FAUST

16. Listopad, 2015 - 07:18

Johann Wolfgang von Goethe

POSVETA

Opet ste tu, vi nestalni oblici,
Pogledu mutnu nekoć dobro znani.
Vas li to kušam skrutnuti u slici?
Ili mi srce još toj tlapnji kani?
Vaš navir! Pa dobro, u izmaglici
Oko mene, nek vaša vlast se bani;
Njedra mi, ćutim, tresu srsi mladi,
S čarobna paha što vam ophod kadi.

Nosite sobom slike vedrih dana,
A i poneka draga sjena rudi;
Ko stara priča, uhu jedva znana,
Prva se ljubav, prijateljstvo budi,
I nova bol, i tužba ponavljana
Da tijek života labirintski bludi,
Ni dobre duše uza me bit neće,
Nestale s varke lijepih sati sreće.

Ne čuju više ovih mojih pjesni
Te duše, a njima spjevah prvence;
Raspršili se prijatelji tijesni,
I prvi odjek, ah, izgubio se.
Neznanu mnoštvu pjesanca mi bjesni,
Već njegov pljesak plaši srce sve,
A što se mojoj popijevci veseli,
živi li još, svud diljem svijeta seli.

Pa me obuzelo odviklo čeznuće
Za onom tihom, trijeznom duhovlasti,
Ko eolska harfa lebde sad i zvuče
Pjesance moje šapati i slasti,
Hvata me jeza, suza suzu vuče,
A strogo srce ćuti blage lasti;
Što posjedujem, lebdi u daljini,
A sve iščezlo, zbiljskim mi se čini.

PREDIGRA U KAZALIŠTU

Ravnatelj. Kazališni pjesnik. Komedijaš.

RAVNATELJ:
Obojica ste mi, kako i valja,
Pomagali za nevolje i jada,
Pa recite, čemu od našeg se rada
Nadate diljem njemačkih zemalja?
Mnoštvu sam htio uputiti laske,
Zato jer živi, i živjeti da.
Dignu se, eto, stupovi i daske,
I svatko čeka svečanost svog sna. .
Kako se puku miri duh, to znam;
Al ništa me ko ovo nije smelo:
Najvišem dobru nepriviknut šljam,
Strašno je puno čitao zacijelo.
Kako da damo komad svjež i nov,
A i značenjem dopadljiv da je zov?
Rado bih vidio mnoštvo kako grne
Poput oluje u drveni naš stan,
Te kako u silnim zapusima srne
Kroz uska vrata milosti, a dan
Je svijetao, i četiri su sata,
A oni se tuku do blagajne bar,
Ko gladni kruha pekarni na vrata,
Lomeć si vratove za ulaznicu, dar.
To čudo stvara za različne ljude
Tek pjesnik, ti; i danas nek to bude!

PJESNIK:
O bujnu mnoštvu ne govori više,
Bježi mi duh na njihov obazir.
Zastri mi svu tu vrevu što se njiše,
Nas protiv volje uvlači u vir.
Ne, ja u dveri bih nebeske, tiše,
Pjesniku tu tek cvjeta radost, mir,
Tu ljubav, prijateljstvo, u srcu se roje,
Božanskom rukom uzdižu i goje.

Ah, što izvire grudi u dubini,
Što usna tepa kao plahi škrip,
Pa se tad lošim, možda dobrim čini,
Trenutka sila proguta u hip.
Često se nakon godina u tmini
Pojavljuje ko dovršeni kip.
Što sja, tek tren je rođeno da traje,
A ono pravo patri naraštaje.

KOMEDIJAŠ:
Naraštaje? Ne želim to ni čuti.
Ako se naime o potomstvu već muti,
Tko pravi šalu za današnji svijet?
A nje on treba, i imati hoće.
Sadašnjost kakva dečka od kakvoće
Valjda je ipak nekakav bar splet.
Tko zna kazati lagodu i rug,
Volja ga puka ogorčiti neće.
I želio bi kakav velik krug
Ne bi li ga zdrmao to veće.
Budite dakle hrabra uzorvlast,
Nek mašta se u zborovima lije,
Ko um i razum, osjećaji, strast,
Ali pazite! Ne bez ludorije!

RAVNATELJ:
Ali s dosta zbivanja, posebice to!
Jer dolazi se gledati, i vidjeti što.
Pred očima se silno tkanje stere,
Pa mnoštvo zuri, zapanjeno čak,
A i Vi šire poprimate mjere,
I tip ste svima osobito drag.
Tek masom ćete stegnut masu tromu,
A svatko sam će pronaći svoj plijen.
Tko mnogo nosi, donijet će što komu,
A svatko iz kuće poć zadovoljen.
Komad li daješ, komade ćeš dati!
Takav ragout ćeš sretne ruke znati;
Izvedba laka, i pjesmotvor lak.
Kakva je korist od cjeline čak,
Kad će je općinstvo ipak rastrgati.

PJESNIK:
Ne osjećate kako takvi zanatlije škode!
Malošto pravi umjetnik s tim ima!
Krparenje stanovite gospode
U Vas je već, primjećujem, maksima.

RAVNATELJ:
Ma imun sam na takav prigovor:
Čovjek koji misli na svoj pravi tvor,
Za najboljim će oruđem poseći.
Vama je, znate, meko drvo sjeći.
A za koga pišete, vidite, za kog?
Za vrijeme kakva dugočasja zlog,
Od stola on ide, bogata, ne mala,
A što najgore od svega je zlog,
Ponetko dođe s čitanja žurnala.
Te hrle k nama ko na karnevale,
A znatiželja krili korak lak;
Gospođe su se super dotjerale,
Te igraju s nama, i bez gaže čak.
O čemu sanjate u pjesničkoj visini?
Pa puna kuća raduje Vam sne!
Gle, zaštitnici su Vam u blizini!
Napol su hladni, napol siròvine.
Nakon predstave ide na karte štih,
Drugi u noć, pa curi ispod bluze.
U takvu svrhu što to muči njih,
Uboge lude, možda mile muze?
Velim Vam, dajte više, i sve više,
K tom cilju put nek nezabludiv bude.
Trážite samo kako smesti ljude,
A zadovoljiti ih, o tom malo tiše - -
Što Vam je? Ushićenje, boli?

PJESNIK:
Ma idi, potraži nekog drugog kmeta!
Da pjesnik temelj ljudskog prava,
Najvišeg prava što ga narav dava,
Lupeški proigra, a ti izvoli?
A čime li on ma sva srca kreta?
I što li to kroti sva počela, što li?
Nije li skladnost što iz grudi vrije,
Da svijet se u srce opet natrag svije?
Kad priroda na svoje vreteno
Ravnodušno mota vječno dugu nit,
Neharmonično kad zveči, i smeteno,
Mrzovoljno, svekolikog bića bit,
Tko oživljuje na ritmičku kretnju
Taj uvijek isti i protočni slijed?
Tko poziva česti na sveopću svetnju,
Na predivni akordički red?
Tko u strasti pretvara oluju ljutu,
Predvečerje u najozbiljniji žar?
Tko prosipa po draginu putu
Sav lijepi cvjetni pramaljetni tar?
Tko beznačajno zelen-lišće plete
U častan vijenac dičnu zanavijek?
Tko zbrinjuje Olimp? i bogove sve te?
Moć ljudska, znana kroz pjesnikov rijek.

KOMEDIJAŠ:
Pa dajte, sve te lijepe moći, dajte,
I pjesničke poslove obavljajte
Ko da su ljuven pustolovni hir.
Slučajna blizina, pa dodir, pa đir,
I, malo pomalo, čovjek se zaplete;
A sreća raste, netko je omete,
Ushit se širi, a i boli zru,
I, neopazice, roman je već tu.
Takva nam predstava ponuđena budi!
Ma zagrabite u pun život ljudi!
Svatko ga živi, mnogim nije znan,
Tek Vašim hvatom on je izniman.
Šarene slike, s malko tek jasnoće,
Tek iskrica istine, bludnja se tu hoće,
Tako je najbolji napitak tu svrijet,
On krijepi i gradi svekoliki svijet.
Lijep mladosti cvijet okuplja se tada,
Slušajuć objavu iz Vašeg komada,
Iz Vašeg djela svaka nježna duša
Melankoličnu tad hranu žudno kuša,
Te je sad ovo a sad ono tre,
I svatko teret u svom srcu zre.
Sve ako i spremni da se plače, smije,
Vesèli ih polet, štuju pričin tkan;
Tko je već gotov, pomoći mu nije,
Tek postajući bit će zahvalan.

PJESNIK:
Vrati mi onda i vremena
U postanku dok bijah tom,
I popijevke se svakog trena
Rađale na vrelu svom,
A magle su još svijet mi krile,
Pupoljak bje još čudo, prah,
Na tisuće cvijeće brah,
Pune ga doline bile.
Nad ništa i dosta imah vlast:
žudnja za istinom, tlapnje slast.
Razuzdane daj nagone,
Duboku sreću, prebolnu,
Moć ljubavi, mržnje bone,
Vrati mi mladost, vrati nju!

KOMEDIJAŠ:
Mladosti, prijatelju, nikada dosta kada rat
Tvog neprijatelja s tobom smiješa,
Kad svom se silom o tvoj vrat
Ponajmilija cura vješa,
Kad nakon trke vijenca moć
S dalekog se cilja nudi,
Kad probanči se bučna noć
Uz žustar ples, vrtoglav, ludi.
Ali u strune, u poznat ton,
Dirnuti hrabro, s puno milja,
Klatariti se, skitnji sklon,
Put zacrtana svoga cilja,
To je vaš, gospodo stara, dug,
S kog ne štujemo nipošto vas manje.
Ne, starost ne djetinji, što veli rug,
Tek kao djecu prima nas na znanje.

RAVNATELJ:
Razmijenili ste dosta riječi,
Da vidimo sad i djela, no!
Komplimente tokareći,
Smognite i što korisno.
Što se tu ugođaj sada plete?
Krzmalu on se ne javlja.
Dajte nam nešto i za poete,
Takav je nalog pjesništva!
Što trebamo, zna se: svako
Nam piće posrkati jako;
Pa spravite ga smjesta, sad!
Što ne zbude se danas, sutra nema kad,
Propustili, ni dana da bi!
A srčana ta odluka
Nek moguće za grivu zgrabi
I ne dopusti da išta slabi,
Te nek, jer mora, dalje tka.

Na njemačkim, znate, glumištima
Svatko kuša sve što zna;
Ne štedite mi zato na
Kulisama, strojevima.
Uzmite luči nebesne,
Potrošite i zvijezde sjajne,
Hridine, vode, vatre tajne,
Zvijeri i ptice i što sve ne.
A daščare ove uzak prug
Stvorenja nek je čitav krug,
Sveg nek se mudra šetnja takla,
Od neba, kroz svijet, pa do pakla.

PROLOG NA NEBU

Gospod. Nebeske postrojbe.

Potom Mefistofeles.

Dolaze tri arkanđela.

RAFAEL:
Sferama bratskim, davno stanje,
Ori se Sunčev takmen pjev,
A propisano mu putovanje
Svršava uz gromovit sjev.
Prizor mu krijepi zbor anđela
Za uvid, nikom drugom znan,
U nepojmljivo visoka djela,
Prekrasna kao prvi dan.
GABRIJEL:
Nepojmljivom se, svom brzinom,
Okreće gizdav Zemljin sjaj;
I s jezivom se noćnom tminom
Izmjenjuje svijetli raj;
I šúme dugi morski vali
Hridima u duboku dnu,
A more i hrid zavazda pali
U hitnju sfera, vječnosnu.
MIHOVIL:
A oluje takmom huje
Od kraja k moru, s mora na kraj,
I svaka bijesno lanac kuje,
Učinkovit optjecaj.
Plamsaj munje stazi snuje
Poharu pred gromor prijek,
No Gospode, tvoj glasnik štuje
Tvoga dana blagi tijek.

SVA TROJICA:
Prizor ti krijepi zbor anđela
Za uvid, nikom drugom znan,
U tvoja sva visoka djela,
Prekrasna kao prvi dan.
MEFISTO:
Jer se, Gospode, opet bližiš tlu,
Te pitaš kako je, i što se radi,
A obično si me rado viđao tu,
Vidiš me i sad s tvojom služinčadi.
Oprosti, visoke riječi nisu moje djelo,
Pa rugao se sa mnom čitav krug;
Mom bi se patosu smijao zacijelo,
Da nisi već odviknut na smijeh i rug.
O svjetovima, suncu, reći što il znati,
A ne, tek vidim kako ljudstvo pati.
Taj mali bog svijeta na isto je brdo tkan,
I prečudesan kao prvi dan.
Rado bi živio malo bolje, kao,
Da mu nisi šar nebeskog svjetla dao;
Zove ga umom, njegov treba smjer,
Prem zvjerskiji je no ikoja zvijer.
Vaša će milost dopustiti stoga,
On sliči mi na šturka dugonoga,
Što uvijek leti, leteć skokom bar,
Ali u travi pjeva napjev star;
Ma bar da uvijek leži u travi, al neće!
Te zabada svoj nos u svako smeće.

GOSPOD:
Nemaš mi ništa više reći?
Uvijek te iste optužbene riječi?
Na zemlji ti ništa nije pravo, a?
MEFISTO:
Ne, Gospode! Srdačno, loše je, i to zavazda.
žao mi ljudi u stanju tom nebogu,
Sirotinju ni ja mučiti ne mogu.
GOSPOD:
A znaš li onog Fausta?

MEFISTO:
Doktora?

GOSPOD:
Mog slugu, da!

MEFISTO:
Dapače! A služi Vam u čudnom stilu.
Ne zemnik, bedak, u jelu i pilu.
A vrenje ga tjera u daljine,
Napol je svjesna da je budalast;
Najljepše zvijezde s neba bi da skine,
Od zemlje pak ište ponajvišu slast,
Al ni blizine niti sve daljine
Ne smiruju mu grud, duboku strast.

GOSPOD:
Sve ako sad i služi smušen, da,
Doskora ću ga dovest do jasnoće.
Zelen-stabalce, svaki vrtlar zna,
Do godine će krasit cvat i voće.

MEFISTO:
Kladimo se? Izgubit ćete ga međutim!
Dopustite da ga ja, pardon,
Polako mojom cestom putim.

GOSPOD:
Dok god na zemlji živi on,
I tebi dok nije zabranjeno,
Čovjek taj luta, težnji sklon.

MEFISTO:
Zahvaljujem Vam; jer mrtvima, eno,
Nikada nisam bio pristalica.
I poglavito volim puna, svježa lica.
Kod kuće nisam ni za kakav leš;
Ko mačku s mišem mene poznat ćeš.

GOSPOD:
Dobro, on dakle nek je tvoja briga!
Skini tog duha s praizvora mu,
Te ga povedi, hapaš li ga,
Vlastitim putem prema dnu,
Pa ćeš priznati, i bit će te sram:
Da dobar čovjek, i kad tminom rije,
Pravog je puta posve svjestan sam.

MEFISTO:
No dobro, svejedno, kasnije ili prije.
Glede oklade, baš me briga i nije.
No postignuta moja svrha li je,
Tada dopustite mi slavodobiće,
žderat će prah, u slast će bit mu iće,
Baš ko u moje braje, slavne zmije.
GOSPOD:
Pojávi se i tu posve u slobodi,
Ne mrzim nikad takve kao ti.
Od duhova svih što “ne” ih vodi
Vragolan teret najmanji mi bi.
Lako se činba čovjekova smori,
Rado bi on svoj bezuvjetni mir;
Zato mu evo drug, taj vjetropir,
Što draži ga, te ravan Bogu tvori. -
A vi, sinovi pravi Božje ploti,
Veselite se prebujnoj ljepoti!
Postanje, tvorba i životni gib,
Nek sljube se s vama u milu zagrljaju,
A sve što lebdi ko pojavâ zib,
Učvrstite u mislima što traju.
Nebo se zatvara, anđeli se razilaze.

MEFISTO, sam:
Stàrina mi je kadšto vrlo drag,
I klonim se da s njim se raskol stvori.
Čak dražesno je kad velmoža blag
Sa samim vragom tako ljudski zbori.