CRKVA SVETOGA NIKOLE U PAZINU (Ib)

22. Prosinac, 2002 - 11:30

Pazinska prepozitura i prepoziti

Prema povjesničaru Kandleru, u Istri su u ranom srednjem vijeku postojale crkvene zajednice trostrukoga obilježja: crkve s biskupskim sjedištem, crkve s ukinutim biskupskim sjedištem i prepozitske - u koje se ubraja i pazinska crkva. Prve župe pojavile su se u Istri nakon 1000. godine, dok se crkve Staroga i Novoga Pazina spominju prvi put u 12. stoljeću.

U povlastici pape Aleksandra III. iz 1178. godine spominju se crkve Staroga i Novoga Pazina koje su, čini se, tvorile jednu župu. Naime, papa potvrđuje porečkome biskupu Petru vlast nad tim crkvama, uključujući i kapele (ecclesiam de Pisino Maiore et Minore cum capellis suis). U spomenutoj ispravi Stari se Pazin spominje prije Novoga Pazina, pa možemo zaključiti da u ranomu srednjem vijeku u Pazinu nije postojala župna crkva, nego se ona nalazila u Starome Pazinu.

Pazin se u pisanim ispravama prvi put kao prepozitura spominje 1276. godine (Megiser in suis Annalibus ponit fundationem Praepositurae Pisini in annum 1276.). Prepozitura je, zapravo, područje vlasti ili službe prepozita (prošta). Pazinski je župnik nosio naziv prepozita i to kao ures i znak samostalnosti njegove funkcije koju mu je podijelio porečki biskup zbog toga što se nalazio u središtu Pazinske knežije. Pazinski su prepoziti imali prednost pred drugim svećenicima na području Knežije, ali nisu imali vlast nad njima. U gradu je bilo i drugih svećenika (kapelani i prebendari) kojima je prepozit bio glavarom.

Pazin je do 1788. godine pripadao Porečkoj biskupiji iako je pazinska gospoštija bila posjed Goričkih grofova, a od 1374. privatni posjed Kuće Austrije. Godine 1788. potpao je pod novoosnovanu biskupiju u Gradiški (Furlanija), a već 1791. pod tršćansku, u čijem je sastavu pravno ostao do 1978., iako je od g. 1947. pripadao pazinskoj Apostolskoj administraturi. Snagom bule pape Pavla VI. (Prioribus saeculis), od 17. listopada 1977., pazinska je Apostolska administratura crkveno-pravno sjedinjena s Porečko-pulskom biskupijom pa se Pazin ponovno vratio u sastav Porečke biskupije. Proslava sjedinjenja održana je 9. travnja 1978. godine u porečkoj bazilici.

U ispravi iz 1282. kao prvi poznati pazinski prepozit spominje se porečki kanonik Ursus koga je 1285. naslijedio rovinjski kanonik Dominik (Dominicus). Tada je porečki biskup Bonifacije vodio borbe s porečkom komunskom upravom i udario Porečane anatemom a kler suspenzijom. Biskupove odluke objavio je 1299. prepozit Dominik u crkvi sv. Mihovila nad Pazinom (danas: Brijeg Vladimira Gortana).
Nakon Dominikove smrti, biskup je prepozitom imenovao stanovitoga Vilima koji se spominje u listinama od 1312. do 1343. godine. Bio je imenovan i generalnim vikarom pićanskoga biskupa te je u tom svojstvu 1339. sudjelovao na pokrajinskom saboru u Akvileji. Malo zatim postao je pićanskim biskupom, ali je zadržao prepozituru. Umro je u Pazinu 1343. godine.

Gotovo sve župe u Istri od pamtivjeka su uživale pravo biranja i predlaganja kandidata za župnike koje je potom biskup potvrđivao. Tijekom stoljeća, carevi, grofovi i gradske uprave stekli su pravo predlaganja kandidata za razne crkvene službe, počevši od kapelana pa do biskupa. Taj se jus praesentandi ili jus patronatus osobito razvio u Pazinskoj knežiji. Gradske i seoske komune pojavom patronata počele su gubiti pravo izbora i predlaganja kandidata za razne službe, a to je pravo u austrijskoj Istri prešlo u ruke Habsburgovaca.

U vodstvu prepoziture izmjenjivali su se tijekom stoljeća prepoziti njemačke, talijanske i hrvatske narodnosti.

Tijekom XV. st. prepoziti su bili pretežito Nijemci - Konrad i Andrija Schuel, Juraj Maininger (1490. g. postao pićanskim biskupom), Nikola Gothard - jer su vlasti nastojale Pazin ponijemčiti.

Prepozit Konrad i njegov brat Andrija Schuel (1418-1474) obogatili su crkvu obdarivši je kućom, vrtom, vinogradom, vodenicom na Pazinčici i posjedima u Gologorici. Andrija je novčano pomogao obnoviti pavlinski samostan u Sv. Petru u Šumi te darovao zemljište za izgradnju franjevačkoga samostana u Pazinu i prostran vrt uz samostan.

Od 1531. do 1571. g. prepozituru su vodili Hrvati: Ivan Golubić, Zaharija Šivanić (kasniji pićanski biskup) i Križanić.

Kad se u Pazinu pojavio protestantizam, prepozituru je vodio žminjski kanonik Križanić, prepisivač Istarskoga razvoda (1545.). Nove su ideje prihvatili viši slojevi, uglavnom plemići njemačkoga i talijanskoga podrijetla, razni službenici te neki kapetani i svećenici, vođeni različitim razlozima. Porečki biskup Cezar de Nores (1573-1597), u izvješću Svetoj Stolici iz 1588. g., piše kako je u Pazinu otkrio mnoge krivovjerce i zamolio nadvojvodu Ferdinanda neka ukloni kapetana Jurja Primicerija kao gorljivoga pristašu protestantizma, te neka ubuduće ne dozvoljava da nekatolik bude imenovan kapetanom Knežije.

U Starome Pazinu župnikovao je do 1549. godine svećenik glagoljaš Stipan Konzul Istranin (1521-1568), rodom iz Buzeta. Te je godine, osumnjičen zbog nove vjere - protestantizma, morao napustiti svoju župu i otići najprije u Ljubljanu, a kasnije kao protestantski propovjednik u Kranj. Konzul ni u Kranjskoj nije bio siguran pa je otišao u Njemačku. Župnik-prepozit Križanić usprotivio se Stipanu Konzulu Istraninu i zabranio svome kapelanu Matiji Živčiću svaku vezu s njim. Kada je Konzul 1562. godine doputovao u Pazin, Živčić ga je ipak javno primio i prihvatio njegove ideje. Križanić se, naime, zbog bolesti ranije preselio u Žminj.

Porečki je biskup i nakon Križanića postavljao za pazinske prepozite učene i sposobne svećenike, većinom talijanskoga podrijetla jer su se tako suglasili Sveta Stolica, biskupi i državne vlasti.

Od 1571. do 1622. pazinsku su prepozituru vodili Talijani: Andrija Gentillini, Camillo Miricio, Anton Zara, kasniji pićanski biskup i Rinaldo Scarlichio, kasniji tršćanski pa ljubljanski biskup te zamjenik biskupa u Grazu.

Prepozit Andrija Gentillini (1571-1592) uredio je gospodarsko stanje prepoziture kojoj su državne vlasti, zbog nepodmirena poreza, ranije na Žminjštini bile oduzele šest polja od 27 rali i dva vinograda od 50 žurnada. Gentillini je tražio da spomenute zemlje dobiju status zatke, jer su zatke kao povlašteni rezervati bile oslobođene plaćanja poreza. U to je vrijeme pazinska prepozitura posjedovala četiri zatke od 500 rali, 12 radnih dana košnje i šest kopanja uz sljedeće godišnje obveze prema Knežiji: 30 spuda pšenice (jedan spud oko 57 litara); po pet spuda raži, ječma i prosa; 10 spuda zobi i pira; pet spuda vina (oko 365 litara); pet kozlića i pet sireva. Prihodima iz povlaštenih zatka uzdržavale su se sve područne crkve i kler u službi prepoziture.

Inventari prepoziture iz 1566. i 1610. nabrajaju sljedeće crkve i crkvice Pazina i bliže okolice: župnu sv. Nikole, zatim kapele sv. Mihovila, sv. Sebastijana, Svih Svetih, sv. Antuna pustinjaka, Majke Božje u Kaštelu i Svetoga Križa.

Nakon Rinalda Scarlichija, pazinsku su prepozituru 1622. godine preuzeli isusovci iz Gorice i vodili je do 1665. godine. Oni su u Pazinu držali vikara i kapelana. Narod je negodovao zbog nedovoljnih duhovnih usluga, pa je konačno bio imenovan prepozit čija je vlast počela postupno jačati. Bio je to Jakov Rampel, apostolski protonotar i slobodni barun Kašćerge (Kaiserfelt). Prepozitom ga je imenovao princ Porcia godine 1665. Umro je 1698. g. i pokopan u župnoj crkvi. Njegova nasljednika Ivana Matiju Vitnića imenovao je 1699. g. princ Auersperg, a potvrdio porečki biskup.

Prepozit Ivan Fator rođen je u Pazinskome polju. Bio je mitronosni opat Sv. Jakova na Dunavu, kapelan Njegova veličanstva cara, apostolski protonotar, župnik u Cerovlju, zatim u Starome Pazinu, prepozit i dekan u Pazinu (1703-1729), te vikar porečkoga biskupa u austrijskome dijelu biskupije. Umro je 1729. u 74. godini. Naslijedio ga je Riječanin Franco Agostino Corsi. Antun Vid Franjul, raniji lovranski župnik, vodio je prepozituru od 1739. do 1774. g., a postao je i dekanom.

Ignacije Kajetan de Buset (Ignatius Cajetanus de Buset) ustoličen je u studenome 1774. godine. Rodio se u Donjoj Kranjskoj godine 1745. Bio je doktor filozofije i teologije, apostolski protonotar, te od 1788. do 1791. generalni vikar ukinute Pićanske biskupije i onoga dijela Porečke biskupije koji je bio pod Austrijom. Tršćanskim biskupom postao je g. 1796. Umro je u Trstu 1803. godine.

Od 1792. do 1884. godine pazinski župnici-prepoziti bili su: Nikola Franjo Peršić iz Lovrana, Pazinci Josip Sloković i Šimun Dequal, Luiđi Vlah iz Kastva, Adam dr. Rumpler, podrijetlom iz Samobora i Ivan Capellari.

Mons. Josip Orbanić, rodom iz Pazina, ustoličen je za pazinskoga župnika i prepozita 1884. g. Prije toga bio je župnikom u Lanišću. Kao član –ačkoga pripomoćnog društva u Pazinu davao je hrvatskim đacima novčanu pomoć. Umro je u Gorici 1902. godine.

Pazinskim prepozitom imenovan je 1906. godine istarski pjesnik mons. Antun Kalac. Rođen je u selu Žbrlini kod Pazina, 27. prosinca 1849. godine. Pučku školu i nižu gimnaziju pohađao je kod pazinskih franjevaca (na njemačkome jeziku), višu gimnaziju u Trstu, a bogosloviju u Gorici i Trstu. Zaređen je 1875. g. u Pazinu, gdje je do 1882. obavljao službu kapelana, a zatim imenovan za župnika i dekana u Buzetu. Od 30. kolovoza 1906. ponovno je u Pazinu na službi prepozita i dekana. Umro je 1919. godine, na početku talijanske okupacije Istre.

Osim kao dušobrižnik, djelovao je i na književnome polju - najčešće na stranicama Naše Sloge, u kojoj je objavljivao pjesme, prozu i dramske pokušaje. U Istri je naročito bila popularna njegova pjesma Predobri Bože, koju je uglazbio Matko Brajša Rašan, a neko je vrijeme smatrana i himnom istarskih Hrvata. Preveo je Schillerovu Pjesmu o zvonu, Rapiccijevu poemu pod naslovom Istra (jedini hrvatski prepjev), zatim Vergilijeve Ecloge i Georgicon. Uredio je Spomen-knjigu u povodu 100. obljetnice rođenja biskupa dr. Jurja Dobrile (1912.).

U Buzetu, a osobito u Pazinu, Antun Kalac istaknuo se kao svjestan i zauzet preporodni pisac, promicatelj hrvatskoga školstva, branitelj narodnih prava Hrvata u Istri.

Zadnji prepozit-župnik i dugo dekan u Pazinu bio je mons. Karlo Gregorović, rođen 1886. godine u Draguću. Školu je polazio u Pazinu i Kopru, a teologiju u Gorici. Kao kapelan služio je u Oprtlju i Trstu. Kao upravitelj župe službovao je u Novigradu i u Bujama, a od 1920. do 1950. g. bio je prepozit-župnik u Pazinu. Po umirovljenju, g. 1950. otišao je u svoje rodno mjesto za upravitelja tamošnje župe. Umro je u Pazinskome sjemeništu 1969. godine.

Godine 1950. upraviteljem župe u Pazinu imenovan je mons. Leopold Jurca. Rodio se 1905. u Brniku u Sloveniji. Školovao se u Boki kotorskoj, Trstu, Ljubljani i Gorici. Zaređen je 1929. g. u stolnoj crkvi sv. Justa u Trstu. Kao mladomisnik došao je u Trviž gdje je do 1945. bio upraviteljem župe. Zatim je bio ravnatelj Biskupskoga sjemeništa u Pazinu (1945-1950). Dekretom Apostolske administrature Pazin od 3. svibnja 1951. Jurca je imenovan pravim i nepremjestivim župnikom i prepozitom pazinskim. Svečano postavljanje izvršio je biskup i apostolski administrator mons. dr. Dragutin Nežić, 27. svibnja 1951. u župnoj crkvi u Pazinu. Godine 1962. imenovan je župnikom u Kopru gdje obnaša i druge visoke crkvene funkcije (prepozit stolnoga kaptola, generalni vikar biskupije). Umro je u Izoli 1988. godine.

Godine 1962. župa Pazin povjerena je na upravu mons. Antunu Bogetiću. Rođen je 1922. u Premanturi kod Pule. Osnovnu je školu polazio u Premanturi, gimnaziju u sjemeništu u Kopru (1933-1941), a bogosloviju u Rimu i Gorici. Pastoralno je djelovao u Skitači, Labinu, Raši i Sv. Martinu (1946-1952) Godine 1951. imenovan je biskupijskim tajnikom u Pazinu. U razdoblju od 1952. do 1962. duhovnik je u Biskupijskom a zatim i u Bogoslovnom sjemeništu u Pazinu. Od 1962. do 1967. bio je župnik u Pazinu. U kolovozu 1967. imenovan je provikarom, zatim vikarom pazinske Apostolske administrature te generalnim vikarom Porečko-pulske biskupije. Od 1980. do 1984. djelovao je kao misionar u Chacu (Argentina). Porečko-pulskim biskupom imenovan je 2. veljače 1984., a posvećen i ustoličen u Poreču 28. travnja 1984. godine. Dužnost porečko-pulskog biskupa obnašao je do 10. siječnja 1998. godine, kada je umirovljen. Privremeno kao misionar boravi na Taiwanu.

Od 1967. do 1981. pazinskom je župom upravljao Ivan Bartolić, rodom iz Karojbe. Klasičnu gimnaziju pohađao je u mjestu Chiampo di Vicenza, u tamošnjemu Collegio Serafico, a onda u Kopru gdje je maturirao. Bogosloviju je započeo pohađati u Gorici, a svršio 1945. g. u Pordenoneu gdje je i zaređen za svećenika. Kao mladomisniku najprije su mu povjerene na upravljanje župe Sv. Ivan od Šterne i Muntrilj, a zatim Karojba i Rakotule. Od 1953. do 1961. bio je prefekt-odgojitelj u Biskupskome sjemeništu u Pazinu, gdje je također bio nastavnikom glazbe sve do 1969. Istovremeno je upravljao župama Tinjan, Muntrilj i Beram. Malo zatim imenovan je dekanom. S Marijanom Kancijanićem, pazinskim župnikom - suradnikom, iz Pazina je upravljao (1972-1979) lindarskom župom. Dekretom biskupa dr. Dragutina Nežića 1981. imenovan je upraviteljem Biskupskoga sjemeništa u Pazinu. Godine 1982. ponovno prima upravu lindarske župe kojom upravlja boraveći u Pazinskome sjemeništu, gdje je pak bio ravnateljem do lipnja 1993. g. Tada se seli u Stari Pazin, odakle i dalje obnaša župničku službu u Lindaru.

Sadašnji upravitelj župe je Marijan Pamić, rodom iz sela Pamići kod Žminja. Prvi razred gimnazije završio je u Koparskome sjemeništu, a već drugi razred pohađa 1945. u novootvorenome Biskupskom sjemeništu u Pazinu. Tu je maturirao na klasičnoj gimnaziji 1952. godine; dakle, posljednje godine dokad je ova škola bila državno-javno priznata. Teologiju polazi u Rijeci odnosno Pazinu. Za svećenika je zaređen u Pazinu 1956. godine. U prosincu g. 1956. imenovan je duhovnim pomoćnikom u Poreču, gdje ostaje do 1959. Zatim upravlja župama Valtura i Muntić te kapelanijom Kavran do konca kolovoza 1962. godine. Nakon toga imenovan je podravnateljem u Biskupskome sjemeništu u Pazinu i u Bogoslovnome sjemeništu u Pazinu, gdje je predavao vjeronauk i biologiju u srednjoj vjerskoj školi. U studenome 1963., nakon smrti tamošnjega župnika, imenovan je porečkim župnikom, gdje je ostao do 1981. g. Pazinsku župu preuzima g. 1981. Godine 1982. imenovan je kanonikom Porečkoga katedralnog kaptola.

Kao što se može vidjeti, stoljećima su pazinsku prepozituru vodili obrazovani, sposobni i znameniti ljudi - njemačke, talijanske i hrvatske narodnosti. Neki od njih postali su pićanski ili tršćanski, odnosno ljubljanski biskupi. Bili su poštovani i cijenjeni nanasve kao marljivi pastoralni djelatnici. Pazin danas nema prepozita.

Nastavak

Prethodna objava:
CRKVA SVETOGA NIKOLE U PAZINU (Ia)

Sljedeća objava:
CRKVA SVETOGA NIKOLE U PAZINU (Ic)

Povratak na sve novosti