CRKVA SVETOGA NIKOLE U PAZINU (Id)

22. Prosinac, 2002 - 11:39

Arhitektura crkve Sv. Nikole

Crkva Sv. Nikole predstavlja zanimljiv arhitektonski sklop. Prvotna jednobrodna romanička crkva prvi je put obnovljena 1441. godine kada je prigrađen kasnogotički prezbiterij, nadsvođen zvjezdasto-mrežastim svodom. Ova tipična konstrukcija gotičke arhitekture prenijeta je u Istru preko sjevernih i sjeverozapadnih krajeva, a Pazin je postao uzorom i ishodišnim mjestom širenja takvoga tipa svetišta u Istri i na Kvarneru tijekom 15. i 16. stoljeća. Prema pazinskome predlošku podignut je, oko 1470. godine, kasnogotički svod župne crkve sv. Jurja u Lovranu.

Ratovi, gladi i epidemije tijekom 16. i u prvim desetljećima 17. stoljeća uništavali su u Istri stanovništvo s obje strane granice, te se tada, sve do rješenja “uskočkoga pitanja”, nije moglo ni misliti na umjetnost. Tek po uspostavi mira i djelomičnom oporavku od posljedica rata, mogla je započeti obnova sakralnih objekata. Stoga se na gotičku djelatnost izravno nadovezuje barokna, koja je bila pod utjecajem umjetničkih struja iz Rijeke i Hrvatskoga primorja.

Val protureformacije požurivao je isusovce, koji su pazinsku prepozituru vodili od 1622. do 1663. g., da prošire crkveni prostor te crkvu učine privlačnijom vjernicima. Čim su uvjeti mira omogućili razmjeran gospodarski napredak, započeli su s obnovom crkve sv. Nikole. U oskudnim vremenima morali su se zadovoljiti prigradnjom bočnih kapela.

Tijekom 17. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj izvorna je pojava bila barokizacija starijih crkvi. Dograđivanjem kapela s južne i sjeverne strane lađe jednobrodne gotičke crkve s poligonalnim prezbiterijem, povećavao se prostor za vjernike i ujedno osiguravao prostor za smještaj oltara bratovština koje su u poslijetridentskom razdoblju osnivane u mnogim mjestima. Jedan od najzanimljivijih primjera proširenja crkve dograđivanjem bočnih kapela jest upravo crkva Sv. Nikole u Pazinu. Bočni zidovi jednobrodne crkve potpuno su nestali, jer su od 1635. godine postupno probijani radi prigradnje kapela, čime je od jednobrodne crkve postala crkva jezuitskoga tipa sa šest pobočnih kapela.

Povezivanjem bočnih kapela riješena su dva problema: problem rasvjete i problem proširenja prostora za vjernike, jer crkva je time dobila dvije nove lađe koje pak s glavnom lađom čine jedinstven prostor. Osvjetljenje glavne lađe riješeno je njenim podizanjem, kako bi se dobilo osvjetljenje sa svoda.

Doprinose za obnovu i uređenje crkve prikupljale su crkvene bratovštine, a pomagalo je i činovničko niže plemstvo te po koji ugledni svećenik. U Pazinu je u 18. stoljeću istovremeno djelovalo deset bratovština. Jedna od njih, po nazivu Gospa od Karmela - sjedinjena s bratovštinom Presvetoga Sakramenta, brojila je čak 242 člana, a posjedovala je goleme vrijednosti u pokretnoj i nepokretnoj imovini.

Graditelji crkve nepoznati su. Materijalne mogućnosti i prilike nisu omogućile dovođenje stranih arhitekata, pa su se isusovci i prepoziti oslanjali na domaće graditelje koji su arhitekturu podređivali skromnim potrebama provincijske sredine.

Nakon niza pregradnja i proširenja u 17. i 18. stoljeću, Sveti Nikole je danas trobrodna građevina čija je srednja lađa šira i viša od bočnih, dok se bočne lađe na istočnoj strani, sa spremištem i sakristijom, produžuju uz prezbiterij sve do njegova trostranog završetka.

Nekoliko elemenata na pročelju, podignuta glavna lađa te profilacije vijenaca i lukova, jedini su barokni elementi koji bi ostali skromno uočljivi, da u 18. stoljeću nisu podignuti barokni oltari koji pospješuju dojam o interijeru. Sve je u toj crkvi svrhovito i u duhu poslijetridentskih liturgijskih kanona.

Arhitektonska plastika i crkveni namještaj

Skulpturalna djela župne crkve sv. Nikole osebujan su dio umjetničke proizvodnje. Koliko god su kakvoćom raznolika, odraz su stilskih htijenja i prijemljivosti sredine. Ta plastika nije logičan nastavak kulturne baštine minulih epoha. Naime, na gotičku djelatnost izravno se nadovezuje barokna.

Među najstarija skulpturalna djela spada arhitektonska plastika (konzole, kapiteli, zaglavno kamenje) kasnogotičkoga zvjezdasto-rebrastog svoda prezbiterija. Rebra prezbiterija oslonjena su na polustupove i konzole ukrašene likovima, a na križištima i tjemenim sjecištima rebara reljefno su izvedeni štitovi s grbovima plemićkih obitelji. Ta plastika djelo je domaćih klesara koji su bili vješti dlijetu i izvedbenoj tehnici, ali je unatoč tomu izraz njihovih figura pučki naivan.

Kapiteli polustupova ukrašeni su trima hrastovim listovima mlohava valovitog obrisa i blage valovite površine, plošno izdignutima nad glatkom jezgrom kapitela. Kapitel u sjeveroistočnome kutu samo u lijevome dijelu ima veliki list, a u desnome, oko maloga lista, figuralnu kompoziciju s dva lika. Glavni lik lijevom rukom poteže drugoga za uho, koji ga pak desnicom hvata za zapešće, dok lijevu uzdiže od boli. Premda su noge prikazane sprijeda u raskoraku, stopala su okrenuta ulijevo. Glave su nesrazmjerno velike, a lica široka i jajolika. Možda su posrijedi plemić i kmet? Kapitel polustupa u jugoistočnome kutu u visokome reljefu donosi lik psa koji potrbuške leži na prstenu kapitela. Konzola u sjeverozapadnome kutu oblikovana je kao glava s ustima u obliku trolista. Glava kuglastoga oblika ima u grimasu razvučena trolisna usta, stožasti nos i velike izbuljene oči. Druga konzola, smještena u jugozapadnome kutu, izvedena kao izdužena obrnuta četverostrana piramida krnjega vrha, s prednje strane u visokome reljefu ima lik uzdignutih ruku u poluklečećem stavu, koji izgleda kao da se otiskuje skačući dolje u prostor.

Na okruglim glatkim pločama zaglavnih kamenova izvedeno je 11 štitova, a na zapadnim krakovima rebara nataknuta su još dva, s grbovima plemićkih obitelji Pazina i Knežije koje su pomogle podizanje svetišta. Jednostavni zašiljeni ili obli štitovi grbova ukrašeni su plitkim reljefnim detaljima.

Osnovni ugođaj ambijenta stvara unutrašnja oprema, oltari i crkveni namještaj. U istočnome kutu svetišta smještena je reljefno bogato ukrašena kustodija od bijeloga mramora, vrijedan rad sjevernjačke renesanse, dar Aleksija Mosconija iz 1541. godine. Na konzolnome postolju postavljena su dva stuba koji čine okvir pravokutne niše sa željeznim rešetkastim vratima. Ispod segmentnih arkada, na prednjim stranama stubova, u plitkome reljefu izvedeni su gotovo filigranski obrađeni likovi evanđelista u suvremenome ruhu sa svojim simbolima. Kustodija završava polukružnim zabatom s reljefom orla i velikim akroterijem. Na pojedinim dijelovima vidljivi su tragovi izvorne polikromije.

Usporedo s razvojem barokne arhitekture, opremao se i prostor, nezamisliv bez bogatoga dekora. Valvasor u navedenome djelu piše da crkva sv. Nikole ima pet oltara. Jedan se nalazio u prezbiteriju, a ostala četiri u kapelama sagrađenima između 1635. i 1681. godine. Bili su to drveni, tzv. zlatni oltari podignuti, uglavnom, tijekom 17. stoljeća. Početkom 18. stoljeća drvene, rezbarene, oltare potiskuje moda mramornih oltara, tako da niti jedan nije sačuvan.

O jednome oltaru, koji je prethodio onima baroknim, ostao je sačuvan natpis uklesan na kamenoj ploči i ugrađen u južni zid uz oltar Sv. Josipa, pisan mješavinom gotičke majuskule i minuskule. Iz natpisa saznajemo da su prepozit Konrad Schuel i njegov brat Erhard 1418. godine dali podići oltar, vjerojatno drveni, uništen u 18. stoljeću za vrijeme barokizacije. Tekst natpisa glasi:

HUNC. ALTARE. AEDI
FICAVERUNT. D(omi)N(u)S.
CO(n)RADUS. P(re)POSITVS
.UNA. CVM FR(at)RE. SVO
.ERHARDO. D(omi)NI SCHUE.
L. AD HONORE(m). B(ea)TE.
VIRGINIS. MARIE. M.
.C.C.C.C..X VI.I.I..

(Ovaj su oltar podigli zajedno gospodin prepozit Konrad i brat Erhard Schuel u čast Blažene Djevice Marije 1418.)

Pretpostavljamo da se na ovaj oltar odnosi i podatak koji nalazimo u već spomenutome Valvasorovu djelu. On, naime, navodi da je 1474. godine prepozit Andrija osnovao zakladu za oltar Naše Drage Gospe u Sv. Nikoli u Pazinu, koju je 1488. g. car Fridrich potvrdio i osnažio. Za to je priskrbio selo Gologoricu sa svojim posjedima i prihodima kao i kuću u gradu s vinogradima. Pravo imenovanja dao je Jakovu od Romuaha, tadašnjemu kapetanu u Pazinu, dok je kapelan bio obvezan služiti tri mise tjedno.

Gdje se oltar nalazio prije izgradnje kapele (1681.), možemo samo nagađati. Vjerojatno se radi o glavnome oltaru crkve smještenom u samome svetištu.

U crkvi se nalazi sedam baroknih oltara; raskošan glavni oltar Sv. Nikole i šest pobočnih, plošno prislonjenih uza zidove bočnih kapela, od kojih dva mramorna: Gospe od sv. Ružarija i Gospe Karmelske, te četiri zidana oltara: Sv. Josipa, Sv. Antuna Padovanskog (Sv. Liberata), Sv. Margarite (Rite) iz Kortone i Sv. Križa.

Barokna plastika vezana je uz oltare, ali je ne smijemo promatrati odvojeno od oltarne arhitekture, premda je ona zasebna i samostalna likovna kategorija.

Dubokim poligonalnim svetištem ističe se raskošan mramorni oltar sv. Nikole. Na osnovi sličnosti s oltarom sv. Stanislava i sv. Ladislava (1727. g.) iz crkve sv. Vida u Rijeci, povjesničarka umjetnosti Radmila Matejčić autorstvo ovoga oltara pripisuje goričkome kiparu PASQUALEU LAZZARINIJU (1667-1731) koji je u Rijeci ostavio značajan opus. Ovaj majstor, podrijetlom iz Venecije, bio je suradnikom goričke kiparske radionice Giovannija Paccassija, člana umjetničke obitelji koja je dala mnogobrojne umjetnike, kamenoresce, kipare i jednoga arhitekta. Radionica je krajem 17. i početkom 18. stoljeća oltarima opremila mnoge crkve u Rijeci i Istri.

Stipes oltara sv. Nikole ukrašen je bogatom kartušom, a okvir za palu pak geometrijskim inkrustacijama raznobojnoga mramora. Podno oltarne pale smješten je tabernakul u obliku tempieta. Sa svake strane pale postavljena su po dva stupa; jedan obli od šarenoga mramora sivkastih tonova s neznatnim entazisom, a drugi svrdlasti od crnoga mramora obavijen stiliziranom lovorovom grančicom. Stupovi imaju bogate korintske kompozitne kapitele. Arhitrav se prekida nad središnjim dijelom glavnine, koju prelazi vijenac stupnjevito profiliran prema vrhu, a nad stupovima čini obrate. Njegova profilacija ponavlja se nad segmentima atike. Tako je postignut nemir na zadnjoj trećini oltara i snažniji su kontrasti svjetla i sjene. Atika je obrubljena dvjema snažnim konzolama poduprtim spuštenim volutama koje prenose težinu na izbočene obrate arhitrava. U središtu atičkoga zaključka, u ovalnome medaljonu koji naglašava njegovu trokutnu kompoziciju, smještena je polufigura Boga-Oca, preuzeta iz ikonografskoga programa zlatnih oltara.

U donjemu dijelu oltar je proširen nadsvođenim prolazima za ophod. Nad tjemenima ulaznih lukova, na visokim su podlošcima postavljeni kameni kipovi apostola: sv. Petra i sv. Pavla, koji se doimaju poput slobodne plastike. Ti su kipovi u stavu čvrsti, lica ozbiljna i bez patetike. Kompozicija je zatvorena, linija tijela ponešto izdužena, što je naglašeno plitkim naborima tunike, koji padaju mirno i prate obrise tijela. Kipovi su opisni, zanatski kvalitetno izvedeni i u skladu s ikonografskim zahtjevima.

Bogate inkrustacije raznobojnih vrsta mramora, složene u različite geometrijske ornamente, nalaze se u supedaneju, zatim u ojačanjima sa strane menze, na okviru oko pale i na vratima za ophod. Uz različite boje stupova, one oltaru daju posebno Šarenilo. šarenilo, potom nemirne linije vijenca, puno ukrasa i kitnjastih detalja - sve to govori o provincijskome ukusu naručitelja naviklih na konstrukciju i ikonografski program zlatnih oltara.

Oltar Gospe od sv. Ružarija, datiran 1744. godinom na predeli oltara, Radmila Matejčić pripisuje ANTONIJU MICHELAZZIJU (1707-1772), majstoru iz Gradiške na Soči, koji bijaše poznat kao sculptor fluminensis. Michelazzi je bio jedan od vodećih majstora iz furlansko-goričkoga kruga, koji su tijekom 18. stoljeća djelovali na području Kranjske, Hrvatske, Istre i Rijeke. Pripadao je naraštaju baroknih umjetnika koji su istovremeno bili arhitekti, kamenoresci i skulptori. Bio je kipar jasnoga govora, kojemu su posebno drage slobodna površina i volumen. U Rijeci, gdje je imao radionicu, ostavio je svoje najbolje radove. U umjetničkome izričaju otišao je dalje od svojih prethodnika G. Pacassija i P. Lazzarinija, a izravne pobude crpio je iz kiparstva venecijanskoga settecenta.

Na oltaru Gospe od Ružarija, za razliku od glavnoga oltara s puno ukrasa i kitnjastih detalja, prevladavaju jednake plohe arhitekture s toplom polikromijom crvenoga, ružičastoga, sivkasto-ljubičastoga i crnoga mramora, kombinirane s bijelim mramornim okvirima uklada - što sve oltaru daje poseban dojam otmjenosti.

Od supedaneja do vrha atike osjeća se jedinstvena koncepcija, nema cezure kao na glavnome oltaru, već glavnina logično i organski prerasta u atiku. U sredini je oltarna pala sa svake strane flankirana parom koso postavljenih stupova s kompozitnim kapitelima, dok se bogato profilirana preklada vijenca savija iznad okvira slike i čini obrat nad kapitelima stupova. Atika je uokvirena snažno izbočenim kvadrima koji se koso otvaraju u prostor, a završni vijenac atike poduprt je spuštenim zavojnicama koje, kao polegle šape, prenose teret na obrate arhitravne preklade. Time je kompozicija atike postala razvedenijom, a peterokutna ploča u središtu valovito spaja završetak s rubovima oltara.

Osobitu pozornost zaslužuje reljefna kompozicija na stipesu menze, na kojemu dva anđelčića kleče na stiliziranim oblacima i pridržavaju disk s inicijalima BDM. Likovi anđelčića opušteni su, a površina je obrađena do savršenstva. Umjetnik je na reljefu uspostavio ravnotežu između slikovitosti i plastične sažetosti.

Na stranama oltara su kipovi: sv. Dominika i sv. Katarine Sijenske. Likovi svetaca prikazani su u prirodnome položaju tijela s blagim kontrapostom, u zanosu a bez velike strasti, te dostojanstvene geste, što je istaknuto mirnom i zatvorenom kompozicijom plastičnih oblika.

Usporedimo li arhitekturu oltara Gospe od Ružarija i arhitekturu oltara Gospe Karmelske, u suprotnoj kapeli, na prvi pogled uočavamo podudarnost u kompoziciji, rasporedu stupova, jednake odnose u proporcijama između podnožja i glavnine te u polikromiji mramora - kao da su iz iste umjetničke radionice.

U plitkome reljefu na stipesu menze prikazana su dva anđela koji kleče na stiliziranim oblacima, skrušeno moleći bez zanosa, okrenuti prema tondu s likom Bogorodice s Djetetom i škapularom u ruci. Reljef je sličan onomu na oltaru Gospe od Ružarija.

S obiju strana retabla nalaze se statue sv. Bruna i sv. Terezije u ekstazi, glave i toraksa uzdignutih prema nebu. Pažljivo izglačana površina, strastven zanos, lagan kontrapost i zatvorenost oblika odaju duh kasnobaroknoga majstora.

Ostali oltari podignuti su u drugoj polovini 18. stoljeća. Sagrađeni su od cigle, štuka i gipsa. Svi su marmorirani, tj. slikarskim sredstvima ukrašeni imitacijama mramora i njegovih šara. Ovaj se način dekoriranja razvio u doba baroka, kada se napušta drvo a prihvaća kamen. Došao je poglavito do izražaja u siromašnijim sredinama - takav je u ono vrijeme bio i Pazin - jer nisu postojale novčane mogućnosti za nabavljanje skupih mramornih oltara.

U cjelini gledano, ansambl od četiri pobočna oltara u konstrukcijskom i dekorativnom smislu oponaša mramorne oltare, plošno prislonjene uza zidove bočnih kapela. Na stipesu menze obično imaju reljef s motivom iz života sveca komu je oltar posvećen, u sredini oltarnu palu (osim oltara sv. Križa) s drvenim okvirom, do nje glatke koso postavljene stupove s bogatim kompozitnim kapitelima. Umjereno profilirana predela vijenca u luku prelazi preko atičkoga zaključka, a nad kapitelima stupova čini obrat. Iznad središnjega dijela uzdiže se atika uokvirena snažno izbočenim uskim kvadratima ili konzolama koje se koso pružaju i otvaraju prema prostoru. U središtu atike peterokutna je ploča s reljefom, a završni vijenac poduprt je volutama.

Lijep primjer crkvenoga namještaja iz 18. stoljeća jest veliki sakristijski ormar s figuralnom intarzijom, rad mjesne radionice. On predstavlja najreprezentativniji primjer baroknoga ormara u Istri.

Iznad glavnoga portala, između dvaju prozora, nalazi se niša s kipom sv. Nikole što ga je kapelan Matija Godina, prema kronogramu, darovao 1626. godine. Sv. Nikola, u pokretu s mitrom na glavi i u biskupskom bogato nabranom ornatu, desnu je ruku podigao na blagoslov, a u lijevoj drži knjigu na kojoj su tri zlatne kugle. Na rubu postolja čitamo natpis:

Ista statVa
Vere
posIta fVIt
sVb MatthIa
goDIna Capell
ano proprIo
aere

(Ovaj je kip postavio kapelan Matija Godina o vlastitome trošku.)

Ispred crkve nalazi se kameni kip Pietŕ, koji narod naziva sv. Petronila, jer je stajao u parku kod Doma zdravlja gdje je nekada bila crkvica sv. Petronile. Crkvica se spominje u pergameni iz 1450. godine, koja se čuva u župnome arhivu. Kip je srušen 1949. godine, pa ga je tadašnji prepozit msgr. Karlo Gregorović dao prenijeti na sadašnje mjesto. Majka Marija sjedi frontalno na tronu s tijelom mrtvoga Krista u krilu. Tijelo zadržava lijevom rukom iznad srca, a desnicom Kristovu klonulu ruku. Lik Blažene Djevice Marije znatno je bolje obrađen negoli mrtvi Krist. Pietŕ je osrednje djelo pučkog klesara rađeno prema uzorima sličnih skulptura 15.-17. stoljeća, koji su oponašani u sjevernoj Italiji i Istri.

Oslikavanje svetišta i njegovo slikarstvo

Na zidovima i mrežasto-romboidnome svodu dubokoga poligonalnog svetišta monumentalne su freske visoke umjetničke kvalitete. Izveo ih je oko 1470. godine anonimni majstor koji, prema F. Stelču, pripada u krug Jakoba Suntera (Leonarda iz Brixena). Ovaj austrijski slikar iz 15. stoljeća radio je freske, slike na pločama te plastiku za crkve i samostane u Tirolu. Glavno djelo su mu freske u klaustru samostana u Brixenu, u južnome Tirolu, izvedene između 1440. i 1480. godine. Ikonografski program i misaoni niz većine prizora na zidovima pazinskoga prezbiterija gotovo je istovjetan sadržaju zidnih slikarija u osmoj i devetoj arkadi križnoga hodnika briksenškog klaustra. Nepoznati južnotirolski majstor došao je u Pazin posredovanjem tadašnjih gospodara Pazinske knežije, njihovih kapetana ili pazinskoga prepozita.

Ova slikarska cjelina snažne dramatske izražajnosti, koja sintetizira mnoge elemente srednjoeuropske kasne gotike i talijanske renesanse, likovnom se kakvoćom izdvaja iz cjeline istarskoga pučki interpretiranoga zidnog slikarstva.

Vrlo složen ikonografski program sadrži nekoliko tematskih cjelina. Na svodu, u središnjemu rombu, lik je sv. Mihovila. Glavni vijenac polja oko njega, u obliku izduženih rombova, posvećen je prizorima Postanka (Geneze). Drugi vijenac, koji čine susvodnice, predstavlja borbu dobrih i palih anđela. Dobre predvodi Sv. Mihovil. Na bočnim zidovima likovi su proroka s odgovarajućim citatima i prizori iz Staroga i Novoga zavjeta - s velikom kompozicijom Kristova Raspeća na istočnome zidu, iza glavnoga oltara. Rombovi i trokutna polja obrubljeni su dvostrukim nizom stiliziranih čipkastih kruništa, a likovi i scene ove izvorne teološke vizije borbe dobra i zla, naglašeni narančastim, ljubičastim i zelenim bojama.

Likovi unutar svodnih polja prilagođeni su arhitektonskoj konstrukciji - pa se skraćuju ili izdužuju udovi, šire ili sužavaju draperije; to izobličenje pridonosi inače znatnoj izražajnosti ovih prizora, što seže čak do scenske patetike. Vrhunac izražajnosti je u liku sv. Mihovila.

U središnjemu rombu zvjezdasto-rebrastog svoda ističe se lik arkanđela Mihovila, moćnoga vojskovođe nebeske vojske, izdužene i vitke figure, u oklopu sa štitom i mačem u ruci, zaogrnuta svečanim liturgijskim plaštom žute boje, koji se širi u velikome slapu nabora zauzimajući gotovo čitavu površinu romba.

U zagasitoljubičastim prostorima izduženih rombova, oko sv. Mihovila, prikazane su scene Stvaranja svijeta, u kojima se ponavlja lik Boga Oca s krunom na glavi i u bogatome kraljevskom ornatu.

Na izduženim plohama susvodnica vodi se borba između zlih i dobrih anđela koje predvodi arkanđeo Mihovil. U dramatskoj borbi zamah dobrih anđela otiskuje se od arhitektonskih crta, a zli padaju ili se poraženi i poružnjeli strmoglavljuju. U prizorima najdramatičnijih borbi anđela, u primjeni tzv. scorcia (perspektivna skraćenja), akademik Branko Fučić nalazi utjecaje talijanske renesanse i to u slikarstvu Andree Mantegne, ali ne u izvornome nego u posrednome prijenosu. Naime, scorci se primjenjuju za najdramatičnije prizore, u scenama pada poraženih anđela, ali s nordijskim tonom ekspresivno ružnoga što upućuje na mantegnizme u izražajnim sredstvima austrijskoga slikara Friedricha Pachera, iz druge polovine 15. stoljeća.

Na bočnim stranama svetišta, nalaze se - većinom uništeni - simbolički povezani prizori iz Staroga i Novoga zavjeta ili starozavjetne prefiguracije (predslike): Navještenje, Gedeonovo runo, Gorući grm, Rođenje Kristovo i likovi proroka s izgledom i gestama izobraženih humanista, koji stoje u gotičkoj arhitekturi naslikanoj pod Pacherovim utjecajem. Iza oltara, duž izduljenoga zida, uzdiže se velika kompozicija Kristova Raspeća.

Akademik Branko Fučić utvrdio je da se pazinski majstor u slučaju dviju kompozicija na zidovima prezbiterija služio grafičkim predlošcima jednoga od višebrojnih nizozemskih izdanja Biblije pauperum (Biblija siromahâ), iz sredine 15. stoljeća, u tzv. blockbuch izdanju, tj. knjigom u kojoj se cijela stranica otiskuje pomoću jednoga drvoreza, u jedinstvenome bloku, gdje su na površini drvene ploče izrezani crteži i tekstovi. Svaki otisnuti list Biblije pauperum zaokružena je idejna i likovno komponirana cjelina. Ta je cjelina sastavljena od nekoliko slika. Freske nastale oslanjanjem na drvoreze Biblije pauperum nalaze se u prvome polju južnoga i sjevernoga zida svetišta. Za slike u drugome jarmu na južnome zidu anonimni južnotirolski majstor poslužio se listom broj 3 iz Blockbuch izdanja Biblije pauperum. Nosilac glavne teme, na listu, je slika u sredini - Poklonstvo triju kraljeva. Lijevo i desno nalazi se po jedan starozavjetni prizor, kao prefiguracija središnjega prizora, a to su: Poklonstvo Abnerovih poslanika Davidu i Poklonstvo kraljice od Sabe kralju Salamonu. Ispod tih prizora poprsja su proroka Izaije i Mojsija, a iznad njih Davidovo i Izaijino poprsje s ispisanim svicima. Na svicima su citati i tipološki komentari starozavjetnih tekstova koje prizori ilustriraju. Na slikariji središnji prizor, Poklonstvo triju kraljeva, uništen je u 18. stoljeću kad je na tom zidu za barokizacije probijen prozor. Starozavjetni prizori s lijeve i desne strane prozora odudaraju od drvoreza tek u malim pojedinostima. S istoga lista Biblije pauperum peuzeta su i dva proroka na dnu ovih prizora. Pazinski slikar nije doslovce slijedio predložak, jer je u vrhu kompozicije umjesto dvaju proroka naslikao motiv Kristova rođenja.

Za kompoziciju sa sjevernoga zida kao predložak uzet je list broj 4 iz tiskane Biblije pauperum. Središnji je prizor na temu Prikazanje Krista u hramu uništen, jer je na njenome mjestu prigodom obnove u 18. stoljeću ugrađena nadgrobna ploča Mosconija, izvađena iz poda svetišta. S obiju strana ploče nalaze se starozavjetni prizori: Obredno čišćenje Židovke poslije poroda i Samuelovo dovođenje svećeniku Heliju. Podudarnost s predloškom vidljiva je i u nekim pojedinostima: u obliku oltara, odjeći likova, pokrivalu za glave proroka koji su uklopljeni u ove prizore. Na vrhu kompozicije umjesto dvaju proroka naslikan je motiv nečitak zbog oštećenja. Majstor se nije slijepo držao grafičkih predložaka, nego ih je preoblikovao. Predložak je utjecao i na način kompozicijskoga ustroja većih zidnih ploha.

Na oštećenoj freski uz Navještenje vjerojatno je bila prikazana metafora na temu Marijina bezgrešnog začeća i njezina djevičanskog materinstva: hortus conclusus i fons signatus.

Na istočnom zidu svetišta, zbog probijanja novih, većih prozora u 18. stoljeću, glavnina je fresaka u dvama poljima uništena, ali su iznad baroknih prozora ostala dva starozavjetna prizora na kojima se nastavlja prefiguracija Marijina djevičanskog začeća i poroda. To su: Gedeonovo runo i Gorući grm.

Stranice trijumfalnoga luka trostranoga profila oslikane su biljnim ukrasnim motivom lisnate vitice koja se ovija oko prividno uvučenoga okruglog debla, a na unutarnjoj i vanjskoj strani nalazili su se figuralni prizori.

Svi arhitektonsko-konstruktivni i skulpturalni detalji također su oslikani. Snažna rebra prekrivena su šarenom i isprekidanom kontrastnom dekoracijom, a uokvirena šabloniziranom bordurom. Na bočnim zidovima uz polustupove su također naslikani polustupovi sličnih kapitela, koji nose ornamentirane lukove.

Polja na kojima su bile prvotne monofore komponirana su tako da su figuralni prikazi raspoređeni oko bogate gotičke arhitekture koja je isticala te otvore. Taj arhitektonski okvir obiluje konzolama, tornjevima, stupovima i rozetama.

Na vedutama zemaljskoga raja u scenama Postanka arhitektonski sklop aristokratskoga gotičkog burga i vegetacija oblikovani su na način burgundske dvorske minijature.

Likovi su odjeveni u vrlo bogatu odjeću, a lica razlučena i vrlo pomnjivo oblikovana s mekanim prijelazima inkarnata. Bog-Otac obučen je u gusto nabran kraljevski ornat, a na glavi ima krunu. Pojavljuje se u nekoliko prizora Postanka i zadržava uvijek isto lice, s bijelom dugačkom bradom i visokom krunom, ali mijenja kostim. Uvijek je to bogat kostim s dugim pluvijalom, koji ponekad pada sve do tla gdje stvara polegli aranžman nabora, proširujući na taj način osnovicu figure. U liku Boga-Oca, nekih proroka i Židova pod križem, akademik Fučić uočava fiziognomiku češkoga podrijetla. Likovi Adama i Eve goli su, a njihova tijela ružičasto-žutog inkarnata manirirano su izdužena. Anđeli imaju velika pernata krila, obučeni su u duge košulje, koje su kod nekih vezane u pojasu, a poneki imaju i plašteve. Proroci imaju starozavjetnu odjeću, a ostali likovi suvremene kostime ili ratničke oklope.

Opći koloristički dojam u velikoj je mjeri određen neodređenim dijelovima žute, narančaste, ružičaste i zelenkaste boje, kojima su za vrijeme restauracije ispunjene velike uništene površine. Među bojama na izvornim, nerestauriranim dijelovima prevladavaju crvena, smeđa, zelena i zlatnožuta. Skala je vrlo bogata, s puno prijelaza. Banderole su česte, bijele su boje i ispisane goticom.

U 16. stoljeću u donji pojas fresaka uparani su glagoljski grafiti. Na začelnome zidu svetišta akademik Fučić pročitao je četiri grafita, a na južnome zidu jedan. Ovi natpisi predstavljaju osebujna svjedočanstva o životu hrvatskoga naroda u unutrašnjosti Istre, koji se trajno služio hrvatskim jezikom i svojim pismom.

U doba barokizacije crkve, freske su premazane vapnom. Otkrio ih je 1927. godine pazinski prepozit mons. Karlo Gregorović tijekom obnove crkve. Od 1927. do 1933. godine očistio ih je i restaurirao Konzervatorski zavod iz Trsta (Sovrintendenza alle Opere di Antichitŕ e d’Arte Trieste). Prigodom restauracije dosta toga je dodano, odnosno izmijenjeno na pojedinim scenama. Na svodu su rekonstruirani veći ili manji dijelovi. Najtemeljitije su restaurirane slikarije na trijumfalnome luku. Na zidovima gdje su oštećenja najveća, zbog probijanja prozora u 18. stoljeću, oštećena mjesta obojena su tako kao da oponašaju mramor. Jedna od posljedica prilično korjenite restauracije jest i to što je jakost nekih boja u oštroj suprotnosti s dijelovima koji nisu restaurirani. Tek će razlučivanje izvornih dijelova slikarija od restauriranih omogućiti njihovu potpunu obradbu.

Način komponiranja, siguran crtež, vrlo bogata skala boja - sve to dokazuje da je ove freske radio vrstan majstor. Stil pazinskoga majstora polazi od zaostataka srednjoeuropskoga gotičkoga mekanog stila na koji se nacjepljuju i s kojima se križaju suvremene plastično-realističke prinove iz 15. stoljeća; točnije, nizozemske stilske inovacije koje se prvenstveno posreduju grafikom. Na formiranje majstora djelovalo je češko slikarstvo, zatim burgundska dvorska minijatura i talijanska renesansa.

Pazinske freske osjetno su utjecale na rad istarskih slikarskih radionica.

Oltarne pale i portreti

Od sedam oltara u crkvi sv. Nikole, šest je opremljeno slikama njihovih patrona. Kakvoćom se ističe slika Gospe od Ružarija, zatim dva uspješnija rada: sv. Nikola na glavnome oltaru i Gospa Karmelska na istoimenome oltaru, te pala Preminuće Sv. Josipa, dobra kopija djela talijanskoga slikara MARCANTONIJA FRANCESCHINIJA. Ostale pale - Sv. Antun Padovanski i Sv. Margarita (Rita) iz Kortone - osrednja su djela nepoznatih majstora iz 18. stoljeća.

Palu Gospa od Ružarija, na istoimenom oltaru, Antonino Santangelo s upitnikom pripisuje slikaru mletačkoga settecenta PIER ANTONIJU NOVELLIJU (1729-1804) koji je djelovao pod utjecajem Sebastijana Riccija (1655-1734), istaknutoga predstavnika mletačkoga kasnobaroknog slikarstva na prijelazu u rokoko. Oltar je podignut 1744. godine kada je Novelliju bilo svega 15 godina, a kako znamo da su oltarne pale naručivane istovremeno s oltarom, ovu atribuciju uzimamo s velikim oprezom.

Na tronu od oblaka, koji rukama pridržava dijagonalno postavljena leteća figura anđela, nježna lica i blaga pogleda sjedi lik Bogorodice s okerastim velom u crvenoj haljini i plavome, plastično pokrenutome plaštu, okružen anđelima i kerubinima u letu. Na Bogorodičinu krilu sjedi mali plavokosi Isus. Oboje drže ružarij, a onaj Bogorodičin čvrsto drži jedan od anđela. Rub slike optočen je dvama pilastrima i lukom na kojima su u ovalnim medaljonima - u toplim venecijanskim bojama - naslikana otajstva Ružarija.
Plastičnost likova, tople boje neba i inkarnata, suzdržane boje bogato nabrane i pokrenute odjeće te anđeli u letu, dinamiziraju kompoziciju ovoga kvalitetnog platna kasne riccijevske derivacije s primjetnim predznacima klasicizma, čija atribucija za sada ostaje otvorenom.

Oltarna pala Sv. Nikole na glavnome oltaru prikazuje sveca na tronu od oblaka u biskupskome ruhu, koji desnom rukom blagoslivlje tri zlatne jabuke na knjizi, dok u lijevoj drži biskupski štap. Lik Sv. Nikole dostojanstven je, prevladava kompozicijom, sigurno je oblikovan i profinjena kolorita. Ova vrijedna slika djelo je nepoznatog slikara iz sredine 18. stoljeća.

Oltarna pala Gospa Karmelska na istoimenome oltaru, zagasite kromatike i konvencionalne kompozicije, naslikana 1851. godine, zanatski je solidno djelo majstora GIOVANNIJA CORNERA iz Motovuna.

Na tamnosmeđoj pozadini prevladava stojeći lik Bogorodice spuštena pogleda i tužna izraza lica, u ružičastoj haljini te modro-zelenkastome bogato nabranome plaštu s bijelim prozirnim velom prebačenim preko glave. Lijevom rukom u krilu drži maloga Isusa, a desnom škapular.

Plastičnost likova - Bogorodičina s dostojanstvom kraljice, koja suzdržava svoju tugu, i Djetetova - mirnoća i ozbiljnost, široke plohe bogato nabrane draperije, zagasite boje i precizan crtež - odaju duh slikara klasicističkoga usmjerenja.

Slika Preminuće Sv. Josipa, na oltaru posvećenom ovome svecu, prikazuje poluležeći lik sv. Josipa, položen dijagonalno u odnosu na promatrača, koji umire u nazočnosti Krista i Djevice Marije. Iza Sv. Josipa je anđeo sa snažnim raširenim bijelo-sivim krilima. Gore na oblacima, dva anđelčića leže potrbuške, a u donjemu desnom kutu anđelčić s plavom vrpcom sjedi, dok je drugi s ružičastom vrpcom kleknuo uza nj.

Uvidom u katalog Renata Rolija (Pittura Bolognese 4) u kojemu se nalazi ovalna slika Preminuće Sv. Josipa (1688.) iz crkve Corpus Domini u Bologni, autora Marcantonija Franceschinija, te u katalog Igora Žica (Zbirka starih majstora) u kojemu nalazimo istoimenu sliku nastalu oko 1700. g., (po Žicu riječ je o kopiji bolonjske slike), zaključujemo da je naša slika dobra kopija nastala prema istome predlošku kao i riječka, te dobro ilustrira monumentalnu patetiku kasnobaroknoga slikarstva bolonjske škole.

Marcantonio Franceschini (1648-1729) bio je učenik i sljedbenik C. Cignanija. Radio je u Rimu, Genovi, Modeni i Piacenzi. Glavna su mu djela freske i oltarne slike u crkvi Corpus Domini u Bologni te freske u crkvi S. Bartolomeo u Bologni. Jedan je od posljednjih predstavnika bolonjskoga eklekticizma, što ga je od svog učitelja usvojio kao baštinu škole Francesca Albanija.

Ostale pale: Sv. Antun Padovanski i Sv. Margarita iz Kortone, osrednja su djela nepoznatih majstora iz 18. stoljeća.

U sakristiji se nalaze tri portreta čiji su autori zasad nepoznati. Na južnome zidu, između dva grba Mosconija, nalazi se portret svećenika nastao u drugoj polovini 18. stoljeća. Slika ovalnoga oblika prikazuje svećenikov polulik, koji stoji uz stol, a u spuštenim rukama drži brevijar. Svećenik je odjeven u bijelu kotu s čipkom na krajevima rukava i donjemu rubu. Pozadina je zelenkasto-smeđa i bez gradacije intenziteta, tako da je prikaz lišen sugestije dubinske rasprostranjenosti. Slika odaje ozbiljnost i dostojanstvenost te unutrašnju snagu čovjeka srednjih godina.

Iz natpisa na lijevoj strani ispod grba i na vrhu ispod okvira saznajemo da je na slici prepozit, portretiran 1747. godine u svojoj 41. godini, te da je umro 1774. u 68. godini. Na osnovi navedenih podataka te uvida u dokument Katalog pazinskih prepozita i Matičnu knjigu umrlih, zaključujemo da je riječ o pazinskome prepozitu Antunu Vidu Franjulu. Godina 1747. čini se preranom, a kako je napisan i datum smrti, pretpostavljamo da je prepozitov portret nastao neposredno poslije njegove smrti, oko godine 1775.

Na slici nismo našli podatak o autorstvu. Premda nije posrijedi djelo s izrazitijim individualnim rukopisom niti tvorevina znatnijih umjetničkih nakana, ipak smatramo da je riječ o kvalitetnome djelu venecijanskoga podrijetla.

Na sjevernome zidu sakristije nalaze se dva portreta, Andrije i Enrika Rapiccija, koji su - sudeći po stilskim obilježjima - rad istoga autora, a nastali su oko 1570. godine.

Jednoličan namaz boje na oba portreta, ne samo na draperijama nego i na licu, nigdje ne otkriva putanju poteza kistom niti zaokupljenost određenim slikarskim problemom. U psihološkom pogledu izražena je samo službena staloženost osoba, ali dublje karakterizacije fizionomija nema.

U ovakvih konvencionalnih portreta, rađenih po narudžbi, redovito nedostaje element individualiziranoga likovnog rukopisa, pa je i rješavanje problema autorstva moguće samo na osnovi konkretne dokumentacije. Budući da ne posjedujemo takvu polaznu osnovu, atribuciju ovih djela ostavljamo otvorenom.

Vrijednost ovih portreta nije toliko u bilježenju podataka o ličnostima i njihovim individualnim obilježjima; jer, riječ je o djelu majstora skromnih mogućnosti i bez izrazitije stilske sukladnosti s prevladavajućim umjetničkim strujanjima druge polovine 16. stoljeća, koliko su zanimljivi kao povijesni dokument o istaknutim članovima obitelji Rapiccijevih, koja je ostavila dublje tragove i u samome Pazinu.

Rapicciji su bili drevna tršćanska plemićka obitelj iz koje je poteklo više slavnih dostojanstvenika, među njima i tri tršćanska biskupa, od kojih dva s imenom Enrico. Jedan je bio biskup (1200-1202) pod imenom Henrik II. (na našemu portretu), a drugi (1300-1302) pod imenom Henrik III. Najpoznatiji član obitelji bio je Andrija Rapiccio (1533-1573) s našega portreta - doktor pravnih znanosti, ministar, tajnik, dvorski savjetnik i povjerenik za Furlaniju u ime cara Ferdinanda I. (1503-1564), te biskup rodnoga grada Trsta od 1567. do 1573. godine. Studirao je latinski, humanističke znanosti te poeziju u Kopru, autor je poeme Histria (preveo je Antun Kalac), tiskane u Beču 1556. godine. Umro je 31. prosinca, otrovan čašom vina.

Godine 1598. Rapicciji su se iz Trsta preselili u Pazin. Prvi koji se nastanio u Pazinu bio je Fabrizio, nećak biskupa Andrije, koji je najvjerojatnije sa sobom donio i dva portreta svojih slavnih predaka. Rapicciji su bili kancelari Pazina i Pazinske knežije. Ruševine njihove kuće iz 16. stoljeća nalaze se blizu kaštela, na rubu Pazinske jame.

Pazin nema značajnijih djela s portretnom tematikom, pa stoga ovi portreti predstavljaju pravu rijetkost. Slike su vrlo oštećene i izblijedjele. Trebalo bi ih što prije restaurirati, a zatim izložiti na mjestu gdje će potpunije doći do izražaja, odnosno biti dostupnije javnosti.

Crkvica Sv. Antuna Pustinjaka

U neposrednoj blizini crkve Sv. Nikole nalaze se ostatci crkvice Sv. Antuna Pustinjaka, sagrađene u sklopu Mosconijeva hospicija. Crkvicu i hospicij dao je u 16. stoljeću sagraditi Ivan Mosconi, kapetan Pazina i Knežije, o čemu svjedoče dva istovjetna natpisa uklesana na kamenoj ploči iznad portala crkve i na južnome zidu hospicija:

AD. PVBLICAM. CHRISTI. PAVPERVM.
COMMODITATEM. MAGNIFICVS. ET
GENEROSVS. D. IOANNES. MOSCHONVS.
PISINI. ET. COMITATVS. CAPITANEVS.
COENOBIVM. HOC. INGENTI. CVM. PROVENTV.
A. FVNDAMENTIS. ERIGI. LEGAVIT. QVI.
XXVII. APRILIS. EXTREMVM.
CLAVSIT. DIEM. MDXLIII.

(Na javnu korist Kristovih siromaha, uzvišeni i plemeniti gospodin Ivan Mosconi, kapetan Pazina i Knežije, koji je umro 27. travnja 1543., ovaj je cenobij velikim sredstvima iz temelja dao sagraditi.)

Na vrhu obiju ploča uklesana su dva grba obitelji Mosconi. Lijevo je grb s dva heraldički suprotstavljena lava, plamenih repova i isplaženih jezika. Štit desnoga grba razdijeljen je ukošenom gredom u kojoj je ovan dugih rogova u tri nejednaka polja.

Hospicij je redovnička kuća koja nije pravi samostan. Hospiciji su bili i domovi za starce, djecu, nemoćne i sirotinju.

Crkva više ne služi prvotnoj svrsi (pretvorena je u klesarsku radionicu), pa ćemo opis ograničiti na njezino sadašnje stanje. Jednobrodna građevina, četverokutnoga tlocrta s polukružnom kapelom na sjevernoj strani (nedavno porušena) i zvonikom na preslicu, podignuta je uz hospicij. Na istočnome zidu probijena su dva prozora u obliku polumjeseca, a na južnome su zazidana vrata iz hospicija. Na zapadnome pročelju je portal renesansnih obilježja. Sagrađena je od istarskoga kamena. Crkva je obnovljena 1875. godine, kako je navedeno na uklesanome natpisu na postolju križa - na vrhu zapadnog pročelja: RISTAURATO ANNO 1875.

Hospicij je jednokatna građevina pravokutnoga tlocrta. Sagrađen je od istarskoga kamena lomljenca kao i crkvica. Pravokutni prozorski otvori u prizemlju i na katu jednostavnih su kamenih okvira. Krov hospicija pokriven je crijepom, a crkvice limom, no izvorno je i on bio pokriven crijepom.

Antonino Santangelo, u djelu Inventario degli oggetti d’arte d’Italia, u inventaru za ovu crkvicu navodi antependij od rezbarenoga drva (0,80 x 1,55 m) s dvjema figurama svetaca mučenika, bogato ukrašen volutama, lišćem i palmetama (nalazi se u spremištu Etnografskoga muzeja Istre u Pazinu) te bočni oltar u kapeli, koji je pripadao pazinskoj bratovštini Milosrđa, djelo mjesnoga majstora iz 17. stoljeća. Nažalost, ništa od navedenoga nije sačuvano.

Crkvica je bila otvorena i za javnost, a vjernici su u velikome broju hodočastili na blagdan Sv. Antuna Pustinjaka.

Svršetak u idućem broju

Prethodna objava:
CRKVA SVETOGA NIKOLE U PAZINU (Ic)

Sljedeća objava:
POZITIVNI VIRUSI GLOKALIZMA

Povratak na sve novosti