DOBRI STARI KUNDERA

22. Prosinac, 2002 - 12:06

Milan KUNDERA:
Neznanje
Meandar, Zagreb 2001., 161 str.
Naslov izvornika: L’ignorance
S francuskoga prevela: Vanda Mikšić

U novom romanu Milana Kundere postoji zanimljiva epizoda o jednom češkom slikaru koji je “više volio slikati (…) apstraktno, no u isto je vrijeme htio izlagati; morao je stoga naći čudesnu točku u kojoj se ideološki imperativi sijeku s umjetnikovim željama; kućerci koji evociraju život radnika bili su tako danak ideolozima, a naprasno nestvarne boje poklon samome sebi.” Bilo je to 1955., u vrijeme kada je “doktrina socijalističke umjetnosti zahtijevala strogi realizam”. Kasnije je taj slikar otišao u Dansku. Njegova platna nakon 1989. “nastala u potpunoj slobodi: nisu se razlikovala od milijuna drugih platana koja su u tom trenutku nastajala širom planeta (…)”.
Popularni češki pisac Milan Kundera (Brno, 1929.) iz Praga se odselio u Pariz tek 1975., nakon što je u Čehoslovačkoj objavio romane Šala, Život je drugdje i Oproštajni valcer te zbirku pripovijedaka Smiješne ljubavi. U Francuskoj Kundera objavljuje romane Knjiga smijeha i zaborava, Nepodnošljiva lakoća postojanja i Besmrtnost. Potom počinje pisati na francuskom jeziku. Izlaze mu romani Polaganost, Identitet i Neznanje, knjige eseja Umijeće romana i Iznevjerene oporuke te drama Jacques i njegov gospodar.
Poput spomenuta slikara, Kundera je prije odlaska u emigraciju uspio “naći čudesnu točku u kojoj se ideološki imperativi sijeku s umjetnikovim željama”. No to je funkcioniralo samo na formalnom planu. Već prvi Kunderin roman Šala (1965.) doživio je žestoke ideološke kritike u tadašnjoj Čehoslovačkoj.
Davno je Kundera izjavio da popularnost duguje svom francuskom izdavaču “Gallimardu” koji ga je uspio predstaviti u cijelom svijetu. Dakako, i zahvaljujući tematici svojih djela koja su osuđivala sputavanje slobode u njegovoj domovini i istodobno u ostalim zemljama takozvanog “realnog socijalizma”. Da nije tako, Kundera vjerojatno ne bi postigao svjetsku slavu. Istodobno ne možemo zanijekati da je riječ o vrsnom stilistu.
U novom romanu Neznanje Kundera prati sudbine dvoje čeških emigranata, Irene i Josefa, u Parizu, koji se prvi put sreću u svojoj domovini, no “njihova je ljubavna priča, započeta prije dvadeset godina, tek odgođena do trenutka kada će oboje biti slobodni.”
Kundera je u stanju postići ono što je u književnosti gotovo nemoguće - napisati ljubavnu priču koja će biti originalna a da istovremeno ne bude sladunjava i patetična. Kad bismo govorili samo o aspektu ljubavi glavnih junaka, moglo bi se reći kako je to otrcano kao što se nekad tvrdilo za Tolstojevu Anu Karenjinu.
Kundera je poznat i kao vrsni esejist. U romanu Neznanje, kao i u Nepodnošljivoj lakoći postojanja, on u prozno tkivo vješto umeće esejističke pasaže. Tako u potonjemu nadahnuto raspravlja o neprevodivoj češkoj riječi litost. U Neznanju se pozabavio riječju nostalgija koju pak nije ni potrebno prevoditi. Osim esejističkih ulomaka, vješto su “umetnuti” i dijelovi Josefova mladenačkog dnevnika.
O životu emigranata napisana su brojna djela. Spomenimo samo Ericha Mariju Remarquea koji je na toj temi izgradio većinu svojih romana.
Kundera ovoj temi dodaje nove dimenzije. Naslov romana može se tumačiti na više načina. Jedan od njih, najvažniji, odnosi se na Josefove srodnike koji su ostali u domovini - “Ništa nisu znali o njegovoj ženi, ni godine, ni ime, ni zanimanje, a tišinom su željeli prekriti to neznanje koje bi otkrilo sav jad njihova odnosa prema njemu.”
Posegnimo zato i za novim romanom ovog fascinantnog češko-francuskog pisca. Dobri stari Kundera ni ovaj put nas neće razočarati.

Žarko Milenić, Rijeka

Prethodna objava:
VIŠE OD RIJEČI

Sljedeća objava:
GROTESKNA BUDUĆNOST

Povratak na sve novosti