristupom steći,
Oluje, plavnje, požar, tres -
No more i zemlja stišali bi bijes!
A za nakot ljudski, životinjski, tu kletu strv,
Štetništvo mi ništoliko:
Pokopao sam ih već koliko!
I uvijek kruži nova svježa krv.
I sve tako, ma do bjesnila te vodi!
Otev se zemlji, zraku, vodi,
Tisuću klica plavi plijes
Sred vlažna, suha, topla, studenoga!
I ne bih imao ničeg svoga,
Da za se nisam zadržao krijes.

FAUST:
Pa ljekovitoj tvornoj sili,
Što gibljivošću vječna jest,
Sučeljuješ u ludoj hili,
A zalud, mrzlu vražju pest!
A što li da i počne drugo
Tek Kaosa čudovit sin!

MEFISTOFELES:
Idućih puta ćemo dugo
Ćaskati zbilja i na taj mlin.
Smijem li ovaj put otići?

FAUST:
Ne vidim zašto pitaš tako.
Sad sam te upoznao, naići
Možeš, posjeti me, onako.
Evo ti prozor, tu su vrata,
A i dimnjak ti je siguran.

MEFISTOFELES:
Priznajem, međutim, da uskrata
Tu mala priječi da išetam van,
Na Vašem pragu znak orakla -

FAUST:
Pentàgram taj ti stvara bol?
Ma reci mi, ti sine pakla,
Kako ćeš unutra, a izopćuje te taj simbol?
Duh takav, pa se prevario?

MEFISTOFELES:
Pogledaj, zacrt nije dobar bio:
Taj kut što gleda prema van
Otvorio se, vidiš, malo.

FAUST:
U sretan slučaj to bi spalo!
Tad bi mi uznikom bio zvan?
Slučaj je htio, pa se zbio!

MEFISTOFELES:
Psić ništa, uskočivši, nije zapazio,
Ali drukčiji sad biva šlag.
Jer ne može iz kuće vrag.

FAUST:
Pa zašto onda ne uđeš kroz prozor?

MEFISTOFELES:
Sablasti i vrazi iskazuju pozor
Zakonu: Ušuljavši se, van na isti prag.
Slobodni s prvog, drugim mi smo sluge.

FAUST:
I pakao ima pravne fuge?
Držim to dobrim, dalo bi se čak
Sklopiti s vama ugovor što bolji.

MEFISTOFELES:
Utanačeno uživaš po volji,
Prikraćen nisi ni za čvak.
Ali to nisu kratke teme,
Govorit ćemo o tom, no;
A sad Vas molim, preponizno,
Za ovaj put otpustite me.

FAUST:
Ma koji trenutak ostani još tu,
Kaži mi kakvu dobru gatku.

MEFISTOFELES:
Ne, idem! Doskora opet svratit ću,
Pa po volji pitaj o ostatku.

FAUST:
Slijedio nisam ja tvoj trag,
Upao si ipak sam u zamku.
Drži ga, kad već tvoj je vrag!
Jer drugi put ga nećeš imati na mamku.

MEFISTOFELES:
Ako ti godi, pripravan sam i ja
Izrabit tvoga društva zgodu;
Ali uz uvjet da mi sva
Umijeća udostoje tvoju razonodu.

FAUST:
Rado, pa slobodan si, no;
Umijeće nek bude ugodno!

MEFISTOFELES:
Tvoj, prijatelju, um će steći
Za ovaj sat dobitak veći
No preko cijele godine.
Što pjevaju nam nježni dusi,
Te lijepe slike, njih ne trusi
Vrh čarobne igre, pust.
Veselit će se njuh posepce,
Okrijepit će ti se i nepce,
A čuvstvo plavit ushit gust.
Predpokus nam je ovdje stran,
Nek počne pjev, mnogoglasan!

DUSI:
Iščeznite, tamni
Luci sa svoda!
Dražesnije motri,
Eteru modri,
Umilnije samo!
O da je tamne
Oblake skriti!
Zvjezdice plamne,
Sunčane niti,
Sijaju amo.
Duhovna ljepota
Nebeskih zelota,
To krhko ugnuće,
Nek mimo proleti;
Čežnja, nagnuće,
Nek za njima leti;
A vrpce sa sviju
Se oprava viju,
I krajolik kriju,
I sjenicu blîzu,
Gdje snujuć živote
Uz misli duboke,
Drâgi se rote.
Sjenice u nizu!
Vriježe, visoke!
Grozdovi, ko u frizu,
U kace se ruše,
U tijesku pjenuše,
I pjenušava vina
žubore s te vrulje,
I teku, sve dulje,
Kroz čiste dragulje,
Pa se silazna smjera
Niz kose sve bjelje
Šire u jezera,
A na veselje
Zelenih gora.
I ptice odzgora
Sladosti piju,
K suncu se viju,
Potom put jasnih
Otoka slijeću,
Što s valova kasnih
U tlapnji se kreću;
Tu kliktaji zbore,
U zboru se ore,
Srh travnjakom ide,
Plesači se vide,
Da na otvorenu
U raspršaj krenu.
Jedni se skrivaju,
Penju put gora,
Drugi pak plivaju
Preko svih mora,
Il lebdeći leže;
životu svi teže,
U daljine svi jezde,
Gdje ljube se zvijezde
I mio je sklad.

MEFISTOFELES:
Gle, spava! Tako, vi prozračni nježni dečki!
Uspavaste ga poskrivećki!
Za ovaj koncert, dužnik vaš kad-tad.
Nisi još čovjek koji bi ščepao vraga!
Začarati ga u snoviđenja draga,
U tlapnje s njim, u morsku dub;
Ali da skinem kletvu s ovog praga,
Štakora nekog ištem zub.
No ne treba mi zaziv kruti,
Jedan već šuška, začas će me čuti.
Štakorâ, mišâ, vladaru po duši,
I muha, žaba, stjenica i uši,
Zapovijedam ti, drzak dođi,
I ovaj prag mi sav izglođi,
Ko što je na nj on ulje slio -
A, već on, gle, skakuta čio!
Na posao! Taj šiljak što mi prokle svrhu
Gore je pri samom vrhu.
Još jedan griz, tako, stvar nema spora. -
Bok, Fauste, spavaj, vidimo se doskora.

FAUST (budi se):
I opet onaj koji se vara?
Blijedi li to svih duhova glas,
Da san mi varkom samog đavla stvara,
Da pobjegne mi neki pas?

Radna soba

FAUST, MEFISTOFELES

FAUST:
Netko kuca? Naprijed! Tko to opet gnjavi?

MEFISTOFELES:
Ja sam.

FAUST:
Naprijed!

MEFISTOFELES:
I treći put se javi!

FAUST:
Ma naprijed!

MEFISTOFELES:
Baš takva te imam rad.
Podnosit ćeš me, bar se nadam,
Jer, mušice da ti svladam,
Tu sam ko neki plemić mlad,
U rujnu, zlatorubnu ruhu,
U ogrtaču sviloruhu,
Uz klobuk pijetlov, šaroper,
A dug se oštar bodež blista,
Te svjetujem te, posve fer,
U odijela se odjeni ista;
Da slobodan bi, prosta čest,
Doznao što taj život jest.

FAUST:
U svakom ruhu ćutim istu muku,
Tek skučen zemni život znam.
Prestar sam ja za igru puku,
A premlad da bez želja sam.
I što da mi taj svijet usliši?
Liši se toga! Sveg se liši!
Tu istu pjesmu oduvijek,
Taj svakom uhu zvukomlat,
Nam pjeva, sav životni vijek,
To promuklije, svaki sat.

Svakog se dana budim s užasom,
Htio bih gorke suze liti,
Jer vidim dan a on mi u tijeku svom
Nijedne želje neće ispuniti,
Pa i naslutim li kakvu slast,
On zadrtom je kivnjom sreće,
A burnih grudi tvorben rast
Sve životne maske priječe.
A kad se spusti noć pa moram bar
Na log svoj leći a prepun tmore,
Ni tad mi počin nije dar,
Jer žestoki me snovi more.
Sred grudi mi je Bogu stan,
Nutrinu On mi do dna kreće,
No silama svim mojim ban,
On gibanja vanjskog neće.
Opstanak mi je zato teret krt,
Mrzak mi život, poželjna tek smrt.

MEFISTOFELES:
Pa ipak, smrt baš nije dobrodošao gost u vrt.

FAUST:
O blažen komu u pobjednom sjaju
Krvavi lovor ona k čelu sklesa.
Tko nju u djeve zagrljaju
Zatekne nakon luda plesa!
O da sam ushićen, bez duše, dok
Pred Višnjim Duhom kopnit mi je!

MEFISTOFELES:
Al one noći smeđi neki sok
Ispio netko ipak nije.
FAUST:
Uhodstvo, čini se, tebi je slast, ne sram.

MEFISTOFELES:
Sveznajuć nisam; no ipak puno znam.

FAUST:
Iz strašna ako me belaja
Izveo poznat sladak ton,
Ostatak dječjeg osjećaja
Zvukom veselja varat sklon,
Ja kunem sve što dušu gati,
Sljeparijom i mamcem kupi,
Što laskom, trikom je pečati
U žalobnoj ovoj rupi!
Kao prvo, prokleto visoko mnijenje
Kojim duh sam sebi riše krug!
Proklet pojav, zasljepljenje,
Sjetilima našim drug!
Prokleto što se snima tlapi,
Imena, slave spomen dug!
Proklet imutak koji hlapi,
žena i dijete, sluga, plug!
I proklet Mamon koji nas blagom
Potiče na smion čin,
Te zgubidanstvu našem dragom
Podastire jastuk fin!
Proklet balzam grozdobera!
I ljuvene žari sve!
Prokleta ma nada, vjera,
I strpljenje nada sve!

ZBOR DUHOVA (nevidljiv): Jao! Jao!
Razorio si ga,
Lijepi taj svijet,
Pesnicom moćnom,
Sad razvaljen splet!
A skrhao ga Polubog!
Te razrušen slog
Nosimo onkraj, u Ništa,
I tužimo stog
Nad izgubljenom ljepotom.
No zemnici,
Moćniji potom,
Sazdat će je
S novom krasotom,
U grudima sazdaj je i ti.
životnih niti
A vedrije ćudi
Početak ti budi,
I zvuk će se novih
Pjesama liti.

MEFISTOFELES:
To su ti mališani,
Na moje brdo tkani.
Čuj kako starmal savjet hine:
Na slasti i na čine!
U dalek te svijet,
Iz samoće u kret,
Gdje sok, sjetilnost gdje stane,
Dovabiti kane.

Prestani jednom glumiti tu čamu,
Što kao jastreb ždere život tvoj;
I najgore društvo veli čuvstvu samu,
Tek s ljudima si čovjek svoj.
Ne mislim sad time, no,
Da netko te u rulju rine.
Ja ne spadam u veličine;
No želiš li sa mnom, zajedno,
Kroz životno koračat polje,
Priklonit ću se drage volje,
I biti tvoj, ma smjesta.
Tvoj drug, pa ako se ta gesta
Uklapa u tvoj svijet,
Bit ću ti služnik, i tvoj kmet!

FAUST:
A što zauzvrat ispuniti mogu?

MEFISTOFELES:
Ma rok je dug, neispisan još list.

FAUST:
A, ne! Jer đavao je egoist,
Ne čini lako što se mili Bogu,
Ni što je drugomu probitak čist.
Izjasni se o uvjetu tom svom;
Jer takav služnik, pogibelj je za dom.
MEFISTOFELES:
U tvoju službu stupit ću ja o v d j e,
Bez odmora i mira, na tvoj mig;
A kad sretnemo se opet o n d j e,
Tvoj posao nek nosi isti žig.

FAUST:
To ondje mene malo brine;
Smrskaš li ovaj svijet u ruševine,
Možda i neki drugi bude.
No radost mi iz ove zemlje vrije,
Ovo mi sunce moje patnje grije,
Pa ako se od njih jednom dijelit mi je,
Što god mu drago nek se zbude.
Ne želim čuti kamo smjera
Ljubav il mržnja, budućnosna vijest,
Ni da li diljem onih sfera
Gore il neko dolje jest.

MEFISTOFELES:
Baš u tom smislu se odvaži,
Poveži se; još danas potraži
S radošću moje majstorije,
I dat ću ti što čovjek vidio nije.

FAUST:
Ma što bi ti dao, jadni đavle?
Čovjekov duh, što uvis bi odavle,
Tvojim li ikad shvaćen bi?
Imaš li hrane što ne taži, imaš li
Crvena zlata što se sli
Ko živa ti po ruci, njome teče,
Il igre u kojoj ništa se ne stječe,
Djevojku, moje grudi last,
A očijuka već put susjedova dvora,
Il lijepu čast, božansku slast,
Što mine poput meteora?
Pokaži mi plod što truli a ne bran,
Stabla što danomice snòva se zelène!

MEFISTOFELES:
Takav mi zahtjev nije stran,
S ovakva blaga, služim cijéne.
No prijatelju, vrijeme je već, daj,
Založimo što dobro, banket cio.
FAUST:
Budem li ikad spokoj u ležaljci htio,
Nek sustigne me smjesta kraj!
Mogneš li umilnom himbom zbiti
Da budem tek samodopadan,
Užitkom li me mogneš prevariti -
To nek mi bude zadnji dan!
Evo oklade!

MEFISTOFELES:
Može!

FAUST:
Dug obostran!
Trenutku kad budem smio reći:
Ostani još! tako si lijep!
Ma u okove me tada meći,
Spreman sam i na iskorijep!
Tad mrtvo zvono nek se gane,
Prost službe, neka ti si taj,
Nek ura stane a kazaljka pane,
I vremenu mome nek je kraj!

MEFISTOFELES:
Promisli, ne zaboravljamo lako.

FAUST:
Na to imaš pravo, znam.
Nisam se grešno drznuo tek tako.
Ostajem pri tom, sluga sam,
Tvoj, bilo čiji, ma dakako.

MEFISTOFELES:
Služnik, još danas ispunit ću rijek,
Za doktorske gozbe. Tek jedno!
Bio to život ili smrt, svejedno,
Par redaka ja molim tek.

FAUST:
Pedante, ti bi napismeno već?
Upoznao nisi čovjeka, ni ljudsku riječ?
Nije li dosta da zadana riječ
Vječni je vladar prakse svakidanje.
Ne bjesni li svijet svim bujicama već,
A mene da drži neko obećanje?
Ali taština srce nam tereti,
Tko da se rado nje odreče?
Sretan tko vjernost čist u grudi nijeti,
Nijedne žrtve žalit neće!
Ali pergament, spis, pa pečat na njeg djeti,
Tu sablast svatko prepun plašnje sreće.
Riječ zamire već u peru,
Gospodstvo koža i vosak steru.
Što hoćeš od mene, ti duše zli?
Rudu, mramor, pergament, papir li?
Da pišem perom, pisaljkom il dlijetom?
O tebi svaki izbor visi.

MEFISTOFELES:
Brbljanjem svojim kako li si
žestoko pretjerao, eto netom?
Papirić je ipak dobra stvar.
Potpisuješ krvlju, ma kapljicom bar.

FAUST:
Zadovolji li to tvoj mar,
Evo, s grimasom mrzopletom.

MEFISTOFELES:
No krv je posve osobit sok.

FAUST:
Ma ne boj se, taj savez ja ne kršim!
Svih mojih snaga rast i tok
I jest da obećanje vršim.
Napuhao sam se kao puh,
I sad sam tvoga ranga, da.
Prezreo me je velik duh,
Zatvorila se priroda.
Mišljenja nîti sve su tanje,
I gadi mi se svako znanje.
O sred dubina sjetilnih
Utišajmo žarke strasti!
Pod čarobnim plaštom râsti,
Pod njim nek je čuda svih!
U vremenski se dajmo šum,
U zbivanje ad libitum!
Pa neka se bol i užitak,
Uspješnost i gubitak,
Uzajamno smjenjuju, ma kako god;
Bez odmora tek čovjekov je hod.

MEFISTOFELES:
Ni mjera Vam se ne stavlja ni cilj.
Omrsili se možda da bi,
Il posvud da se nešto zgrabi,
Na volju Vam sveudilj.
Ma uzmite, pa ne budite glupi!

FAUST:
O radosti tu nije riječ, ne tupi!
Pijanstvo mi je sveto, bolni bal,
Ljubavna mržnja, okrepljujuća žal.
Te grudi što ih vida znanje, svijest,
Neće se više zatvarati boli,
I sve što dano čovječanstvu jest
Uživat ću u jastvu svom najskoli,
Do najdubljeg, najvišeg, ću duhom riti,
Dobra im, zla, na svoje grudi sleći,
Pa svojim jastvom u njihovo prijeći,
I poput njih na kraju rasap biti.

MEFISTOFELES:
O vjeruj meni koji sam pusta doba
žvakao taj tvrdi pras,
Da od kolijevke pa do groba
Ne probavlja baš nitko stari kvas.
Našima vjeruj, te cjeline
Samo Bog je neki zvan.
Te samo on u vječnom sjaju sine,
A nama je u tami dao stan,
Dok za vas je tek noć i dan.

FAUST:
Ali ja hoću.

MEFISTOFELES:
Drago mi je čuti.
Samo se bojim, i nije rug:
Vrijeme je kratko, nauk dug.
Pouka neka Vas ne ljuti.
Držite se onog poete,
Pa Gospod neka smisli teme,
I sve plemenite kvalitete
Nek svrne Vam na časno tjeme,
Hrabrost arslana,
Jelensku hitrinu,
Vatrenu krv Talijana,
Sjevernjakovu čvrstinu.
Nek otkrije Vam tajne niti
Kako himbu i veledušje sliti,
Pa neka Vas, uz mlađahna nagnuća,
Po nekom planu skobi i ljubav vruća.
Kad sam bih takva Gospodina znao,
Ja bih ga Gospod Mikrokozmos zvao.

FAUST:
A što sam tad ja, ako me ne resi
Mogućnost krunu čovječanstva steći,
A sjetila sva bi k njoj ko sreći?

MEFISTOFELES:
Ti si na kraju - to što jesi.
Navuci vlasulju ma s milijun frčki,
Postavi nogu ma na koturn grčki,
Ostaješ uvijek to što jesi.

FAUST:
Uzalud, ćutim, u mene sva blaga
Što ljudski duh ih u mom biću skri,
Pa sjednem li na kraju, nova snaga
Ma nikakva, iznutra mi ne vri;
Ni za vlas eto nisam viši,
I beskraju nisam bliži.

MEFISTOFELES:
Dragi prijatelju, Vi gledate stvari
Kako se na njih gleda već;
A moramo mudrije, da nam čari
života ne pobjegnu preodveć.
K jarcu! Ruke i noge, glava,
S - - , jamačno jesu posjed tvoj;
No posjed sav užitka zdrava,
Je li zato manje moj?
ždrijebaca li platim šest,
Nisu li moje snage mnoge?
Jer jašim tad prav pravcat, jest,
S te dvadeset i četiri noge.
Daj, neka sve bude sveosjet,
Pa ravno sa mnom u taj svijet!
Velim ti: mudrijaš potepuh
Sliči živini što je diljem pusta
Polja uokrug vodi zao neki duh,
A uokolo zelen-paša gusta.

FAUST:
Kako da počnemo?

MEFISTOFELES:
Pa, idemo van.
Jer kakav je to mučistan?
To li je dakle neko žiće,
Gnjaviti sebe i mladiće?
Neka to radi susjed, Debeljaš!
Patiš se pa se prazna slama mlati?
A dečkima i ne smiješ reći baš
Ono najbolje što možeš znati.
Jednog već čujem u trijemu, neka!

FAUST:
Ne mogu ga vidjeti ovaj tren.

MEFISTOFELES:
Jadni dečko već dugo čeka,
Ne smije poći neutješen.
Daj kapu, bit ću u tvom ruhu;
Maska mi mora biti šen. (Preodijeva se.)
Prepusti sve sad mome duhu!
Tek četvrt sata trebam ovaj put;
A ti, za lijep se sad pripremi put!
(Faust se udalji.)

MEFISTOFELES (u Faustovoj dugoj odjeći):
Prezri sad znanstvo i taj um,
Čovječje snage maksimum,
Sljeparstvom neka duh te snaži
I vradžbinama, taj duh laži,
I već si u mojoj pogodbi -
Sudbina namrijela mu duh i zrenje
Što nesputano uvijek naprijed bi,
A prežustro mu se htijenje
Radosti zemnih sveđ libi.
Kroz divlji život ću ga vući,
Kroz plitke beznačajnosti,
Nek se bacaka, lijepi, čuči,
A njegovoj nezasitnosti
Nek hlepna usna jelo i piće kuči;
Za okrepu će molit uzalud,
Pa ako se baš đavlu i ne izruči,
Morao bi u rasap hud!

Pojavi se jedan UČENIK.

UČENIK:
Tek sam kratko vrijeme tu,
U poklonstvenu posjetu,
Rado bih sreo čovjeka sa znanjem,
A svi ga spominju sa strahopoštovanjem.

MEFISTOFELES:
Pristojnost Vaša godi mi!
Pred Vama je čovjek ko i drugi svi.
Jeste li već što sredili, ne?

UČENIK:
Lijepo Vas molim, primite me!
U mene Vam je silan vrv,
Priličan novac i svježa krv;
Da idem, majci nije bilo pravo;
Da, kad već idem, učim nešto prâvo.

MEFISTOFELES:
Pa ovo je mjesto baš za Vas.

UČENIK:
Iskreno, odavde bih isti čas:
Ti zidovi, te dvorane
Svidjeti mi se ne kane.
Prostor je tu preuzak,
Ničega zelenog, stabla čak,
Sred tih dvorana i tih klupa
Sluh, vid je slab, a misao túpa.

MEFISTOFELES:
Ma to je stvar navike, štima li.
Ni majci isprva nije last
Na prsa čedo primi li,
No poslije joj to bude slast.
Mudrosne prsi i Vama će
Sa svakim danom biti slađe.

UČENIK:
Pun radosti ću k vratu joj se dići,
No recite mi, kako do njeg stići?

MEFISTOFELES:
Izjasnite se, pred svoj daljnji let,
Izabrali ste kakav fakultet?

UČENIK:
Zapravo htjedoh učen biti,
Te sve što jest i što je u biti
Na nebu i na zemlji znati,
Te prirodu i znanstvo, sve.

MEFISTOFELES:
Pa, na pravom pragu ste;
Ali ne biste se smjeli rasipati.

UČENIK:
Dušom i tijelom ostat ću;
Doduše volio bih da mi gode
Praznici u ljetnom poljeću,
Zabave malo, i slobode.

MEFISTOFELES:
Iskoristite vrijeme, što će teći,
A red će Vas učit: vrijeme steći.
Stog svjetujem Vaš dragi um,
Najprije Collegium logicum.
Vaš duh će stegom biti krut,
U španjolske čizme utegnut,
Da promišljenije dalje zri,
Stazama misli prošmukljari,
A ne da uzduž i poprijeko, plam,
Fosforescira sad sim pa tam.
Učit će Vas se mnogi dan
Da posao inače jednòhipan,
A jesti i piti su primjeri,
Zahtijeva jedan! dva! i tri!
S tvornicom misli je dapače
Ko s remek-djelom, pitaj tkače,
Gdje j e d a n stupaj mnogu nit
Tke jer su čunci u stalnu kretu,
Nezamjetno se niti pletu,
Tisuću veza tka j e d a n hit:
Uđe filozof te na svom tlu
Dokazuje Vam nužnost tu:
Ako je prvo i drugo tako,
Onda je treće i četvrto onako,
A ako se prvo i drugo briše,
Treće su i četvrto nikada više.
Hvale to posvud vrli školarci,
No pritom nisu postali tkalci.
Tko spoznat što živo, opisati želi,
Nek najprije duh izagna i seli,
U ruci mu dijelovi, nažalost bez
Onog što fali! duhovni vez.
To kemija zove encheiresin naturae,
Ruga se sebi i nema vizure.

UČENIK:
Ne razumijem Vas baš najbolje.

MEFISTOFELES:
Kasnije će to ići bolje,
Kad naučite reducirati
I dolično klasificirati.

UČENIK:
Od svega toga sam posve glup,
U glavi mi mlinski kotač i stup.

MEFISTOFELES:
Kasnije, prije svih drugih stvari,
Na metafiziku ćete, ko stari!
Dubokòumno se u njoj shvaća
Što ljudski mozak ne prihvaća;
Što ulazi u nj, a što ne već,
Na službu je tu krasnoriječ.
A da semestra teče slijed,
Pazite na krajnji red.
Pet sati ste tu svaki dan;
Čim zvoni, da ste nazočan!
Pa ako ste se preparirali,
Paragraphos nastudirali,
Da kasnije Vam bude jasnija svijest
Da on ne veli ništa do li u knjizi jest;
Tad pisat ćete uz revan sluh,
Ko da Vam diktira sam Sveti Duh!

UČENIK:
Ne trebate mi dvaput reći!
Tek korist, posjed me zanima;
Jer, tko crna i bijela štogod ima,
Pun utjehe će kući teći.

MEFISTOFELES:
Ali izaberite mi fakultet!

UČENIK:
Za pravo se ne bih odlučio baš lako.

MEFISTOFELES:
Neću Vam to za zlo uzeti tek tako,
Poznam taj nauk, i njegov splet.
Ko bolest koja vječno traje,
I zakoni su nasljedni.
Te s naraštaja stižu naraštaje,
Već prema mjestu gibljivi.
Um biva ludost, dobročinstvo muka;
I jao tebi! Jer unuk si tom
Pravu tek po nama rođenom,
A nikog da na upit nuka!

UČENIK:
Odvratnost ste mi digli baš.
O sretna li, tko đak je Vaš!
Skoro da bih studirao bogoslovlje.

MEFISTOFELES:
Ne bih Vam želio krivoplovlje.
Tog je naime znanstva bit,
Da je teško kloniti se puta prijeka,
Mnogi u njemu otrov leži skrit,
A teško ga je lučiti od lijeka.
Najbolje i tu, Jednoga tek čuj,
Riječi se Meštra zavjetuj.
Uglavnom, držite se rijéčî!
I tad ćete kroz čvrste dveri prijeći
K izvjesnosti, u njezin hram.

UČENIK:
Ali uz riječ se veže i pojam sam.
MEFISTOFELES:
No dobro! Ali ne treba se trapiti posvema:
Jer ondje gdje pojmova nema,
U tili čas i prava riječ je tam.
Riječima se može preti,
Riječima i sustav zreti,
U riječi će se i vjerovati,
Riječ ni za jotu neće sebe dati.

UČENIK:
Oprostite što pitam tom množinom,
No muči me još jedna stvar.
Recite krepkom riječcom bar,
A kako stoji s medicinom?
Tri godine su kratak rok,
A polje raspon preširok.
Ima li tko tek pokaz skrit,
Dalje će i sam znati štiti.

MEFISTOFELES (u sebi):
Tog suhog tona već sam sit,
Morat ću opet đavlom biti.
(Glasno.) Duh medicine shvatiti je lako;
Proučili ste svijeta potpun slog,
Da bi na kraju ispalo onako
Kako to hoće Bog.
Znanstveničko vrludanje uzalud Vas vabi,
Svatko uči što može, to je stav,
No onaj tko trenutak zgrabi,
Tek to je čovjek prav.
Od prilične ste građe, znam,
Ni za odvažnost u Vas nema suše,
Pa vjerujete li u se sam,
Vjerovat će Vam i druge duše.
Osobito pazite na žene;
Na oh i ah i jad im ljut
Kad ih se tisućput
Iz j e d n e točke liječit krene,
No ako tek napol časni ste,
Pod šešir će Vam doći sve.
Naslov će u nje povjerenje steći
Da obrt Vam je svih umijeća vrh;
Za dobrodošlicu ćete po sitneži joj prijeći,
Drugom tek godinama mazni srh,
Osluhnuti joj pulsić, pa uz tamne
Poglede Vaše, lukave i plamne,
Obujmit joj bedara vitak rez,
Da vidite čvrst li im je svez.

UČENIK:
To je već bolje! Vidi se ipak kako i gdje.

MEFISTOFELES:
Sive su, dragi, sve teorije,
U drvu života tek se zelen zgusnu.

UČENIK:
Kunem Vam se, meni je ko u snu.
K mudrosti Vašoj još me nešto puti,
Smijem li štogod iz temelja čuti?

MEFISTOFELES:
Što mogu to i činim, ne?

UČENIK:
Stog otići ne mogu, ne,
Tek moram Vam još spomenar svoj dati,
Da Vaša Milost tim me znakom prati!

MEFISTOFELES:
Vrlo dobro. (Upiše i pruži mu.)

UČENIK (čita):
Eritis sicut Deus, scientes bonum et malum.

(Smjerno sklopi knjigu, preporučuje se.)

MEFISTOFELES:
Slijedi tu staru izreku i rodicu mi, zmiju,
Sve dok te jednom, slična Bogu, strah i zebnja
sviju!
Ulazi FAUST.

FAUST:
I kamo sad?

MEFISTOFELES:
Za tebe, kvodlibet.
Najprije nizak, pa visoki svijet.
Veseo li ćeš, i s probitkom,
Taj cursum proći muktežitkom!

FAUST:
No brada mi, preduga čak,
Ne trpi stil života lak.
Moj pokušaj će neuspjeti;
U svijetu nikad nisam znao smjeti.
Pred drugima se ćutim mal;
Zavazda zbunjen, smućen val.

MEFISTOFELES:
Moj prijatelju, jednom će to stati;
Čim povjeruješ u se, i živjet ćeš znati.

FAUST:
A kako ćemo iz kuće van?
Imaš li kola, sluge, konje?

MEFISTOFELES:
Raskrilit ćemo ogrtač vran,
Naš nosač on kroz nebosklon je.
No odvaživ se na korak taj,
Ne nòsi velik zavežljaj.
Znak-oganj što sad ću spraviti ga ići
Sa zemlje će nas spretno dići.
Pa laki li smo, uzlet bit će mek;
A tebi čestitke za nov života tijek!
Auerbachov podrum
u Leipzigu

Pijanka vesele družbe.

FROSCH:
Nećete piti? Ni smijati se?
Dat ću ja vama! Lica, pa da vise!
Danas ste svi ko mokra slama,
A inače puni plama.

BRANDER:
To si ti kriv; jer nikakvih ne zače
Budalaština, svinjarija dapače.

FROSCH (izlije mu čašu vina na glavu):
Obje su tvoje.

BRANDER:
Svinjo, i pseto!

FROSCH:
Htjeli ste to, pa imate, eto!

SIEBEL:
Tko raskol sije, vrata, ima kud!
Pij, neka rundu pjeva puna grud!
Idemo! Hajde! No!

ALTMAYER:
Ajme, i opet sam koji puši!
Vate! Taj klipan probit će mi uši!

SIEBEL:
Tek ako odjekuje svod,
Pravo se čuje dubok basov hod.

FROSCH:
Tako je, van s onim koji zlu je rad!
La! La la la, la!

ALTMAYER:
La! La la la, la!
FROSCH:
Sad eto grla tvore sklad.
(Pjeva.) O Sveto Rimsko Carstvo, ti,
Kako te održati?

BRANDER:
Gnusobna pjesma! Fuj! Politička!
Tužna. Zahvaljujte Bogu, štujte vi ga,
Jer Rimsko Carstvo nije vaša briga!
Ja obilnim dobitkom držim bar
Što nisam ni kancelar a ni car.
No glavar se ište bar za našu klapu:
Izabrat ćemo nekog papu.
Vi znate kakve se kakvoće
Za takva muža, a presudne, hoće.

FROSCH, zapjeva:
Poleti, slavujko, pozdravi s puta
Ljubovcu moju na tisuće puta.

SIEBEL:
Ljubovci nikakva pozdrava! Ni čuti a ni znati!

FROSCH:
Ljubovci cjelov i pozdrav!
To mi bar sad ne uskrati!
Pjeva. Odigni zasun! u tihu noć.
Odigni zasun! dragi će doć.
Pa zasun u! do jutra tu.

SIEBEL:
Da, samo ti pjevaj i hvali i slavi nju!
Dok živim, smijat ću se pako.
Mene je smotala, i tebe će tako.
Ko dragi nek joj Kobold bude dar!
Na križanju kakvu neka s njim se šeće;
Kad s Blocksberga se vrati jarac star,
U galopu nek joj laku noć smekeće!
Odvažan dečko, pravo meso i krv,
Za flundru je predobar vrv.
Ni za pozdrav joj ne želim znati,
Radije joj prozore skamenati!

BRANDER, lupajući po stolu:
Pozor! Pozor! Počujte me, nu!
Dopustite, gospodo, život valja znati!
Zaljubljenici evo sjede tu,
I moram im, u dužnu respektu,
Za laku noć što ponajbolje dati.
Pazite, pjesma je novitet!
Raspalite sa mnom rundin splet!
(Pjeva.) U podrumu bje štakor mić,
No jeo je tek mast i puter.
I narastao mu trbuščić,
Ko da je doktor Luther.
No kuharka mu otrov sli;
I tijesno mu na svijetu bi,
Ko ljubav da ga smami.

ZBOR, gromoglasno:
Ko ljubav da ga smami.

BRANDER:
Pa sim pa tam, pa divlji ples,
Iz svih je mlaka pio,
Al ništa mu ne stiša bijes,
Zglodao, zgrizao dom je cio;
U strahu još koji skokić spor,
I smirio se jadni stvor,
Ko ljubav da ga smami.

ZBOR:
Ko ljubav da ga smami.

BRANDER:
U kuhinju se, dan još bi,
Doklatio u strahu,
Uz ognjište se drhtav svi,
Frkćući u dahu.
Trovačica prasne u smijeh:
Na zadnjoj rupi puhne: Ehhhhh!
Ko ljubav da ga smami.

ZBOR:
Ko ljubav da ga smami.

SIEBEL:
Blesani, kako se vesele!
I to mi je neki štos,
Da otrov jadnim štakorima dijele!

BRANDER:
Mile ti se, svem usprkos?

ALTMAYER:
Taj trbonja ćelav sprijeda!
S nesreće mu mio lik;
U štakoru tustu gleda
Svoj prirodni istolik.

Ulaze Faust i Mefistofeles.

MEFISTOFELES:
Kao prvo što sad moram znati,
U veselo te društvo dati.
Da vidiš kako je život lagodan.
Ovdašnjem puku fešta je svaki dan.
S malo duha a s puno dobre volje,
Svak vrti svoj ples uokrug,
Ko oko repa mačji zdrug.
Pa ne tuže li s glavobolje,
Na kredu li još birtaš lî,
Bezbrižni su i veseli.

BRANDER:
Ovi su netom došli s puta,
Odaje tu ih narav čudna, ljuta;
Odavde nisu niti sat.

FROSCH:
Zbilja, u pravu si! Moj Leipzig, baš te imam rad!
Mali je to Pariz, uzdiže svoje ljude.

SIEBEL.
Ti stranci, kakav li su, držiš, soj?

FROSCH:
Pusti me k njima! Nakon prve ću čaše
Ko zubić, spuknut djeci svoj,
Crva u nosu lišiti pajdaše.
Čini se, sve neki plemenitaš, lord,
A izgled im nezadovoljan, gord.

BRANDER;
Kladim se, neki sajmišni bukači!

ALTMAYER:
Možda.

FROSCH:
Pazite, sada vijem ih!

MEFISTOFELES (Faustu):
Ne sluti đavla taj puk tih,
Pa ni kad ga za vrat kvači.

FAUST:
Naš pozdrav, gospodo!

SIEBEL:
Uzvraćam hvalom svom.

(Tiho, motreći Mefista sa strane.)

Tip je na jednu nogu hrom?

MEFISTOFELES:
Ako dopustite, k vama bismo sjeli?
Umjesto dobra pića, mi bismo zauzvrat
Od društva razonodu htjeli.

ALTMAYER:
Čini se, razmažen ste svat.

FROSCH:
Kasno ste pošli, iz Rippacha zacijelo?
Bili ste kod Hansa, na večeri pred noć?

MEFISTOFELES:
Baš nismo mogli uza nj proć;
No zadnji put smo imali s njim sijelo.
O rođacima je razgovorljiv bio.
Po nama ih je puno pozdravio.
(Nagne se prema Froschu.)

ALTMAYER (tiho):
Vidiš, zna!

SIEBEL:
Prepreden golopleć!

FROSCH:
Pričekaj malo, dobit će on već!

MEFISTOFELES:
Ne varam li se, neki zbor
Je skladnoglasno pjevao svima?
Pa neka se taj glazbotvor
I opet zaori svodovima!

FROSCH:
Ma Vi ste neki virtuoz?

MEFISTOFELES:
Ja, ne! Snage su slabe, no slast se nudi skroz.

ALTMAYER.
Pa dajte neku pjesmu!
MEFISTOFELES:
Ma evo vam množina.

SIEBEL:
Nek nova se novcata tke.

MEFISTOFELES:
Evo najprije jedne iz Španjolske,
Te lijepe zemlje pjesama i vina.
(Pjeva.) Bio jednom jedan kralj,
Buhetinu je gojio -

FROSCH:
Ste čuli? Buhetinu! Shvatili ste zlost?
Meni je buha pristao gost.

MEFISTOFELES (pjeva):
Bio jednom jedan kralj,
Buhetinu je gojio,
I ništa manje, a sve u dalj,
Ko sina ju je volio.
Pozove on krojača,
I krojač smjesta ču:
Mladiću pored hlača
Sašij i odjeću!

BRANDER:
Ne zaboravite opomenuti krojača,
Da uza me se drznuo sjest,
Pa, ako mu do glave jest,
Nek borama ne kvari hlača!
MEFISTOFELES:
Baršuna pun i svile,
Buhac, sad nedostiž,
Vezanke mu se vile,
Na odori mu i križ,
Bio je skoro ministar,
Visoke zvijezde red.
Na dvoru i rod mu, bistar,
Ogrnuo gospodski pled.

Dvorska gospoda i dame,
Jao i pomagaj,
A kraljica i garde-dame,
Izboden, zgrižen sjaj,
Zgnječiti nisu je smjele,
Ni češati se čak.
Mi bodemo kao strijele,
Ubode li nas tko jak.

ZBOR (gromoglasno):
Mi bodemo kao strijele,
Ubode li nas tko jak.
FROSCH:
Bravo! Bravo! Ma baš je naj!

SIEBEL:
I svakoj buhi takav kraj!

BRANDER:
Skupi prste i čopi je fino!

ALTMAYER:
živjela sloboda! živjelo vino!

MEFISTOFELES:
Popio bih čašu, počastio slobodu,
Kad vaše vino ne bi davalo na vodu.

SIEBEL:
Da više nismo čuli gospodu!

MEFISTOFELES:
Tek gostioničar da ljutio se ne bi,
Jer gostima bi dobre volje
Naš podrum dao sve ponajbolje.

SIEBEL:
Idemo. A drugo, prepustit ću sebi.

FROSCH:
Pa stvorite dobru kapljicu, i tad sve naše hvale.
Al ne i uz kušnje odveć male;
Jer kušati li moram sam,
I puna usta tad zahtijevam.

ALTMAYER (tiho):
Slutim da su baš od Rajne.

MEFISTOFELES:
Nabavite mi svrdlo!

BRANDER:
I što ćete s njim?
Pred vratima su bačve neke tajne?

ALTMAYER:
Oruđe gazda drži tu, za uglom tim.

MEFISTOFELES (uzme svrdlo):
(Froschu): No, recite koje biste htjeli?

FROSCH:
Kako to mislite? Više ih postoji?

MEFISTOFELES:
I svakomu na volju stoji.
ALTMAYER (Froschu):
Aaaa, oblizuješ usnice već, je li?

FROSCH:
Dobro! Birati li moram, rajnskog hoću vina.
Ponajbolje dare nosi domovina.

MEFISTOFELES (bušeći, na mjestu gdje sjedi
Frosch, rupu na rubu stola):
Donesite mi voska, i čepovi su tu!

ALTMAYER:
Ma sljeparije se puste zru.

MEFISTOFELES (Branderu):
A Vi?

BRANDER:
Šampanjca ja bih pio,
Pjenušav samo da bi bio!

MEFISTOFELES (Svrdla; jedan je od njih u
međuvremenu napravio voštane čepove i
začepio rupe.)

BRANDER:
Ne možeš uvijek izbjeći sve strano,
Dobro se i u daljini krije.
Pravome Nijemcu Francuze nije voljeti dano,
Ali im vina rado pije.

SIEBEL (dok se Mefistofeles približuje njegovu
mjestu):
Priznajem, ne volim kiselice,
U pravom slatkom gušt je veći!
MEFISTOFELES (svrdla):
Smjesta će tokajac teći.

ALTMAYER:
A, ne, gospodine, pogledajte mi u lice!
Vidim da s nama Vi zbijate šale.

MEFISTOFELES:
No, no! S gostima vrijednim takve hvale
Bilo bi to odveć smjelo!
Brzo! Ma ne gledajte bijelo!
Poslužit ću vas, kojim vinom?

ALTMAYER:
Ma svakim! Ne pitaj, na djelo!

(Pošto su sve rupe izbušene i začepljene.)

MEFISTOFELES (uz neke čudne geste):
Grožđe nosi trs!
Jarac roge, hrs;
Vino je sočno, drvo ino,
Drven stol će dati vino.
U narav to je dublji zor!
Vjerujte u taj čudotvor!
Vadite čepove, evo užitka!

SVI (dok vade čepove, a svakome u čašu curi
zatraženo vino):
O lijepi zdenče, česmo pitka!

MEFISTOFELES:
No pazite da mi ne bude prolitka!

(Ponovno piju.)

SVI (pjevaju):
Kanibalski divna blinja,
Kao da smo petsto svinja!

MEFISTOFELES:
Narod je slobodan, gle kako mu je bajno!

FAUST:
Otići smjesta, bilo bi mi htijenje.

MEFISTOFELES:
Pripazi najprije kako će se sjajno
Objaviti poživotinjenje.

SIEBEL (pije neoprezno, vino mu se prolije po
podu te se pretvori u plamen):
Upomoć! Vatra! Upomoć! Pakla žar!

MEFISTOFELES (obrati se plamenu):
Mir, elemente, moj par! (Sudrugu.)
Za ovaj put, tek kaplja čistilišta.

SIEBEL:
Čekajte Vi! Platit ćete ako išta!
Ne poznate Vi naš jar.

FROSCH:
A, drugi se put to neće zbiti!

ALTMAYER:
Trebali smo ga maknuti, to, i sve.

SIEBEL:
Što, gospodine? Drznuli ste se
Svoj hokus-pokus ovdje skriti?

MEFISTOFELES:
Tiho, ti stara bačvo!

SIEBEL:
Metlino!
Još si i prost, i grub dapače?

BRANDER:
Batina ko kiše, čudni svače!

ALTMAYER (izvadi iz stola jedan čep, u lice mu
sune vatra):
Gorim! Gorim!

SIEBEL:
Urok, zlostan!
Odgnaj ga! Tip je nemilostan!

(Izvuku noževe te navale na Mefista.)

MEFISTOFELES (ozbiljnih kretnja i gesta):
Iskrivljen lik i riječ
Mijenjaju mjesto i smisao!
Tu ste a tamo ste već!

(Oni zapanjeni stanu te gledaju jedan
u drugoga.)
ALTMAYER:
Gdje sam to? Bajne li zemljine luke!

FROSCH:
Vinogradi! Vidim li pravo?

SIEBEL:
I grožđe na dohvat ruke!

BRANDER:
Ovdje ispod zelena rožđa,
Gledajte trsja! Gledajte grožđa!

(Uhvati Siebela za nos. I drugi to učine
uzajamno te zamahnu noževima.)

MEFISTOFELES (kao i prije):
Zabludo, skini s očiju vez!
I gledajte kako vrag se šali.

(Nestane s Faustom, pajdaši se razdvoje.)

SIEBEL:
Što je to bilo?

ALTMAYER:
Kako?

FROSCH:
Tvoj nos, da li?

BRANDER (Siebelu):
Tvoj nos mi je u ruci, a ti si bez!

ALTMAYER:
Udarac, što li, a udovi se truse!
Stolac mi dajte, srušit ću se!

FROSCH:
Što se to zbilo, tko je kriv?

SIEBEL:
Gdje je ta protuha? Opazim li svata,
Umaknuti mi neće živ!

ALTMAYER:
Vidio sam, kroz podrumska je vrata -
Izjahao na bačvi, siv - -
Olovo mi noge gnječi.
(Vrati se k stolu.)

Bože! Vino, hoće li još teći?

SIEBEL:
Prijevara sve bî, laž i hina.
Čak tlapilo mi se da pijem vina.

BRANDER:
Ali to s grožđem, sad kako, i kuda?

ALTMAYER:
Jedno tek velim, ne vjeruj u čuda!